Tko je bio Friderik Rukavina (1878–1940)?

Imade ljudi, kojima se – iako su pokazali i dokazali svoje sposobnosti – ne priznaje njihovo značenje niti dokazane sposobnosti.
Hubert Pettan

Uvodne napomene

Istraživanje izvedbenih umjetnosti poseban je izazov za svakog istraživača, poglavito kad se nastoje rekonstruirati i vrednovati umjetnički dosezi onih čije izvedbe pripadaju vremenima prije pojave raznih oblika trajnih video i zvukovnih zapisa ili su im jednostavno izmakle pozornosti. Takav je slučaj i Friderika Rukavine. Premda je njegovo umjetničko djelovanje vezano uz prvu polovicu 20. stoljeća kad je analogna pohrana zvuka bila već dobro znana, zasad nije poznata ni jedna sačuvana snimka njegova nastupa. Stoga primarnim izvorima postaje arhivska građa, potom novinski i časopisni članci te, premda upitne vjerodostojnosti, i glazbena kritika, koja pruža ponajbolje uvide u repertoare, vremena i mjesta održavanja koncerata i kazališnih predstava svih vrsta. Međutim, budući da je u procesu kritičkog osvrta na glazbenu izvedbu subjektivni čimbenik neizbježan, kritičke ocjene interpretacija valja uzimati sa stanovitim oprezom.

Friderik Rukavina
http://www.klasika.hr/index.php?p=article&id=209
(pristup: 21. listopada 2020)

Takvim se izvorima služio i hrvatski muzikolog i skladatelj Hubert Pettan (1912–1989) kada je 1983. godine napisao monografiju o Rukavini, i to s očitom namjerom da reafirmira jednoga potpuno zaboravljenoga hrvatskog dirigenta. Međutim, tu je knjigu kao i samog Rukavinu zadesila jednaka sudbina – ostala je neobjavljena te time i zaboravljena. Štoviše, ni Rukavinina ostavština, što su je čuvale njegove sestre Božica i Amina, obje školovane pjevačice, a na temelju koje je Pettan napisao svoju knjigu, koliko je zasad znano, nije sačuvana. Naposljetku je izgubljen i originalni strojopisni zapis Pettanove knjige tako da danas postoji samo u obliku fotokopije, koja je konačno skenirana i nalazi se u Muzičkom informativnom centru Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Pisana akribički kao dokumentaristička studija, ona je dosad najvažniji muzikografski izvor o životu i djelovanju Friderika Rukavine pa se njome, uz relevantne i dostupne arhivske izvore te članke i glazbene kritike, poslužila i autorica ovih redaka.

Vrtlog života

Kako je napisao Pettan, postoje ljudi »koji u sudbinskim okvirima, izgleda kao da sami određuju svoju sudbinu, dok se s drugima sudbina, većinom nemilosrdno, poigrava i kovitla ih po svojoj volji«. Čini se da se u takvom sudbinskom, a potom i historiografskom kolopletu našao i Friderik Rukavina.

Već samo njegovo ime nalazilo se u raznim varijantama, od Fridrika i Miroslava do Friderika, što ga je navelo da 1939. godine pismeno intervenira i potvrdi da mu je ime Friderik.

Jednako su u leksikografskim i enciklopedijskim izdanjima datumi i mjesto Rukavinina rođenja netočno navođeni. Tako se dugo držalo da je rođen u Sv. Jurju kod Senja, odakle mu je bio otac, a godine su varirale od 1878., 1880. do 1883. Zahvaljujući Pettanovu istraživanju napokon je nedvojbeno utvrđeno da je Friderik Rukavina rođen u Puli 23. listopada 1878. godine.

