Banovini sjetnoj, iz banske pradomovine

Dadash, prijatelju dragi, srođen s pčelama u Khoramabadu na padinama Zagrosa, medenoga voska i stasa visokoga kojim dosižeš zagrebačko sunce. Poplave ne odniješe košnice, al’ naniješe mulj koji pomori stada tvoja rana. Odbiti se od zida, ili srcem od srca, isto jest ako se pri udaru ne oslobodi ljubav. Napasne bjehu kiše i rijeke, izmuče zemlju lorestansku, kao nikoga nikad. Velika trêšnja trese trešnju izraslu u središtu svijeta, na padinama prosječenim mutnim bujicama što debla nose i granje. Digitalnoj tvrđavi nedostaje istinskog tonera, a engleskoj kraljici djevojka koja će joj iznositi, razraditi nove cipele. Probuđeni demon dozvat će junaka koji će ga savladat i povratiti na tren zlatan – spokoj u svijet. Ćulak na gomili potiče borbu dobra i zla. Mudrost prijestolja zaustavlja kaos proizašao iz ljudske naravne i pobuđene zbunjenosti. Kao tri različite oporuke bez datuma, jednako vrijedne, ali s neznanjem redoslijeda, tako i svijet u isto vrijeme šalje sudarajuće poruke i opredjeljenja. Sviklost na kaos postaje običaj, sravnjeni put k nebu.

Slak i lijepa Kata, vide se s drugog kata. U tuđe se lice zagledati kano u cvijet nedužan – kamen iz kojega, trveći ga korijena rastočnom snagom, nevinašce raste i pupa. Gdje ste, ivanjske krijesnice? Pojede vas zagađenje svjetlosno. Odsjaji i odsjevi na sjetvenim poljima gladnoga puka oziru se, vabe blagu kišu sušnom, ispucalom tlu. Nepokoreni štakori mile iz kanalizacija i rupčaga – brzaju preko cesta, završavaju pod kotačima, suludo cviče, lamataju repovima. Majušno djetešce sklupčano u jarku ne pokazuje znakove života. Posmrtna liturgija ruši se po obroncima; pahuljastim pupanjem na oštricama stijena od ozljeda štiti svilen-kožu. Uzaludno je pojanje i suvišan lelek; prečaci ne vode nikamo. Mudre su i bezazlene vode; kadšto pobijesne i provale iz korita, prevrnu kamenje i muljem ispune svoju tjelesnost. Dovrši se gnjev kada ptice s čeličnim kljunovima, pale s ognjenoga neba, rastrgaju ovce mješte vukova i pretvore proplanke u stratišta. Gnjev kadšto raste, množi se i preobražava u ledene bodeže i nenadne munje: otvara koru zemaljsku i u podzemlje uvodi red sile i pravo moći.

Neistesani stoje križevi; rane od čavala na dlanovima čeznu rukohvat zaštićen od najezde zmija. Odvjetak sam rasplišćena Stiha, boj meni boj; ježurim se na Božju izoštrenu riječ: središnji mišić probija akupunkturna igla, bezosjetno, dosežno. Izlazi iglica na drugu stranu, uz dretu škinu, metalni svjetlac bliješti uz rumen joj kaplju. Kožuh s runom prema unutra čuva toplinu prijepornoga tijela. Igla i njega probi, stvrdne ugrušak i pusti uzdah, dubok poput zdenca. Teška voda, obogaćeni iranski uran – Trump tudum: metanol slabi kognitivnu moć, a priroda dolazi po svoje. Slamamo se poput slamčica ispljuvanih iz Coca-Colinih grlića, slador skupljamo jezikom oko razbijenih boca. Nježni Bože, crno spusti jedro, da ne zbuni milu dragu na otoku bijelom. Masovni pomor plemenite periske, pinnae nobilis, u Elafitima južnog Jadrana; izostanak obraštaja u nutrini ljušture, nekroza u dnu. Sumnja se na Mycobacterium kao uzročnika, a možda i Haplosporidium. Tone smeća na plažama; zatrpa nas Zlobilje. Javite se na broj mobitela 098-3333 333, sretnete li Zlog.

