Zgrabi svoju šansu!

Trovačnica je, kako sam pretpostavljao, u to doba bila prazna.

Pred zatvaranje, računao sam, u cijeloj sali, u koju stane gomila gladnih, neće biti nikoga. Dobro, uvijek se negdje u kutu nađe usamljenik, netko tko je mučeći se nad sutrašnjim člankom u nekoj od triju dnevnih redakcija koje su zauzimale po jedan kat nebodera izgubio pojam o vremenu. Žuri i zbog skrušenosti pred kuharicom čijom je milošću u zadnjim minutama radnog vremena dobio ostatke s dna lonca. Takav je bezopasan, nezainteresiran za okolinu, baš kako mi odgovara. Ne diže glavu s tanjura, ne čita zvukove, guta hranu, s nogom već spremnom da pojuri prema kompjutoru prije nego istekne rok za predaju rukopisa.

Znam tu lekciju napamet, ali na ovome mjestu za mene više ne vrijedi.

Ostao sam bez posla, među prvima. Preko noći sam bio nitko i ništa za svoju bivšu firmu. Višak. Ime mi je izbrisano iz kompjutorskog sustava, moja tajna šifra ne otvara ni vrata zahoda. Poslije dvadeset i devet godina u istoj radnoj sredini imao sam manje od dvadeset i četiri sata da ispraznim ladice, preberem po bezvrijednim prašnjavim sitnicama u dvjema kartonskim kutijama ispod stola – u najnovijem preuređenju ormar je za kompjutorsko doba proglašen nepotrebnim – vratim vizitke, magnetske iskaznice za glavni ulaz, za ulaz na kat, za sporedni ulaz na parkiralište, čak i onu za pet posto popusta na kupnju skupog inozemnog brenda. Smijurija. Nisam im prešutio. Ista se marka u inozemstvu mogla na rasprodajama kupiti u pola cijene. Sprdao sam se s tom velikodušnom korporacijskom ponudom gdje god sam stigao i tko zna pred kim sve ne. Eto što je presudilo da dobijem otkaz.

Ako nije to, što bi bilo drugo?

Jest da sam izmišljao putovanja na gradilišta s našim radnicima od Afrike do Azije i putovao i kad je trebalo i kad nije. Bio sam u prednosti zbog sektora izvještavanja i znam da su mi mnogi zavidjeli. Za reportaže s naftnih polja o životu radnika daleko od kuće i obitelji službeni put se dobivao lako. I devizne dnevnice. Istina je da je u mom slučaju taj put trajao uvijek duže nego što je pokrivao putni nalog. Ali to smo znali samo ja i kolegica iz računovodstva. Autohtona čokoladica, jeftin suvenirčić iz Sibira, iz pustinja Libije i Alžira, iz bliskoistočnih zemalja rješavao je sve probleme ako ih je bilo. Uglavnom, uspješno sam zaobilazio pravila.

Netko se toga sjetio u pravom trenutku.

Ili?...Kad bolje razmislim, minus su mi mogle pisati moje tezge, neke stalne, neizbježne za poboljšanje standarda, neke leteće. Morao sam. Plaću mi uzme Ivanka, djeca rastu, sve su gladnija i rastrošnija, izlaze noću, tulumare danima, traže džeparac, skupu brendiranu odjeću, ponavlja uvijek isto u dane pred mjesečnu isplatu. Još me podbode – samo da mi je znati na koga su. Ključni datum upisala je u neuništivi čip vlastite memorije. Uzmi sve, velim joj kad dođe to vrijeme, i zalupim vratima. Tako dobijem slobodu i mir u kući. Kad sam u kući.

Sad je jasno, imam svoje vanjske izvore. To me izbacilo iz cipela.

Bit će tome desetak godina da stavljam potpis u impresume dvaju sportskih časopisa. Vlasnici su Slavko Rukavina, stari prijatelj iz škole, bivši radijski novinar, i njegova supruga Snježana. Ekonomistica. Nemaju djece pa u prosjeku naše dvije obitelji imaju po dvoje nasljednika. Zovem ga Rukac, a nerazdvojni smo od osnovne iako mi ide na živce njegova nemarnost u odijevanju i masna kosa. Ali od svega me najviše živcira gospođa Rukavina. Vječito visi s njim. I uvijek ruku pod ruku kao da ne zna hodati. Da budem pošten, postoji iznimka, važan trenutak kad Snješka mužu ne može biti pratnja. Sretnog li mene, a za njega ne znam. Još nešto me živcira: nikad ne govori protiv supruge. Štoviše, svaki put pedesetogodišnjakinji s kojom dijeli dvadeset godina bračnog staža doda – moja draga ženica! Ja svojoj nisam tepao ni na medenom mjesecu, a danas je ne štedim. Kad se posvađamo – kad me optuži da nikad nisam doma, da joj ne pomažem oko djece, da ne znam kakvi su đaci i u koji razred idu, da ju nisam izveo na večeru otkako se rodio prvi sin i štošta još što radije prešutim – pred svima istresem gomilu gadarija na Ivankin račun i proglasim je luđakinjom.

