Jugoslavija u njemačkoj biografiji Josipa Broza Tita

Ovaj tekst je u prvom redu osvrt na biografiju Josipa Broza Tita koju je napisala njemačka povjesničarka Marie-Janine Calic pod naslovom Tito, Der ewige Partisan (Tito, vječni partizan), naklada C. H. Beck, München, 2020., ali i opis neraskidive povezanosti između Tita kao političara i državnika, komunističkoga režima u Jugoslaviji i Jugoslavije kao države. Ta trostruka povezanost očitovala se u bezbroj članaka, knjiga i propagandističkih pjesama za vrijeme i nakon Titova života, pa stoga nije bilo čudno da je neki anonimac predložio nakon Titove smrti da se Jugoslavija preimenuje u Titoslaviju, što su pametniji komunisti odmah odbacili, no i danas se jugonostalgija, ta čežnja za više zamišljenom nego stvarnom bivšom državom, naveliko povezuje s likom i djelom Josipa Broza Tita i jugoslavenskim komunističkim režimom.

Ugledna njemačka nakladna kuća C. H. Beck povjerila je profesorici suvremene povijesti na Sveučilištu u Münchenu, M.-J. Calic, da u nizu »Diktatori 20. stoljeća« opiše i ocijeni djelovanje jugoslavenskog predsjednika Tita, koji je obnašao sve najvažnije partijske i državne dužnosti u višenacionalnoj i federativnoj Jugoslaviji od kraja Drugoga svjetskoga rata godine 1945. do svoje smrti godine 1980. Ona je to obavila nešto temeljitije od ostalih Titovih biografa ali ni izdaleko onako kako je kao znanstvenica trebala, jednostavno zbog toga, kako je naveo recenzent njezine studije u Frankfurter Allgemeine Zeitungu (FAZ-u) Michael Martens, što se »nije dovoljno emocionalno udaljila od naslovnika svoje knjige«. Ona Tita gdjekad kudi, no ipak pretežito hvali kao »političara posebnoga kalibra koji je bio vizionar i pragmatičar, strateg i maher, onaj koji je svojim izvanrednim talentima u potpuno posebnim povijesnim prilikama postigao besprimjernu karijeru, te bijaše prije svega čovjek koji je bio sposoban isto tako za dobro kao i za zlo«. To relativiziranje Titova djelovanja najviše šteti historiografskoj vrijednosti njezine knjige pa čitatelja vodi, kako piše Martens, čak i u neke fikcionalne prostore koji nemaju veze sa znanošću, dok o nekoj Titovoj dobroti, barem glede političkih odluka, ne može biti ni govora.

Marie-Janine Calic podijelila je svoju knjigu o Titu na poglavlja koja nose važne datume iz njegova dugog i burnoga života od gladovanja u rodnom Kumrovcu do smrti u ljubljanskoj bolnici, što se nerijetko ne poklapaju sa stvarno važnim zbivanjima u domaćoj i internacionalnoj politici. Broz je od preuzimanja funkcije generalnog sekretara jugoslavenske Kompartije pa do sukoba sa Staljinom ipak bio sporedna figura domaće i svjetske javnosti. U zanimljivoj knjizi profesora sa Sveučilišta u Tübingenu Uda Sauttera Die Hundert und eine wichtigsten Personen der Weltgeschichte (Sto i jedna najvažnija osoba svjetske povijesti), uopće se ne spominje Josip Broz Tito. Opisi Brozova života od djetinjstva i mladenačkih dana do političkog angažiranja u sindikatima i zabranjenoj Komunističkoj partiji Jugoslavije djeluju kao da su prepisani iz nekoga partijskog udžbenika, što znači da su prilično nekritični.

Mladi revolucionar Josip Broz ulazi
u javnost preko »bombaškog procesa«

Tek nakon tzv. bombaškoga procesa protiv Josipa Broza, kod kojega je policija pronašla pištolj, ručne bombe i propagandni materijal, taj mladi partijski funkcionar odjednom biva poznat u javnosti poradi svoga vrlo agresivnog nastupa na sudu, čiju nadležnost niječe jer je, kako je prkosno izjavio, »odgovoran samo svojoj Partiji«. U ovim poglavljima autorica Titove biografije trebala je posvetiti mnogo više pozornosti ostalim političkim zbivanjima u tadašnjoj Jugoslaviji, primjerice naglom porastu Hrvatske seljačke stranke braće Radića, nezadovoljstvu nesrpskih naroda beogradskom politikom centralizma i unitarizma, diktatorskim mjerama kralja Aleksandra Karađorđevića i gospodarskom zaostajanju mlade države u kojoj su komunisti doduše postigli prve uspjehe na izborima, ali odlaskom u ilegalu Partija je naveliko izgubila na utjecaju u širokim slojevima pučanstva. Unatoč tomu Broz postaje »profesionalnim revolucionarom« s plaćom iz blagajne Kominterne, živi u tajnim stanovima i ilegalno putuje u inozemstvo, Moskvu, Beč i Pariz, kamo je izbjeglo vodstvo jugoslavenske Kompartije.

