Od Zagreba do Čáslava

 Povratak i pozdravljanje sa suputnicima zaustavio je jedan posve češki nokturno. Bohemistica Sesar stajala je nemoćno pred kutijama knjiga koje su zajedno s nama stigle iz Praga čekajući prijevoz kući. I od viška boli glava, pomislila sam gledajući ju nad hrpom knjiga koje joj je ostavio Dušan Karpatský, češki književnik, kroatist i prevoditelj. U mojoj torbi našao se samo Skácel, kojega sam ubacila prije puta misleći kako je došlo vrijeme da zavirim u njegovu zbirku pjesama koju mi je iz Beograda poslala srpska prevoditeljica Rajčić. Zaključile smo kako bi ga trebalo prevesti na hrvatski jezik uz gorku primjedbu kako se u Hrvatskoj vrlo malo prevodi sa slavenskih jezika.

Otkrivanje spomen-ploče Augustu Šenoi na Karlovu trgu u Pragu

U zajedničkom nedovršenom hrvatsko-češkom moza­iku učestalo se pak pojavljuju novi kamenčići. U Češkoj su postavljena poprsja znanstvenicima Vladimiru Prelogu i Andriji Mohorovičiću, spomen-bilješke češkim zetovima Stjepanu Radiću i Nikoli Šubiću Zrinskom….

U Prag, središnju i južnu Češku putujemo u povodu otkrivanja spomen-obilježja Augustu Šenoi, našem književniku, koji je živio i studirao u Pragu, također i u počast njegovim češkim korijenima. U autobusu se našla vrlo zanimljiva družba, članovi Hrvatsko-češkog društva sa svojim otkvačenim predsjednikom Lipovcem i gospodinom Vondračekom te članovi Društva August Šenoa s nasljednicom obitelji Šenoa koja je baštinu svoga očuha Zdenka Šenoe, Augustova unuka, čuvala i predstavljala s iznimnom posvećenošću.

Rotunda sv. Ane u Znojmu

Hrvatski klasik dobio je svoj spomenik u rodnom gradu, u Vlaškoj ulici, u kojoj se rodio, mnogo godina kasnije no što ga je dobila Dora Krupić, glavna junakinja njegova romana Zlatarovo zlato. Družeći se, saznali smo kako je Marija Ujević, autorica njegove skulpture u Vlaškoj ulici, prije no što ju je osmislila, posjetila njegova unuka Zdenka Šenou. I nakon zanimljiva razgovora, nadahnuće nije dolazilo, no kada je, opraštajući se s domaćinom, pogledala njegov lik naslonjen na vratima kuće, zaključila je: Pa to je Šenoa! I zaista, Šenoa se konačno našao ukipljen u svome gradu, naslonjen na novinski stup pokraj kuće u kojoj se rodio. I zamišljen nad logikom svojih sugrađana, mogao je pomisliti: Prvo Judita pa onda Marko Marulić?

Znojmo

Znojmo je veliki grad iznad rijeke s dobro očuvanom predromaničkom rotundom sv. Ane. Na prostranom trgu, na maloj uzvisini privlači svojom čvrstom, zaobljenom figurom okruženom grmovima vrijesa, majčine dušice i divljih ruža. Dan prije puta na radiju je emitirana moja priča Nemira i njezini ujaci koja se odvija u vrijeme hrvatske predromanike. Nemirini su ujaci graditelji i klesari, a ona ih prati u traženju samonikla kamenja i promatra dok grade crkvice. Kafka nas upozorava kako nam nedostaje osjećaj za grijeh i kako više ne čeznemo za Bogom ili slijedeći ga dalje: čovjek je neutješiva tuga jer je usred neprestanog uspona gomile sve osamljeniji i osamljeniji. Gledajući pak znojmsku rotundicu, zatečeni smo istodobno i nevinošću i svetošću ženske tjelesnosti. Infantica, pretpovijesna Venera ili šininica – zaobljena ptičica okamenjena u svome gnijezdu?

