Hrvatski polihistor u Austriji

Josip Seršić bio je jedan od najvažnijih i najplodnijih suvremenih hrvatskih polihistora u Austriji. Rođen je 18. ožujka 1948. godine u Baški na otoku Krku, a preminuo je na Sv. Stjepana, 26. prosinca 2020. u Beču. U Baški je stekao osnovno školsko obrazovanje, nakon čega završava gimnaziju u Krku i Puli. Studirao je u Rijeci i Zagrebu medicinu, koju završava u roku godine 1971.

Zanimanje za povijest počinje već u osnovnoj školi s predmetom »Priroda i društvo«, a zatim posebno na satovima povijesti. Zbog toga često čita Kačićeve pjesme i pjesme o Baški autora Jurja Desantića. Već u osmogodišnjoj školi zavolio je turističko vođenje, gdje je kao trinaestogodišnjak vodio učenike u novoosnovanoj turističkoj školskoj zadruzi. Napredan učitelj povijesti pridonio je da se doktorova ljubav prema povijesti produbi jer je za učenike održao nekoliko školskih satova s odabranim poglavljima iz domaće povijesti. U tu svrhu osnovana je u školi »Arheološka skupina« u sklopu izvannastavnih aktivnosti, u kojoj je doktor bio aktivan. U gimnaziji ga je posebno zanimala povijest umjetnosti, ali i svjetska i nacionalna povijest. Još u studentskim danima, od 1968. godine pa sve do danas, bio je aktivist zavičajno-muzejskog odbora i suosnivač Zavičajnog muzeja Baška. Uz zahtjevan studij medicine doktor je stigao postavljati eksponate, izložbe, biti vodič-volonter i surađivati s arheolozima.

Oni koji su poznavali doktora Seršića mogu posvjedočiti da je njegovo povijesno znanje bilo sve samo ne »skromno«. Od 1972. godine, za vrijeme liječničkog staža u Puli, intenzivno je autodidaktički proučavao hrvatski jezik, povijesti humanističke znanosti u znanstvenoj knjižnici u Puli. Inozemno liječničko iskustvo stječe od 1973. do 1983. godine, kada radi kao liječnik u Njemačkoj (interna medicina sa specijalizacijom), zatim nastavlja rad kao liječnik u Hrvatskoj. Usporedno s radom 1980-ih godina objavljuje članke, proučava literaturu i arhive pretežno o lokalnoj i regionalnoj povijesti. Potkraj 80-ih godina ljubav ga vodi u Beč, gdje se 1989. godine ženi Bečankom i trajno nastanjuje.

U Beču od 1988. do danas ostavlja velik trag u promociji hrvatske kulture. Tako je ne samo suosnivač hrvatskih udruga u Beču nego i jedan od najaktivnijih članova, pa često surađuje s institucijama u Hrvatskoj. Tomu pridonose i višegodišnja istraživanja u knjižnicama i arhivima u Beču, npr. iz medicinske i vojne povijesti Malteškoga reda, na što ga je ponukalo obiteljsko podrijetlo njegove prabake Anne Brignone koje datira iz 1790. godine.

U vrijeme stvaranja hrvatske države dr. Seršić uporno je istraživao neraščišćen problem granica Hrvatske. Iz toga je proizišla suradnja s »Kačićevom komisijom«, gdje je marljivo kopirao na desetke i koju stotinu (graničnih) karata, kao i na tisuće stranica iz literature i arhiva, pogotovo o razgraničenju prigodom mirovnih pregovora.

Od 1990. godine doktor je iz tjedna u tjedan pisao za gradišćanske Hrvatske novine koje izdaje Hrvatsko štamparsko društvo iz Železna (Eisenstadt), Panonski list iz Pinkovaca, gradišćanski časopis koji izlazi na njemačkome, hrvatskome, slovenskome i mađarskome jeziku, Hrvatsko slovo i za druge medije pretežno na tematici austro-kroatike. Pisati trideset godina za gradišćanske Hrvatske novine, na volonterskoj bazi, dovoljan je podatak da se shvati koliko je aktivno i permanentno utjecao i na gradišćanske Hrvate, te posve sigurno pridonio zbližavanju i razumijevanja useljenih Hrvata i gradišćanskih Hrvata.

