Nadohvat pamćenju Zrina

Roman Nadohvat Ene Katarine Haler neočekivano je brzo osvojio čitatelje, izazvao pozornost književne kritike i osvojio važne književne nagrade (»Ksaver Šandor Đalski« i »Josip i Ivan Kozarac«).[1] Prvi je to roman riječima autorice »o jednoj od najružnijih epizoda Drugog svjetskog rata, kada su partizani 1943., smatrajući ga ustaškim uporištem, Zrin sravnili sa zemljom, dio mještana masakrirali, a ostale protjerali i onda ih nakon rata raselili vlakovima bez voznog reda«,[2] i to je daleko važniji podatak od činjenice da je posrijedi prvijenac mlade autorice »oskudne biografije«. Zrin je u kolektivnoj memoriji upisan i kao »jako mjesto« nacionalnoga sjećanja na slavne figure Šubića Zrinskih i kao »prazno« mjesto potisnutoga i zabranjenoga sjećanja na traumatične događaje iz Drugoga svjetskog rata. Dok je književno pamćenje herojskoga Zrina kroz temu Sigeta 1566. sačuvano u brojnim usmenim i pisanim hrvatskim zrinijadama, koje čine ključnu sastavnicu antiturskoga kompleksa kao najrazgranatije teme nacionalne epike, traumatski Zrin ostao je sve do romana Ene Katarine Haler izvan dohvata pisanoga književnoga pamćenja. Konkretno, traumatski Zrin stigao je do same granice generacijskoga ili biološkoga pamćenja, koje prema teoriji pamćenja Jana Assmanna, završava s trećom ili četvrtom generacijom i ako se ne uspije transformirati u dugotrajnije oblike kulturnoga pamćenja šire zajednice, pred njim stoji konačna prijetnja zaborava. Komemorativne prakse preživjelih Zrinjana i njihovih potomaka, koji se od 1996. na blagdan Male Gospe okupljaju na ruševinama župne crkve u znak sjećanja na žrtve, izraz su otpora zaboravu, na čijem je tragu i izgradnja spomen-crkve Našašća sv. Križa 2019. godine. Traumatski Zrin, premda nije nepoznat i pomno je dokumentiran (Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.–1946.), još uvijek nije ušao u institucionalnu »glavnu« struju ni historiografskoga ni kolektivnoga nacionalnog pamćenja i prepušten je užoj skupini nositelja pamćenja. U toj je skupini i književni lik pripovjedačice Katarine koja glasom i okom svjedoka pripovijeda povijest svoje obitelji u vrtlogu ratnih i poslijeratnih zbivanja. Godinu dana nakon objavljivanja romana, na samom kraju 2020., u strahovitom potresu koji je pogodio Banovinu, i Zrin u srcu Banovine, progovorila je Zemlja. Na rupe u pamćenju (Haler 342) odgovorila je Zemlja prijetećim rupturama, rasjedima, urušavanjem, pogibijom. Naspram 460 stranica »pseudovremena« i nekih pedesetak godina u koje stane pripovjedno vrijeme romana Nadohvat odigralo se 10 sekundi »života« razornoga potresa u koje stanu tisuće i tisuće tragičnih priča stanovnika Banovine. Devastirane, napuštene i zaboravljene Banovine.

Što je pisac htio reći

Osobna obiteljska pripovijest pripovjedačice (Katarine) u prvom licu koja eo ipso ne pretendira na objektivnost, ali ne poriče istinitost, smještena je u kontekst povijesnih zbivanja. Vrijeme priče započinje ratnom 1942. godinom u Zrinu, koja protječe u mučnim »nestancima« ljudi i sve snažnijim ocrtavanjem opasnih granica s »vlaškim« selima, nastavlja se čvrstim datiranjem događaja na dan partizanskoga razaranja Zrina 8. rujna 1943. i linearno teče unaprijed obuhvaćajući boravak Katarine u ratnom Zagrebu nekoliko mjeseci tijekom 1944., njezin povratak obitelji u Kostajnicu, gdje je dočekala kraj rata, a potom odlazak na križni put do Dravograda i nazad, te završava događajima nakon prisilnoga preseljenja (kolonizacije) u Slavoniju 1946. Prolog i epilog romana perspektivom »sveznajućeg« pripovjedača uokviruju priču događajima koji vrijeme skokovito pomiču unaprijed, prema recentnijoj suvremenosti (od 1997. do 2016), a umetnuti službeni dokumenti ovjeravaju događaje iz osobne povijesti jakim povijesnim izvorima.