Tito je stvarno sudjelovao
u Španjolskom građanskom ratu

Boravak druga Waltera u Moskvi, kako je glasio boljševički pseudonim Josipa Broza, bio je obilježen strahom od mogućeg uhićenja u funkcionarskom hotelu »Luks« i predanim pisanjem tzv. karakteristika, opisa djelovanja i najmoćnijih funkcionara jugopartije u sovjetskom egzilu, od kojih su mnogi zbog Brozovih negativnih prosudbi svršili u gulagu i ondje pogubljeni. Autorica Titove biografije nastoji umanjiti zloćudnost toga njegova djelovanja. Činjenica jest da je gotovo sveukupno vodstvo Komunističke partije Jugoslavije zaglavilo u gulagu, i to ne baš bez krivnje Josipa Broza Waltera. Premda je bio oduševljen glavnim sovjetskim gradom, Broz je ipak bio sretan što je napustio Moskvu i najprije otišao u Pariz, gdje se nalazilo vodstvo KPJ, a onda u Hrvatsku, gdje je dugo ilegalno djelovao. Iz Pariza je navodno organizirao odašiljanje boraca u Španjolski građanski rat, no to je tek dio istine jer Broz je ipak sudjelovao u tome ratu. Njegov kratkotrajni bravak u Kataloniji bio je tabu-tema za jugoslavenske povjesničare i javnost. Prema nekim tvrdnjama Tito je bio šef stožera za likvidacije trockista u Španjolskoj. Sam Tito šutio je o tome i nikad nije pomogao bivšim »Špancima« da dođu do svojih prava jer da o njima pojma nema. No postoji uvjerljivo svjedočanstvo jednoga talijanskog sudionika u Španjolskom građanskom ratu, komandanta jednog bataljuna internacionalne brigade Dimitrov, Carla Penchienatija, koji u svojim uspomenama pod nazivom Accusano Giustiziati (Dovoljna je optužba) piše da je Josip Broz pod pseudonimom Čapajev bio politički komesar toga bataljuna, ali da se sukobio s njim u pitanjima od vojnog značenja pa ga je Kominterna ubrzo vratila u Jugoslaviju nakon što se ispričao zbog toga incidenta jer inače bi mu prijetila egzekucija. To je bio veliki Brozov neuspjeh, o kojem je uporno šutio. Njemačka povjesničarka Calic začudo ne vjeruje da je Tito bio u Španjolskoj jer da za to nema dovoljno dokaza.

Neuspjeh komunističkog ustanka
u Srbiji i njegovo prebacivanje u NDH

Poteškoće profesorice Calic počinju u ocjenjivanju njemačkoga napada na Jugoslaviju u travnju 1941. i brzog razbijanja te za rat nespremne države jer tadašnje prilike prikazuje vrlo jednostrano i površno. Calic ne navodi da su se komunisti u Hrvatskoj od 10. travnja do 22. lipnja 1941. držali pasivno jer je još bio na snazi Hitler-Staljinov pakt o nenapadanju, proglasivši ustanak tek kad ih je na to pozvala Kominterna, koja se žalila na Hitlerovo vjerolomstvo. Netočne su i njezine riječi o brzom širenju ustaškoga terora, koji se zaoštrio tek nakon ustanka srpske manjine protiv novih vlasti. Također je neistinita njezina tvrdnja da je Mile Budak rekao kako jednu trećinu Srba treba poubijati, jednu prekrstiti i jednu protjerati iz Hrvatske jer su tu strašnu izreku uzaludno tražili izvrsni hrvatski povjesničar s adresom u Njemačkoj Tvrtko Sojčić i njegov njemački kolega Alexander Korb u svim mogućim dokumentima, ali je nisu našli. I izraz »pokrštavanje Srba« je neispravan jer Katolička crkva priznaje sakrament pravoslavnoga krštenja. Dakako bilo je »pokatoličavanja« pravoslavaca, no uglavnom, prema uputi zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, to se događalo u svrhu spašavanja Srba od ustaških progona, kako je uvjerljivo dokazao hrvatski povjesnik Tomislav Vujeva u svojoj doktorskoj disertaciji koju je obranio s priznanjem summa cum laude na Bečkom sveučilištu.

Tito i njegova družina ubrzo su nakon 10. travnja 1941. napustili Zagreb i preselili se u Beograd i Šumadiju, gdje su mislili imati bolje uvjete za otpor okupatorima, no tu se je prije njih povukao u šume pukovnik Draža Mihailović sa svojim četnicima, koje Calic proglašava glavnim partizanskim suparnicima. Međutim uspjesi Titovih partizana u borbi protiv Nijemaca i četnika i osnivanje tzv. »Užičke Republike«, nisu bili duga vijeka, Wehrmacht i njegovi srbijanski saveznici protjerali su partizane iz Srbije, koji su potom našli plodno tlo za svoju borbu u Bosni i Hercegovini na teritoriju NDH, što autorica opisuju temeljem uglavnom jugoslavenskih izvora. Srbiju su poslije oslobodili partizani, ali uz pomoć Crvene armije i bugarske vojske, kako piše dopisnik FAZ-a Martens.

Profesorica Calic ne spominje dva najvažnija cilja partizanskog ustanka, kako ih je ustvrdio njemački povjesničar Wolf Behschnitt, naime nesmiljenu borbu protiv Nijemaca, Talijana i njihovih domaćih saveznika kako bi oni na to reagirali pretjeranim represalijama i, usporedno s time, osnivanje što gušće mreže tzv. narodnooslobodilačkih odbora koji će nakon rata preuzeti apsolutnu vlast. Partizanski pokret pod vodstvom Komunističke partije ostvario je stopostotno oba svoja cilja te se, zahvaljujući pobjedi antifašističke ko­alicije, etablirao bez konkurencije kao vojna i civilna vlast u poslijeratnoj Jugoslaviji.