Osamdesetih i devedesetih godina objavljivao je različite serije u Hrvatskim novinama, primjerice – o 30-godišnjem ratu i »Hrvatima« kao vojnom rodu, o Prvome svjetskom ratu, zatim o povijesti kravate, seriju o čakavskoj književnosti, Hrvatskom kolegiju u Beču, tu se može dodati i njegovo »otkriće« Dalmatinskoga podruma (Dalmatinerkeller), koji je postojao u 17. stoljeću u Beču.

U slučaju nastanka doktorove knjige Hrvatski Beč pokazuje se istinita latinska poslovica Habent sua fata libelli. Naime, godine 1996. počinje se baviti tematikom kroatika-
-vindobonezija, pa objavljuje prilog Kroaten in Wien u knjizi WIR bečkoga gradskog muzeja Wien Museum –izašloga u povodu izložbe o doseljavanju u Beč. Te iste 1996. godine – u povodu Ostarrichi ljeta piše za Hrvatske novine seriju članaka o koruškim Hrvatima (Koruška, Štajerska, itd.).

Novinarka bečkoga ORF-a Silvana Meixner zapaža njegov rad i predlaže upravo njega kao autora za prilog Kroaten in Wien. Po doktorovim riječima novinarka je postala muza Clio njegova publicističkoga djela o toj užoj temi. Istodobno ORF Gradišće snima prilog s njim na temu Hrvata u Beču. Potkraj 90-ih godina otkriva podatak u knjizi Karla Ziaka Österreich panorama da je Ziak za osnivanje Hrvatskoga Sela vjerojatno uzeo godinu 1609., jer je tada izdana jedna veduta Beča iz ptičje perspektive (Vogelschau) koju je nacrtao umjetnik Hoefnagel/Hufnagel — na njoj se naime vidi prvi put za Hrvate bitni Krowotendörfel (Hrvatsko Selo). Hrvatsko Selo nalazilo se u današnjem sedmom gradskom kotaru Beča–Neubau, i to u starome predgrađu Spittelberg, koje se nekad i službeno tako zvalo: Krowotendörfel (Hrvatsko Selo). Budući da je među tim naseljenicima bilo manje ili više Mađara ili Hrvata, nazvao je prosti puk to mjestašce Hrvatsko Selo/Crobaten-Dörfl, a tako se može pročitati i 1683. godine za vrijeme druge turske opsade Beča. Tada je spomenuto selo, kao i ostala predgrađa, bilo sravnjeno sa zemljom – a nakon oslobođenja ponovno podignuto. Godine 1679. postojala je na tome području i Hrvatska ulica/Krobotengasse.

Podatak da je Hrvatsko Selo na Spittelbergu nastalo već 1609. godine postaje, po doktorovim riječima, terminus a quo za simpozij i proslavu »Četiristo godina Hrvata u Beču« iz 2009. godine, kao i prateće izložbe u Beču, Bratislavi i Zagrebu. Nešto kasnije te iste 2009. godine vodi grupu hrvatskoga veleposlanstva »Tragovima Hrvata u Beču«, o čemu ORF Gradišće snima poseban televizijski prilog.

Napokon, knjiga Hrvatski Beč izašla je 2013. godine u izdanju bečke izdavačke kuće Carl Gerold’s Sohn. Predstavljanje je bilo 7. listopada 2013. godine na staroj adresi Veleposlanstva Republike Hrvatske u Republici Austriji Heubergasse 10, 1170 Beč. Dvojezična hrvatsko-njemačka knjiga dr. Josipa Seršića prikaz je gotovo nepoznate, raznolike i isprepletene 500-godišnje povijesti Hrvata u dunavskoj metropoli. Otada su Hrvati, kako je doktor istaknuo, čvrsta sastavnica bečkoga stanovništva. Doktorovom zaslugom ispravljena je historiografija grada Beča koja je do tada jedva poznavala Hrvate pretvarajući ih u »Slovake«, u ljude »iz Hrvatske« i sl.