Djetinjstvo je proveo u Puli i Rijeci, gdje je njegov otac Martin Antonius Rukavina službovao kao kapetan ratne mornarice i lučki kapetan u činu admirala. Nakon umirovljenja preselio se s obitelji u Zagreb, gdje je i umro 1917. Tu je Friderik Rukavina stekao svoje prvo glazbeno obrazovanje u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda, koju je pohađao od 1894. do 1899. godine. Učio je violinu, harfu, teoriju i povijest glazbe, kontrapunkt i glazbene oblike te glasovir kod Ivana Zajca. Zajc ga se osobito dojmio, što je i sam u jednom od svojih prvih intervjua prigodom prvoga gostovanja u Zagrebu 1914. godine posebno istaknuo utvrdivši »da njemu imade upravo sve zahvaliti što je postigao. Slušao je na svojim študijama glasovite profesore glazbe, ali ono što mu je Zajc pružio, što ga je on naučio, toga mu, veli, nije više nitko dao... Hrvati ne znaju pravo, tko je i što je Zajc!«. Među tim profesorima glazbe bio je i ravnatelj znamenitoga praškoga konzervatorija Antonín Dvořák. Rukavina je na­ime ondje studirao kompoziciju od 1900. do 1902., a potom se usavršavao u Italiji kod pjesnika, posebno cijenjenog libretista i skladatelja Arriga Boita.

Izjava Friderika Rukavine upućena jamačno Juliju Benešiću o svojem imenu. Autograf u Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU

Dirigentski itinerar započinje u Poljskoj 1904. godine u Lavovu u Gradskom teatru (Teatr Miejski), gdje je bio korepetitor, potom 1905–1906. dirigira u Łódźu, a 1906. opet u Lavovu. God. 1908–1911. Rukavina je dirigent Velikoga kazališta (Teatr Wielki w Warszawie) i filharmonije u Varšavi. Usto gostuje u Krakovu, Češkoj i Italiji. Od 1909. do 1913. dirigirao je u Modeni, Coneglianu, Vicenzi. Kontroverze se javljaju u vezi s njegovim navodnim boravkom u SAD-u. Premda u Muzičkoj enciklopediji JLZ-a stoji podatak da je tijekom 1912–1914. boravio u Los Angelesu i San Franciscu, jamačno je riječ o pogrešci. Uostalom, kako je razvidno iz prethodnih redaka, Rukavina je još 1913. dirigirao u Italiji. S druge strane moguće je da je riječ o planiranom ali neostvarenom putovanju. Prema nekim navodima iz ondašnjeg tiska Rukavini je navodno agencija Schubert et Comp. ponudila turneju po Sjevernoj i Južnoj Americi, što je on i prihvatio. Međutim, 1939. godine, vjerojatno prema izjavi samoga Rukavine, kritičar Hrvatskog dnevnika Zlatko Špoljar je istaknuo: »Prije nesuđenog odlaska u novi svijet gostovao je u Zagrebu, no kad je iste godine buknuo rat, ostao je kod nas«.

Taj prvi dolazak u Zagreb obilježen je Rukavininim golemim uspjehom. Tada je prvi put nastupio kao gost u zagrebačkoj Operi, gdje je 18. ožujka 1914. dirigirao Puccinijevom operom Madama Butterfly, izazvavši ovacije u publike i unisono oduševljenje u kritike, koja ga je u Obzoru prepoznala kao »vrsna, temperamentna i do u sitnicu svjesna i rigorozna dirigenta... s jakom i energičnom rukom, pa kritičar (Nikola Faller?) u Novostima ističe: »... mi smjelo tvrdimo već po ovom prvom nastupu da je gosp. Rukavina dirigent, kojemu će zacijelo uspjeti učiniti ono, što našim izvedbama u velike manjka: uz brižljivu korektnost, stanoviti umjetnički polet, iskreni zanos i – disciplinu«. Takvu mišljenju priklanja se i Zvonimir Vukelić, naglasivši pritom i Rukavininu nacionalnu pripadnost: »... mlad Hrvat. Koštunjav, vrlo karakteristična lica, pronicava oka... Temperamentan, živ, pun vatre... kakve su to finese izbijale pod vodstvom tog mladog čovjeka. Orkestar kao da se preporodio. Puccinijeva glazba dobiva nov čar, za nas gotovo nepoznat«. Međutim, kako piše Ilustrovani list, »... u nas vlada stari sistem, da sve talentirane Hrvate tjeramo u svijet«. Tako se već u stanovitim krugovima radi »proti tomu, da on ostane u hrvatskom kazalištu«. Takav se rasplet događaja ipak tada nije odigrao i Rukavina je bio angažiran kao prvi dirigent zagrebačke Opere, gdje ostaje do 1918. godine. Razdoblje je to prve intendanture (1909–1917) Vladimira Treščeca i ravnatelja Opere (1909–1919) Srećka Albinija, koji su usmjerili svoja nastojanja k širenju opernog repertoara i suvremenijim djelima europske i nacionalne provenijencije, što je mladom Rukavini bio poticajni izazov na koji je umjetnički strastveno nastojao odgovoriti, podjednako u opernom i koncertnom djelovanju.