Calicin opis partizanskoga ratovanja od 1941. do 1945. prilično je pojednostavljen jer nije uzela u obzir učinkovite ofenzive njemačke i talijanske vojske, i sve do kraja rata njemačkoga Wehrmachta s njegovim domaćim saveznicima, čije postrojbe nisu bile vojnički baš najkvalitetnije, ali koje su nakon kapitulacije Italije ipak zagospodarile gotovo cijelim teritorijem bivše Jugoslavije, osim u nenaseljenim »šumama i gorama« u kojima su se skrivali partizani. Titov Vrhovni štab skrasio se na Visu pod zaštitom britanske vojske, dok je Crvena armija još bila daleko od Jugoslavije. Autorica je također nekritična kad opisuje osnivanje i odluke AVNOJ-a, koji je zapravo bio manje-više komunistička »priredba« uz asistenciju malog broja nekomunističkih političkih naivaca, a ne legitimno predstavništvo jugoslavenskih naroda. Ona preuzima sve samopohvale partizanskoga pokreta glede AVNOJ-a i njegovih odluka kao zakonodavne i izvršne vlasti premda u praksi ograničenih na partizanski teritorij. Calic je ipak na ispravnom putu kad ističe herojsku borbu i goleme žrtve partizanskoga pokreta u akcijama protiv okupatora i njihovih domaćih pomagača, ali je izostavila spomenuti da je Titovo vodstvo u tome počinilo velike propuste izazivajući njemačku i talijansku soldatesku i ondje gdje to nije bilo neophodno. Sve ofenzive neprijateljske vojske zapravo su bile bježanije partizanskih snaga u neprohodne predjele zemlje gotovo do kraja rata, ali na kraju je trijumfirao Titov partizanski pokret.

Ljudski i politički posve štetne
i suvišne osvete u poraću 1945.

Unatoč rečenomu može se ustvrditi da se Jugoslavija nakon konačne pobjede partizana pod vodstvom Josipa Broza Tita u svibnju 1945. politički posve nepotrebno sve više pretvarala u veliko stratište, što dolazi do punoga izražaja u Calicinoj knjizi, koja je u tim poglavljima, napokon, kao povjesničarka na visini svoje profesije opisujući stravično likvidiranje tzv. narodnih neprijatelja, uglavnom ratnih zarobljenika i civila od Bleiburga do anonimnih grobnica duboko u Srbiji, i to, u najmanju ruku, uz privolu maršala Tita i u izvođenju njegovih bliskih suradnika. Broj likvidiranih nije poznat, ali seže po nekim procjenama od 250 tisuća do pola milijuna žrtava.

Slična kolektivna osveta snašla je po odluci AVNOJ-a i podunavske Nijemce iz Vojvodine i Hrvatske koji su bježali pred partizanima ili bili protjerani iz svojih vjekovnih prebivališta, a oni koji su ostali bačeni su u logore, gdje su većinom smrtno nastradali. Calic je u svojoj Povijesti Jugoslavije tvrdila da su se podunavski Nijemci »iselili iz Vojvodine«, na što su oštro reagirale njihove organizacije u Njemačkoj jer oni su morali pobjeći ili su bili protjerani. Od oko 500 tisuća jugoslavenskih »Švaba« ostalo je u zemlji njih samo 20 tisuća, kako sama priznaje. I to se može nazvati genocidom jer kolektivne krivnje ne bi smjelo biti, a bilo je, i to odlukom najvišega zakonodavnog tijela, AVNOJ-a, u tada slabo funkcionirajućoj komunističkoj Jugoslaviji.

U ovom dijelu svoje knjige profesorica Calic ipak dolazi do točnih zaključaka kad piše: »Tako su komunisti pod Titovim vodstvom bez spomena vrijedna protivljenja izgradili režim prema sovjetskom modelu. Poslužili su se jedinstvenom ideologijom i samovladajućom državnom partijom, terorističkom tajnom policijom, monopolom u oružju i medijima kao i nacionalizacijom u planskoj privredi. Političke stranke su se same raspustile ili bile likvidirane, njihove novine ukinute. Diktatura proleterijata koju je javno prihvatio jugoslavenski režim bila je u boljševičkoj tradiciji Oktobarske revolucije... Tito je u toj epohi predvodio jedan izraziti i tipični autokratski režim, potpuno skrojen prema njegovoj osobi, usput još bio u tradiciji partizanske borbe. On nije bio nikome odgovoran, a mogao je računati na potpuno suglasje sebi bliskih partijskih drugova. Sva vlast bila je koncentrirana u njegovoj ruci: doduše postojao je Ustav ali u stvarnosti nije bilo diobe vlasti. Najveći vodeći organ u državi bio je desetočlani Politbiro, neka vrsta predsjedništva s Titom na čelu. Praktični vladin posao obavljao je Centralni komitet sa svojih dvanaest odjela«. Pojam »autokratski« ipak je autorica morala preinačiti u »totalitarni«, no to pripada u njezino minimaliziranje Titova udjela u zlodjelima jugoslavenskoga komunističkoga režima.