Rukac nimalo ne slijedi moj primjer. Iz muškoga kuta gledanja rekao bih – po onome u što imam dnevni uvid – da je Snježana teži slučaj od Ivanke. Nije rodila, a moja bome jest četiri puta. Ne lakira nokte, ne ide frizeru. Odijeva se kao kuharica, a nikada ne kuha. Da makar peče kolače. Ni to, a Rukac ih obožava. Kad Ivanki šalje pozdrave, po stoti put zahvaljuje na torti koju mu je lani ispekla za rođendan. Ne govorim napamet. Otkad znam za taj par, hrane se u sindikalnim menzama u njegovu ili njezinu poduzeću. Otkako su se vremena promijenila pa su zatvorene, prvo jedna pa onda i druga kuhinja, švercaju se kod mene. Naš restoran, u koji upravo namjeravam sam sebe prošvercati, radi po starom. S malim korekcijama. U najam ga je uzeo privatnik, smanjio porcije i za kunu-dvije povisio cijene. Mnogi nisu zapazili promjenu. Pitali su se, zar mu se isplati? Još kako! Našao je on računicu. Firma nešto dodaje, manje nego prije, ali dovoljno da menza ostane radnička. Zarađivao je na šanku. I ne samo na njemu: govorkalo se o nekim gazdinim velikim mutnim poslovima, ali je ostajalo samo na rekla-kazala.

Povremeni bijes izazivalo je nešto mnogo prozaičnije. Prostom oku dostupnije. Nekada se u porciji mesa dobivao batak, bolji komad piletine, i kakva kost za glodanje, a sada samo leđa ili vrat, eventualno krilce. Tome se pridodavala prozirna juha iz vrećice, tijesto ili krumpir za prilog i malo uvenule salate koja nije vidjela ni kap najprostijeg ulja. Grafičarima to nije bilo dovoljno, bili su prisiljeni uzimati dvije porcije; gunđali su, prijetili štrajkom, spominjali boleštine, zarazu, salmonelu, optuživali da šnicle idu u vlasnikov elitni objekt – ali sve to ipak nije ispraznilo restoranski dio podruma. Cijena je držala većinu klijentele u tišini, ali u nju se nije ubrajala i Snježana. Nije bilo dana, nije bilo jela na koje ona nije imala primjedbu, svaki put izrečenu u mojoj prisutnosti. I sve je to, iako rečeno neizravno, išlo na moj račun: evo vidiš gdje si nas doveo, evo vidiš što ja moram jesti u tvojoj trovačnici. Ipak, ne sjećam se da je ikad na tanjuru ostao sumnjiv komad mesa. Muka mi je bilo gledati kako uporno glođe svaku pojedinačnu košćicu škrtih pilećih rebaraca, ne ostavljajući ni mravu za doručak. Sve sam čuo i vidio izbliza. Bezbroj sam puta bio u napasti da zaurlam: Zašto jedeš ako ne valja! Tko te sili dolaziti! Umjesto pravog žalca podmetao sam dvosmislenost: Što si danas kuhala? Ništa, odgovarala je flegmatično. Ne reagira na ubod. Jeftinije mi dođe da jedemo vani. Prištedim na deterdžentu i vodi, a Slavkec ne mora prati suđe i mučiti srčeko. Mrzio sam kad ga je zvala Slavkec i tepala njegovim nedefiniranim dijagnozama, ali sam mislio što to mene briga. Ako se on ne buni...