Doktorov rad u Hrvatskoj akademskoj zajednici u Austriji (HAZ)

Tiha, ali golema energija obilježavala ga je i kao suradnika, odnosno organizatora prijateljske atmosfere – jednostavno, još jedan njegov veliki talent bio je da nadahne, da motivira na pozitivan način. Dovoljno je reći da je on znao gotovo sam završiti projekt koji bi se smatrao velikim uspjehom za cijelu jednu instituciju nakon višegodišnjih kolektivnih napora. Svoje interpretacije branio je uvjerljivo i energično, ali pristojno i, nadasve, tvrdoglavo. Volio je raspravljati.

Sjećam se jednoga od mojih prvih susreta s njim. Čim je ušao, počeo je iz svoje naprtnjače vaditi novine, časopise, knjige te plasirao i nekoliko iznenađujućih teza o hrvatskoj povijesti, o kojoj je upravo počinjao pisati. Znao je šaljivo reći: »psst... za ovo ne zna ni milicija«. Nas dvoje čvrstih entuzijastičnih Primoraca prilično smo gorljivo ušli u raspravu, naravno na čakavštini koju oboje obožavamo. Rasprava je imala svoj nastavak, jer me je kod kuće dočekao njegov e-mail u kojem, cijeneći i moje argumente, dodatno pojašnjava i razrađuje svoja stajališta. E-mailovi su odisali očitim zadovoljstvom što je naišao na otpor i još očitijom nadom da će se taj otpor nastaviti, prisutne su bile tek male naznake doktorove samozaljubljenosti. S obzirom na moj rad bio je kritičan, aktivan, realističan i optimističan. Dugo godina privlačilo mi je pažnju vrijeme kada su poslani doktorovi e-mailovi. Precizni i promišljeni, često su stizali u tri, četiri ili pet ujutro. Spavao je malo, radio je puno. Doktor je to tumačio time što mu je noćno nespavanje ostalo još iz vremena dok je kao liječnik radio noćne smjene.

Tek sada, kada ga više nema, u Hrvatskoj akademskoj zajednici u Austriji shvaćamo koliko su bile vrijedne njegove upute i koliko nam je vremena svojim znanjem uštedio. Iza toga širokog znanja stajale su, naravno, ozbiljne radne navike, ali je objašnjenje zapravo mnogo jednostavnije. Doktor je zaista s puno elana volio svoj posao – liječnika, istraživača, jezikoslovca, pa mu je rad i pisanje bilo igra, nešto što se događalo s lakoćom i prirodnošću.

Od 2014. nadalje blisko sam surađivala s njim na više zajedničkih projekata. Doktor je bio sretan i zadovoljan, jer je vidio naše aktivnosti, po njegovim riječima, kao krunu ostvarivanja davnih planova za kulturnu djelatnost Hrvata u Beču. HAZ radi ozbiljne projekte na najvišoj akademskoj razini. Mnogobrojne su aktivnosti u okviru HAZ-a, predavanja, izložbe, prezentacije knjiga, znanstveni skupovi i publikacije u kojima je doktor Seršić sudjelovao ili ih podupirao. Naime, kada je 2015. održan znanstveni simpozij u povodu 200. obljetnice smrti biskupa, teologa, pisca, političara Josipa Jurja Strossmayera, u okviru 650. obljetnice nastanka Bečkoga sveučilišta, doktor Seršić, suorganizator HAZ-ova simpozija, pokazao je svoje bogato znanje i nakon simpozija u Arkadnom dvorištu Bečkoga sveučilišta održavši kraće vođenje. Nakon toga uslijedilo je polaganje vijenaca u Augustinskoj crkvi u Beču, čime su odane počasti hrvatskim velikanima u bečkoj povijesti: Vatroslavu Jagiću, Adolfu Mussafiji, Adamu Dvertiću i Ludwigu Adamoviću (Čepinskom), a koji su izravno povezali Hrvatsku i Austriju.

