AKO JESI

TO SE ČVRSTO OBEĆAVA
(ulomci iz poglavlja o Nađu, vlasniku sata)

15. srpnja 1952.

Nađ Pal, bivši trgovački šegrt, dostavljač mlijeka i nakratko lugar; otpušten nepravedno, suđenje za prava u tijeku, žalio se i drugu S.; a sad mogući predradnik na državnom imanju Bežanijska kosa, što podrazumijeva brigu o vinogradima – 3 hektara, cca 12 tisuća čokoti, uglavnom Slankamenka, Plemenka; o nadničarima; dva stalna radnika; o konjima – 2 tegleće marve i jedno jahaće grlo rase lipicanac; i, istaknuto: povremene obaveze osobnog vozača Marije K. i njezina sina Vladimira, za što je morao službeno potvrditi svoju sposobnost; tog je teškog dana od Zemuna do Parnasa putovao punih jedanaest sati; putovanje se odvijalo vlakom, kamionom, konjskim zapregama; a od Barča do Parnasa pješice; i moguće je bio pomalo iscrpljen od puta, ali dovoljno odlučan stvari privesti kraju.

Ipak, ispred kapije ciljanog kućerka, a na samom rubu sela; ako taj rub jest’ pravi rub, kako onda nazvati ono što dolazi iza njega; dade si malo oduška.

Promišljao je Nađ nakratko o životu, usput se propinjući na prste, s ciljem pregleda situacije s druge strane bedema; na dvoru žena i koza; dijete čuje, ali ne vidi; žena nekog vraga radi.

Potom se sva postavljena pitanja ipak učine sporedne naravi; jer, skoro odredište odnosno tumbanje obitelji s ruba na rub rubova, ionako je privremeno; zato veli sebi kako sad ne treba gubiti vrijeme na jalova filozofiranja; »o tome što je, a što nije rub«; sve je relativno!! Valja otvoriti vrata ispred sebe. I on to učini.

Nađov ulazak u dvorište poprati razdražujući cvilež okova na krilima kapije; zabilježiti ponašanje; toth mast nije skupa: kantica pet dinara; a trenutak potom i iznenadna jeka crkvenih zvona, što mu se učini napola znakovitim; ništa na ovom svijetu nije slučajno, samo nam prečesto smisao izmiče; a napola smiješnim; kao neke lude fanfare za dolazak dugo odsutnog kralja. Na prvi udarac bata prhne svita unezvjerenih vrabaca, odbor za doček, započevši ludovanje na granama duda – sad van, sad opet u krošnju; gore, dolje, može im se. I tako nekoliko puta.

»Dobrodošao, Nađ Pal!« raduju mu se, a možda i rugaju.

»Dobrodošao, Nađ Pal! u jari se meketom oglasi i koza, kratkim konopom vezana za stablo duda; životinja: cca 62 kg; vime nabreklo; prejela se duda; dokaz: jezik modro ofarban.

Valjda ga nije od Parnasa do Trnovca udarila sunčanica, na trenutak se prepadne zbog misli oko zvona i ptica; smušenost, glavobolja, vrtoglavica? Nije. Nema ništa od toga.

Pa, dakle, ne vrti mu se u glavi i došao je. To je bitno. Iako je podne i on debelo kasni.

Tu, u malenom dvorištu zemlje ogoljene kljunovima živadi, osim uznemirenih vrabaca i koze nateklog vimena, dočekaju ga i oni po koje je stigao: žena i dijete (njemu iz grma virio samo nos).

Nađ ih pozdravi osmijehom.

Ženi je, po prilici; točnu godinu, a kamoli datum rođenja ni ona sama nije znala; oko dvadeset i šest; daljnja procjena: 160 cm, 65 kg; čini se da je nešto smršavjela; provjeriti preciznost; a dijete će za koji mjesec napuniti pet; oko15 kg; slabo uhranjeno. Ono i dalje sramežljivo proviruje iz obližnje bazge, a onda, ohrabreno njegovim osmijehom, izmigolji, češući do krvi potkoljenice izbušene rilima komaraca, odvaljujući kraste i bušeći friške ubode (mater joj još nije naučila tako jednostavne stvari što je u ovom slučaju: vlažna krpa i ocat!).

Malo dalje, korak-dva od djeteta, stoji i žena. Ona samo kimne za pozdrav, ali ne uzvraća osmijehom.

