O Domovinskom ratu na Banovini u španjolskim medijima, publicistici i književnosti

Banovina je jedan od onih dijelova Hrvatske koji kao da oduvijek žive tiho, a postojano. U razdoblju od kraja Domovinskog rata do potresa 29. prosinca prošle godine živjela je i zaboravljena od medija i od proizvođača vijesti, pa onda i stajališta koja jedino putem medija lako hvataju korijena u ovoj našoj sredini. Njezina prošlost i sadašnjost izgleda da isplivavaju na površinu i postaju zanimljivi samo u trenutcima koji su joj po svemu sudeći nažalost najsvojstveniji: prirodne katastrofe i strašna iskustva osvajanja i oslobađanja, protjerivanja i odseljavanja. I to zanimanje često rezultira selektivnim izvješćima.

Početkom Domovinskog rata upravo su s Banovine najprije stizale najnevjerojatnije vijesti o strašnim načinima na koje su srpski pobunjenici ubijali ljude. Međutim, Banovina se nakon rata nije nametnula kao prostor koji se spominje (barem ne kao prvi) o obljetnicama, a tijekom godina još manje, pa nas je nedavni potres, koji je ogolio i stanje na tom nažalost zapuštenom prostoru, zatekao u stanju zaborava Banovine.

Dvadeset pet je godina prošlo od Domovinskog rata. Sasvim se sigurno može utvrditi da unatoč individualnim ili skupnim znanstvenoistraživačkim projektima od kojih se nešto predstavlja i u ovom broju Hrvatske revije nije napravljeno dovoljno za percepciju povijesti prostora Banovine kao jednoga od ključnih prostora za borbu za hrvatsku opstojnost od 16. stoljeća naovamo. To me potiče da među te različite slike Banovine uvrstim i viđenje dvojice španjolskih novinara koje s pravom mogu nazvati glasovitima: to su Hermann Tertsch i Arturo Pérez-Reverte. Sažet ću u ovom prikazu nešto od svog prikaza njihovih tekstova koji sam objavila u knjizi Hrvatska – Španjolska: Povijesne i kulturne veze (Zagreb. DHK 2001., 2. prošireno i nadopunjeno izdanje 2018).

Prisjetimo li se tih dana i svih novinara koji su tada svojim izvještavanjem stvarali mišljenje u svojim zemljama o stanju stvari u Hrvatskoj, teško je da ćemo se među prvima ili uopće sjetiti Španjolaca. Danas se katkad spomenu dvojica ruskih novinara koje su na samom početku rata ubili srpski pobunjenici. Spomenuta španjolska dvojica nisu i jedini španjolski dopisnici, reporteri, ratni reporteri itd. koji su tada »pokrivali« Hrvatsku. Primjerice, student Luke Brajnovića Santiago Estarriol, dopisnik barcelonskog dnevnika Vanguardia iz Beča, autor je izvrsnih prikaza političkih odnosa i stanja stvari kod nas 1991. godine.

Španjolskoj su Hrvatska, istok Sredozemlja i srednjoeuropski prostor tradicionalno dalek i nepoznat svijet. Danas taj širi prostor u medijima nazivaju »los Balcanes« ne precizirajući tom Balkanu ni granice ni bilo što drugo. Drukčije je stanje u nekim dijelovima akademske zajednice. Općenito govoreći, Španjolskoj, kraljevstvu koje je od okončanja arapskoga gospodstva 1492. godine do danas preživjelo jednu jedinu vojnu intervenciju – onu napoleonsku, i to ne na cijelom prostoru – a onda se samo proširilo po gotovo cijeloj zapadnoj polulopti, »ples granica« u srednjoj, istočnoj i jugoistočnoj Europi nerazumljiv je i nezamisliv kao politička pojava, a i kao način života. Zato je Hermann Tertsch, da bi svom čitateljstvu približio tu »zaboravljenu Europu« i »ples granica« u njoj, u knjizi nastaloj od reportaža iz Beča, Zagreba, Varšave i drugih gradova iz 1990. i 1991. i naslovljenoj Osveta povijesti (La Venganza de la Historia, izd. Aguilar i El País 1993) opisao život devedesetogodišnje Slovakinje Marije Pode, koja je, proživjevši cijeli život u rodnoj kući i rodnom selu, živjela u pet različitih država.