Bilo je zanimljivo promatrati čuđenje stručnjaka različitih područja s kojim žarom jedan amater ravnopravno sudjeluje u raspravama. To je postalo jasno u predavanju koje smo organizirali – »Hrvatski liječnici i hrvatski jezik«, gdje je istaknuo kako je tema liječnika u hrvatskoj književnoj povijesti rijetko istražena. Tu je činjenicu objasnio time, a zapravo je nesvjesno progovorio i o sebi, da je liječničko zvanje slično stvaranju književnog uratka, slušanje pacijenta, donošenje odluke kroz saznanja i konačno postavljanje dijagnoze. Na upit zbog čega se liječnici u tolikoj mjeri bave politikom odgovorio je da postoji jedna crvena nit koja povezuje liječnike s politikom, a to je njihovo životno i stručno iskustvo. To se pokazalo točnim jer je dr. Seršić dobro procjenjivao globalnu društveno-političku situaciju, osobnost pojedinih političara, hrvatski i austrijski mentalitet kao osnovu za ponašanje društvenih zajednica. U političkome smislu dr. Josip Seršić bio je umjeren čovjek.

Iznad svega treba istaknuti projekte u kojima smo doktor i ja bili inicijatori, a važni su za hrvatsku znanost. To su u prvome redu simpozij »Hrvati na Bečkome sveučilištu« u povodu 650. obljetnice osnutka Bečkoga sveučilišta. Željeli smo naglasiti da su Hrvati doslovno od prvoga dana prisutni na Bečkome sveučilištu. Primjerice, samomu činu osnutka Sveučilišta 12. ožujka 1365. godine pribivao je zagrebački biskup Stjepan III. Kaniški, banski namjesnik i diplomat, te je upisan na Zakladnoj povelji Sveučilišta kao jedan od časnih svjedoka.

Ne treba zanemariti ni projekt postavljanja trojezične spomen-ploče i na hrvatskom jeziku, liječniku cara Franje II./I. i botaničaru iz Rijeke Nikoli Tomi Hostu u Botaničkome vrtu Sveučilišta u Beču. Po neslužbenim podatcima spomen-ploču tomu osnivaču Hostova i Alpskoga vrta godišnje će u Belvederu vidjeti 2,5 milijuna ljudi. Finale je uslijedio kada smo doktor i ja sudjelovali na poziv gradonačelnika grada Beča Michaela Häupla i rektora Bečkoga sveučilišta Heinza W. Engla na svečanoj završnoj ceremoniji koja je održana 29. listopada 2015. godine u plesnoj dvorani Gradske vijećnice u Beču (Wiener Rathaus).

Važan je projekt HAZ-a izložba »Torpedo-prvi na svijetu« 2017. godine. Namjera je bila istaknuti torpedo kao tehnički izum koji je Rijeku pretvorio u prepoznatljivo industrijsko središte, u trenutku kada se Rijeka pripremala za prestižnu titulu europske prijestolnice kulture 2020. godine. Znanstveni skup »Rijeka i Austrija, razlike i sličnosti«, koji je bio zakazan za ožujak 2020. u Beču, s vodećim ljudima znanstvenoga, političkoga, crkvenoga i kulturnoga života Beča i Rijeke naprasno je morao biti otkazan deset dana prije početka zbog korona krize. Ali će se održati i bit će posvećen dr. Josipu Seršiću, koji mu se iskreno radovao. Sve znanstvene radove HAZ godišnje objavljuje u zborniku radova Periodicum, u kojem je doktor ostavio neizbrisiv trag.