»Došao sam«, kaže Nađ onda, ne vadeći ruke iz džepova.

Ali, vrlo dobro opazi da mu se ona nije nasmiješila. Kao što opazi i da joj ispod ruba suknje proviruje kombine. I da joj ruke šlampavo vise niz tijelo, kao polumrtve. Gotovo da na tolikoj razdaljini može nanjušiti njezin strah: kao životinjica stjerana u stupicu; pogledava preko njegovih ramena, preko ceste i još dalje, do prozora na koje se nalaktila ulica; poselari, zabadala nosa, dželati vodenastih očiju i kaljavih obraza. On zna da njoj, iako mu to ne pokazuje otvoreno, smeta što je toliko zakasnio, »Četiri puna sata, Nađ!«, ali mu glasno ne prigovara. I to mu je drago. Što manje prigovora i ovoga puta mora uspjeti; Nikad se više okolo neće pričati kako je Nađ Pala ostavila žena i sa sobom odvela dijete.

Da prekine neugodnu šutnju, Nađ podraga dijete po kosi i veli kako je poraslo od prošli put, a kad ga ono neočekivano zagrli oko bedara, bude mu drago, a u isto vrijeme pomalo neugodno, pa, ispod oka promatrajući ženu, veli: »Vidi vraga, mislio sam da je stidljivije, a nije. Nije na mater«.

Žena ni na to ne reče ništa.

»Nećemo moći nositi toliko stvari«, pokaže onda Nađ na hrpu pokućstva, nabacanu ispred kućnog praga. Veli i da nije uspio naći zapregu, što nije odgovaralo istini; konji i kola 30 dinara; previše za to malo hamelja.

E, na te se riječi ona vidno trgnu. Trenutak ili dva, Nađu se učini da će briznuti u plač. Odavala ju je brada. Ali, ipak, nije zaplakala. I to je dobro, pomisli on.

»Pokrast će sve, ako ne ponesemo«, samo mu je tiho dometnula.

On se nije ni osvrnuo na hrpu iza svojih leđa. Nije ni imao zašto; lonci, tave i poklopci; kose i motike; stare krpe i ponjave. Živad je, kako ga je već dvorište dočekalo pusto, zasigurno prodala; kljucale su među tim velikim dojkama, zbijena u novčanice; to nam treba: novac, a ne krama.

»Neka pokradu«, odgovori joj kratko.

Nije ni primijetio trenutak kada je zadovoljstvo koje je maločas, stojeći ispred kapije, silovito osjetio, tako rijetki trenutci punine pluća, očiju i ruku, isparilo. Samo odjednom: »Hop!« i Nađ uhvati sebe kako se više ne smiješi. Jagodice su mu otpustile osmijeh; otpao je s njih – pa se u padu zasigurno sravnio, ostavio za sobom pustoću u svemu navedenom; pluća, ruke; čelo se naboralo. Istina, na oči nije pomislio.

Stajao je sad pred ženom i djetetom, tanak i koščat, napetih žila na podlakticama, skrivenog nemira u šakama koje su i dalje revno dubile po džepovima hlača glačanih na oštru crtu; kupljeno za očev sprovod; made in YU Tivar, dinara 140; u svijetloj košulji; nova, vel. 38, made in YU Galeb, 60 dinara; dugih, uredno podvijenih rukava. Ispod pazuha ni traga vlažnim flekama; usoljenim kolutima što vonjaju po ribi i kiselom zelju, iako se po silnoj žezi prevalio dalek put. Rijetko se znoji, na što je osobito ponosan. Samo mu je vrhove ulaštenih cipela prekrivao sloj prašine, tanka naslaga žutog pijeska, što sad primijeti i riješi trljanjem rista po stražnjoj strani nogavica.

Žena je i dalje na istom mjestu; kao vreća propala s natrulog tavana.

Kad bi barem primijetila rub svog odbjeglog kombinea, pomislio je. Ili bluzu koja joj se oko trbuha nabrala otkrivajući zjapeći patent na suknji, tako nemarno prikačen zihericom po pola. Kad bi je barem odsukala. Ali, ništa od toga. I dalje je na istom mjestu; i ona i kombinezon i ziherica; tupog izraza lica i pogleda usmjerenog na brdo stvari pripremljenih za selidbu.