Staro mjesto u Pragu

U velikoj znojmskoj katedrali susrećem se s ozbiljnim češkim humorom ili humornom ozbiljnošću njihova svjetonazora. U njezinu raskošnom interijeru nekoliko je zanimljivosti: nova propovjedaonica u obliku kugle zemaljske, Madona od Kruha koju je, spasivši ju, donijela neka plemkinja iz Tridesetogodišnjeg rata i kojoj se narod molio kako bi ga štitila od gladi – te obavijest vjernicima da mogu ostaviti Bogu SMS koji će mu biti poslan na misi u točno označeno vrijeme. Zastajem pred obavijesti i nasmijem se nekako ozbiljno. Jedan od mojih literarnih suputnika na ovom putovanju je i suvremeni hrvatski pjesnik Goran Gatalica i njegova zbirka Odsečeni od svetla, napisana na kajkavskom književnom jeziku. Kao da se češki humor zagasitih boja jeseni u kojem zemlja i šume korespondiraju u smeđim i žutim tonovima provukao i u crkvu. Krijući se od ostalih, napisala sam poruku gospodinu Bogu – dva-tri Gataličina stiha: Svet prihaja, svet othaja…/ jadoviti zvoki su otperhali / v nebesa… Poslije ću se uvjeriti kako su crkve u Moravskoj, središnjoj i južnoj Češkoj zatvorene, a njihova vrata ispucala od vremena i neotvaranja bez kvaka i zvekira. Priča pak o smijehu i ozbiljnosti odvodi nas u teška i tvrda češka socijalistička vremena kada je bohemistica Dubravka Sesar, mlada znanstvenica, jedva dobila mjesto u autobusu za Budějovice i našla se pokraj mladića koji je čitao knjigu i smijao se naglas. Tada se i ona počela smijati, a zatim i cijeli autobus – dok je mladić, uozbiljivši se, nesmetano nastavio čitati dalje.

Najstarija praška sinagoga

U sličnim kontrastima je i znojmska raskošna prošlost koja se pokazuje u arhitekturi, u zgradama i trgovima i koja se odvaja od sadašnjosti u skromnom izgledu stanovnika, trgovina i restorana. Na samom ulazu u grad krčma je koja nudi fileke i leću na kiselo. Jedna ulica zove se Obroki i čuva sjećanje na stočne sajmove i mjesta gdje se hranila stoka. Češki jezik, značenja njihovih riječi pa i njihova prezimena posve su u skladu s njihovim humorom, pogledom na svijet i izgledom njihove zemlje skromne fizionomije, ravničarske i šumovite. Ako je obrok hrana za životinje, napoj je namijenjen ljudima. Stoka je dobitak jednako kao benefit, nepotrebno udomaćena engleska riječ, ili blago u hrvatskom jeziku.

Nestvarno poput kazališnih kulisa

Olšanka je ugodan hotel u praškom kvartu Olšani nekoliko tramvajskih stanica udaljenog od Vaclavskog namješća, do kojeg se može doći devetkom. Broj tramvaja podsjeća na Trešnjevku, a razveselila me i podudarnost kad sam otkrila da je i taj kvart dobio naziv po stablu. Olše je joha, moje omiljeno stablo koje rado zagrlim lunjajući uz potoke, jezera i močvare. Prag poznajem vrlo dobro i zaobilazim mjesta gdje se gužvaju turisti. Izbjegavši Karlov most, hodamo parkovima uz Vltavu, zaustavljamo se na jednom od lijepih secesijskih mostova i u jednoj staretinarnici s nakitom od srebra i granata: zmijolikom narukvicom, ljupkim ogrlicama i broševima te ukosnicama od bjelokosti s ukrasom od tamnoga kamena.

Vltava

U židovskoj četvrti predahnuli smo u lijepom restoranu pokraj Kafkina spomenika. Gledajući spomenik u kojem je pisac Kafka izišao iz svoga odijela, pomislim na Hrvojevu priču Kafka sablast koju mnogi nisu razumjeli i razveselim se kao da je moj prijatelj ovdje sa mnom i kao da biramo dijelove njegove priče koja bi pristajala uz ovaj trenutak kada se susrećem s njegovim književnim bratom. U borbi koju vodiš sa svijetom, budi na strani svijeta, kaže Kafka, a u pismu Felici B. zapisuje: Ja sam sablast i zaboravite me brzo, živite mirno i veselo kao ranije. Kafkino odijelo je šuplje, ničim ispunjeno, a on se vrh njega pita, ne preglasno, zaobilazno i kao ispričavajući se, pita se za smisao – i traži. On se nada nekom skrivenom odgovoru koji će na kraju sve objasniti. No, istodobno se rastužim što ne želim tražiti svoje stare praške prijatelje: slikaricu Ivanu s kojom sam preletjela sve praške sinagoge. Češka je šparnost vrlo slična židovskoj pa smo, jedva izdržavši, otišle na toalet izvan četvrti kako Židovima ne bismo platile skuplje. Sa Slavkom smo na starom židovskom groblju ostavljali želje napisane na papirićima zataknuvši ih u pukotine groba rabina Löwa. S Alexandrom sam pila kavu ispred židovske galerije u kojoj je prodavala i slike svoga supruga Kirila Pustovita različitih cijena za različite turiste. Jednom mi je darovala jednu od njegovih slika jer sam se pojavila u galeriji, i ne znajući da je židovska Nova godina, kada se posjetitelje i prijatelje daruje. Moji su tadašnji suputnici, nakon što sam se pojavila s lijepom slikom iz židovske četvrti, komentirali s nevjericom: Netko ti je u židovskoj četvrti darovao sliku?