Dočim je Tertsch (Madrid, 1958) pristupio Hrvatskoj kao politolog i novinar obrazovan i, premda mlad, iskusan u pitanjima zaboravljene Europe (tako naziva bivši socijalistički blok uključujući i bivšu Jugoslaviju), Pérez-Reverte (Cartagena, 1951) je do 1991. bio specijalni izvjestitelj iz područja najžešćih ratnih sukoba u svijetu poput Arapsko-
-perzijskog zaljeva, iz Čada, Nikaragve, Malvinskog otočja, Libanona i drugih. Prije 1991. nije se zanimao za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Međutim, baš za izvještavanje o ratu protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine dobio je nagradu Príncipe de Asturias, najvišu španjolsku godišnju nagradu za znanstvena, tehnička, kulturna i društvena dostignuća u inozemstvu ili u Španjolskoj. Knjiga u koju je sažeo izvješća i komentare te sjećanja na neke od događaja iz Hrvatske 1991. pa iz Bosne i Hercegovine 1992–1994., naslovljena Territorio Comanche (u svojoj knjizi kao radnu inačicu prijevoda naslova rabim Divlji zapad), doživjela je nevjerojatan izdavački uspjeh u izvorniku i prijevodu na mnoge jezike te ekranizaciju u obliku cjelovečernjeg filma zapažena na Berlinskom filmskom festivalu i dobitnika španjolske nacionalne nagrade Goya 1998. godine. U filmu glumi i nekoliko hrvatskih glumica. Koliko mi je poznato, film nikad nije doživio distribuciju u Hrvatskoj.

Pérez-Reverte je višekratno naglašavao da je u novinarskom poslu reporter, a ne analitičar. Sa snimateljem španjolske televizije Márquezom, kojemu je knjiga i posvećena, u ljeto 1991. svakodnevno je iz Zagreba, iz Hotela Esplanade, zorom odlazio u one ratom zahvaćene krajeve Hrvatske do kojih je mogao stići, uključujući i Vukovar netom prije pada, prolazio kontrolne točke hrvatske vojske i srpskih pobunjenika i gotovo uvijek se uspijevao vratiti na vrijeme da bi iz Zagreba poslao snimke i izvještaj za večernje vijesti španjolske državne televizije. Stoga ovdje vrijedi prikazati fragment knjige u kojem je netom nakon povratka iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine dojmljivo opisao jedan prizor iz Petrinje: prizor nekoliko staraca u napuštenom staračkom domu u Petrinji.

Pérez-Reverte i Márquez nekoliko su puta tog ljeta bili u Petrinji, a zadnji put onoga dana kad su se iz nje povukli zadnji hrvatski branitelji. Tada mu je nekoliko metaka ispaljenih od strane JNA projurilo između nogu, u jednom trenutku pomagao je nositi ranjenoga gardista, a u drugom trčao pred srpskim tenkom kako, po vlastitim riječima, nije trčao ni pred izraelskim »merkavama« uzbrdo cestom od Sidona prema Bejrutu 1982. godine. Poslije su snimke povlačenja ustupili i CNN-u, tj. njihovoj reporterki Christianne Amanpour i snimatelju Rustu, koji nisu stigli do Petrinje prije povlačenja naše vojske. Međutim, primat u knjizi nemaju velike akcije i masovna bojna djelovanja, nego njihove posljedice na dotad uređeni svijet čije naprasno pretvaranje u antisliku sebe sama autor rekonstruira sa svim detaljima grupirajući ih po vrsti i intenzitetu uvijek snažnog osobnog dojma. Španjolska kritika je već ustanovila da je Pérez-Reverte u izboru i obradi detalja katkad – kako se to u njih kaže – goyesco, kojim pojmom se nazivaju razne pojave u umjetnostima, ne samo likovnima, koje odaju utjecaj grotesknog prikaza stvarnosti, specifična za toga velikoga španjolskog slikara. Takav je skup prizora iz staračkog doma u Petrinji u kojima je čovjek u tom iznenadnom kaosu, u trenutcima netom prije nadolazeće smrti, potpuno lišen svakoga ljudskog dostojanstva, a koje su autor i dvojica snimatelja zabilježili i kamerom:

To sa staračkim domom u Petrinji zbilo se na početku rata. Pola Petrinje, koju su Hrvati evakuirali, još nije bilo palo u srpske ruke. Bio je to pravi pravcati Divlji zapad, staklo im se uz štropot kršilo pod nogama dok su oprezno hodali praznim mjestom, svaki svojom stranom ulice, motreći zgrade i pazeći na raskrižjima zbog snajperista. Na unutarnjoj opni vlastitih mišića ćutili su ono što se ćuti samo na ničijoj zemlji. U jednoj razvaljenoj trgovini opskrbili su se raznim stvarima: čokoladom, dvopekom, bocom vina. U već poharanoj robnoj kući Barlés je našao engleski vuneni pulover po mjeri, a Márquez leptir-mašnu koju je odmah zavezao oko ovratnika košulje kaki boje. Zatim su snimili uvodni dio reportaže na trgu prepunu rupa, evo nas ovdje itd., grad je napušten i tako dalje. Barlés s mikrofonom TVE u ruci, dok ga je Márquez hvatao u kadar do pojasa, gledajući jednim okom u objektiv a drugim uokolo iz opreza. I kad su već kretali iz Petrinje, nabasali su na taj starački dom.

Prošli bi mimo njega da kroz razbijeno prozorsko staklo nisu čuli neki glas, neko stenjanje. U zgradi koja je službeno bila evakuirana pred srpskim napadom ostalo je dvanaestak invalida; ležali su na nosilima u mračnom hodniku pokraj vrata potpuno sami, jer su bolničari bili pobjegli. Tri su dana tako ležali u roju muha i smradu vlastitog izmeta. Kada su Márquez i Barlés upalili Maglite da ih bolje vide, zažalili su što su to učinili. Nekoliko ih je već bilo mrtvo, a ostalima su dani bili odbrojani. Ugasili su svjetiljke, upalili flash i snimili ih sve, žive i mrtve. Dok su im se približavali s kamerom, starci su se stiskali na nosilima, na mokraći i govnima koja su se lijepila po ponjavama i odjeći, i tiho cmizdrili, izvan sebe od straha, zakrivali su oči izbezumljeni, slijepi, zaslijepljeni od flasha, preklinjući sjene koje su se kretale oko njih. Márquez i Barlés su radili šutke i ne gledajući se, a zgrčena i blijeda lica su im uz svjetlost flasha izgledala avetinjski. Stali su samo jednom, kad se Barlés oslonio na zid i počeo povraćati, ali nijedan nije prozborio ni riječ.

Ostavili su im svu vodu i hranu koju su imali i popeli se na kat, gdje je bomba bila iznenadila jednog starca dok se spremao za bijeg. Starac je još bio ondje. Bio je mrtav već tri dana, sam, sjedio je među ruševinama prekriven slojem prašine i razmrvljene žbuke, nepomičan, cipele su još bile pred njim, a do njih naprosto dirljivi kartonski kovčeg i šešir. Sklopljenih očiju, spokojna izraza lica, brade nagnute na prsa. Curak skorene krvi išao mu je od nosa do neobrijane brade i prljava ovratnika košulje.

Barlés je rekao Márquezu da mu snimi lice, ali ovaj ga je ipak snimio s leđa, hvatajući ga onako kako se vidio iz hodnika: kako sjedi pred prozorom razlupanim u bombardiranju, siv, nepokretan u zastrašujućoj pustoši te razrušene prostorije, među raskomadanim namještajem i opekama, razvaljenim šarkama i ostatcima svog ubogog života – kovčeg, šešir, cipele, odjeća, papiri među krhotinama – koji je skončao u mraku dok su drugi bježali hodnikom, izbezumljeni, a on se odijevao, pipajući posvuda da nađe cipele i pobjegne. (Territorio Comanche 1994; str. 120–121).