»Uzmi samo sitnice za sebe i dijete. I povedi kozu. Ionako ništa od toga nećemo moći vući sa sobom u grad«, izgovorio je sad nešto mekše, gotovo je tješeći. I bi zadovoljan zbog te blagosti i mekoće glasa kojim joj je dao do znanja da ipak malo popušta; baš zadovoljan.

»Kakav grad?!« pitala je ona ne krijući zbunjenost, ali Nađ je već krenuo prema prnjcima i torbama, ostavljajući je bez odgovora.

»Hajde, pakiraj se!« to je bilo sve što joj reče.

Žena onda šutke napravi kako joj je zapovjedio. Uzdišući i stenjući, na leđa nabaci zavežljaj s posteljinom i debelim pokrivačima, pa podigne špagom omotan kufer s robom, ali joj ga on dohvati iz ruku.

»To ću ja. Ti uzmi kozu.«

Ona, sve gledajući kako Nađ prima i postavlja dijete na svoja ramena; da ga ne bi kojim slučajem ispustio; još uvijek ne vjeruje; primi i odveže uže, i gacajući po modroj truleži dudova, povuče životinju na ulicu.

»S kozom, hvala Bogu, ne možemo u grad«, procijedi mu u prolasku i ostavi ga iza svojih leđa, da žicom priveže bravu na kapiji.

Način na koji mu je ovo pripomenula, pogled koji mu je uputila, on procijeni kao priličnu drskost; zapamtiti i riješiti! Njegova se pluća na to ponovno napune; ali ne prozračnom paučinom, što je tijelu poznato pod nazivom sreća, već stanjem koje prijeti prelijevanju izvan tijela: bujicom bijesa; i lijevi mu obraz grubo zatitra; ratna ozljeda; ali se na vrijeme zaustavi. Odluči ipak preći preko ovog neočekivanog ponašanja. Pred njima je dosta vremena; dok nas smrt ne rastavi.

Nikada se više okolo neće pričati kako je Nađa ostavila žena i sa sobom odvela dijete; to se čvrsto obećava.

…

Cca 32 C; ako ovako nastavi, mogle bi se ponoviti ’47-a i ’50-a; za mnoge glad, za vinograd povoljno: srpanj od prvog dana žari paklenom silinom.

Kuće su odavno ostavili iza leđa, a pred njima još nema Salaša, ni u daljini se ne nazire, samo njive; strništa između kojih je široki poljski put i uz njega poneko stablo. Tu i tamo žena i zastane u hladu, ali nakratko, jer Nađ grabi dalje. Ali, dok hoda, on ne gubi vrijeme. Razmišlja o budućnosti; treba odlučno iskoristiti priliku, jedna je ili ni jedna takva u životu; i vruće mu je. Tijelo mu postaje splet spečenih žila; možda bi bilo lakše da koža iz sebe pusti znoj? Točno se od pripeke nebo nad glavom uštavilo, ukuhalo nam tjemena, od oblaka ništa: tu i tamo, bijelo jalovo paperje; to je kao poezija.

»Neće skoro kiša«, reče iznenada ženi.

Ona prilično nezainteresirano podigne glavu i upre pogled, ali ne u visinu, već skoro pa ravno, preko njiva, u neku samo njoj znanu točku.

»Hoće«, veli onda.

»Ti znaš«, promrsi on, spusti kufer i dijete, pa iz stražnjeg džepa hlača izvadi kožom uvezani notes; teleća koža, ručni rad, Virag Antal, Apatin, 1952; a onda i penkalu, uvijek zakačenu za džep košulje. Malo se zamisli, blago isplazi jezik gurajući ga niz lijevi kut usana, pa nešto pribilježi.

Kad dovrši, smiješeći se vrati notes i pero, sve na svoje mjesto.

Onda otkoračaju dalje: Nađ naprijed, dijete i nedovršeni oblaci iznad, a žena s kozom na povodcu i duplim teretom na leđima: s gradom utrpanim u vreću, između bale pokrpanih plahti i par starih suknenih pokrivača, tri koraka iza.

Popustit će ona.

…

Pješačenje: 1 sat i 10 minuta; višnja ispred salaša Tatarov Simeona zdravo rodila; zasigurno 30–40 kilograma; pitati Simeona o točnosti podataka.