Mislimo da se s tim opisom jugokomunističkoga režima može složiti svaki poznavatelj tadašnjih prilika u Titovoj državi, no to se ne može reći za izlaganje profesorice Calic o nekakvu »pomirenju« i »izgradnji zemlje«, kojima je posvetila natprosječnu pažnju i prostor. Karakteristično je za autoričin način pisanja da brzo mijenja mišljenja, jednom se nalazi na pravom putu, kao što se vidi iz prethodnoga citata, a onda upada u zamku komunističke propagande koja je dosta dugo nakon Drugoga svjetskoga rata bugarila o humanizmu u postupcima s bivšim protivnicima, a bilo je obratno. Tako profesorica Calic opisuje sudbine Draže Mihailovića, Milana Nedića i Ante Pavelića točno prema tvrdnjama komunističkih funkcionara i propagandista. Ratni saveznici Italije i Njemačke sigurno bi bili izvedeni pred lice pravde i osuđeni da je Jugoslavija bila demokratska zemlja, ali jugokomunističko »pravosuđe« ili točnije rečeno krivosuđe, nije bilo pošteno prema svim svojim protivnicima, pa ne bi bilo ni prema njima, što je bio jedan od razloga zašto su oni koji su pobjegli u inozemstvo dobili pomoć američke tajne službe i Vatikana da se spase bijegom u Argentinu. I jugoslavensko samohvaljenje o modernizaciji zemlje koje autorica preuzima nije ništa drugo nego obožavanje nasilnih metoda kojima su se koristili komunisti da bi svoju državu pretvorili, kako su govorili, od »nazadne poljoprivredne zemlje« u »industrijsku naciju«, a to nije išlo postupno, nego prisilnim ubrzavanjem izgradnje Jugoslavije na štetu kakvoće industrijskih pogona i zdravlja njezinih stanovnika, što se jasno vidjelo pri kraju bivše države kad se sav sustav jednostavno raspao.

Posve pogrešne ocjene progona Katoličke crkve u Hrvata
i Hrvatskoga proljeća

Najveći nemar autorica pokazuje izvještavajući o procesu protiv zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca priklonivši se jednostranoj optužnici i prešućujući činjenicu da je komunistički sud odbio brojne svjedoke, čak i židovske, koji su htjeli dati iskaze u korist Stepinca. Za nju je bilo važnije navesti da je Stepinac nastupao pred sudom »uredno počešljane kose i u svećeničkom habitu«. Izostavila je navesti kako postoje znanstveni dokazi da je Stepinac bio sustavno trovan u zatvoru i kako danas uživa veliko poštovanje među hrvatskim katoličkim vjernicima i uopće u cijelom narodu. Također nije istina da je papa Franjo »spriječio kanonizaciju blaženoga Alojzija Stepinca« – ona je samo do daljnjega odgođena. Prema riječima jednoga hrvatskog predstavnika u zajedničkom katoličko-pravoslavnom povjerenstvu o »slučaju Stepinac« saznali smo da su se srpsko-pravoslavni pripadnici komisije služili isključivo komunističkim podatcima o zagrebačkom nadbiskupu pa stoga nije shvatljivo zašto je papa Franjo više vjerovao nedavno preminulom srpskom patrijarhu Irineju, nazivajući ga »velikim«, nego hrvatskom episkopatu. Jednoga ćemo dana to vjerojatno saznati iz dosad zatvorenih vatikanskih arhiva ako ih netko prije ne »pročisti«.

Posljedice komunističkih progona Crkve u Hrvata bile su zastrašujuće, ali autorica to spominje samo usput, premda je riječ o pogubljenju više od 600 svećenika, redovnika i redovnica. Primjerice, nije istina da je režim poštivao katoličke, pravoslavne i muslimanske vjerske blagdane i da je Ustav jamčio vjerske slobode, premda to sama demantira podatcima o ubojstvima i progonima svećenika i vjernika, uglavnom katolika. Samo iz poglavlja o Stepincu vidi se neobjektivnost profesorice Calic kad je riječ o posebnim hrvatskim nevoljama u komunističkoj Jugoslaviji koje nisu zadesile ostale narode osim albansku manjinu na Kosovu.

Njemačka povjesničarka pokazuje istu jednostranost kad komentira Titovo gušenje Hrvatskoga proljeća u Karađorđevu god. 1971. Za nju su važniji Titovi tobožnji »argumenti« koji su doveli do iznuđene ostavke gotovo cijeloga hrvatskog partijskog i državnoga vodstva nego činjenični podatci hrvatske delegacije. Ona prenosi glasine o tome što su, navodno, tražili neki aktivisti Hrvatskoga proljeća kao, primjerice, neovisnost Socijalističke Republike Hrvatske, vlastitu vojsku i ispravljanje granica prema Bosni i Hercegovini. Sve to nije bilo u službenom programu hrvatskoga vodstva, nego fantaziranje malog broja perifernih i politički neodgovornih pojedinaca. Naše je mišljenje da je jedini pozitivni aspekt Karađorđeva bilo uvjerenje, čak i brojnih komunista u Hrvatskoj, kako Jugoslaviju više nije moguće reformirati u smislu prijedloga hrvatskih i slovenskih komunista glede demokratizacije sustava, što će se drastično pokazati jedno desetljeće nakon Titove smrti jer sistem je puknuo po svim svojim šavovima jer je bio zastario unatoč nekim formalnim novitetima koji su na kraju krajeva bili i ostali uskogrudno jednopartijski.