Tema partizanskih zločina u Zrinu, koja je odredila sudbinu jedne obitelji, unaprijed je u opisu romana na mrežnoj stranici izdavača i nakladnika najavljena kao »kontroverzna«[3] i upravo se pod tim znakom odvijala književna i javna recepcija romana, koja je ne dovodeći u pitanje književne kvalitete teksta, autoricu dovela u situaciju da opravdava ili brani izbor teme i vlastite motive.[4] Pitanje »što je pisac htio reći«, koje je već odavno ne samo napušteno nego i »zabranjeno« u školskim učionicama, izgleda nije nestalo iz glava čitatelja i književnih kritičara i to je iz vizure razmišljanja o književnosti najvažnija točka prijepora koju je aktualizirao ovaj roman. U književnoj komunikaciji za razliku od svakodnevne komunikacije doista nije najvažnija intencija pošiljatelja (poruke), ali intencionalnost se iz perspektive književne semantike, pragmatike i semiotike ne može tek tako odbaciti kako misle ne samo dekonstruktivisti nego su mislili i strukturalisti, novi kritičari i formalisti. Problemi i aporije posebice se usložnjavaju kada su posrijedi živući autori koji prate recepciju i koje se može pitati što su htjeli postići izborom teme i pripovjednih postupaka, kao i kod onih književnih tekstova u kojima se pripovijeda o događajima koji su se uistinu dogodili, a njihovo se vrednovanje odvija prema različitim kriterijima u suprotstavljenim skupinama, od kojih svaka ima pravo na svoju »istinu«. Roman Nadohvat i njegova autorica pripadaju upravo takvoj »rizičnoj skupini«. Ona je prozvana na odgovornost zašto nije eksplicitnije pisala i o ustaškim zločinima, zašto je njezina nepouzdana pripovjedačica »nepouzdana« i zašto je Katarinina majka (kao lik u romanu) »zadrta nacionalistkinja«, što bi u maniri naivnog realizma bilo otprilike kao i optužiti ili pretući glumca koji je igrao izdajicu Judu u srednjovjekovnom kazalištu.[5]

Događaji uništavanja Zrina 1943., ubijanja i likvidacija Zrinjana, među kojima je većina civila, njihovo protjerivanje i oduzimanje imovine sami po sebi ne bi trebali biti kontroverzni jer su poznati i dokumentirani naredbodavci i počinitelji zločina (barem prema skupnoj pripadnosti partizanskim jedinicama), a poznate su i njihove žrtve, među kojima su još uvijek živi svjedoci. On izaziva kontroverze jer u javnosti još uvijek postoji malobrojna, ali glasna skupina koja negira da je počinjen zločin ili ga barem nastoji relativizirati raspodjelom krivnje upirući prstom na stanovnike Zrina koji su u ratnim sukobima bili na »krivoj strani«, zaboravljajući pritom da oni kao žrtve nisu mogli biti ni na »krivoj« ni na »pravoj« strani. Naizgled naivni realizam kojim se prilazi književnom tekstu zahtijevajući od njega objektivni prikaz zbilje – na što on niti može niti je pozvan odgovoriti – otkriva tako duboku rupu kolektivne (nečiste) savjesti kojoj je jedino utočište zaborav. Prijepor između dviju skupina tako je u konačnici sukob između etosa pamćenja i krimena zaborava. Autorica je prepustila pripovijest pripovjedačici u prvom licu i ne odgovara za objektivnost pripovijedanja, što ne bi promijenila ni uloga sveznajućega pripovjedača – jer i u tom slučaju valja razlikovati ulogu pripovjedača i ulogu autora – te nema razloga da ju se postavlja pred sudište pitanjem što je htjela reći. Umjesto toga pitanje treba uputiti tekstu. Što je dakle tekst htio reći? Koja je intencija teksta? Logika teksta zahtijeva empatijsko sudjelovanje čitatelja koji će se staviti na stranu žrtve. Logika teksta prodire u tamne zakutke obiteljskih identitetskih sjećanja čitatelja i to je razlog zašto čitatelji/kritičari »ispovijedaju« politička stajališta vlastitih obitelji, premda na to po naravi posla uopće nisu pozvani.[6]

