U sjećanje Dubravko Jelčić

Profesor, akademik, doktor Jelčić... ili samo Dubravko, tako smo ga zvali.

Mene je zvao Ivek, i tako je uvijek počinjao na šetnjama od Savskoga gaja do Utrina i natrag: Znate, Ivek, žanrovi su vam sve. Živimo u žanrovima, pa ih razbijamo, pa se opet vraćamo žanrovima. Ljudi su sami krugovi. Najteži je žanr života.

A u tome žanru dr. Jelčić, tako sam ga ja zvao, nije bio pošteđen. Zato i nije htio nikada slaviti svoj rođendan. Jer na taj je dan žanr života podvukao crtu: 6. studenoga 1945. partizani ili tako nešto odveli su njegova oca u nepoznatom smjeru, nikada nije saznao što se točno dogodilo i gdje mu je mjesto počivališta. Nedugo preminula je i majka i petnaestogodišnji jedinac doslovce je ostao sam, s tetkom koja ga je odškolovala. Zato je o ocu govorio i rijetko i često: govorio je to samo odabranima, a kad je počeo govorio je mnogo... s pritajenom i napetom strašću, s nostalgijom svjetlosti, s kristalnom kockom vedrine. Zapravo, čini mi se da je cijelo vrijeme u kojem je ono opetovano Ivek na početku razgovora označavalo nešto važno što slijedi, dr. Jelčić uvijek govorio o istome – o strasti prema Tinu Ujeviću kao svome duhovnom i intelektualnom ocu. Onom jednom od izabranih među mnogim hrvatskim pjesnicima o kojima je toliko znao, čiji je život i rad proučio do detalja, kako je sam tacitovski govorio, sine ira et studio. Opet se umiješao žanr života – književnopovijesna struka i obilje građe što ih nudi mala, ali bogata hrvatska književnost. Strast struke dr. Jelčić baštinio je od najboljih, od svojih profesora i uzora: Antuna Barca i Slavka Ježića. Od prvoga zahtjev za detaljnim poznavanjem književnih činjenica i subjektivni doživljaj književnog djela, od drugoga uklapanje književnih događaja u opću povijest hrvatskoga i europskih naroda.

Dvije strasti ujedinjene u žanr života: strast dječje i dječačke sjete spram oca i roditelja te strast zrelog čovjeka, strast struke spram onih najvećih: Šenoe, Kranjčevića, Nazora, Matoša, A. B. Šimića i Ujevića. U tome nizu jednomu je pripalo posebno mjesto: Josip Kosor danas ne bi bio ono ime u povijesti nacionalne književnosti da nije bilo dr. Jelčića. Otkriće rukopisa, borba za ostavštinu, filološko skupljanje i obrada opširne građe, analitički opis cjelovitog djela, avantura strasti, strast avanture... sve ono što je danas postalo ugroženom vrstom, žanrom struke kojem su odani i posvećeni samo najhrabriji i najuporniji. U tom je smislu dr. Jelčić postigao maksimum, postigao je da ga se istinski uvažava i cijeni kao znalca. Među prijateljima i kolegama poznat kao marljiv, pošten i pouzdan radnik, a iznad svega kao prijatelj na koga se uvijek moglo osloniti. Ona rijetka osoba koja kad vas sretne na cesti i pita: Kako ste?, to doista i misli, da mu kažete kako ste, jer vas on pozorno sluša.

Moja je sreća bila što je moj žanr života usmjerio fabulu na zajedničko druženje, stručno i privatno. Bez dr. Jelčića ja ne bih bio ovdje, u struci koja se bori za svoje preživljavanje, ne bih bio u samonametnutom prostoru duhovne slobode u kojem proučavam ono što je održalo ovaj narod i ovu zemlju vjekovima: hrvatski jezik i književnost. Kao da je bio posljednji od svoje filološke i ljudske vrste, od one strasti spram životnog žanra kao sjećanja, nostalgije i svijetlog pera koje život znači, preobražava i mijenja. Koje izgrađuje svijet što će nas sve nadživjeti, istodobno i nepoznatu i blisku svakom srcu koje osjeća i voli hrvatski jezik i književnost u zaokruženoj, neizmjernoj punini.

Mi, njegovi prijatelji i kolege, možemo sa zahvalnošću i žanrom životnog ponosa pogledati na zajednički provedene trenutke, mirni i sjetni što je dr. Jelčić pronašao mjeru vječnoga života: svoju kristalnu kocku vedrine i nostalgiju svjetlosti, što je na istom svjetlosnom tragu na kojem će konačno sresti svoga neprežaljenog oca. Ja ga na drugom mjestu ne mogu vidjeti.

Hvala vam za sve što ste učinili za svoje kolege i prijatelje, hvala što ste tako spremno, otvoreno i ljudski pomagali svojim mladim kolegama, napose onima koji su, poput mene prije gotovo tri desetljeća, sa strepnjom i nadom tek počinjali otkrivati žanr života i ljepote književnih djela kao njegov sastavni dio!

Neka Vam, dragi mentore, dobri Bog udijeli vječni mir!