Tito se nije sukobio sa Staljinom, nego Staljin s Titom

Calicina biografija Josipa Broza Tita dobiva na zamahu u negativnom i pozitivnom smislu kad ocjenjuje Staljinov sukob s Titom i jugoslavensku natprosječno važnu ulogu u pokretu nesvrstanih, ali i tu ima mnogih preuzimanja službenih jugoslavenskih prosudbi te suvišnosti glede spominjanja ne baš važnih pojedinosti i događanja oko Titovih »glamuroznih nastupa« na pozornicama svjetske politike koji više govore o njezinoj, nazovimo to šaljivo, »zaljubljenosti« u jugoslavenskoga diktatora nego o stvarnoj važnosti jugoslavenske vanjske politike. Autorica se ipak približava istini kad opisuje jugoslavensko-sovjetsko razilaženje godine 1948., koje nije bilo sukob Tita sa Staljinom, na čemu se zasnivala popustljiva zapadna politika prema Jugoslaviji sve do Titove smrti, nego obratno, Staljina s Titom u svezi sa samovoljnim odlukama jugoslavenskoga vodstva u vanjskoj politici, konkretno riječ je o beogradskim zamislima o osnivanju Balkanske federacije, prethodnom spajanju Albanije s Jugoslavijom i konkretnoj vojnoj pomoći grčkim komunistima u tamošnjem građanskome ratu. Staljinov Sovjetski Savez nije dopuštao takve samostalne poteze iz ideoloških razloga jedne velesile koja odlučuje kako treba djelovati »sveukupni svjetski proleterijat«, ali i radi sovjetskih državnih interesa kojima su se morale podrediti vanjske politike svih ostalih komunističkih zemalja. Jugoslavenski režim je nakon sukoba sa Sovjetskim Savezom neko vrijeme zaoštrio svoju marksističko-lenjinističku politiku u zemlji da bi Moskvi dokazao svoju ideološku pravovaljanost, no Titov obračun s tzv. kominformovcima bio je, unatoč tomu, nadasve brutalan, za što je Goli otok bio najstrašnije svjedočanstvo.

Jugoslavija se uspjela othrvati Sovjetskom Savezu i istočnom bloku zbog sačuvanog jedinstva Partije i uglavnom antisovjetskog držanja pučanstva, ali i zahvaljujući američkoj bezuvjetnoj političkoj, vojnoj i financijskoj pomoći kao i volji svih zapadnih država da se ona održi na životu bez obzira na svoj politički sustav. Njima nije smetalo što je prema informacijama Amnesty international u Jugoslaviji bilo više političkih zatvorenika po glavi stanovnika nego u Sovjetskome Savezu i što nacionalna pitanja, poglavito hrvatsko i kosovskoalbansko, nisu bila konačno rješena u interesu dotičnih naroda. Svemu tome Calic ne pridaje dovoljno pažnje.

Nesvrstani ili savez ideološki
i politički nespojivih sustava i država

A što se tiče ideološke i političke kohezije »nesvrstanih« nije vidljivo u čemu je ona bila čvršća od dragovoljne harmonije demokratskih država u svijetu. Nikomu pa ni profesorici Calic nije uspjelo dokazati od čega se sastojalo toliko hvaljeno zajedništvo ideološki vrlo različitih država »izvanblokovskoga svijeta«, da navedemo najvažnije kao što su demokratska Indija, autoritativna Indonezija, budistička Burma, vojna diktatura u Egiptu i komunistička Jugoslavija, osim u njihovu odbijanju da se priključe jednom od dvaju suprotstavljenih svjetskih blokova, komunističkom ili demokratskom, i u papirnatim deklaracijama o svjetskom miru, koegzistenciji, međunarodnoj suradnji i ravnopravnosti svih država svijeta, pa je propašću europskoga komunizma i prestankom hladnoga rata ubrzo propao i Titov nesvrstani ali labavi blok. Jugoslavija je od njega jedino profitirala povlaštenim poslovanjem svojih poduzeća u izgradnji važnijih gospodarskih objekata Trećega svijeta i većim angažiranjem jugoslavenskih stručnjaka u institucijama nesvrstanih zemalja, ali to nije bilo financijski ni približno toliko izdašno koliko su iznosile novčane doznake jugoslavenskih gastarbajtera, većinom Hrvata, na radu u zapadnim zemljama koje su katkad bile veće od turističke devizne žetve. Tu konstataciju uzalud tražimo u Calicinoj knjizi.

Titova spektakularna putovanja »Galebom« u veliki svijet nesvrstanih i inih zemalja bila su prije svega golemi promidžbeni pothvati jedne male i relativno siromašne zemlje sa svojim legendarnim vođom, koja su bila nevjerojatno skupa pa samo popis namirnica i drugih đakonija u »Galebu«, koji prenosi Calic, za vrijeme njegova putovanja u niz afričkih zemalja god. 1961., koje su stajale više od pola milijuna američkih dolara, može danas izazvati samo čuđenje poradi raskoši iza koje je redovito dolazilo povećanje cijena živežnih namirnica u Jugoslaviji, o čemu profesorica Calic nije napisala ni jednu riječ.