Od usmenih pričanja
o životu do romana

Možemo dakle zanemariti pitanje što je autorica htjela reći i prepustiti odgovor tekstu, ali autoričini podatci o genezi teksta – kada ih već imamo pri ruci – mogu biti korisni u analizi narativne strukture romana i ontološkog statusa teksta. Znamo li da je Katarina kao osobna pripovjedačica u prvom licu postojala prije teksta, kao istoimena (Katarina K.) živa osoba »od krvi i mesa«, i da je svoju osobnu pripovijest u mediju živoga usmenoga pričanja pripovijedala autorici kao sugovornici, tada je i u ontološki status finalnoga teksta upisana usmena pretpovijest. Žanr usmenoga autobiografskog narativa tada je karika koja povezuje mistificirane autobiografske zapise pripovjedačice Katarine kao književnog lika i pričanja o životu osobe Katarine K.[7] Usmeni autobiografski narativi u prirodnoj pripovjedačkoj situaciji – za razliku od usmene povijesti ili životnih povijesti koje kazivači pripovijedaju u istraživačke svrhe – rađaju se spontano. Oni ipak nisu plod puke slučajnosti. Mora postojati volja za pričanjem i volja za slušanjem. Etos pričanja i etos slušanja podupiru se interaktivno, a usmena priča jest pričanje u najneposrednijem aktualnom smislu izvedbe. U prirodnoj pripovjedačkoj situaciji pripovjedač (ne kazivač), priča i sugovornik (ili publika) međusobno su povezani kao dijelovi jednoga kontinuuma i jednoga komunikacijskog događaja, jer je folklor umjetnost koja se događa u aktualnom vremenu. Talent ili genij pripovjedača[8] kao nositelja pripovjedačkoga čina ostvaruje se performancijom i povezan je s ukupnim kontekstualnim uvjetima u kojima može ostvariti puni pripovjedački potencijal. Možemo zamisliti kako se priča o životu Katarine i njezine obitelji rađala epizodno u intimnim razgovorima bake i unuke,[9] a potom je naporom slušateljice (buduće autorice) oblikovana u koherentnu romanesknu priču, no nije nemoguće da je i sama usmena pripovjedačica u ponekom razgovoru povezala ključne životne epizode u koherentnu veliku »životnu priču« (Marković). U svakom slučaju osoba Katarina K. empirijska je dvojnica pripovjedačice Katarine koja je na putu do književnog lika prošla cijeli niz fikcionalnih transformacija i konfiguracija i više ne može biti ista, ali ne može se poreći da je postojala, i to ne samo kao zbiljski prototip književnoga lika nego i kao usmena pripovjedačica i vlasnica, ako već ne i autorica vlastite životne priče. Dijegetski okvir romaneskne priče tada nužno transcendira granice pisma i svojim nevidljivim, ali protežnijim krakom ulazi u prostore žive obiteljske memorije u kojoj su pohranjene slike »stvari« ili događaja kojih se vrijedi sjećati ili koje se ne smiju zaboraviti. Važnost slika tih događaja prelazi granice privatnih obiteljskih sjećanja kao »obiteljske srebrnine«. Pripovjedačica Katarina u svojoj životnoj priči sinegdohijski obuhvaća cijelu zajednicu. Ona je u isto vrijeme i čuvar pamćenja uže skupine kojoj pripada i most prema pamćenju izvan te skupine jer je u ograničenom razdoblju predala svoju životnu priču sugovornici treće generacije, koja ju je u drugom mediju i u drugom žanru prenijela široj zajednici. Zatvoren je krug od arhetipske epske situacije, u kojoj je baka Katarina bila nositelj pamćenja skupine do složene romaneskne strukture u kojoj je ona oblikovana kao lik koji pripovijeda. Od epizodnih pričanja o vlastitu životu u svakodnevici intimne konverzacije oblikovana je cjelovita i koherentna »velika« životna priča u kojoj su slučajnosti dokinute zapletom, a njezine prostorno-vremenske koordinate uključene u dijegetski »svemir« cijele zajednice. Pripovjedačica Katarina nije papirnato biće zatvoreno u granice teksta. Ontološki trag usmene povijesti sprječava svođenje teksta na pseudovrijeme koje se mjeri brojem stranica i upućuje na živo vrijeme s realnim kronotopom koji je načelom kauzaliteta i susljednosti usidren u snažno mjesto kolektivnoga pamćenja – Zrin.

Zrin, Siget – Banovina

Kata i Jula, nakon što su Županijskom sudu u Sisku ljeta 1997. predale zahtjev za povrat ili naknadu oduzete imovine, putuju prema Zrinu, u koji neće ući. Prebiru po sjećanju nekadašnji život prije 1943., kada su dan poslije Male Gospe Titovi partizani i uništili i spalili Zrin do temelja, a trećinu stanovnika pobili. Vozio ih je Vlado, nekadašnji susjed iz Kostajnice, sin Elizabete u čiju su se kuću sklonile skrivajući se da ih partizani ne ubiju. Kroz prozor plavoga golfa gledaju njih dvije, pravoga imena Katarina i Julijana, prizore prostora koji je i gospodarski i demografski još jednom za njihova života opustošen: »(…) sela što se nižu tek su prazne kuće, zjape prozorski otvori, širom otvorena vrata koja nimalo ne pozivaju unutra (…). To su sela bez okućnica, kada bi tko i poželio proći kroz istrgnuta vrata, morao bi se probiti preko visoke trave, zapleo bi u korov i paprati oko nogu« (Haler 14). »Fala ti, Bože, da ne živim više ovdje«, odahnula je Katarina u epilogu romana nakon što je zakopala u zemlju autobiografske zapise (Haler 455).