Skrbniče nad morem, ti tmurna planino! Ozdol otpor razlistava se, cvjeta, podiže i raste, plodove daje ljudstvu turobnom. Apokalipsa djecu zbire u tâman kut, pod skute matere – kvočke crne, kupi. U redove stavlja, vojačke i stroge. Pokoj ljubovnikom – urezano u ploču grobnu, mramornu. Sura zapisana na zrnu riže: snažna kao mrav; uklopljena u stakleno hranilište. Rasta nema bez vode koja uzgonom tješi listove. Zakinutost i stalna vezanost uz pretposljednju postaju, nemogućnost dosizanja posljednje. Od straha da se ne suoči s posrnulošću vlastitoga bića, oklijevalo ispire zube kiselinom za bijeljenje. Bagdir, hvatač vjetra. Upiče sunce, pa mrcina lipše. Khordad, na perzijskome svibanj – uvijek nešto mora ostati skrito u Yazdu. Faravahar, esencija Božja, u sternalnoj kosti: priroda ga zove k sebi iznebuha; nježnim hrani dodirima i privija kano bršljan zidu. Vječna vatra tisućljetna, gori i izgara uvis. Ahura Mazda pažljivo nadgleda svijet i drži Ahrimana stopalima pritisnuta o tle. Blato veže i težu zemljinu otiskuje na vlažnim stazama koje se uspinju k Bogu.

Crpilište preostatne vode: mutne, jedva pitke, blagodat je žabama. A Hrvatskoj, u bistrim vrutcima, postati je Pracatovom gušćericom: u osjenu i na prisojima. Verati se, padati, pa opet uspinjati; padati i na koncu prijeći Zid od poezije, uroniti u prozni mutež, sa žabama suživjet i naučit se pjevu kreketa. Dokolicu ispunjavat slušanjem slavuja i mitarenjem ruha na vrletima ponad Dubrovnika. Medovića i Jurkića – zazivat zajedno – dok livadno slikaju cvijeće i vrijes na proplancima. Košulju smrti nose na sebi, u pripremi, za svaki slučaj strovaljenja. Miris cvata gorke naranče potiče nozdrve pastusima i poziva za otpor vanjskim neprijateljima. Jezik je u Perziji sastavljen od nevidljivih riječi, Farvahar. Besmrtni čuvari, prijatelji trona, uvijek na broju: samo njih deset tisuća, čuvaju carsku obitelj – i svaki odstupnik nadomješten je sa sljedećim koji u redu čeka. Nezavršena vrata Persepolisa, završit će Farvahar. U Babilonu kaza Kir vojnicima – brinite se i o golubovima i psima kad uniđete u grad. Šatori od crne kostrijeti i pokoji od bijele dlake koza napučuju nomadski krug.

Henom ucrtan dašak vjetra u dlanovima nevjeste blizu Cyrusova groba. Dat će pokojnik svoju energiju mladome paru da požive što dulje. I lahor će milovat im lišca. Prenamijeniti srce, u pluća ga ružičasta pretvorit – dualnu prirodu organa ishodit – dat će Bog! Postojbina za kojom tužim: davna, pradavna, u suhom zraku spržena, unosi se u žig pečalni koji nas mori stoljećima. Tko će isprat suze pretvorene u drago kamenje, obrisat sol skorenu i namotat zlatnu nit oko nježnog vrata. Prostor darežljiv prema čovjeku skobi pustinjsku pticu koja kljuje nar. Smokva iz palme raste nudeći plodove pticama. Otpor opisuje planinske visove, rubovi su im oprženi suncem. Jezik nevidljivih riječi ispisuje tišinu u borovima. Mišlju, riječju i djelom – Zaratustra podučava nevoljnike. Propusti klize niz mramorne reljefe podanika, između vojnika i dostojanstvenika, upija ih bijela zemlja. Nedovršena su vrata grada nad gradovima: primiše osvajače, osupnuti njihovim surovim pokretima. Planinski zid, spreman za ukop djece Parsa, vabi zvijeri smrtne; nahranit će ih nježnim mesom.

Moja ruka nestaje u tvojoj pjesmi, nokti se trve, dlake pale; ružičasta riba izlazi iz plućne ovojnice i nakašljava se, skromno i razložno. Trojanski konji stanuju na rubovima galaksija i u našoj maloj šumici u Nagorincu, svrha Brača. Prijesan zrak otvara premosnicu zahrđalu od stare krvi. Trojanski konji njište, mirišu jedni druge, kobila traži pastuha, a pastuh kobilu. O, mili Ahilej, gdje je to Hektor prosuo sjeme bezrazložno i kojim smjerom navija rađanje djeteta koje će postati većim junakom, i imat snažniju će ruku od tvoje. Čija je to pjesan koja ništi meso, tko ju pjeva i iz kojih svjetova stiže. Slavoluk Sergijevaca i Luk Trijumfa susjedi su velikom prasku; izlizana žlica sadrži polen i med, a čaša s malo limfe pri dnu očekuje oluju. Drozdovi padaju po poljima, pod zapusima staklenog vjetra, i slažu se u nisku mrtvih bojovnika, neosviješteni i nesvjesni. Zlatoperka služi za bojanje krila i krunskih svjedoka iz roda sabljarki. Prostirke su postale pokrivači mrtvim pticama i sitnim životinjama, dok žal za mrtvim drugom ječi obalama Egeja i rastvara svijet.