Hvala Bogu a ne bohužel kako kažu Česi nažalost, zalutali smo do još jednog tornja čija čađavost njegove zlatne dijelove čini još zlatnijima. Tek što sam usvojila ukrajinski naziv veža, razveselila sam se češkom nazivu věž, a onda se prepustila riječima. Na mojoj djedovini veža je lijepi ulaz koji je dijelio zgradu na veliku i malu kuću. A veliki toranj pred kojim smo se našli poziva nas na svoj vrh u restoran Zvonice i kao da nam tepa. Toranj se šmajhla človečecu. Riječ človečec nenadano je ispala iz zbirke pjesama moga literarnoga suputnika i postala sinonim za malog čovjeka – Čeha i započela sam s njim korespondirati stihovima iz zbirke Odsečeni od svetla.

Crkva sv. Barbare u Kutnoj Hori

Kad smo napuštali Staromjesno namješće, osvrnuvši se na njegov savršeni sklad, pomislila sam kako je nestvarno poput kazališnih kulisa. Iznad krasnih pročelja zgrada koje su zatvorile trg uzdizale su se čađave crkve zlateći se svojim tornjevima. Na svečanosti u prigodi otkrivanja spomen-ploče Augustu Šenoi na Karlovu trgu, nakon što smo ju noću posjetili neotkrivenu, pojavili smo se s velikom vrećom u kojoj se nalazila maketa kazališta lutaka, princeza marioneta i njezin ljubimac zlatno-zeleni zmaj koji će se pretvoriti u veseli božićni obiteljski igrokaz Balada o cvrčku i mravici. Radosna je vijest kako me obavijestila Dubravka Sesar da se u karmelićanskoj crkvi Gospe od Pobjede uz praškoga malog Isusa uz molitve na različitim jezicima pojavila i molitva na hrvatskom jeziku.

Velebna Kutna Hora

Jednako iznenađujuća je Kutna Hora, čija se impozantna povijesna jezgra ne nazire pri ulasku u grad. Ipak mnoštvo turista podsjeća nas kako je ovaj grad nekada bio jednako važan kao i Prag. Zapazila sam i autobus s pulskom registracijom, a poslije se razveselila prepoznavši skupinu naših čakavaca čiji je jezik odzvanjao u suglasju s domaćim. Uspinjući se na vrh do gotičke katedrale, zastajemo pred lijepim trgovinicama. U jednoj s predmetima posvećenim domaćim životinjama prodavačica se teško snalazi s plaćanjem na kreditne kartice. Zastajemo i na ljupkom trgiću posvećenom domaćoj kozi. Prisjećam se kako je u Znojmu jedan veliki trg posvećen običnoj kokoši. Poigravši se riječju slepicka, otkrivamo kako je postala od riječi slijep, što i u hrvatskom i češkom isto znači. Turcizam ćorava u našoj izreci I ćorava koka pronađe zrno navodi nas na pomisao kako koka zaista može izgledati kao sljepica. Kao što smo jednako imenovali susjedni narod koji nismo razumjeli. Oni su bili nijemi za razliku od onih koje smo razumjeli – jer su slovili. U restoranu posvećenom kozi u Jindřichůvu Hradecu ručali smo zaboravljenu ajnpren juhu (kimlova polievka je češka inačica), pohance i američki krumpir, kako je pomfrit nazvala simpatična konobarica. Umjesto kvaka na vratima restorana metalni su kozji rogovi.