Čudno zvuči kad se ona kao znanstvenica oduševljava dobro organiziranim oproštajima jugoslavenskih građana od svoga »voljenoga vođe« prije njegovih velikih putovanja u sprijateljene zemlje, u kojima je paradirao sa svojim gostoprimcima koji su uglavnom bili autokrati i diktatori, a to njega nije previše zanimalo, važno je bilo da se odgovarajuće slike šire diljem svijeta o njegovoj, navodno povijesnoj ulozi u svjetskoj politici. Još više djeluje deplasirano njezino hvaljenje »posebnog puta Jugoslavije u socijalizam« jer nije ništa drugo nego preuzimanje službenih jugoslavenskih floskula, primjerice o radničkom samupravljanju i rastavljanju partijskih od državnih funkcija koje ona shvaća kao nekakav društveni napredak, a zapravo bila je to samo »promidžbena šminka« na komunističkom licu jugoslavenskoga društva i države budući da je Partija u svemu imala posljednju riječ, a Tito najposljedniju. I tzv. veće slobode u umjetnosti bile su više formalne nego stvarne naravi jer ako bi u nekom umjetničkom djelu, bilo da je riječ o literaturi ili filmu, autor zastupao stavove koji su se kosili s partijskom linijom, imao bi u najmanju ruku profesionalne poteškoće ili čak »zaradio« zabranu rada. Autorica nije opazila da su nakon gušenja Hrvatskoga proljeća na tisuće hrvatskih intelektualaca i umjetnika ostali bez posla. U znanosti, a posebice u historiografiji, i dalje su vrijedile partijske smjernice.

Jugoslavenski politički noviteti više na papiru nego u zbilji

I veća prava republika prema Ustavu iz godine 1974. bila su više-manje na papiru jer se Partija pridržavala tzv. demokratskoga centralizma ili točnije rečeno odluka većine koje su morali slijediti svi, pa i oni koji se s time nisu slagali. Istini za volju valja ustvrditi da se jugoslavenski sustav stvarno razlikovao od sistema komunističkoga bloka pod vodstvom Sovjetskoga Saveza, ali te se razlike ni u kojemu slučaju ne mogu označiti modernima i naprednima, kako zvuči u brojnim rečenicama ove knjige, pogotovo kad Calic naziva Tita diktatorom koji ne koristi sve mogućnosti svoga položaja, pa kao da se slaže s načinom njegova vladanja kad piše: »Tito je bio uvjeren da su jednopartijska vladavina kao i jedinstvo Partije središnji preduvjeti za opstanak Jugoslavije u čemu je, iz sadašnje perspektive, vjerojatno bio u pravu. On je sve do kraja života držao u rukama represivni instrumentarij koji je stalno bio u uporabi kad su bili ugroženi socijalistički poredak, samovlašće komunista i država Jugoslavija, i to putem cenzure, zabrana rada, političkih procesa i likvidiranja političkih protivnika u inozemstvu od strane tajnih službi. Međutim, Tito nakon što je osvojio vlast više nije bio (ili nije htio biti) diktator koji svoju vladavinu osigurava uporabom nasilja i samo izvršavanjem naređenja. Tito ima moć da radi što ga je volja, rekao je godine 1972. uklonjeni reformistički političar Marko Nikezić, ali je ne koristi. To je naposljetku bilo zasnovano i na tome što je njegova vladavina nailazila na prilično veliko i primarno odobravanje i u mlađoj generaciji, koje je crpilo snagu iz liberalizacije i otvaranja prema Zapadu, povećanju blagostanja, većem međunarodnom ugledu i naposljetku na Titovoj karizmi. Marka Tito živjela je od propagandističkih inscenacija, ali i od zračenja očinskoga autoriteta i jednostavno od stanovite zahvalnosti za sve ono što je on postigao za Jugoslaviju i Jugoslavene«. Pozitivniju ocjenu Titove politike ne bi napisali ni njegovi jugoslavenski obožavatelji.

Jugoslavensko-njemački odnosi kao primjer nedosljednosti

Jugoslavensko-njemački odnosi bili su uvijek hiroviti, ili vrlo teški ili veoma euforični. U Drugom svjetskom ratu Nijemci su bili najveći neprijatelji, no Beograd je ubrzo nakon osnivanja Savezne Republike Njemačke god. 1948. uspostavio diplomatske odnose s Bonnom, njemački turisti bili su najbrojniji na hrvatskom Jadranu, a Hrvati iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine također najbrojniji jugoslavenski gastarbajteri u Njemačkoj. Prekid njemačko-jugoslavenskih diplomatskih odnosa u listopadu 1957. dogodio se zbog toga što je Beograd priznao komunističku Njemačku Demokratsku Republiku pa je Bonn, prema tzv. Hallsteinovoj doktrini, bio prisiljen prekinuti diplomatske odnose s Beogradom. Bila je to pogrešna procjena tadašnjega jugoslavenskoga ambasadora u Bonnu, generala Dušana Kvedera, koji je mislio da ako četiri velike sile pobjednice mogu imati svoje veleposlanike u oba njemačka glavna grada, onda to može i pobjednička Jugoslavija, no ono što je bilo dopušteno velikima nije bilo malima kakva je stvarno bila Jugoslavija.

Jugoslavija i Njemačka ponovno su uspostavile diplomatske odnose 31. siječnja 1968., što je bilo u skladu s njemačkom politikom priznanja činjenice da postoji druga njemačka država, koja je postala i članicom Ujedinjenih naroda. No odnosi između zapadne Njemačke i Jugoslavije bili su neusporedivo gospodarski, politički i kulturno bogatiji nego Jugoslavije i ideološki slične istočne Njemačke, koju je Bonn priznao kao državu, ali ne kao posebnu naciju jer je to zanijekano u zapadnonjemačkom ustavu.