Na Malu Gospu 1943. posljednji su put zvonila crkvena zvona u Zrinu, a sutradan je Zrin izbrisan s lica zemlje. Nekoliko stoljeća unatrag 1566. uoči Male Gospe »na 7, dan sektembra, to je navečerje Male Maše, to je u jutro rano kako ob šestoj uri«, započeo je prema zapisu Ferenca Črnka (18), tajnika Nikole Šubića Sigetskoga, najstrašniji dan za hrvatsko-ugarsku utvrdu Siget. Toga je dana rano ujutro osmanska vojska zapalila »unutarnji grad« (citadelu) Staroga grada u koji su se povukli preživjeli branitelji Sigeta i za nekoliko sati Siget je pao. Iz toga hrvatsko-ugarskoga poraza pred posljednjim pohodom Sulejmana Veličanstvenoga kao apsolutni moralni pobjednik izišao je Nikola Šubić Zrinski. Zrinski Sigetski uvršten je u svijetle mape nacionalnoga kulturnoga pamćenja, u mape herojske prošlosti. Radom kolektivnoga pamćenja i porazi mogu postati herojske slike, a gubitnici mogu prerasti u pobjednike. Odlučujući je pri tomu model žrtve. Žrtva se, kako izlaže A. Assmann, može realizirati kao sacrificium i kao victima. Dok sakrificijelna žrtva označava svjesno opredjeljenje za više religiozne ili domoljubne ciljeve zajednice i uključuje izlaganje riziku vlastiti život ili odabir vlastite smrti, viktimološka žrtva pasivni je objekt nasilja, bez zaštite i bez svjesnoga izbora smrti. Prvom modelu žrtve pripada Nikola Šubić Zrinski. Svjesni i aktivni izbor načina i trenutka smrti iz zapaljene tvrđave uz poklike, koji su zahvaljujući Zajčevom Zrinskom zgusnuti u simboličku gestu »U boj, u boj!« učinio je od njega herojsku figuru sjećanja sa snažnom potvrdom u nacionalnoj memoriji. Žrtva Zrinjana 1943. pripada međutim drugom, viktimološkom modelu. Pred naletom partizanske paljbe oni su bili pasivni objekt lišen obrane, uključujući i izostanak zaštite Ante Pavelića: »Ako se taj poglavnik tako dobro brine za nas Hrvate, kako to vi velite«, odgovara Katarina svom domaćinu u Zagrebu, »što se nije pobrinuo za nas kad smo ga molili« (…) »Nijednu nam pušku nisu dali! Ništa! Skoro smo umrli od gladi, a onda i od rata.« (Haler 246) Zrinjani 1943. nisu odabrali herojsku smrt! Viktimološka žrtva upravo zbog izostanka svjesnoga herojskog čina zahtijeva potvrdu izvan uže skupine pogođenih, javno priznanje i sjećanje šire zajednice. U događaju Sigeta 1566. prema modelu sakrificijelne žrtve mogao se realizirati odnos (moralni) pobjednik – poraženi, u događaju Zrina 1943. moguć je samo odnos žrtva – počinitelji zločina. Nikola Zrinski integriran je u pozitivnu identitetsku sliku zajednice o samoj sebi. Žrtva Zrinjana ostala je zarobljena u sjenama traumatične prošlosti. Oni koji su se našli na »pravoj strani« naložili su institucionalni zaborav onih koji su odmazdom »kažnjeni« jer su prema njihovoj prosudbi bili na »krivoj strani«, a žrtve su se našle pod unakrsnim pritiskom dvaju zaborava. Jednoga, koji je bio aktivan i zapovjeđen od vlasti, i drugoga pasivnoga i spontanoga, koji se odvijao pod teretom traume, terorom straha i sramotom prognanika. Pogrdno ime »kolonisti«, koje im je nadjenuto nakon prisilnoga preseljavanja u folksdojčerske kuće po Slavoniji, bilo je stigma kojom su drugi put »kažnjeni«: »Tako su nas zvali u selu i bilo je sasvim prirodno misliti da su nas naselili upravo ovdje kao kaznu; neće nas pobiti, odlučio je netko, dat će nam prazne bašte usred zemlje i opustošene kuće iz kojih ćemo izlaziti u selo koje nas vrijeđa i živjeti u sramoti.« (Haler 330) Vrijeme je trebalo brojiti od nove točke (Haler 321), »nova era« započela je 1945. godine (Haler 342). Da bi se preživjelo, trebalo je umrijeti, kao staru odjeću odložiti sjećanje, ime i pripadnost. Otpor zaboravu odvijao se međutim u živoj memoriji svjedoka i njihovim usmenim pričanjima, a najsnažniji od njih sačuvali su snagu da pedesetak godina poslije zatraže službenim putem ono što im pripada, ono što im je oduzeto. Kada Kata i Jula podnose Županijskom uredu zahtjev za povratak imovine, to samo znači da su žive, da su uistinu žive i da žele dokončati kafkijanski proces.

Nikola Šubić i Siget 1566. bili su tema par excellence za brojne napisane i ispjevane junačke epske obrade. Sudbina Zrinjana poslije 1943. bila je tema primjerena tragediji, koja nije napisana sve do romana Ene Katarine Haler. Kao što priča prema aristotelovskoj matrici povezuje ep i tragediju, tako i tragično prelazi žanrovski okvir tragedije i ulijeva se u roman. Slijedeći strukturni model tragedije recentni događaj katastrofalnoga potresa u prosincu 2020. označio je prepoznavanje, obrat iz neznanja u znanje, iz zakrčenih prostora potisnutoga u prostore oživljenoga sjećanja. Razorni je potres protresao stare arhive s nevjerojatnim »umjetničkim« učinkom »očuđenja« na našu percepciju Banovine. Prekinuo je automatizam opažanja i otvorio nam oči za novo viđenje Banovine.