Dočim ime snimatelja Márqueza u knjizi odgovara stvarnom imenu autorova snimatelja, Barlés je ime kojim autor zamjenjuje vlastito ime. Nedvojbeno je Pérez-Reverte, usprkos ranijim strašnim iskustvima, stvorio intenzivan osobni odnos prema svemu što je vidio u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a istodobno i prema pristupu tom ratu tzv. međunarodne zajednice, posebice tadašnje Europske zajednice pred čijim vratima se rat odvijao. Knjiga odiše frustriranošću zbog neučinkovitosti, nesnalaženja i nevoljkosti europske i međunarodne politike za donošenje odluka i po tome je, mogu slobodno ustvrditi, istovjetna kolektivnoj hrvatskoj frustriranosti 1991. i sljedećih godina. Glede tog stava ilustrativan je njegov završetak predavanja salamankeškim studentima novinarstva:

Balkan je zakoračio u XX. stoljeće u krvi, i u krvi će zakoračiti i u XXI. stoljeće, unatoč svim pričicama ministra Solane. Srpski nacionalizam, svi ti intelektualci koji bi sad htjeli oprati ruke a stvorili su zločince Miloševića i Karadžića, baratao je tim sablastima [prošlosti] kako bi se suprotstavio onima koji rat nisu željeli. A takozvani Zapad, a to smo mi, vi i ja, pristao je na to. Ondje su primijenjene najprljavije metode naočigled Zapada, nemoćna da na vrijeme udari šakom o stol i zaustavi to divljaštvo.

Osim visoke politike, u periodici i u istupima na televiziji i na bezbrojnim predavanjima kritizirao je različita slavna imena, posebno angažirane intelektualce, koja su, čim je došlo do rata u Bosni i Hercegovini i toj zemlji, za razliku od Hrvatske, koncenzusom (opravdano) dan status žrtve velikosrpske agresije, hrlili onamo ne bi li u jednom ili dva dana bili fotografirani toliko puta koliko im je trebalo za promoviranje sebe samih i odlazili, a da o stanju stvari nisu saznali baš ništa. Takvo ponašanje nije prolazilo nekažnjeno. Primjerice, njegov kolega, novinar španjolske državne televizije Francisco Eguigaray, prijevremeno je umirovljen 1991. zbog – kako je tada rečeno – »neprilična« stava prema srpskoj politici i postupcima. Pérez-Reverte je čuvao i bolno sjećanje na dvojicu kolega, Danaca, ubijenih u Gornjim Radićima kad su, čučeći u rovu s hrvatskim vojnicima, u jednom trenutku promolili glave, i na tolike druge. I sam je došao u sukob sa svojim šefovima u Madridu zato što je odbio pripremiti razgovor sa Susan Sontag o njezinu režiranju Godota u Sarajevu jer je taj potez smatrao vrhuncem toga licemjernog ponašanja glasovitih imena prema ratnoj zbilji.

Međutim, šefovi na državnoj televiziji su Pérezu-Reverteu uskoro postali potpuno nevažni: knjigom Territorio Comanche stekao je veliku popularnost i čitanost, toj popularnosti je pridonio i uspjeh istoimenog filma, pa je on prekinuo dugogodišnju zavidnu i opasnu karijeru ratnog reportera i posvetio se pisanju pripovjedne proze. Za nekoliko godina postigao je vrtoglav uspjeh i čitanost kakvu hispanski svijet ne pamti od šezdesetih godina prošlog stoljeća i prodora tada mladih hispanskoameričkih romanopisaca – Garcíje Márqueza, Carlosa Fuentesa, Julija Cortázara i još nekolicine – uglavnom romansiranjem povijesnih razdoblja kad je španjolska monarhija bila najjača sila Zapada.