Iako je vrijeme na njegovu ručnom satu; ratni plijen, Helma, mehanizam Unitas 146; popravak jedan; nesreća; precizno pokazivalo 13 sati i 26 minuta, Nađu se smrklo pred očima; zalazak u kalendaru zapisan za 19.22 h. Sve oko njega požderao je drač; duž jarka zubati divlji ječam – pravo do kuće koja bi i Nađa, da kojim slučajem; precizno rečeno: ušljiv slučaj; nije tu rođen i odrastao, sad iznenadila; Hop! Pojavila se pred njima zapuštena, izronila u nigdini, usred neopisivog korova; čovjek ne vidi kamo će koraknuti. Zubača je gotovo požderala ćupriju pod njihovim nogama; kapiju i dalje; sparušenim i dugim izdancima izbijala je između cigli temelja, a crna i oštra kao da se u nekoliko kratkih vlati razmjestila i po obješenoj bradi Nađ Borbale; mater, također slučajna; što se sad pred njima utjelovila; baš kako stanovnici takve kuće i priliči: kao sablast.

»Dobar dan, kako je danas Anya^[1]«, Nađ je pozdravi, ali mu ova ne odgovori; samo prezrivo odmahne rukom, ne svraćajući pogled ni na pridošlice – mladu ženu koja još nije pustila tovar s pleća, na kozu kojoj je niz bradu i dalje visio modar jezik, pa ni na dijete koje je u nju zurilo sjedeći na Nađovim ramenima. Leđima se stara poduprla o dovratak, tarući ih lijevo-desno, mrmljajući više za sebe, kao da se moli: kopile, kurva i budala.

Nađ se na to nije obazirao. Više ga majčino trabunjanje nije doticalo; da je i onda manje diralo, možda ne bi otišla žena i sa sobom odvela dijete.

Spustio je maleno sa svojih ramena i rekao: »Uđi, ne boj se. To je tvoja kuća«.

»Govno tvoja«, učini mu se kao da se odbilo od dovratka.

Dijete oprezno zakorači prema ulazu, Nađ za njim, ali se već drugi korak o nj gotovo saplete, jer je na pragu ustuknulo; iz unutrašnjosti zapuhnu nesnosni vonj: plijesan, trulež krumpira i mokraća; bazdilo je pakleno, iz materinih je skuta udarala Luciferova pišalina; batrgajući rukama i nogama, tražeći iza leđa majku, ali nje tu nije bilo; ona je još uvijek s prtinom na leđima stajala ispod stuba. Zato se prestravljeno primilo za moju nogavicu.

Mlađa se žena onda; kao da se nju to ništa nije ticalo; oglasi: »Nevrijeme će. Reci gdje ćemo s kozom?«

Nađ htjede nešto reći; izbiti pametovanje iz glave; ne zna se pravo ni potpisati; ali onda ugleda kako se iznad njezine glave; iz pravca voćnjaka; valja gusta tama; i meni se pred očima zamrači. Spusti se s trijema i nimalo nježno dohvati povodac iz ženinih ruku pa uznemirenu životinju poče tegliti u štagalj, uzicom joj bolno režući meket po pola.

Na koncu, u davno opustjelu staju punu okamine kravlje balege zaveže stvora za valov u kojem je ležala jedna muška cipela; crna, misna; br. 41; gornjište svinjska koža, potplat punjen kartonom; nisam bio dovoljno star da pamtim kad je kupljena.

»Prokleta cipela«, procijedi i zastane iznad tog valova, razmišljajući o tome kako je onomad možda mogao neke stvari primijetiti; ali, zašto uvijek ja; ta tek došao iz vojske, a žene nema; otišla i odvela dijete; na to je stari mogao misliti; i sve tako pogrbljen, u toj mračnoj pustini, s jednom prašnjavom cipelom u ruci.

A kosili su u blizini voćnjaka; šljiva 12 stabala, jabuka 6, ostalo miješano – 10; kad se starac srušio, brže od trave ispod zadnjeg otkosa.

»Šta vam je, Apa^[2]?« pitao ga je Nađ, ali ovaj se već uspio napola pridignuti i samo je odmahnuvši rukom poručio da mu nije ništa, ipak još jedno vrijeme ostajući sjediti na strništu i dišući sipljivo; 72 godine; nije mladić bio.