Ispod kore ima druga kora, pokorica, pa korica kruha, koričnjak: s potkornjakom ili bez njega. Vladavina kukaca i jajašaca koji melju tkivo drvenasto. Kanale buše i stvaraju kozmos svoje razine, svoje hlupnje, božanske strasti i potomstva. Hranidbeni lanac unijet u bušotine alepskoga bora il’ pinije zna starost postojanja. Nakurnjak erotske igre za iscijeđene lutkice i lȗtke, nakornjak glatke i bijele kore breze žalcem dotiče malene dojke Mance Košir. Sumjerljivo radišnosti mravljoj potkornjaka, pčelinji stav o privrženosti roju uzdižemo primjerom i obrascem bivanja. Obveza neposluha prema tiranima i kvar namećućim bićima mora postati zakonom svakom ročniku i bitniku. Promontorij svete tuge lebdi nad maglama pustolina i doziva kriještavim glasom bezrepoga tetrijeba jata skrivena u gudurama. Hoće li se pokrenuti i svrnut oko na žalosne primjerke ljudske rase koja gaca blatnim putevima i rogobori usput, uspinjuć se i silazeći, kako kada i kako gdje na trijemu gdje tone posljednje gaseće sunce.

Prežitak ophodnje rubovima svijeta namakne pohranu za domoljubnu varnicu koja probada grud. Mislima dobrim, riječima i djelima, osiguraj naklonost bogova i sinoptičkog Isusa, za premoć duše nad tvarnim. Jer potrne duh poput jedrenjaka probušenog morskom sabljom, u svijet nesvijet tame i dna. Gledam i s viđenim sam jedno. Jest – što sve i ništa jest. Nijemim pred brbljavim jezikom ognja. Kuna na kozjem vimenu srče mlijeko i masti rijetke brkove, a žabe poskakuju i bućkaju se u bari. Šuma s ruba livade, ljepotna i gusta jest. Ubrzavam, gledom rastresitim, sjemenja rast i sabijam svilu u klupko tvrdo. Poduprt je kralješak bolni s klupkom, razbit mu popratni mišićni spazam, ispravit lordozu i razvezat čvornatu nakupinu vlatja. Uran, Iran, urin – uranij mokrenjem se hrani Zahakovih zmija. Promontorij nije bolna izbočina, ona je meka poput mlohavog uda, stisnutog hladnoćom siječanjskom. Dok talibani prazne puščane cijevi i cjelivaju jedni druge u iscijeđene obraze – tako prolazi ljeto naše rane mladosti i djetinjstvo zavijeno u crno, muharamsko platno.

Nadomak smo postaje s koje putujemo k suncu. Čijem suncu? Onom koje razdjeljuje svijet, eda uzljubi ga s mnoštvom silnim što pada preko rubova. Zamjenjenica je riječ koja mijenja stranu za domaću – kažem sestri. Duša si riječi koja se pripomišća i šemuća, gragori i gnijezdi na crnim jajima. Prvina je dah duha Tvojega, Isukrste, i ne griješi je kruhom života, Kruše neprebolni: Gospodaru neizgovorenih riječi, robe izgovorenih. Otvoriš vrata; tko će kroz njih proći? Dusi gora i polja, patuljci i Snjeguljice? Mlada pluća izdišu ozon i kisik u troatomskom spoju; sjeverac prinosi studene smokve u bijelim zapusima. Ljut vjetar promiče knjigama napisanim uglastom glagoljicom. Okrugle su knjige pisane oblom glagoljicom i predstavljaju sunca, planetni sustav zemlje koja zaboravi okretat se. Umnost sjenke koja se kroz vinograd zreo proteže u suton, sječe koru zemljinu i vapaj lavin prinosi Božjem uhu. Svemir je ispunjen jaucima nad kojima lebdi vrhovni krik skladnoga bola. Prošla su vremena tuge, dolazi nevrijeme bezobzirnih jahača i crnoga zla.