Kavana na Kozjem trgu u Kutnoj Hori

Uspinjući se na kutnohorsku gotičku utvrdu, prolazimo pokraj crkve sv. Jakova, a sa njezina prostrana trga okruženog zidinama nazire se grad koji se zaista mogao ljepotom i raskoši natjecati s Pragom. I ponovno smo pred gotičkom katedralom, čađavom i veličanstvenom, posvećenoj sv. Barbari, zaštitnici rudara – i pred ulazom u glavni rudnik srebra koji je gradu priskrbio silne srebrnjake tolare. Mnogi su skloni češki tolar povezati s američkim dolarom. No manje su skloni govoriti o kovnici srebra čiji vlasnici su bili Slavnikovci, bijelohrvatska kraljevska kuća koja je pogubljena kad su Pšemislovići došli na vlast. Nije dokazano, kažu. Je li pisana povijest doista učiteljica života ili je to upravo ona nenapisana i skrivena, nepodobna pobjednicima? Provlačeći se ispod onoga što nam se nameće, vidim u sunčan listopadski dan, pred jednom kutnohorskom cvjećarnicom, kad nas napušta zelenilo i cvijeće blijedi, u mnoštvu košarica jesenskog cvijeća – košaru malih crvenih jabuka božićnica. Kroničar bilježi kako je jesen maglovita i sve umire, a moje je vrijeme već zakotrljalo drobne žarko crvene jabučice po božićnom stolu.

U Kutnoj Hori u glavnoj ulici kojom se uspinje na stari grad dijametralno oprečne gledaju se dvije crkve: katolička posvećena Majci Božjoj i nova husitska. Križ i kalež na vrhu krovova. Njihovo sučeljavanje ublažava Anđeoska ulica koja se, sa svojim simpatičnom prodavaonicom ropotarnicom starih vrlo vrijednih i posve bezvrijednih stvari, udobno smjestila između njih.

Dvoumim se bih li nastavila u Sedlec, danas kutnohorsko predgrađe, u kojem je ponovno gotička katedrala posvećena Gospi i kapelica crkve Svih Svetih ukrašena kostima tisuće i tisuće neznanih pokojnika. Već pomalo umorna od tako dominantne gotike, zaobišla sam Gospinu katedralu i našla se pred kapelicom-kosturnicom. Navirila se u tamnu unutrašnjost u kojoj su se bijeljeli predmeti od kosti dok su skupine turista, kupivši karte, ulazile u redovima. Odustala sam od posjeta kosturnici te se uputila u razgledavanje maloga mjesnoga groblja koje je okruživalo kapelicu. Jesu li mirni i jesu li spokojni pokojnici svuda oko mene? Mjesno groblje je neuredno s mnoštvom kiča od grobljanskih ukrasa do novih spomenika. Ne čini se svetijim od bilo kojega drugoga groblja, čak je profanije od mnogih na kojima sam osjećala više mira i dodira s drugim svijetom. Prosipavši na ovom mjestu zemlju donesenu iz Svete Zemlje u vrijeme križarskih ratova, groblje je postalo najpoželjnije mjesto ukopa europskih smrtnika. Kako je nestajalo mjesta, a broj umrlih se povećavao nakon crne smrti i husitskih ratova, bezbrojne kosti su izmještene iz zemlje i izmiješane pohranjene u podzemne crkvene prostore. Začetnik toga pothvata jedan je Schwarzenberg, a njegove zamisli ostvario je stolar František Rint, koji je od kosti, temeljito ih razvrstavši, kao što bi i od drva, izradio namještaj za kapelicu: svijećnjake, štitove, pehare, križeve, grbove. Kosti su izbijeljene kako bi bile što primjerenije za izradu predmeta koje će predstavljati. Jesu li tako poostvarene posve izgubile biće kome su pripadale i sjećanje na bitak od kojeg su postale? Jesu li tako sačuvane ili obeščašćene? Mogući odgovor – ponovno nas pita. Zgražanje, čuđenje, divljenje? Vraćajući se prolazim pokraj gostionice Kod kostura i nekoliko suvenirnica-kosturnica. Makabrično je. Koliko etično i koliko šokantno na način mnogih suvremenih performansa i instalacija? U trijadi Lijepo, Istinito i Dobro za ovaj rad nisam nalazila mjesta. Blagu mučninu smirila je misao, gorka, ali spasonosna. Avangardnost tog djela jest upravo u naizgled bezazlenosti kiča koji je danas posvuda oko nas, u životu, pa i u umjetnosti. Lusteri od ljudskih lubanja i pehari od bedrenih kosti kao crkveni namještaj – računaju na šok, a ne na katarzu.