Tito je doduše posjetio istočni Berlin i obratno istočnonjemački vlastodržac Erich Honecker Beograd, ali to nije bilo ni u čemu usporedivo s posjetom predsjednika Jugoslavije privremenom glavnom gradu Njemačke Bonnu, potom Düsseldorfu i Hamburgu u proljeće 1974., gdje ga je ugostio tadašnji savezni kancelar Helmut Schmidt. O tome se u svojoj knjizi naveliko i euforično raspisala autorica Titove biografije Calic davši emocionalan naslov određenom poglavlju »Napokon pomirenje!«. Autorica nas upoznaje s najvažnijim dijelom Titova posjeta Njemačkoj, jugoslavenskim traženjem ratnoga obeštećenja u visini od dvije milijarde maraka, što je Njemačka striktno više puta odbila, ali su se poslije dvije strane sporazumjele o njemačkom kreditu Jugoslaviji od jedne milijarde maraka. U daljnjem dijelu teksta saznajemo o brojnim jugoslavenskim diplomatskim akcijama u svrhu, ni više ni manje nego – »očuvanja svjetskoga mira«. Autorica je i sama svjesna iluzornosti takvih diplomatskih koraka od strane jedne male i siromašne zemlje pa njezin ironični naslov poglavlja o tome glasi: »Daj da još jednom spasimo svijet«. Titu su se najviše svidjela putovanja u kojima je mogao paradirati kao važan čimbenik svjetske politike, što je bio samo u službenim laskanjima svojih gostoprimaca i podložništvu novinara i povjesničara dnevne uporabe kakva nalazimo i u knjizi profesorice Calic.

Njemačko-jugoslavenski međudržavni odnosi bili su stalno obilježeni sjećanjima na događaje iz Drugoga svjetskoga rata kao i tzv. njemačkom istočnom politikom zbog koje je službena Njemačka često zažmirila kad su jugoslavenski likvidatori ubijali hrvatske emigrante, računa se njih oko 50 do 70, jer je Bonnu bilo važno održavati dobre odnose s istočnim blokom imajući Jugoslaviju na svojoj strani, što su tek prije dvije godine priznali neki bivši važni njemački političari kao državni tajnik, socijaldemokrat Klaus von Dohnany i ministar unutarnjih poslova, liberal Gerhard Baum. Kad je u Beogradu uhićeno četvero pripadnika njemačke terorističke »Frakcije crvene armije« Jugoslavija ih nije izručila Njemačkoj, nego je signalizirala da će to učiniti ako Njemačka zauzvrat izruči 13, kako je tvrdila, »jugoslavenskih terorista«, među njima 9 Hrvata, što je Bonn odbio na zamolbu njemačkih biskupa jer ti ljudi nisu prekršili ni jedan zakon, a ako jesu »odradili« su svoju kaznu. O tome Calic izvještava manjkavo jer ne spominje »trampu« koju je tražio Beograd.

Nakon Titova odlaska zaoštravanje režima u Jugoslaviji

Kad piše o posljednjem razdoblju Titova života Marie-Janine Calic više iznosi neke svoje puste želje nego ono što se događalo u zbilji. Uopće ne uzimajući u obzir iznuđenu »hrvatsku šutnju« nastalu nakon nasilnog smjenjivanja hrvatskog vodstva u Karađorđevu, dok su se u Sloveniji i Srbiji već kovali planovi što će biti nakon Tita, Calic vidi Jugoslaviju u nekakvoj političkoj idili koja je postojala samo u njezinoj glavi kad tvrdi: »U Jugoslaviji je nastalo u europskom smislu moderno i socijalno uravnoteženo društvo. Ratna generacija je ostarjela i već bila osigurana u miru i društvenim pozicijama, radije se brinući za svoj napredak nego za socijalističke ideale. Intelektualci i stručnjaci, građanski i potrošački orijentirani srednji slojevi, skupine civilnoga društva i predstavnici medija zahtijevali su slobodu mišljenja, pluralizam i građanska prava«. Ako su oni navedeno zahtijevali znači da tih prava još nije bilo, onda Jugoslavija nije bila u društvenom pogledu ono što tvrdi njemačka povjesničarka. Nakon risanja te idile Calic ipak ustvrđuje krutu stvarnost i piše kako se Jugoslavija, zbog posljedica svjetske recenzije i naftne krize, suočila s velikim usporenjem svoga ekonomskoga napretka, povećanjem nezaposlenosti, zaduženjem države i golemom inflacijom, pa su tako od lipnja 1974. do srpnja 1975. povećani životni troškovi za 30 posto, svaki deseti radnik gubi posao, te dok je uvoz iz zapadnih zemalja rastao, jugoslavenski proizvodi teško su se prodavali u inozemstvu. Bez Titovih snažnih intervencija, piše Calic, često nisu mogle biti donijete ni dnevnopolitičke odluke. Onda je vlada poduzela ekonomske mjere koje nisu bile učinkovite pa je Jugoslavija preživljavala uglavnom zahvaljujući zaduživanju u inozemstvu od oko 20 milijardi američkih dolara, što je iznosilo 27 posto njezine gospodarske moći.