Zlo se prema Leibnizu (Teodiceja) može kategorizirati u tri vrste. Postoji (neizbježno) metafizičko zlo koje se očituje u pukoj nesavršenosti i kontingenciji svega stvorenoga, fizičko zlo koje je posljedica prirodnih katastrofa i tjelesne slabosti te moralno zlo s ljudskim voljnim čimbenikom, kao posljedica krivnje i grijeha. Prirodna katastrofa 2020. kao »fizičko zlo« aktivirala je sjećanje zajednice na »moralno zlo« 1943. Katarzički učinak potresa probudio je cijelu zajednicu znanjem da je Banovina po tko zna koji put i razorena i zaboravljena. Obrat iz neznanja u znanje naložio je obrat iz zaborava u etičko sjećanje koje nadilazi užu skupinu pogođenih, nalog za pamćenjem onoga što je obogaćeno smislom važne istine za cijelu zajednicu i stoga se ne smije zaboraviti (J. Assmann).

Homines sacri – svjedoci totalitarizma Titove Jugoslavije

Život Zrinjana nakon 1943., ne samo kada su se skrivali po obližnjim selima čuvajući goli život i ne samo dok je trajao križni put nego i kroz cijelo vrijeme Titove Jugoslavije, bio je život u trajnom »izvanrednom stanju«.[10] Presuda u »ime naroda« izrečena 1946. ozakonila je zločin izvršen 1943. i osudila posve neselektivno sve Zrinjane »budući da nema mogućnosti da se utvrdi ni koje su se obitelji ni koja lica pojedinačno nalazila u mjestu za vrijeme borbi protiv n.o.v. niti koja su pobjegla«,[11] trajnim oduzimanjem imovine i zabranom povratka. Neopoziva presuda nije mogla biti legitimirana ni jednim pravnim sustavom, a ipak je nominalno bila važeća u okviru Zakona. Vlast je na njih mogla primijeniti bilo kakve drakonske kazne, uključujući i (nekažnjena) ubojstva i oduzimanje imovine, za što je bilo dovoljno proglasiti ih »narodnim neprijateljima«. Oni koji nisu bili strijeljani, ubijeni ili poginuli bili su »živi mrtvaci« osuđeni na »goli život« koji im ne pripada i kojim ne raspolažu. Njihovi su osobni podatci nestali sa spaljenim mjesnim arhivima, njihova su se imena mogla prekrajati po volji slučajnih činovnika (Haler 321), imena pobijenih u pokolju čuvali su preživjeli svjedoci na skrivenim popisima prebirući po sjećanju tko nedostaje, tko je »strijeljan, poginuo, nestao, mrtav« (Haler 308). Isključeni iz svake pripadnosti i svake svrhovitosti u ljudskome, oni su ne samo za vlasti nego i za lojalne građane SFRJ-a bili ne-ljudi. Kao »suverene iznimke« koje su isključenjem uključene u poredak, Zrinjane se moglo ubiti ili lišiti imovine, a da to ne predstavlja kršenje zakona. Za totalitarni sustav Jugoslavije oni su bili homines sacri (Agamben). Ništavni i nepostojeći, a ipak znak ozakonjenoga ili pravnoga sustava nepravde. Totalitarizam koji Agamben objašnjava kroz koncept biopolitike izvanredno stanje čini normalnim. Preživjeli Zrinjani, isključeni, prokleti i suvišni, ljudi bez doma, imovine i osobnih dokumenata, time što su postojali, svojom golom egzistencijom dokazuju totalitarizam Titove Jugoslavije. Novost totalitarnih sustava naspram starih oblika tiranija i despotizma ostvaruje se posebnim manipulativnim strategijama koje u sprezi s terorom straha porobljavaju umove. Dok je u tiraniji jedan izvana protiv svih koji su unutra, u totalitarizmu vođa i njegova partija ostvaruju vlast iznutra, nalazeći se u središtu lukovice čije ovojnice čine različite skupine (stranačko članstvo, birokracija, profesionalna udruženja, elitne skupine, nadzorni »organi«) koje održavaju privid normalnog svijeta (Arendt, Between Past and Future) s ciljem ostvarivanja apsolutne vladavine nad apsolutno poslušnim ljudima uvjerenih u svoju suvišnost. Rane toga »radikalnoga zla« vidljive su na tijelu Katarine u mučnim samoranjavanjima. Ono je prisutno u mislima o slijepoj determiniranosti događaja: »Ovo je usud, ova kotlina, ova zemlja... Nije moglo bit drukčije« (Haler 454); »Mi, familija, prokleti smo, čuješ me. Nasljedna nam je vječita nesreća i ogromna tuga. Prokleti. Tako je.« (Haler 349) Učinak totalitarizma kao »radikalnoga zla« očituje se u uvjerenosti ljudi u vlastitu suvišnost, a njegov krajnji cilj nije »revolucionarna promjena društva«, nego preobrazba ljudske prirode (Arendt, Totalitarizam).