I premda je u nekoliko navrata izjavio da se ne želi vraćati temi rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, godine 2006. objavio je roman Pintor de Batallas (Slikar bitaka). Dočim je Territorio Comanche žanrovski hibridan, Pintor de Batallas je pripovjedna proza s jakom autobiografskom podlogom. Tematska okosnica romana je rad ratnog reportera, navlastito jedna epizoda iz izvještavanja s vukovarskog ratišta 1991. u kojoj on u gro-planu hvata lik vukovarskog branitelja, Ive Markovića, dok Marković bježi pred tenkom JNA. Fotografija obilazi svijet, reporter za nju dobiva izvrsno remuneriranu nagradu, fotografija stiže i do Srbije, gdje je Ivo Marković u logoru i on biva strašno mučen zbog te neželjene popularnosti. Nakon izlaska saznaje da su mu za odmazdu na najstrašniji način ubijeni sin i supruga. Marković nakon godina odluči pronaći reportera koji je u međuvremenu napustio reporterski posao i posvetio se slikanju goleme freske kojoj je tema rat. Želi ga ubiti. Međutim, kad se suoče, oni počinju dugački razgovor koji je izlika za slikarove monologe i često složene rasprave o ratu i njegovu prikazivanju u umjetnosti, posebno španjolskoj. Radnja se smješta u dva prostora: jedan je toranj nad Sredozemnim morem, negdje na istočnoj obali Španjolske, u kojem bivši ratni reporter slika svoju golemu fresku (ne zaboravimo da je autor rođen u Cartageni, na španjolskoj sredozemnoj obali), a drugi Hrvatska 1991. Među ostalim mjestima pojavljuju se u njemu Dubica i Petrinja. Freska u nastajanju uvijek je referentna točka: prikaz ratnih strahota na njoj se s jedne strane vezuje za konkretne ratne događaje, a s druge za likovna umjetnička djela s kojima se na toj freski usporedno ostvaruje neka vrsta stalnog dijaloga. Tako uvodi i epizodu u kojoj kao reporter s partnericom Olvido, ujedno kolegicom reporterkom, provodi noć s hrvatskim vojnicima koji su čekali napad predviđen u zoru:

Te venecijanske akvarele vezivao je u sjećanju s različitim okolnostima. Između ostalih, i s hladnom, razlivenom sivom svjetlošću jesenskog svitanja u okolici Dubice, u bivšoj Jugoslaviji, dok je s vojnicima čekao na prelazak Save. Olvido i on proveli su noć drhtureći od studeni u hali napuštene tvornice skupa sa sto devedeset četvoricom Hrvata koji su se spremali za borbu čim svane. U početku su prema Olvido pokazivali tipični muški prijezir prema ženi koja se našla u ratu vlastitom voljom. Znatiželjno su je motrili pri svjetlosti svojih fenjera. Što će ona ovdje, moglo se čitati iz njihovih začuđenih osmijeha, iz njihovih komentara ispod glasa. Smjestili su je na dobro mjesto za one okolnosti, a neki od njih su joj iz svojih zaliha ponudili konzerve kompota od ananasa. Kako je vrijeme odmicalo, vojnici su se uvlačili u sebe, zadubljeni u tišinu, kao da se svaki za sebe suočava sa sudbinom. Barem tridesetorica među njima bili su gotovo djeca: bilo im je petnaest-šesnaest godina i držali su se uz svog nastavnika s kojim su zajedno unovačeni. Nastavnik je bio mladić od kojih dvadeset osam godina promaknut u časnika i on se unatoč željeznim šljemovima, oružju i vojničkom remenju nabijenu streljivom držao kao profesor što je do prije nekoliko tjedana i bio, jer su ga roditelji tih dječaka molili da pripazi na njih kao što ih je pazio u školi. Prilazio je sad jednima sad drugima govoreći tiho i mirno, pregledavao im opremu, dijelio im cigarete, a najstarijima i po gutljaj rakije iz boce, flomasterom je ispisivao krvnu grupu na košulju, šljem ili nadlanicu onima koji su je znali (…)

…Faulques se uspravio i zatrčao uzbrdo pa se prignuo i ponovno zatrčao ne bi li se približio da uhvati profil nastavnika kojega su dvojica dječaka vodila držeći ga ispod pazuha dok je nogama pravio brazde po vlažnoj travi, a pola čeljusti mu je visjelo, otrgnuto rafalom iz strojnice. Za njima su se spuštali i ostali dječaci plačući, vičući ili šutke, ranjeni ili nekrznuti, sami i bez oružja ili noseći druge, oblivene krvlju (…).