Nađ mu je pružio pletenku s već prilično mlačnom vodom; »Hladna voda – koscu škoda«; Nađ Pal, lično autorstvo, datum; 16. srpanj 1940., vršidba kod Shild Otta; a kad se stari napokon osovi na noge i primi kosu, bude mu jasno da od posla ništa; očevo je sječivo tupo udaralo; zabijalo se u vlati trave kao u žičano pletivo i bespomoćno vraćalo pod njegove klimave noge; na očigled ga je izdavala snaga.

»Idite kući, sam ću«, rekao mu je Nađ, ali ovaj je i dalje, blijed, modrih usana i sve teže dašćući, cimao držalo kose kratko trzajući ruke ne iz prsa, ramena, već iz lakata, kao da će svaki čas sam pasti ispred sječiva.

Onda je Nađ izgubio živce.

»Idite, zaboga!« dreknuo je i zavitlao kosom; dajući do znanja da se neće trpjeti nikakva tvrdoglavljenja i prenemaganja. – »Idite!«

I otac je otišao; 11 sati i 16 minuta; 4. kolovoz 1950.

Ostavši sam na livadi, Nađ započe udarati sječivom kao da su mu ispred nogu postrojeni krivci zaslužni za sve što je palo na njegova leđa; za nepravdu, ironiju sudbine; baš u inat meni koji sam najmanje u toj prokletoj kući volio sjetvu, žetvu, mukanje krava, smrad i gnjilež sela; samo konje; samo konje volim; ne tegleće;

Zamahivao je sve žešće, odrubljujući kosom glave svima koji su ga svojim postojanjem ili odlaskom zakopali na ovo mjesto; glave u kojima nikad nije bilo ničeg osim rakije, rikanja stoke i prašnjave pšenice; presijecao im debele vratove, dok mu je po potkoljenicama prskala njihova zelena, seljačka krv; gnoj.

»Dabogda crkli«, proklinjao ih je redom, iako je većina učinila baš to. Crkla. Jani, Miško, ono dvoje bogalja.

Ali, upravo takvi; mrtvi, krepani i crvima izjedeni; uporno ga pokušavaju nakalemiti na stabla duž salaša, pelcati na mladice ne bi li pustio korijenje u Nađove oranice; 6 jutara; frtalj pod pašnjakom, ostalo pšenica; zemlju koja daje ono što čovjek poput njega može dobiti mnogo čišće i lakše; računovođa, skladištar ili barem predradnik; a traži ono što on ne želi davati; krv i znoj. I njegova glava zbog tih tuđih očekivanja postaje puna zemlje; teška; jedva se drži na ramenima; posuda od ilovače, koju taj – tuđom smrću iskamčeni znoj, razmače i onda kiselo cijedi niz grlo; pritišćući pluća tjeskobom, gustim stanjem neizdrživosti ostajanja na mjestu i, još više, rušilačkim bijesom. Nagoni ga da umoči život u vino i rakiju ili da gurne vrat u omču. Još češće, da kinji one koji su preostali; progonjen potrebom odlaska odavde; što dalje; iz sebe, napokon, ako je to ikako moguće.

Pokušavao se Nađ umiriti davanjem ritma zamasima kose, ali znao je da tu, na zemlji i među stokom, za njega života nema. Život kakav zaista želi postoji samo tamo daleko, na kraju horizonta koji se u treptavoj jari pred pogledom rasteže poput smole iz načetih stabala; ta ljepljivost čovjeka dovodi do ludila.

Nađ sada zna da je trebao baciti kosu i odvesti oca ravno u kuću; položiti ga na krevet, reći majci da zamrači sobu i stavi starom obloge; nije bila skroz pijana. Možda je bila u pitanju samo sunčanica, pa sve ono iza nje posljedica bunila, a ne pomno sračunat čin; možda ga onda ne bih vukao na savjesti; ne bi u sjećanja dolazio kao zasukano krpeno strašilo, dajući do znanja da sam od sve djece koje je s Borbalom izrodio; petero; baš ja najviše na nju; a kako se krvi osloboditi; da nisam mekan i osobito strpljiv. Da je tako postupio – odveo starca s polja, moguće ne bi sve otišlo u rasulo; i prije toga svega ostavila žena i odvela dijete sa sobom.