Osjećao sam nelagodu kad bismo skupa jeli. Kad bi makar šutjela! Postojala je opasnost da ih otkriju pa izbace kao uljeze. Sa Snježanom to ne bi prošlo bez posljedica. Uvjeren sam da bi morali zvati zaštitare. Ne jednom slika njezina odupiranja i bacanja po podu motala mi se po glavi, čak se uvukla u san, mučeći me da ću završiti u kazni na Golom otoku. U budnom stanju bilo mi je jasno da ću u skandalu, ako bukne, završiti i ja. Lako će se otkriti da sam ja uvijek bio s njima, da sam ja osoba koja je izvana dovela ljude na ručak od dvadesetak kuna na koji nisu imali pravo u ugostiteljskom objektu zatvorena tipa. Ne mogu se izvlačiti onim naivnim nisam znao. Kad sam ih prokrijumčario prvi, pa i drugi put, nisam mislio da će postati stalni gosti. Isprva su trebali mene, a onda su dolazili sami, toliko redovito da ih je osoblje u kantini smatralo zaposlenicima. Nikada mi nisu zahvalili što sam se izložio riziku, oštetio firmu.

Netko je znao! To je za otkaz dovoljno.

Nebrojeno puta sam se pitao zašto se družim s njim – i s njom? Uvijek je zaključak bio isti. Ima nešto mnogo jače od iritirajućih činjenica, nešto što teško može biti proglašeno ovisnošću, a jest ovisnost, što mene i Slavka drži skupa. Od mladosti smo sljedbenici iste ideje – raditi što manje, uživati što više. Za vrstu dokolice koju smo njegovali nije dovoljan čovjek sam sebi. Mora imati istomišljenika, podupiratelja. Takav oslonac smo jedan drugome bili nas dvojica, Rukac i Zvonac. Ni u što nismo ulagali više truda nego je trebalo da bi stvar funkcionirala savršeno. Jednom, u stanju bistra uma, došla mi je misao da je on, za razliku od mene, izabrao ženu sličnih životnih načela, žensku kopiju nas samih. Sretnik!

Zakratko sam osjetio iskru simpatije za Snješku, i jednako brzo je odbacio.

Vjenčali su se. Unatoč komplikacijama koje je u odnose unijela treća osoba, naš se tim nije raspao. Iz jednog životnog razdoblja zajednički smo prešli u drugo. Tako smo ležeran studentski život uspješno ugurali u profesionalnu satnicu. Značke i pohvale za udarništvo prepustili smo drugima. On na radiju, ja u novinama. U zamjenu za naklonost šefova, mi smo uzimali višestruke doze sjedenja u kafiću, brbljanja ni o čemu važnom, tenisa gdje god je u gradu bila razapeta mreža i na novinarskim turnirima, skijanja u luksuznim skijalištima talijanskih ili austrijskih Alpa, a u novije vrijeme i golfa uz savski nasip. Sve češće i u inozemstvu. Novinarska internacionala popunjavala je slobodne termine. Kad je mogla preskočiti plaćanje, i naša vječita pratnja išla je s nama. Upozoravam, neka poduži popis slobodnih aktivnosti nikoga ne uputi na zaključak da nije bilo mjesta za radne obaveze. Tako glup nisam. Vodio sam računa o tome da u pauzama između ljenčarenja i putovanja napišem tekstova koliko treba za redovitu plaću. Na rubu pune norme. Ni više, ni manje. U broj! Jest da sam izvan toga izbjegavao redakciju, malo me urednik viđao, teren mi je bio draži, ako znate što mislim.

Divna vremena.

Onda se odjednom sve promijenilo. Idemo u poduzetnike, rekli su Rukavine jednog vrelog dana ispod šarenog suncobrana našeg najomiljenijeg mjesta. Pomislio sam da im je udarilo sunce u glavu od trke po teniskom terenu. Znaju oni da se za vlastito poduzeće radi tri puta više nego za tuđe. Moji se prijatelji šale. Dok speru znoj i crvenu prašinu, vic će biti dobra podloga za salve smijeha uz hladno pivo. Nisu se šalili. Čim je američki san postao perpetuum mobile hrvatske nacije, dali su otkaze, počeli pripreme za osnivanje tvrtke, bacili u smeće jedan set vizitki, otisnuli drugi, novi, s nazivom vlastite firme. Mene su htjeli za ravnopravnog partnera, ali nisam imao za udjel koji su tražili. Onda dobro, nećemo te ostaviti na cjedilu, rekao je Slavko, bit ćeš naša glavna pogonska snaga. Za dobar honorar. Veći nego tvoja plaća.