Sljedeći spomen Banovine je prizor iz već razorene Petrinje, prije odlaska u Vukovar:

Prvi i jedini put Faulques ju je vidio kako u ratu plače nad jednim obiteljskim albumom u Petrinji, u Hrvatskoj, dvadeset i dva dana prije tog jarka uz cestu za Borovo Naselje. Album je ležao na podu, zamrljan od žbuke i mokar od kiše koja je curila kroz rupu na krovu, rastvoren na dvjema stranicama na kojima su bile slike obitelji na Božić, bračni par, dida i baka, četvero dječice i pas, prizor sreće oko okićene jelke i stola prepuna jestvina: bila je to ista obitelj koju su Faulques i ona upravo vidjeli ispred kuće, u lokvi u vrtu, hrpa mokre odjeće i rascopanog mesa, izrešetana metcima i dotučena kasetnom bombom. Ali Olvido nije snimila to; dugo je promatrala mrtva tijela štiteći fotoaparate od pljuska, a počela je raditi tek kad je ušla u kuću i vidjela taj album na podu. Faulques isprva nije primijetio da plače, nego tek kad je odmaknula aparat od očiju da obriše suze jer nije mogla izoštriti.

Autobiografska podloga fabule bila bi nedvojbena i da tadašnjem čitateljstvu nije bio poznat niz životnih okolnosti koje sad već slavni pisac nije ni mogao ni htio skrivati. Pritom ne mislim samo na ratno iskustvo u Hrvatskoj i drugdje te privatni život, na javnosti neočekivani prekid blistave karijere ratnog reportera, nego i ono što je uslijedilo: naime, glavni lik živi povučeno u svom tornju (koji je upravo suprotan stereotipu »kule bjelokosne«) i bavi se umjetnošću (kao što je napravio i naš autor), u romanu u okolini posvećenoj turizmu i zabavi s kojom ne može uspostaviti odnos, i zato – a i zato da bi upozorio na one aspekte ratnoreporterskog posla kojih javnost nije svjesna – on za sugovornika bira Ivu Markovića, vukovarskog branitelja, čovjeka istinski i duboko obilježena ratom jer, kako kaže, o svojoj freski kao iskazu ukupnog iskustva rata u naravi i u umjetnosti može razgovarati samo s takvim čovjekom, dok se ostali, neobilježeni ratom, mogu pridružiti »ravnodušnom zijevanju svemira« (kako doslovce kaže) na toliku ljudsku patnju.

Španjolska i europska kritika (pariški Le Figaro Littéraire, madridski ABC i El País i drugi) ocijenile su roman kao autorov najzreliji pripovjedni tekst. Ne ulazeći ovdje u prikaz autorova cjelokupnog dosad poznatog, a velikoga pripovjednog opusa, treba reći da ovaj roman zajedno s Territorio Comanche tvori posebnu tematsku cjelinu. Niz razgovora s Markovićem prilika je, osim za iskaz strašne Markovićeve sudbine, za verbalizaciju autorove percepcije prikaza rata na platnima slavnih kroz povijest pred nekim tko je rat iskusio. Pritom Pérez-Reverte dijeli umjetnike na one s iskustvom rata i one koji su slikali bez tog iskustva: ikonoklast kao i obično, detronizira Guernicu, ali finom analizom Goyinih prikaza madridskoga Drugog svibnja 1808. – pučkog ustanka protiv Napoleonove okupacije – upozorava na ono što vidi kao iskaz proživljenoga. Analiza teme rata u slikarstvu sveobuhvatna je, autentična i u isti mah neočekivana u svojim zaključcima.

Nisam radila analizu stranoga »ratnoga pisma« (autorstvo pojma, nastala ranih devedesetih, zahvaljujem svojoj suurednici Dubravki Oraić Tolić), ali vjerujem da i bez takve analize mogu mirne duše ustvrditi da bi te dvije knjige Péreza-Revertea ušle u sam njegov vrh. Po sugestivnosti i po postignutom učinku u vremenu kad je takav učinak bio najpotrebniji.