Krajolici južne Češke jednaki su i domaćinski. Ponovno se izmjenjuju polja i šume. Mnoštvo je ribnjaka. Češka svjetovnost i praktičnost ogleda se i ovdje u povezivanju ribnjaka kanalima da bi ih se moglo redovito čistiti, kao i u zbunjujućim dvostrukim brojevima na mnogim gradskim kućama koji pokazuju i kućni broj i broj zemljišne čestice.

Prema Čáslavu

Kao da sam lansirana u vesmir kako bi rekli književnici kajkavci, spopadnuta od različitih svjetova pa ne znam gdje bih se zaustavila i misli oblikovala u riječi. Pa tako jurim i lutam samo svojim stazama u letećim sandalama, a već je listopad na izmaku i izazivam čuđenje svoje skupine koja odano slijedi gospodina Vondračeka. Putujemo u Čáslav, mjesto odakle potječu Šenoe, mlinari i pekari, predci našega Augusta Šenoe koji su se preko Beča i Budima, mijenjajući prezime, zaustavili u Zagrebu i postali Šenoe. Središnja Češka je ravničarska i vrlo jednolična zemlja. Izmjenjuju se uređena polja i šumarci i stapaju u zemljano smeđim i zagasito žutim tonovima. Kuće su skromne jednokatnice bez ukrasa, ponegdje razvedene u zidane mansarde. Osjećam, i u jeziku, i u mentalitetu, i u humoru človečeca vezanog za zemlju, vrlo praktičnog i spretnog u vladanju nad životnim nesrećama: oskudici i ratovima. Njegov ktonski i empirijski um. Jezik koji savršeno ispisuje sudbinu vojaka Švejka, jezik kojem ne pristaje metafizičko lutanje. Husitska je crkva obnovljena početkom 20. stoljeća, no nema značajan broj sljedbenika kao ni katolička. Jedno od najstarijih europskih sveučilišta osnovano je u Pragu oblikovavši jednu znanstvenu i prosvjetiteljsku misao koja se nastavljala u češkoj duhovnoj povijesti. Jan Hus je, okrenuvši leđa katoličkoj raskoši, propovijedao skromnost i jednostavnost u kojoj češki človečec ide malen ispod zvijezda ne tražeći njihovu pomoć i oprost koji je unaprijed obećan svima, no istodobno tražeći mogućnost primanja vina u euharistiji i za vjernike, ne samo za svećenike.

Čáslav

Putovanje središnjom Češkom završava u Čáslavu, mjestu odakle potječu Šenoe. U gradskoj memoriji taj podatak ne postoji (arhiva je izgorjela), no pronađen je u Šenoinoj ostavštini. U Čáslavu je nerazmjer prostranosti glavnog trga i zgrada koje ga uokviruju najsnažniji. Iznad lijepe barokne crkve i vijećnice uzdiže se čađavi zvonik, znak gotike koja je svojom uspravnošću i visinom te zatamnjenošću svojih fasada s mnoštvom zašiljenih ukrasa dominirala ovim prostorima ističući se snagom svoje tame i vitkošću svoje čežnje za svjetlom.

Veliku plohu trga uokviruju ljupke zgrade koje na svojim fasadama izlažu djeliće češkog bestijarija. U bijeloga konja se može prespavati ili odmoriti na klupi gledajući u vrlo rogata jelena na pročelju jedne od zgrada.

Lijepi gradovi središnje i južne Češke svojom se starom raskošnom arhitekturom odvajaju od svojih novijih dijelova. U tom razdvajanju ima neke tromosti u kojoj je socijalistička jednakost i sretna budućnost zaustavila dinamiku razlikovanja i uvažavanja.