Ne može se dva puta ispričati ista priča

Na putu od usmene povijesti do povijesnoga romana autorica literarno suvereno koristi moć epske fikcije,[12] vješto kombinirajući klasično realističko pripovijedanje, psihonaraciju, razvijenu deskripciju sa simboličkim žarištima (zemlja) i snažnim poetskim emotivnim urezima. Kronološki uredno pripovijedanje, s rijetkim vremenskim skokovima, u literarnoj maniri psihološkoga realizma omogućuje čitatelju užitak neometanoga smještanja u tkivo priče, poziva ga na empatijsku identifikaciju s likovima, dok ga u isto vrijeme epska tehnika usporavanja i odgađanja kraja potiče da »prošeta« izvan teksta te zaviri u riznice vlastitoga obiteljskoga ili kolektivnoga nacionalnoga pamćenja ne pitajući se što će se dalje dogoditi, nego zašto se to dogodilo i je li se u nekoj drugoj suvremenosti to ponovno dogodilo. Zaborav štiti počinitelje, a slabi žrtve i ta se asimetrija može poravnati samo glasom svjedoka za kojega je svjedočanstvo moralni imperativ i oblik retroaktivnoga otpora (A. Assmann). Moralni svjedok – kakav je u romanu pripovjedačica Katarina, a u životu Katarina K. – sjedinjuje ulogu žrtve i ulogu svjedoka, ali za razliku od religioznoga svjedoka mučenika (lat. martyr), ne svjedoči neki ideal za koji se svjesnim izborom žrtvuje, nego svjedoči istinu time što razotkriva zločin. Misija je moralnoga svjedoka svjedočiti istinu protiv pokušaja počinitelja da zaboravom prikriju zločin i on za razliku od religioznoga svjedoka mučenika ne postaje svjedok time što umire, nego zato što preživljava te svjedoči zlo koje je iskusio na vlastitoj koži.

Neovisno o namjeri autorice, značajan prinos etici sjećanja Zrina 1943. dao je književni tekst, roman Nadohvat.[13] U tom ključu možemo čitati i osobno pripovijedanje u prvom licu i panoramski prikaz (fresku) ratnih i poslijeratnih zbivanja te montažno uklapanje dokumentarnih izvora u tkivo teksta. U prvom slučaju imamo unutarnju fokalizaciju lika-svjedoka, u drugom promjenjivu fokalizaciju koja gledištem zrele i iskusne pripovjedačice povremeno pre­uzima kompetencije »sveznajućeg pripovjedača«, u trećem neutralno »oko kamere« koje objektivno prati tijek zbivanja potkrjepljujući ga referencijalnim poljem onoga što se uistinu dogodilo. Zaokupljenost dobrim u vremenu zla i snažna antiratna poruka nisu zarobljeni crno-bijelim razvrstavanjima na crti »mi« i »oni«, jer Zrinjani ne umiru i nisu progonjeni zbog »ideala«, nego su žrtve zločina te ne mogu biti ni na »pravoj« ni na »krivoj« strani. Zlo nema ideološki predznak (tamnim bojama oslikani su portreti i Poglavnika i Tita), može se uvući i u dobre ljude (kao u Petra), ali konkretni zločini u Zrinu 1943. dokumentirano su počinjeni pod znakom petokrake i neizbrisivo su upisani u pamćenje svjedoka. Logikom teksta – fikcionalizacijom onoga što se uistinu dogodilo – čitatelj je pozvan gledati događaje očima svjedoka i stati na stranu žrtve. Pred moralnim svjedokom nije moguće zadržati distanciranu neutralnost. Tu leži uzrok tendenciozno izazvanih »kontroverzi«. Čitatelj dakako može krenuti i svojim putem, zanemarujući uputu teksta. Nema zakona koji bi zabranio da se tekstom kreće kao privatnim posjedom i koristi ga za rasplamsavanje starih/novih ideoloških ratova, ali u tom slučaju on ne čita tekst nego ga »privodi« svojim ciljevima. Prije nego li se upusti u maštovite ideološke pseudoalegorije simulirane pitanjem »što je pisac htio reći«, valjalo bi poštivati doslovnu razinu značenja kao minimalni uvjet respekta pred tekstom.

Ne može se dva puta ispričati ista priča, zna pripovjedačica Katarina (Haler 20). Istu priču vjerojatno bi i autorica drugi put oblikovala na drukčiji način. Možda bi odustala od rizika osobnog narativa svjedoka, skrila identitete svojih likova[14] i pronašla komotnije utočište u historiografskoj metafikciji te ispisala »pravi« postmoderni novopovijesni roman u kojem su zamagljene granice između dobra i zla te ne bi bilo razloga za »kontroverze«. To međutim više ne bi bila ta priča i ne bismo danas pred govorom Zemlje, kao prirodnim zlom koje potresa Banovinu, prepoznali dužnost etičkoga sjećanja na moralno zlo počinjeno u povijesnom Zrinu 1943.

Literatura

Agamben, Giorgio. Homo Sacer, Suverena moć i goli život. Preveo Mario Kopić, Multimedijalni institut i Arkzin, Zagreb, 2006.

Arendt, Hannah. Between Past and Future. Viking Press, New York, 1968.

Arendt, Hannah. Totalitarizam. Prevela Mirjana Paić Jurinić, Politička kultura, Zagreb, 1996.

Assmann, Aleida. Der lange Schatten der Vergangenheit: Erinnerungskultur und Geschichtspolitik.C. H. Beck, München, 2006.

Assmann, Jan. »Kultura sjećanja«. Kultura pamćenja i historija, uredile i prevele Maja Brkljačić i Sandra Prlenda, Golden marketing ‒ Tehnička knjiga, Zagreb, 2006., str. 47‒78.