Tertschova Osveta povijesti je, kao što je već rečeno, drukčije štivo: u prvom redu, Tertsch tek rijetko zastaje na epizodama od kakvih je Pérez-Reverte načinio Territorio Comanche, a u dobroj mjeri i roman. Sam je knjigu odredio kao »manjkav kaleidoskop« prikaza povijesnih i političkih prilika u zemljama i regijama zaboravljene Europe prošaranima vrlo efektnim primjerima, od kojih su mnogi iz Hrvatske. Jedan od tih rijetkih primjera je poglavlje (jedno od 45) naslovljeno Rat u Glini (Guerra en Glina). Premda daleko manje dojmljiv od poglavlja u kojem opisuje dovoženje zaklanih staraca iz zadarskog predgrađa Crno u dvorište zadarske bolnice, prikaz događaja u Glini 26. lipnja, dan nakon proglašenja nezavisnosti, kad su martićevci napali policijsku postaju, pa nekoliko tjedana potom, pokazuje ne samo taj aspekt događaja nego i prokazuje JNA, koja je jasno branila napadače, tj pobunjenike. Njemu i britanskom novinaru Mishi Glennyju prepriječili su ulaz u mjesto tenkom i potjerali ih dovikujući im da neće ući u Glinu ni u idućih milijun godina. Nakon toga oni neuspješno pokušavaju pronaći zaobilazni put do Gline prelazeći i hrvatske i srpske kontrolne točke. U Glinu će konačno uspjeti ući tek nekoliko tjedana kasnije. Ono najzanimljivije iz toga njegova kratkog opisa Gline u jesen 1991. svakako je to da su ondje civili bili jednako naoružani i borbeno aktivni kao i JNA, martićevci i sve ostale paravojne jedinice:

Uspio sam ući u Glinu tjednima nakon tog neuspjelog pokušaja, i časnici srpske vojske su mi pokazali razorenu policijsku upravu koju su hrvatske snage onda pokušavale zadržati. Bila je to ruševina s velikim lokvama osušene krvi po hodnicima. Grad je bio »očišćen od Hrvata«. Tada su već vojska, Martićevi gerilci i druge neregularne snage tvorili jednu naoružanu masu u kojoj ih je teško bilo razlikovati jedne od drugih. Civili pod teškim naoružanjem kunjali su na bornim kolima smještenima u ugodnu hladu pod golemim kestenjem u parku. Bio sam sa srpskim snajperistima koji su stražarili u rovu iza ruševina policijske stanice, iznad rijeke Kupe koja je u tom trenutku bila bojišnica. Po velikim lokvama sasušene krvi vidjele su se zalijepljene krhotine metaka jurišne puške ili teške strojnice, limenke konzervi, boce i opušci ostali iza Hrvata koji su donedavna bezuspješno branili to mjesto i koji su sad uglavnom ležali u zemlji s obiju strana Kupe.

Već je spomenuto da je Tertschova knjiga politološko-povijesni publicistički prikaz zaboravljene Europe europskom Zapadu. On je devedesetih godina bio jedan od rijetkih zapadnoeuropskih i još rjeđih španjolskih novinara koji su istočnu, komunističku Europu percipirali kao europski problem i koji su se doista svom snagom upinjali pojave vremena tranzicije razumijevati u povijesnoj dimenziji na pozadini nevidljivih, dubokih i dugotrajnih procesa kojih su bile rezultat. Njegovo očište je u tome više srednjoeuropsko nego zapadnoeuropsko, i on se dosljedno trudi pojasniti srednjoeuropski pogled i povijesno sjećanje na sve ono što identificira kao točke prijepora, to jest, nerazumijevanja između jednih i drugih, svjestan koliko je europski Zapad nesvjestan da je kriv jer je donosio odluke o Srednjoj Europi ne pitajući ju za mišljenje. Međutim, on nije sentimentalan ni prema kojem od ta dva pola i ne ustručava se to iskazati; pritom su u knjizi najlošije prošli Europska zajednica i – još daleko gore – Ujedinjeni narodi, koji su, kako kaže autor, »polako uviđali kakvo su strašno sjeme posijali, možda i ne znajući, u svijest zajednica u Srednjoj Europi i na Balkanu svojim strpljivim popuštanjem napadačima na Hrvatsku i Bosnu«.

Vraćam se uvodnoj konstataciji: Banovina se u poslijeratnom razdoblju nije nametnula kao prostor koji se spominje i posjećuje, ili se spominje i posjećuje premalo. I ovaj nepotpuni uvid u Banovinu kao temu španjolskih ratnih izvjestitelja i političkih komentatora, za koji se otvorio prostor zahvaljujući tužnoj okolnosti nove kataklizme koju proživljava taj kraj, dokazuje – ako su dokazi potrebni – da bi tako trebalo biti. Budućnost će pokazati hoćemo li joj mogućom svekolikom revitalizacijom, uključno goleme kulturne i povijesne baštine – znati zahvaliti za tu tihu postojanost u opstajanju.