Oca je pronašao predvečer; svečano odijelo, bijela košulja; hlače do koljena slinave; suhonjavo mu je tijelo visjelo o konopu; noge kao klatna među njuškama uznemirenih goveda; s jednog mu je stopala u drveni valov skliznula cipela.

Uzeo me bijes. Siloviti bijes, i očaj jer sve pada na mene, ali najviše bijes što tutnji u ušima, sve jače i jače, nadglasavajući se s rikom goveda. Izdan sam.

I sad, u toj pustoj staji kao da čuje iste zvukove; mukanje i rzanje u dubini ušnih kanala; rže konj kojeg odavno nema: u drugom kutu staje ritmički udara kopitom u drveni korlat, propinje se na bojnom polju; bubnjar što ispraća zadnjeg vojnika.

A šest godina prije te baksuzne košnje; prije očeve izdaje; otišli su i oni što ga sad svojim izostankom uporno pribadaju uz strništa i oranice: Miško i Jani. Samo tako; složili se kao vlati pod paklenom kosom; ali, ja ću im se oteti; prije ili kasnije, a kako stvari stoje – prije.

Janikin je mozak s noći 11. na 12. april ’45. blatnjavim prstima skupljao u glibu kraj Vrbanje, dok su po njima gazile šuplje cokule redova u kojima je još bućkala bosutska voda; tisuću pojela jedna noć ostavljajući iza sebe samo kašu iz utroba – govna i rastrzana crijeva; ili, mozak na prstima i licima zaleglih u blato – mrtvih i živih; pokojnih i rastrojenih; nepoznatih ili rođene braće, kao što su to Miško i Janika. A Miška je zadnji puta vidio u jesen ’44.; pokupili nas u zoru, više od nužnog podižući glas i udarajući kundakom u rebra; nije bilo potrebe. Nisu prije ratovali: Jani i Miško premladi za hortijevce, a on do zadnjeg dana pod zaštitom Shild Otta, daleko od pušaka i odora; prvo šegrt, onda zamjena za sina; sve dok Otto, sjedeći na stoličici ispred radnje mješovitom robom, ispred izloga na čije su se staklene krhotine zadjenule oderotine s jutenih vreća, dronjci s bala šarenog cica i rukava onih što su na ramenima taj teret izvlačili; nije dočekao da ga provedu u Odžake, da tamo s frau Klarom, sad već potpuno rastrojenom, skonča; dizenterija, zapletaj crijeva; mogao sam biti svoj čovjek, da je gazdarica bila prisebnija; sumanuto od kraja ’42. čekala mrtvog sina; dogodila se pogreška, dogodila se velika pogreška; kuća, dućan, kola i konji; ne samo Kobald; a njega spasio. »Pali, ionako bi ti sve to oduzeli!«; moguće, ali to nikako ne može biti utjeha.

Kad je vojska došla po njega i braću, otac je, ne gledajući nikoga u oči; uvijek tako ponizan; spomenuo njive i oranja, Borbala se ljutito okrenula i na stepenicama dovoljno glasno, ali ipak na mađarskom, klela: »Pseta prokleta!«; a pseta u vjetar bijesno lajala.

Postrojilo ih ispred crkve; uz Janiku, rame uz rame; Miško s druge strane ceste; vrsta u vrstu zapiljena, zalijepljen strah o strah. I on je nešto očima tražio, ali još uvijek, ni osam godina poslije, ne zna što točno, jer mu tijelo nije davalo jasne signale: zategnu se čovjeku potkoljenice – to je strah, tuče u sljepoočnicama – uzeo ga bijes; a ništa od toga. Gledao je oko sebe, ne bi li po izrazima lica drugih otkrio što sam osjeća; sve su oči tražile spas ili barem utjehu, samo su Miškove bile staklene; jesu li i moje takve, nema smisla da koga priupitaš.

Na Dedinju, u vili druga S., a kojem je sve do pravoslavnog Božića ’52. jutrom donosio mlijeko, pa ga za Božić na prepad zapao Položaj; tajno; »Druže Nađ, ja dobro procjenjujem ljude, a procijenio sam da u tebe mogu imati povjerenje. Delikatna stvar…« »Naravno, to se podrazumijeva«; Ali, drug S. vrlo iznenadio; i koji mu je sada zbog te male; kako se uzme; usluge; i otkaza koji sam dobio jer se ostalo mlijeko nije raznijelo, obećao službu; pravu službu – predradničku i još neke sitnice, o kojima, po riječima druga S., kad za to dođe vrijeme, samo neka se s obitelji u Zemun vrati; vidio je luster od stotine Miškovih očiju, u grozdove načičkane i na srebrne lance obješena prozirno-plava kristalna stakalca u obliku suza; a svako je stakalce gledalo baš u mene.

