Julijana Adamović – fiktivna fakcija

Posve sigurno ima ljudi koji nikada nisu čuli za Julijanu Adamović. Njima svesrdno preporučujem da (baš kao djeca) na tren zatvore oči i zamisle da je Julijana lice iz neke bajke (što i nije daleko od istine jer nepoznate su nam osobe doista fiktivne) – i stvore jednu nepostojeću Julijanu iz temelja – samo jednu Julijanu jednako toliko nepostojeću koliko i stvarnu.

Bacimo je isprva u Bačku, nalik svakom drugom novorođenčetu, smežuranom i tustom, spužvu koja će upiti toplinu, mirise i panonske šumove sedamdesetih. Odrastanje u mikrozajednici gdje jedna manjina čini većinu, gdje se boje i ljudi miješaju kao jesensko popadalo lišće, bez ikakva obzira prema obliku i rodu stabla, neće je tangirati. Takva danost postaje opipljivi genius loci tek poslije (i u njezinoj književnosti), a nametnut će se kao razlikovni faktor tek izlaskom iz tih sigurnih i umirujućih okvira – odlaskom na školovanje u Zagreb.

Biti ona prema kojoj se gaje predrasude, biti ona drugačija – prijelaz je iz dječjeg doba iluzije u okrutnu domenu zrelosti i plaćanja računa – no budimo realni, i sama Julijana dotad je pohranila cijelu lepezu predrasuda o drugima. Staloženo je preispitala sredinu svog odrastanja s distance i demontirala tu zonu komfora. Pomno je promislila o kvalifikacijama što su ih odrasli iznosili u međusobnoj konverzaciji, podcjenjujući dječje shvaćanje i memoriju.

Danas je iznimno nervira urbani rasizam prema svakome tko uzurpira homogenost mase. Svaki oblik nesnošljivosti svrbi je kao ubod komarca – i stalno je vraća na tekst Borisa Budena – na retke o vicevima s Hercegovcima: »Postoji međutim još nešto što je (…) svim tim vicevima zajedničko. To je mehanizam njihove tvorbe, šovinistička logika koja ih sve zajedno proizvodi. (…) Riječ je o logici same stvari, o unutarnjoj nužnosti pokrenutih društvenih procesa… [i] služi samo jednoj svrsi – proizvođenju iluzije da je pozicija s koje se pripovijeda vic mjesto neupitne profinjenosti, velegradske prosvijećenosti, samosvjesne građanske moralnosti, visoke kulture i urbanih manira«.

Julijana Adamović
(foto: Matija Krstić)

Neka je urbani rasizam i ine uvriježene anomalije slobodno paraliziraju čim ih uoči. Dapače, misaona ticala tako se razvijaju i puštaju osjetljivije pupoljke, na taj način steknu istančaniju sposobnost za onu vječnu problematiku introspekcije – kad unutarnji svijet srazimo s onim vanjskim, s razočaranjima skrivenima u irealnim, ali toplim očekivanjima – što je u lijepoj književnosti neprocjenjivo. (Zato je Julijanina prva asocijacija na mađarsku književnost – oranje po vlastitoj nutrini.)

I premda obitava u najboljem od svih mogućih svjetova, čini mi se da protagonistica ove fantastične priče piše samo zato da okoštale mitove rastavi na proste i priproste faktore: djetinjstvo je najljepše doba, u ta vremena svi smo živjeli u blagostanju, posao, stanovi, automobili, odlasci na more, nacionalizam je u tom raju nestao, a potom isklijao ni iz čega. Da, mit o sretnom djetinjstvu: upravo na tom kamenu nastaje njezino najuspjelije djelo, roman o divljim guskama zaključanima iza vrata, ravničarskim guskama što neće poletjeti, ali umišljaju da su dvije i da su krive baš za sve.

Kako to u faktivnim bajkama poput ove i bude, stvarnost preslikana u riječi nije najpravednije valorizirana: po ukusu ovog florilega možda je, samo možda, ovim divljim guskama nedostajalo mrvu više medijske pozornosti i zericu intenzivnija pažnja struke. No, budimo dobronamjerni: osjećaj za pravicu subjektivna je kategorija, baš kao i izbor osobe dostojne ljubavi ili, recimo, idealno vrijeme za doručak.