Pred spomen-obilježjem Nikoli Šubiću Zrinskom i Ani Roženberg
u Jindřichůvu Hradecu

Nikola Šubić Zrinski i Ana Roženberg

Jindřichův Hradec na blagoj je uzvisini i ogleda se u vodama koje ga okružuju. Lijepi trg i višekatnice na njegovim rubovima ne udaljavaju se, nego harmoniziraju svojim dimenzijama i oblicima. Među ukrašenim fasadama zgrada koje su u prizemlju razvedene u arkade ističe se jedna crno-
-bijela gusto ornamentirana freskama iz dvorskog života. Ulice koje nas odvode od trga žive su s lijepim trgovinicama, cukrarnicama i zlatarnicama. Jedna nas provodi ispod gradskog volata s freskom Madone do velike renesansne utvrde-palače čija je simetričnost jednostavnih prozora pojačana fasadnom izvedbom crno-bijelih pravokutnih oblika. Okupljamo se podno dviju spomen-ploča na češkom i hrvatskom jeziku. U ovom su se dvorcu vjenčali Nikola Šubić Zrinski i Ana Roženberg dvije godine prije no što je mladenac koji se ženi drugi put kao udovac s trinaestero djece poginuo kao hrvatski junak u Bitci kod Sigeta. Nakon njegove pogibije Juraj Zrinski, Nikolin sin iz prvog braka, isplatio je mladu udovicu i njezina malodobnog sina Ivana prema bračnom ugovoru. U ostavštini Jurja Zrinskog Četvrtog sačuvan je dokument koji svjedoči o tome: obveznica kojom potvrđuje kako je od nekog Jurja Zebića posudio v talirah i zlatnih dukatah penez četiristo kako bi isplatio Evu od Rozenberga, svoju maćehu, navodeći kako je to točno ča je pokojni otac naš njoj zapisal. Ivana Zrinskog posvojili su Roženbergi i umro je kao Jan Zrinski bez nasljednika te se tako ugasila i češka grana obitelji Zrinski.

Kolinska katedrala

Človečec i katedrala

Kolinska katedrala jedna je od najvećih europskih, a u prigodi proslave njezina 632. rođendana 1. rujna 1880. prisustvovao je i njemački car Vilim Prvi. U jednoj staroj vjestici o velelepnoj gotičkoj katedrali i njezinoj veličini čitamo kako je svrstana u red s Washingtonovim spomenikom, Eiffelovim tornjem i Empire State Buildingom u New Yorku, čak, što izaziva neki nečujan smiješak, pomak na usnama, i s mrakodrapom u Dubaiju. Pri spuštanju u donji grad na Karlov trg Antun mi pokazuje sunčani sat na jednoj od uličnih zgrada. Lijep je i ne pomaže mi jer jedino vrijeme koje vidim na njegovoj narančastoj podlozi – sunčani je listopad. Veliki donjogradski trg uokvirile su lijepe stambene palače u svim stilovima koji slijede gotiku. Prodavači krumpira i jabuka te njihove male klupe smješteni nasred prostranog trga pojačavaju upravo stvoreni kontrast između jednolične plohe velikog trga i niza dinamičnih zgrada koje ga uokviruju pa pogled iz lijepe kavane u prizemlju, u arkadama jedne od zgrada zastaje nemoćan – ne mogavši sastaviti trg u cjelinu. Kao da ga lijepe zgrade napuštaju dok im njegova prostranost ne dopušta da se približe kužnom pilu u njegovu središtu.

O nazivu grada Kolina raspravlja se i prije no što smo krenuli njegovim ulicama. Kažu kako je naziv grada nastao od glagola koliti jer se tako gradilo prvo naselje – kolilo se drvo. Glagol koliti izumro je u češkom jeziku, a sačuvao se u hrvatskom. Danas je to veliki grad u kojem se nastavlja industrijska tradicija. Projurila sam ulicama i vrlo brzo se našla pred velikom gotičkom katedralom s dva dvostruka tornja stotinjak metara visokih, mnoštvom portala i tornjića, nazubljenih bridova i šiljastih ukrasa. Tamna je, a njezina je čađavost pomalo zastrašujuća. U velikom starom gradu na brežuljku nad njezinom veličinom čudi se i čovječuljak raširenih ruku na romaničkom reljefu na crnom zidu susjedne gradbe. Je li uspio otkupiti svoje grijehe i istodobno svojim novcima pripomoći u gradnji ovoga veličanstvenog Božjeg hrama, pomislim. A on mi odgovara: Od černe štibre / človečec nigdar ni siguren pa, zagledavši se u Katedralu, nastavlja: Gledim zidnu vuru. / Glavu sem prignul spod respela. / Kušuje me neznani jezik svetla.

Jesen 2018.