Ono pogonska snaga nisam uzeo za ozbiljno. Namamili su me ne samo novcem. Nagovijestili su partnerstvo koje ću zaslužiti pisanjem. Nisam toliko bedast da u tome nisam nanjušio rad, puno rada, rijetko spominjan pojam u našim razgovorima. Pokazao sam oprez. Razmisli, rekli su. Iste sam večeri, zaslijepljen prednostima, u najjednostavniji grafikon, u kolone za i protiv, slijeva upisao mnogo više pozitive. Vidio sam samo prednosti; udjele, dolare, brod, kuću na moru, bogatstvo, ljubavnicu, fotografije u društvenim kronikama... Istu sam večer potvrdio pristanak. Jedino sam rekao, nadam se da ćete mi pomagati.

Ne sjećam se odgovora.

Kad je počelo, prijatelju, daj ovo, daj ono, uskoči malo, muči me tlak od briga, pomislio sam, red je da pomognem. Neće dugo trajati, to je samo ta faza. Faza se rastegla kao stara guma na gaćama. Obavljao sam sve više poslova za koje sam mislio da se mene ne tiču. Bio sam izmožden, ižmikan do srži kad je oko ponoći stigla poruka: Napiši mi uvodnik, meni nikako ne ide! Nevoljko sam sjeo za kompjutor i obavio što je šef tražio. Prije nego sam se kao mrtvac pred zoru strovalio u krevet, zadnja misao bila je da je uvodnik dobar, primjeren prvom broju. A onda me ujutro, ošamućena od umora i kratka sna, digla Ivanka, dreknula dosta mi te! i pod nos gurnula papire za sporazumni raskid braka. Ljutit što me probudila, a uvjeren da je to neka zezancija, nažvrljao sam potpis da je se riješim. I nastavio spavati. Probudio sam se mjesece kasnije na ročištu u razgovoru o podjeli imovine, djeci, alimentaciji...

Odselio sam se roditeljima u njihov mali derutni stan, daleko od Ivanke i dječurlije. Dat ću joj sve, samo da je ne vidim. Zaokupljen rađanjem novog poduzeća koje nije moje, ali kao da jest, nisam imao vremena misliti o bračnom brodolomu, čak sam mu se veselio. Gledan izdaleka razvod se činio rasterećenjem u pravom trenutku. Izmaštao sam penthouse od stotinjak kvadrata koji ću kupiti lako kao mjesečni špeceraj, veselio se samoći, miru. Glava će mi bolje funkcionirati za ono što slijedi, a slijedi grozničav uspjeh. Pluća su mi se nadimala od uzavrelog adrenalina, činila su mi se premalima za ljepote i uzbuđenja novog razdoblja. Nisam mogao dočekati da sve počne. Omamljen prvim proljetnim suncem, zavaljen u stolicu gostionice, gdje je za nas na jednom stolu u kutu uvijek stajao natpis Rezervirano, ja, dijete socijalizma, potaknut velikim idejama, osjećao sam se uzbuđeno kao klinac koji nekad u djetinjstvu s mamom prije izvlačenja brojeva za loto raspoređuje dobitak. Zadovoljstvo se uvuklo u svaku moju poru, sve je govorilo – zgrabi svoju šansu!

Planovi su bili megalomanski: senzacionalan početni uspjeh, toliki da će za dvije-tri godine biti novca za dnevne novine, a za pet za cijelu paletu izdanja izdavačke kuće koja će nadmašiti sve postojeće. Tada ću i ja napredovati u hijerarhiji. Predložio sam da počnemo s dva specijalizirana sportska časopisa – za tenis i golf. Meni je to mirisalo na zabavu. Slavko se oduševio, Snješka je bila protiv. Žestoko. Odgrizao bih joj uho da mi je bila bliže. Uvjeravala nas je da na našem tržištu uspjeti može jedino ženski časopis. Nabrajali smo koliko je takvih već na kioscima, dok za elitne sportove, za elitu mlade države nema nijedan. Pristala je uz grimasu. Zapravo joj je muž, da je udobrovolji, za rođendan u prosincu obećao modni žurnal. Do tada ćemo već debelo biti na putu za vrh, rekao je Slavko. Osjetio sam se laganim kao da već jesmo na vrhu. Mahnuo sam konobaru i izdaleka doviknuo: Šampanjac! Dajte šampanjac!