Kao nekim prstom sudbine doktor Seršić dobio je počasno mjesto u poglavlju o istaknutim osobama u knjizi Hrvati i hrvatske udruge u Austriji iz 2018. godine, koja se zbog svoje sveobuhvatnosti na više od tisuću stranica može smatrati jedinstvenom takve vrste na svijetu posvećenom hrvatskomu iseljeništvu, na kojoj je HAZ u suradnji s Hrvatskim svjetskim kongresom u Austriji radio duge četiri godine.

U Hrvatskome svjetskom kongresu u Austriji (HSK) doktor Seršić je svoje znanje nesebično prenosio na brojne naraštaje mladih ljudi. Rado je bio mentor-voditelj studentima Erasmus plus programa koji su boravili u Beču, a koje je više godina zaredom organizirao HSK Austrije u suradnji sa Sveučilištem u Zagrebu. Svoje slobodno vrijeme posvetio je tim mladim ljudima i prenosio im znanje. Uvijek je to činio pristupačno, povezujući činjenice iz prošlosti s nekim suvremenim događajima ili osobama jednostavnim izričajem, duhovitim i nenametljivim pristupom, širokim rasponom tema. Mladolika duha, volio se družiti i u neformalnim sastancima.

Njegovi su znanstveni radovi bili i ostali uzor kolegama, pogotovo kod mlađih naraštaja, kao često korišten izvor citiranja prigodom izrade magistarskih i doktorskih radova na bečkim sveučilištima.

U zadnjim danima svoga života doktor Seršić me je upozorio da poručim kolegama da treba pojačati aktivnosti u vezi s nedavno pokrenutom peticijom u Parlamentu Republike Austrije. Peticija je pokrenuta nakon što je hrvatskim učenicima 2020. godine onemogućena daljnja nastava na hrvatskome jeziku kao samostalnome nastavnom jeziku u Austriji. Peticija je još uvijek aktualna među brojnim hrvatskim građanima u Austriji, a izraz je višegodišnje borbe hrvatskoga naroda da uči svoj materinski jezik, umjesto sramotno nametnutoga i izmišljenoga BKS jezika (bosanski/hrvatski/srpski jezik). Doktor je tumačio da je konačni cilj peticije da se uz jačanje materinskoga jezika stvara bolji temelj za cjelokupan obrazovni proces, kao i za učenje drugih jezika.

Mogu dodati da će austrijska politika nametanja jezičnoga unitarizma, koja negira činjenicu hrvatskoga prava na vlastiti jezik kao i činjenicu da je hrvatski jezik službeni jezik u Europskoj uniji, postojeće napetosti prije pojačati nego smiriti.

Doktor je njegovao vjeru u čovjeka i vrijednost pojedinačne ljudske osobe po kojoj svaka žrtva, pogotovo ako je riječ o civilima, kojih je u Bleiburgu nesumnjivo bilo, ima pravo da se za njom žali i održi misa zadušnica. U tome smislu izjašnjavao se prema Bleiburgu kao mjestu komemoracije. Također je znao reagirati ako su se Hrvatima u Austriji dodavali razni stigmatizirajući, nekorektni i zluradi ustaški epiteti, korišteni u dnevnopolitičke svrhe.

Josipa Seršića najkraće bi se moglo opisati kao pravoga univerzalnog čovjeka iznimna intelekta i znatiželjna uma te snažnih kognitivnih sposobnosti. U svakome je pogledu bio velik čovjek i njegov je gubitak ostavio veliku prazninu u životima svih koji su bili s njim u komunikaciji.

I za kraj, jasno je da ćemo svi umrijeti, nije nam cilj živ­jeti vječno. Cilj je stvoriti nešto što će živjeti vječno. Nitko stvarno ne umire ako njegova djela nastavljaju živjeti.

Adio i nikad više, hvala doktore.