Črnko, Ferenac. Podsjedanje i osvojenje Sigeta, uredio Milan Ratković, Liber, Zagreb, 1971.

Haler, Ena Katarina. Nadohvat. V.B.Z., Zagreb, 2019.

Kolarić-Dumić, Ljubica i Vesna Matić. »Iseljavanje/povratak i identitet Hrvata kroz prizmu obnove rimokatoličke crkve Svetog Trojstva u Kukujevcima (RS) i podizanja spomen-crkve Svetog križa u Zrinu (RH)«. Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država, uredila Marina Perić Kaselj, Institut za migracije i narodnosti, Zagreb, 2020., str. 81‒94.

Marković, Jelena. Pričanja o djetinjstvu, Život priča o svakodnevnoj komunikaciji. Biblioteka Etnografija, Zagreb, 2012.

Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.–1946.: Dokumenti: Zagreb i središnja Hrvatska, uredili Vladimir Geiger et. al., Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod i Hrvatski institut za povijest, Slavonski Brod – Zagreb, 2008.

Mrežni izvori

Barbarić, Tina. Finalistica TPortalove književne nagrade, Tportal hr, 11. svibnja 2020. https://www.tportal.hr/kultura/clanak/ena-katarina-haler-ako-netko-nakon-citanja-moga-romana-osjeti-potrebu-da-osudi-nacionalizam-onda-mogu-biti-zadovoljna-20200511/print. Pristupljeno 7. siječnja 2021.

Brkan, Božica. »Nadohvat Tekst«, Božica Brkan / Umjesto kave, 26. listopada 2020. https://www.bozicabrkan.com/nadohvat-tekst-umjesto-kave-26-listopada-2020/. Pristupljeno 18. siječnja 2021.

Borčić, Nađa. »Iz imaginarija revizionizma«, Booksa, 19. svibnja 2020. https://booksa.hr/kritike/iz-imaginarija-revizionizma Pristupljeno 17. siječnja 2021.

Cingel, Ivan. »Ovo nije književna kritika«, Forum TM, 8. svibnja 2020. https://forum.tm/vijesti/ovo-nije-knjizevna-kritika-7447. Pristupljeno 17. siječnja 2021.

Detoni Dujmić, Dunja. »Freska s ožiljcima /Ena Katarina Haler«, Stav. Časopis za kritiku, 7. listopada 2020. https://www.stav.com.hr/tekuca-kritika/dunja-detoni-dujmic-freska-s-oziljcima-ena-katarina-haler/.Pristupljeno 11. siječnja 2021.

Ivankovac, Davor. »U čemu je nesporazum?« Kritika h,d,p, 13. prosinca 2020. https://kritika-hdp.hr/hr/kritika-proza/u-cemu-je-nesporazum. Pristupljeno20. siječnja 2021.

Kos-Lajtman, Andrijana. »Ena Katarina Haler: Mislim da smo kao društvo nedovoljno empatični«, Moderna vremena, 19. kolovoza 2020. https://mvinfo.hr/clanak/ena-katarina-haler-mislim-da-smo-kao-drustvo-nedovoljno-empaticni. Pristupljeno 17. siječnja 2021.

Kramarić, Zlatko. »Ena Katarina Haler: ‘Nadohvat’ se čita i pamti«. Glas Slavonije, 22. veljače 2020. https://www.glas-slavonije.hr/425064/11/Ena-Katarina-Haler-Nadohvat-se-cita-i-pamti. Pristupljeno 27. siječnja 2021.

Krmpotić, Marinko. »Ena Katarina Haler: ‘Književnost pripada ljudima i na njoj je da glasno progovori o onom utišanom’«, Novi list, 24. svibnja 2020. https://www.novilist.hr/ostalo/kultura/knjizevnost/ena-katarina-haler-knjizevnost-pripada-ljudima/. Pristupljeno 17. siječnja 2021.

Patković, Nikola. »Povijesni roman ‘Nadohvat’. Književnica koju je otkrio Jurica Pavičić«, Jutarnji list, 26. travnja 2020. https://www.jutarnji.hr/kultura/knjizevnost/knjizevnica-koju-je-otkrio-jurica-pavicic-tko-je-zapravo-ena-katarina-haler-24-godisnja-spisateljica-koja-je-privukla-paznju-kriticara-jutarnjeg-10247011. Pristupljeno 17. siječnja 2021.

Pavičić, Jurica. Dogodio se veliki hrvatski povijesni roman, Jutarnji list, 12. travnja 2020. https://www.jutarnji.hr/kultura/knjizevnost/dogodio-se-veliki-hrvatski-povijesni-roman-nisu-ga-napisali-ni-aralica-ni-novak-vec-jedna-24-godisnja-studentica-10196836. Pristupljeno 17. siječnja 2021.

V.B.Z. online bookstore. https://www.vbz.hr/book/nadohvat/. Pristupljeno 7. siječnja 2021. Uz roman Ene Katarine Haler Nadohvat

^[1]   Za obrazloženje nagrade »Ksaver Šandor Đalski« usp. Brkan.

 ^[2]   Usp. intervju s Enom Katarinom Haler u Jutarnjem listu koji je vodio Nikola Patković.