Formalnosti smo riješili kako je bilo očekivano. Slavko je potpisan u impresum za glavnog urednika, ja za zamjenika, a ona za direktoricu. Prionuo sam pisanju kao nikad. U početku su oboje pomagali puniti sadržaj. Pokazalo se da gubim sate dovodeći njihove škrabotine u red. Postupno sam se pretvorio u one man show – radim sve: smišljam, pišem, redigiram, lektoriram, fotografiram... intervjuiram profesionalce i amatere. Potonje – nove bogataše, željne medijske pažnje koji su u dokolici otkrili tenis, kao novost golf – predstavljam iz broja u broj. Jednostavna formula: opširna biografija iz mog pera, nakićena do zvijezda, uspjesi s bijelom lopticom protiv istih takvih, za ilustraciju fotografije preko cijele stranice u besprijekornom odijelu ili sportskoj opremi, zavisno od ljepote nogu, sa sugestijama stilista za modne detalje, uz dobrodošao selfie s ukradenim smiješkom poznate osobe. Sve to u boji, na finom sjajnom papiru, umotano kao ješka za ribicu, vodilo ih je odmah po tiskanju na kiosk. Ne po jedan primjerak, nego po cijeli naramak. Po vlastiti privid savršenstva.

Posao je cvjetao. Prvu godinu dočekali smo ozarena lica, pa i drugu i treću... Rast nas je posve obuzeo. Honorar je sjedao u moj džep točno u dan. Plaća je mogla ići za alimentaciju. Budućnost se činila lijepom, poslovno bezbrižnom. Oglasa je bilo više nego smo ih smjeli objaviti a da ne postanemo nosač reklama. Na moju preporuku mnoge smo odbili. Direktorica je gunđala, na kolegiju protestirala, gledajući u mene referirala koliko smo dobiti izgubili.

Uvijek je bilo nešto čime bi me uzrujala.

Jedina utjeha, muška osveta, bilo je iščekivanje kad ćemo je se riješiti. Barem što se mene tiče. Nakratko, ako ste pomislili na nešto drugo.

Prilika se pružala nekoliko puta godišnje u kalendaru velikih ATP i WTA turnira, da ne govorim o četiri Mastersa golfa. Višegodišnjim dolascima, brojnim objavljenim stranicama automatski smo dobivali pozive za akreditaciju dvojice novinara. Ona je ostajala doma, ali sveprisutna na žici sa Slavkecom. Nije mi smetalo njihovo gugutanje sve dok se Rukac držao dogovora. Davno sam ga ucijenio: Molim te, radi našeg prijateljstva, nemoj joj govoriti o ljepotama novinarskog života. Koliko sam čuo, iz New Yorka je kukao o skupoći, što je bila istina, o štednji na svakom obroku, što nije bila istina, iz Londona o gužvi, strogim mjerama kontrole u Škotskoj, svakodnevnoj provjeri akreditiva u Kanadi (neistinito), o teškoćama u Australiji da se dobije intervju, čak da ga moramo platiti (sve istinito), i to tonom da joj zgadi svaku ideju da nam se pridruži. Ni turistički. Znojio se, ali je lagao kao pas. Kako se hranite? uvijek je pitala. Jadno, jadno, komad kruha i sira, jogurt, govorio je po izlasku iz cifrastoga klupskog samoposluživanja na nivou hotela s pet zvjezdica za nas novinare, tenisače, golfere, visoke sportske djelatnike. Prejedali smo se finim stvarima. Ni zajedno ne stignemo sve probati. Toliki izbor nisam vidio ni u najboljem hotelu, od školjki do šampanjca, da ne spominjem ono između. I sve besplatno! Samo pokažeš akreditiv obješen oko vrata. Izlazili smo sa sjajem u očima i, što se mene tiče, sa slikom Snježane u mračnom kutu trovačnice iz kojeg punih usta izbacuje uobičajenu frustraciju. Priznajem, uživao sam kao zadnji podlac!

Na tim putovanjima, s moga gledišta, puno radim, ti ćeš to bolje, veli Slavko i ode na tribine gledati susret. No, ne žalim se, on plaća dnevnice za gospodski život. I tako godinama, sve do prije šest mjeseci. Promjene su počele nevidljivo i bezazleno, kao na burzi, s cijenom dionice koja klizi nadolje i ne navješćuje krah. A kad se dogodi, kasno je. Tihi prvi ubojica bila je, a da toga nisam bio svjestan, odluka mojih novina da zabrani svaki oblik honorarnog rada. Što im to treba? Hoće da stalno zaposleni više rade, da se riješe troška honoraraca. Nećete vi mene, nasmijao sam se i uzeo pseudonim. Ne brini se, snaći ćemo se, rekao mi je Rukac. Poslije toga prvi put mi je kasnila lova. A onda, jedne noći, već sam bio u krevetu, u prvom snu oko tri sata, Rukčevo je ime zasjalo na zaslonu mobitela. Nevjerojatno uzbuđen jedva je izmucao Snješkica je u bolnici. Bore se za njezin život. Teško salmonela?