Kad je završena tužna ceremonija i osušene suze nakon Titova pogreba, sentimentalno piše Calic, »Jugoslavija se probudila iz ružnog sna: ona je već godinama živjela u iluzijama, inozemni dugovi i dalje su rasli dok su kamate pojele devizne rezerve. Jugoslavija se približavala državnom bankrotu, mnogo hvaljeno radničko samoupravljanje pokazalo se kao birokratsko čudovište koje je proizvelo nestručnost, rastrošnost i korupciju suprotne ekonomskoj stabilizaciji. Dok se usporavao privredni porast i padale realne zarade, povećavala se nezaposlenost. Širio se strah od budućnosti«. Ovdje povjesničarka Calic napokon otkriva stvarnost u Titovoj državi, premda prekasno, ali bolje ikad nego nikad. Prve neposredne posljedice Titova odlaska bile su represije protiv kosovskih Albanaca koji su štrajkali, uhićenje povjesničara Franje Tuđmana u Hrvatskoj, bosanskih islamista pod vodstvom Alije Izetbegovića i Vojislava Šešelja, koji je htio osnovati Veliku Srbiju, kako piše navodeći da je uskoro »čamilo u jugoslavenskim tamnicama oko četiri tisuće političkih zatvorenika, te da su samo Albanija i Sovjetski Savez imali njih više s obzirom na broj svojih stanovnika«. Njemačka povjesničarka napokon ovdje dolazi do prave istine o političkim prilikama u Jugoslaviji, što je u suprotnosti s njezinim brojnim prethodnim tvrdnjama o toj zemlji navodno sređenih i umjerenih prilika. No ponovno se vraća svojoj staroj navadi u opisivanju prilika nakon osamostaljenja bivših jugoslavenskih republika u kojima sve pobjednike na izborima proglašava paušalno nacionalistima, kao Slovenca Milana Kučana, Hrvata Franju Tuđmana, bosanskog Muslimana Aliju Izetbegovića i Srbijanca Slobodana Miloševića, koje inače nitko objektivan ne može staviti na istu ideološku i političku razinu. Ona nije čula za glasovitu primjedbu britanske premijerke Margaret Thatcher, kojoj su se njezini službenici žalili da je »Tuđman hrvatski nacionalist«, a ona je odgovorila: »Pa što onda, ja sam britanska nacionalistica«.

Njemačka povjesničarka napada kritičko preispitivanje politike u Titovoj Jugoslaviji

Njemačka povjesničarka naveliko se uzbuđuje optužujući sve one koji komunističku prošlost svojih novih država drukčije tumače nego ona jugoslavensku povijest. Njoj smetaju preispitivanja Titova djelovanja i partizanskih borbi, promjene imena ulica i trgova, ali što je još gore: novim političarima i znanstvenicima podmeće rehabilitaciju ekstremnih nacionalista koji su paktirali s Hitlerovom Njemačkom, oživljavanje pozdrava »Za dom spremni« i postavljanje žrtava holokausta i onih partizanskih na istu razinu, u što je ubacila rehabilitaciju četničkog vođe Draže Mihailovića i hrvatskoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, što je neusporedivo. Smeta joj i samorazumljiva preinaka Trga maršala Tita u Zagrebu u Trg Republike Hrvatske, što pokazuje njezine prioritete. Ime toga trga trebalo je odavno promijeniti jer Tito je bio najveći neprijatelj hrvatske samostalnosti pa bi bilo nelogično da najljepši zagrebački trg nosi njegovo ime. Na kraju svoje priče o »voljenom drugu Titu« njemačka povjesničarka Marie-Janine Calic otkriva »titostalgiju« koja je i komercijalizirana, ali prešućuje njezinu komedijašku stranu što se genijalno vidjela u filmu Vinka Brešana Maršal, koji je bio prikazivan i nagrađivan i u inozemstvu.

Završno bismo mogli reći o biografiji Josipa Broza Tita koju je napisala njemačka povjesničarka Marie-Janine Calic da je čudna mješavina mnogo točnih podataka i nešto manje posve pogrešnih zaključaka. Nakladnik je očito izabrao neprikladnu osobu za ispunjavanje toga delikatnog zadatka. No ono što najviše začuđuje u ovoj Titovoj biografiji jest očita pristranost autorice koja, kad piše o za nju pozitivnim stranama njegova života i režima, ne može zatomiti svoje pretjerano oduševljenje, a kad mora iznositi pretežito negativne strane komunističke Jugoslavije vrlo je rezervirana, čak prešućujući neke važne činjenice. Ona se upušta u opisivanje Titove odjeće i obuće, u njegov zgodni izgled i lijepe plave oči kao kakva zaljubljena šiparica, potom navodno oduševljenje masa koje su ga slavile i tugu koja ih je zahvatila kad je preminuo, kao da ne zna da totalitarni režimi sve to znaju izvrsno organizirati. Na kraju moramo ustvrditi da ova Titova biografija nije ispunila sve kriterije da bi ju se moglo smatrati posve znanstvenim djelom. Na hrvatskim je povjesničarima da se late toga posla i napišu mnogo bolju knjigu, koju bi trebalo prevesti na nekoliko svjetskih jezika kako bi inozemstvo napokon saznalo koliko je Tito bio »vuk u ovčjoj koži«, dosljedan samo sebi u svojoj karijeri komunističkoga diktatora i bonvivana. Tito je bio i ostao najveći svjetski titoist ali kao političar i državnik neraskidivo povezan s komunističkim režimom u Jugoslaviji i državom koja je nosila to ime, tako da se danas jugonostalgija može smatrati i titoizmom bez Tita kao i čežnjom za komunizmom bez komunizma.