 ^[3]   Usp. opis romana na mrežnoj stranici izdavača. Dunja Detoni Dujmić u književno-kritičarskom osvrtu napominje također da je autorica »ispisala golemu obiteljsko-povijesnu fresku jednog kontroverznoga razdoblja hrvatske prošlosti«.

 ^[4]   Ideološke prijepore otvorio je Jurica Pavičić ocijenivši roman kao »potpuno kompatibilan s nacionalističkom ideologijom«, kakvog već 30 godina čeka hrvatska desnica, na što je autorica odgovorila u intervjuu koji je vodio Nikola Patković osporavajući i ideološku obojenost priče koja »nije desničarska« i vlastitu pripadnost »konzervativnoj desnoj strani«. Zanimljivo je da je Ivan Cingel, kao »deklarirani ljevičar«, na »ljevičarskom portalu« afirmativno ocijenio roman kao »lakmus vjerodostojnosti« ljevice u suočavanju s istinom o zločinima kojih je bilo i s »naše« (partizanske strane) i promovirao ga kao roman koji je »30 godina čekala hrvatska ljevica, a ne desnica«.

 ^[5]   Nađa Borčić, postavljajući kao prvi kriterij tumačenja teksta »što se htjelo saopćiti«, neizravno optužuje autoricu za »revizionizam« ustaških zločina, manipulaciju književnim postupcima perspektivom »nepouzdane pripovjedačice«, kao i za neobjektivnost jer na vrijednosnoj skali mnogo bolje »kotiraju« ustaše i domobrani nego partizani i partizanke.

 ^[6]   Roman nije revizionistički, ali nas suočava s »našim porijeklom, našim precima takvima kakvi su bili, mali i nemoćni u kolopletu krvave povijesti, ratova različitih dogmatizama i režima, i u konačnici s nama samima«, primjećuje Davor Ivankovac i razotkriva identitetsku pripadnost vlastite obitelji blisku pripovjedačici Katarini nasuprot Jurici Pavičiću koji iznosi identitetsko iskustvo vlastite obitelji na »drugoj« (partizanskoj) strani.

 ^[7]   Autorica u razgovoru s Andrijanom Kos-Lajtman upućuje i na postojanje jednoga proznog teksta, vjerojatno autobiografskoga, koji je baka napisala o rujnu 1943. i pročitala ga svojim kćerima, koji je poslije nestao.

 ^[8]   O literarnom daru bake Katarine svjedoči i sačuvana (pučka) pjesma »Što je meni Zrin« iz 1997. s potresnim stihovima o razaranju Zrina: »Crveno je nebo bilo / i visok vatre plamen, / puno krvi te se noći lilo, / od strave i tuge plak’o je i kamen // Mi ni plakat nismo smjeli / da ne čuju nam glas, / ni spavali nismo, nit’ što jeli, / oh, Bože, misliš li na nas!« (Kolarić-Dumić i Matić 92).

 ^[9]   Baka je u svakodnevnim konverzacijskim situacijama pripovijedala priče o svom životu »na mahove, kroz svoje osobne anegdote«, kako svjedoči autorica romana u intervjuu koji je vodio Marinko Krmpotić, a ona ih je naknadno povezala u koherentnu »životnu priču« i uključila u širi povijesni kontekst.

 ^[10]  U kritičkim prikazima romana naglasak je uglavnom na »kontroverznim« događajima za vrijeme Drugoga svjetskog rata, čime se zaobilazi važno pitanje sudbine prognanih Zrinjana u totalitarnom sustavu Titove Jugoslavije. O »olovnim vremenima« više progovara tek Zlatko Kramarić.

 ^[11]  Presuda Kotarskog suda u Dvoru na Uni 7. veljače 1946. umetnuta je u tekst romana (Haler 309–311). U izvješću/zapisniku OZN-e »za Baniju« 20. prosinca 1944. izvješćuje se da je Glavni štab NOV i PO Hrvatske »odobrio da se Zrinj spali što je i učinjeno«, uz obrazloženje: »pošto unatoč svih napora dve i pol god. rata nije se moglo naći ni jednog čovjeka ni žene koji bi držali vezu s partizanima«.(Haler 223)

 ^[12]  Detoni Dujmić žanrovski određuje tekst kao »roman rijeku« u odnosu na nekoliko ciklusa, prema stupnjevitu prostorno-vremenskom razvoju priče (Zrin, Zagreb, Slavonija), koji su labavo uvezani u trodijelnu strukturu romana.

 ^[13]  Najveću vrijednost romana Kramarić vidi u mogućnosti da roman pozitivno djeluje na kulturu sjećanja, jer nije posrijedi samo objelodanjivanje »privatne traume«, nego je ta trauma već odavno prestala biti »privatna stvar« i integralni je dio kolektivnog/nacionalnog identiteta.

 ^[14]  Imena likova odgovaraju stvarnim osobama i mogu se provjeriti prema popisu ubijenih upisanih na spomen-ploču na vratima novosagrađene spomen-crkve Našašća sv. Križa u Zrinu. Autorica je ipak skrila potpuni identitet likova i samo se na jednom mjestu u romanu (321) otkriva Katarinino prezime.