Srećom po ovu priču, jednom davno, ali ne toliko daleko, živio je jedan uspješan trgovac i pučki pjesnik: nakon smrti oporučno je ostavio puno novca za poticanje talentiranih pisaca. Znakovito je da je to priznanje Zaklade HAZU, književna nagrada Stipan Bilić-Prcić, dodijeljeno upravo Julijani Adamović za roman Divlje guske. Njezin moćni roman odabran je jer ganutljivo govori o napetosti između želja i mogućnosti, o duševnoj prenapregnutosti u djetetu željnom ljubavi – a sve se čini nepatvoreno, sve se čini kao da se baš tako i zbilo. U tome je Julijana Adamović majstorica. Treba li čitati između redova i zapitati se Zašto mi se ova priča čini stvarna? Zar ovo ne bi trebala biti bajka? Fantastika? Izmišljotina? Svakako. U tome i jest tajna.

Autorica je pritom svjesna da crno-bijeli svijet ne postoji, premda ga priželjkuje: u međuvremenu je ljudska boja siva. I uvijek tu negdje ima humora, čak i u njezinim kolumnama, čak i kad je tema ovakva: Ako je netko od vaših prijatelja očekivao da će prosvjednici iz Savske 66 nakon razgovora s premijerom i ministrima razmontirati svoj šator i napokon otići kući, imajte ga u vidu kao jamca za kredit.

Kako to bude, i u ovoj bajci puno toga ostaje neizrečeno. Teško je znati što je ovdje istina, a što nije. Zato i ovaj tekst treba uzeti s dozom opreza. Možda je i u njemu – kao i u mnogim drugima – baš sve navedeno o Julijani Adamović neistina. Možda iz tog razloga u njemu nema ove rečenice: Dapače, ako treba navesti najznačajnije regionalne romane posljednjeg desetljeća, filigranski i dirljivo ispisane Divlje guske svakako se nalaze pri samom vrhu tog popisa. Ne, ne, toga ovdje očigledno nema.

Nećemo spomenuti ni njezinu pjesmu Sve zablude kasne vožnje jer za tim nema potrebe – pa kome su ikad stihovi uljepšali dan? Nećemo citirati da »žene u četrdesetima/ ne bi trebale polagati vozački.(…) moglo bi im se dogoditi/ da učitelj bude mlad/ i zgodan./ pa još: pažljiv./ i točan./ i, sve gore i gore./ da im spusti ruku na njihovu,/ dok ova, izdajnica,/ zapinje na mjenjaču«.

Nećemo govoriti ni o rukopisu Ako jesi, začetku novog romana Julijane Adamović. Nećemo ni spomenuti da već u ranoj fazi jasno pokazuje glavne pripovjedne silnice: snažnu obiteljsku i dokumentarističku potku, radnju koja spaja razdoblje između Drugoga svjetskog rata i devedesetih, gotovo mitske lokacije u Hrvatskoj, Srbiji, Mađarskoj i Bosni i Hercegovini. Pritom prešućujemo da protagonist traga za (nepostojećim) Ocem, za simboličkom potvrdom koja se teško nalazi u onome izvanjskome – već ponajprije unutar sebe.

I ne smijemo ni načeti opću odliku ovoga rukopisa – postavljen je tako da odmah vabi na čitanje. Čak i kad nema dojmljive prve scene romana: kobne poplave i naviranja vode pred završetak evakuacije, nevoljnih vojnika koji stanovništvu pomažu u napuštanju domova i koprcaju se u blatu među strvinama i komarcima.

Je li moguće da u ovoj priči nema ni razočaranog muškarca koji tvrdoglavo odbija napustiti svoju kuću, pa ga vojaci moraju prisilno iznijeti? Zamislite: mutna voda pod stopalima već klokoće, prodire u kuću, a njega, vlasnika doma koji nestaje, četvorica iz armije tegle van skupa s krevetom – samo da bi taj nevoljnik nehotice ispustio neke gusto ispisane bilježnice u panonsko blato i mulj – sudbinske papire koji će kroz ondje zabilježenu tuđu povijest odškrinuti vrata ovoga romana.

Ili toga razočaranog muškarca ovdje ipak ima? Možda je on skriven iza ulomaka o Nađu – samo u dobu koje svemu prethodi? Možda je upravo tako. A opet – možda je sve ovo – jedno bajkovito i maglovito podmetanje!