Tkivo susreta

Koliko puta ljudi postanu opsjednuti svojim snovima? Virtualna stvarnost sve češće nadjačava ono što zovemo uobičajenim životom ili barem je tako bilo donedavno. Anna iz romana ovoga nadarenog pisca je umjetnica, a umjetnost istodobno stvara umjetnika. Pitanje je samo iz čega se rađa umjetnost? Je li to iz nekog stiha, slike koja nas je očarala bojom, svjetlošću, energijom, postoji li tajanstvena palača u koju ulaze samo izabrani po nekom nebeskom ključu, slikari, skladatelji, pjevači, kipari, pjesnici, tkalci?

Početak romana događa se u kavani, tom čudu od Zagreba, preko Beča do Istanbula ili Maroka, kavane i nisu zamišljene kao mjesto na kojem se samo ispija kava ili nešto drugo, nego kao mjesto susreta, kao mogućnost da sretnemo neko novo biće i da sami sebi pokažemo kako (ne)znamo procijeniti ljude. Strah i zaziranje postoje, ali se prikriju gutljajem kave, gluma je na tome mjestu dopuštena. Katkad na prvi pogled između dviju osoba rađa se neodoljiva privlačnost, ali može biti i posve suprotan doživljaj kad se čovjeku čini da pada u nečiju paukovu mrežu, svjestan da se iz nje neće baš lako iskobeljati. Na prvi pogled još se ne može točno reći tko će u susretu biti žrtva, a tko krvnik.

Stil pisanja i rečenice autora spomenutog romana pokazuju da je riječ o osobi koja je sjajan promatrač i vidi puno detalja, usredotočenost je jaka premda nekoj trećoj osobi tako ne mora djelovati. I on u svojoj mašti jasno vidi lik slikarice Anne i redatelja Renea, koji baš nju želi za glavnu žensku ulogu u svojem filmu. No prije realizacije zamišljenoga, jedan i drugi lik morat će preispitati sebe, odnosno što zapravo tim susretom žele dobiti ili tko će biti na kraju na gubitku. No ništa teže nego u složenim muško-ženskim susretima i ljubavima pronaći istinu i jasno iskazati što je bio plus, a što minus. Ima tu i jedna zagonetka, a to je da ljudska duša pamti daleko unatrag što u čovjeku živi kao nesvjesno, pa se neki računi iz prošlosti izravnavaju u sadašnjosti. Čini se da osobu koju smo sreli odnekud već poznajemo, ali ne možemo odrediti u kakvim smo relacijama s njome bili ili čak proživjeli jedan ljudski život. Susret će to pokazati. Tjeskobnost i privlačnost se dodiruju: »Tako sam snažno ovog časa željela gledati u nebo, ono jedino što je tog trenutka bilo veće od mene, i moliti za pomoć koja se premješta kao svjetlo«.

Damir Zlatar Frey kao svestrani umjetnik nudi nam u ovom književnom djelu mnoge gotovo nadrealne prizore, slike, cijelu paletu ljudskih emocija u uzburkanom svijetu ljubavnika: »No uvijek se ispostavi da prva namjera negdje nestane, prsne naprosto, jer je svemu kumovao nekakav neprijatelj«.

I čitatelj se ponovno pita što je cilj susreta, je li to umjetnost koja živi sama za sebe, odnosno što je to umjetnost ljubavi ili ljubav kao umjetnost. Život uglavnom nije smrznuta slika.