Rukac je preuzeo sve ženine poslove s časopisima, a poderao se njegujući je slabu i tanku kao prut. Tri mjeseca se liječila, a kada sam je prvi put vidio kod njih doma, već sam imao otkaz u džepu i Ivankinu tužbu da ne plaćam alimentaciju. Nisam se iznenadio kako izgleda bolesna osoba, zamalo pokojna, već kako mi izgleda prijatelj. Smršavio je, nekako posivio od brige za ženu i firmu. Neugodno mi je bilo pitati za svoj novac, ali morao sam. Počelo mi je presušivati. Imaš, imaš, već četrdeset i pet tisuća, rekao je zagnjuren u svoje brige: Tako kažu Snješkine knjige, ali nemamo novca. Oglašivači kasne, blagajna je prazna.

Razgovor pokraj direktoričine postelje postao je usiljen. Šutio sam, slušao s pola uha – misleći na svoj nedohvatljivi novac – priču o kompletnom jelovniku Snješkina zadnjeg posjeta trovačnici. Već sam se krenuo opraštati kad se pridigla s jastuka, s mnogo više snage nego što je pokazivao Rukac, koji joj je pokušavao pomoći. Obratila mi se kao tužitelj optuženiku: Bila je to zavjera, odavno planirana da me se riješe. I da znaš, ja u taj tvoj restoran nikad više neću kročiti!

Rukavine poslije toga nisam vidio više mjeseci. Komunikaciju smo sveli na elektroniku, na poslovni sadržaj, a časopise održavali na najmanjem mogućem broju stranica, uglavnom s domaćim temama. Slao sam tekstove, a on je potvrđivao primitak. Ima tome petnaest dana da smo bili na kraju s tekućim brojem. Radili smo zadnje stranice, žureći da stignemo poslati na vrijeme u tiskaru. Začudilo me da nije odgovorio na moju elektroničku poštu s uvijek istim kratkim STIGLO! SVE OK! Proslijedio sam poruku zajedno s tekstom još jednom, pa još jednom, sumnjajući da su mi isključili internet jer nisam platio zadnji mjesec. Provjeravao sam opciju sent već treći put kad je napokon kliknulo zvono na računalu:

Slavkec je jutros doživio srčani udar. Čekam mrtvozornika. S.

Otada su prošla još tri mjeseca – ukupno šest – otkako nisam primio ni lipe honorara čiji je iznos dosegnuo gotovo stotku. Posudio sam nekoliko puta po sto kuna od susjede penzionerke, ali nisam imao od čega vratiti. Zadnjih mjesec dana jeo sam samo žemlje i jogurt. Počeo sam maštati o jelovniku mrske kantine. Prevrnuo sam sve džepove, sve ladice, čak i zdjelice pokojnih roditelja u koje su ostavljali sitniš. Sve u svemu bilo je za gozbu u sindikalnom restoranu. No, kako ući?

Glad je potaknula moju uspavanu drskost. Odjenuo sam najbolje što imam, na ulazu u zgradu bez zaustavljanja sam mahnuo dobro poznatom zaštitaru, a on je zauzet telefonom veselo odmahnuo ne upitavši me ništa. Onako kako je to činio svaki put kad bi me ugledao. Prva prepreka je preskočena. Hodnik je bio prazan, put do restorana također. Baš kako sam predvidio. Sad još da linija za samoposluživanje bude otvorena, a kuharica raspoložena da mi pred zatvaranje udijeli ono što ima. Tiho kao lopov spuštao sam se u dubinu zgrade, već zaokrenuo u zadnji niz stuba kad sam odozgo čuo tapkanje u istom smjeru. Samo da nije netko poznat, netko iz redakcije tko će podmuklo ispitivati što ja tu radim? Zastao sam i provirio gore držeći se za ogradu. Tapkanje se nastavilo, ali nisam nikoga vidio dok mi pogled nije završio na vrhu stubišta. S visine me gledala moja direktorica Snježana. Oboje iznenađeni, stajali smo u svojim položajima nekoliko sekundi ne znajući što bismo. Progovorila je prva. Što čekaš, pomozi mi da siđem. Još sam slaba.

Popeo sam se do nje. Odmah me uhvatila ispod ruke, isto onako kako je visjela na Rukcu. Nisam se pobunio ni tada ni kad je rekla: Daj da ručamo pa ćemo razgovarati o poslu. Što kažeš na jedan ženski časopis?