Ponekad sanja kako mu taj luster od očiju visi iznad glave; a iz praznih Miškovih duplji po jastuku umjesto plavičastog svjetla kapa ledena voda. Ni nakon buđenja on ne zna kako se zapravo osjeća; ali ne bih to poželio nikome.

U štali, s cipelom u ruci, Nađu se sad javlja njegov Kobald, iz onog malenog otoka – iz primozga gdje još uvijek ponekad svrati krivnja; na kratko. Godinu nakon očeve smrti ga je prodao, jer se više nije imao tko brinuti o životinji; žena je ionako pokupila dijete i otišla; a i trebalo mu je novca za stanarinu u Zemunu. Prije njega su otišle krave; podmirio novu državu, dugove zaostale iz stare i troškove očevog sprovoda.

Kad je sljedeće ljeto nakratko svratio kući; i dalje bez žene i djeteta; svinjci su bili pusti, nije bilo gusaka ni pataka, tek je po koja žilava kokoš kljucala po dvorištu. Znao je da većina toga nije prožvakana; u žarenim je slapovima skliznula niz majčino grlo. Stajala je stara ispred njega, baš kao i danas – zapuštena i raščupana. Bazdila je na rakiju; u to su otišle svinje i živad.

Iako, taj miris, ta trula alkoholna para što izbija i kroz kožu, u tragovima je oduvijek lebdjela oko Nađ Borbale; još iz vremena kad su joj najmlađa djeca usred dana pozaspala i nikad se više nisu probudila. Toliko je puta uzalud pokušavao dozvati njihova lica, ali jedva se sjećao i imena: Andraš i Magdolna. Magdolna – nje se bolje sjećao jer je rođena sa zečjom usnom; gornja kao rasparana, a onda dopola, na brzinu i bez mara zašivena krpa. Možda je tada umro i on. Možda i prije. Možda se, zapravo, živ nisam ni rodio; ali, sve će se to sada promijeniti.

Ljutio se u početku na majku zbog tog rasula, galamio, prijetio, ali, odlučio je, više to sebi neće dopustiti; ionako mi odavno postalo svejedno. Sve je u toj kući i tom dvorištu tuđe; ne predstavlja mi ništa; sve je stalo, propalo, predalo se vremenu i nemaru.

I on je ponovno usred sve te propasti; ali, na kratko. Koza i dalje suho mekeće. Odavno je odustala od žvakanja skvrčene cipele.

Nađ onda izađe iz staje i nagne se nad bunar zahvatiti vode za životinju. Kotač stenje pod njegovim rukama: zahrđali lanac škripi, samo što ne pukne; srdžba navire u valovima; na koga; nije ni važno; pijavica se za crijeva i sljepoočnice odavno primila.

Naoblačilo se.

Naoblačio se i on: nebo se zacrnilo nad tjemenom i pod njegovom vjeđom; pa baš je kako je ona rekla; kiša će. Sijeva, munje paraju sve bliže; grmi, ali ja i dalje okrećem.

Kad Nađ napokon izvuče puno vjedro, svod se posve nagužva i munja tek za sekundu pretekne grmljavinu, dijete glasno zaplače. Čuo ga je kako sitno cvili ispred trijema.

»Nije daleko udarilo«, pomisli. A onda se odozgo stušti silovito.

Vidio je ženu kako i dalje stoji nasred dvorišta: pokisla, s teretom preko ramena; gleda ga kao da se prvi put vide.

»Šta si se ukipila? Sklanjaj to dijete s kiše!« drekne na nju s dovratka štale. »Bježi u kuću, ludo!«

Ona kao da ga ne čuje. Pomakne se tek kad joj dijete priđe i stane vući za rub mokre suknje, zazivajući: »Mama! Mama!«

Nađ potom uđe u štalu i koza napokon dobije svoju vodu.

^[1]   Anya – majka, mađarski

^[2]   Apa – otac, mađarski