Tijek radnje romana ujedno je i putovanje kroz Zagreb, čini se kao da listamo fotografije grada koji dobro poznajemo: Trg bana Jelačića, pogled na njega iz kavane na tramvajskoj stanici, tu je i romantičan Ilirski trg, tako blizu središtu grada, a istodobno dalek od njega sa zvucima i glasovima koji dolaze iz baletne škole. No radnja romana kako je zamislio filmski mag Rene događat će se u Istri, prema kojoj pisac nedvojbeno gaji veliku ljubav i dobro poznaje i povijest i krajolik i mentalitet ljudi. Brtonigla kao da je živi lik za sebe i kroz taj se predio prelama i povijest i sadašnjost. Drama života i ratova, osvajanja i prisvajanja, odlasci Talijana iz Istre koji nisu htjeli živjeti u komunizmu. Otišli su, a toliko toga ostavili u sebi i u mjestima koja su nevoljko napuštali. Kuće ostaju nijeme, a koliko bi toga mogle ispričati o ljudima i sudbinama. O novim i starim vlasnicima kuća, o režimima koji jedne uzdignu, a druge unište. I kao što lice čovjeka s godinama dobiva bore tako i na kućama ostaju urezani tragovi onog što je bilo i što kamen nije zaboravio. »Črni vrazi su pošli, črljeni su došli, no neće ni ovi zdurat pedeset lit«.

I u tom kaleidoskopu vojski koje odlaze i dolaze pojavljuje se i filmski lik Agneze, koji za Renea može utjeloviti samo Anna koju je sreo u kavani Dubrovnik u Zagrebu.

»Svaka bol ima i milostivo razdoblje«, reći će Agneza. I prešutjeti da ono tako kratko traje. A Anni ova filmska saga odjednom postaje zanimljiva, uvlači se u sve pore njezina života, upija je u sebe, krade joj njezin vlastiti identitet. Mašta i stvarnost tako lako zamijene mjesta. Anna želi pronaći u tom za nju novom filmskom svijetu neku novu samu sebe. A postaje i izazovno postati osoba koju ljudi na ulici prepoznaju. No ona još ne zna da svaki film u sebi krije još jedan film i da je lako pasti u zamku. A potraga Renea za odgonetanjem tragova Agnezina života filmsku ekipu vodi do Kupresa. Anna mora kao glumica moći prikazati svu strahotu silovanja Agneze, žrtvu vojnika, nakon koje je krvava, izmučena. Ona utjelovljuje svu strahotu nevinog bića uprljanog zvjerstvom čovjeka. Na tijelu zarastu rane, ali u svijesti ostaje strah koji odbija svaku natruhu ljubavi. I žrtva se pita kakvo je istinsko lice onoga koji govori o ljubavi. Jer »kad dugo gledaš u bezdan, bezdan dobije oči i počne te proždirati«. Agneza se ipak udaje uz obećanje supruga da s njom neće imati intiman odnos, a onda opet silovanje. Pad i mrak u bezdan krvi.

Autor dobro zna da jednom kada se čovjek popne u nebo ništa tako ne boli kao pad. No baš kao što piše u romanu, blizak nam je glas »Govorio sam vam već da je putovanje obred i inicijacija«. U romanu Istarska Lady Macbeth puno je opisa krajolika, puno svjetlosti, ali i tame.

Vrlo su dojmljivi i opisi erotske privlačnosti između Renea i Anne, koju jedan tihi, nježan glas stalno pita: »Je li to sve«? Vječan strah onoga koji je zaljubljen ili one koja voli i strahuje unaprijed kakvo će na kraju jedne veze biti buđenje.

Damir Zlatar Frey našao je izvrsnu konstrukciju za svoj roman u kojem se sjajno prepleću povijest i sadašnjost. Čitanje drame u kazalištu i unutarnji život umjetnice Anne, koja već zna da što je cijena jedne uzbudljive ljubavi, cijena bezuvjetne predaje nakon koje je najteže pronaći svoj identitet koji se s vremenom zagubio. Sve je tu na dlanu: i emocije i ljudska taština i život i smrt, sreća i razočaranje. Za pisca zemaljska je pozornica jedinstvena, pogubna i očaravajuća, i sve se slije naposljetku u jednu formu potrage za smislom života, a u tome je Damir Zlatar Frey nenadmašni umjetnik, autor dobro zna koliko je život kaotičan i koliko treba umijeća da se u njega ugradi ljepota, svijet mikrokozmosa u svijetu makrokozmosa koji se sve više pred našim očima rasipa.

Roman je među ostalim pogodan za kazalište ili za film, jer su likovi i događaji izvrsno opisani i pravo su vrelo za nova umjetnička nadahnuća.