Naslovnica programske knjižice »povijesnoga« simfonijskoga koncerta, Zagreb, 1916.

Rukavina je u Zagrebu zatekao vrlo skroman simfonijski koncertni život, nositelji kojega su bili sporadični koncerti kazališnog orkestra, gdjekad pojačana sastava. Ni takvi uvjeti međutim nisu spriječili inovativnog i smjeloga mladog dirigenta prštave umjetničke energije da bude idejni pokretač a potom, uz svesrdnu Treščecovu potporu, i realizator »Simfonijskoga koncerta mladih hrvatskih skladatelja«, kojemu je već onodobna kritika pridala epitet »povijesnoga koncerta«, što je poslije preuzela i hrvatska glazbena historiografija. Koncert je održan 5. i 6. veljače, po nekim izvorima još i 10. i 11. veljače 1916. u HNK-u u Zagrebu. Pod Rukavininim ravnanjem na tom su koncertu izvedena sljedeća djela: Koncertna predigra Krešimira Baranovića, »Notturno«. Simfonijska pjesan za sopran i orkestar Božidara Širole, Simfonijski andante Franje Dugana, Simfonijski scherzo Svetislava Stančića, Koncert za glasovir i orkestar op. 33 Dore Pejačević i Karneval Antuna Dobronića. Premda su se kritičarska pera ponajprije usmjerila na izvedena glazbena djela, Rukavinin angažman nije prošao nezamijećeno. Tako Obzor piše: »G. Rukavina davši svojim impetuoznim temperamentom zapravo inicijativu ovoj naveliko zasnovanoj priredbi, dokazao je ponovno da mu je na srcu procvat i razvoj hrvatske glazbe. Svi oni koji znadu, koje i kakove su poteškoće i zapreke bile na putu ovome njegovom velikom naumu, znat će, koliko ga u tome njegovom velikom poslu valja cijeniti i štovati, koliko mu se ima zahvaljivati. On je iskrenom predanošću zaronio u sve i tehnički zakučaste partiture. ... on je izbijao iz svoga orkestra i snažne dinamičke poraste i široku kantilenu, i zdravu ritmiku i lijepe ugodjajne momente. Ovakvom nesebičnom predanošću zauzima se tek ʽsvoj za svoga’«. Na području zagrebačkoga koncertnog života unio je iste godine još jednu novìnu. Po uzoru na ljetne koncerte Varšavske filharmonije oživio je ljetnu zagrebačku sezonu, osmislivši tzv. Odeon koncerte, koji su se održavali na otvorenom prostoru u Draškovićevoj ulici.

Njegova su nastojanja prepoznata i hvaljena, ali unatoč tomu ili baš zbog toga počeo se javljati, kako u Hrvatskoj već 1916. piše Z. Vukelić, »... t.zv. cviet izgrizavanja. Već ima nezadovoljnika s ovim i s onim, ovdje mu padne pod noge jedan klip, tamo drugi, još malo, pa će tko proturati štogod i u novine i eto stare naše pripoviesti. ... da se na ovaj način naši domaći talenti ozlovoljavaju i oni moraju samo čekati prvu priliku, da nas opet ostave, a u svietu da beru lovorike«. A upravo se to i dogodilo. Učestalo se počinju javljati nepovoljni kritički osvrti na Rukavinin rad, ali i na rad operne uprave u cijelosti, pa se govori o »krizi u hrvatskoj operi«, što je, prema Rukavininu dopisu upravi HNK, inicirao i poticao tadašnji koncertni majstor i dirigent opernog orkestra Milan Sachs.

Sve je to pridonijelo njegovu odlasku iz Zagreba i jamačno nije bio u velikoj dvojbi kad mu je ravnatelj Drame Slovenskoga narodnoga gledališča u Ljubljani Hinko Nučič ponudio mjesto ravnatelja Opere. Nučič je dobro poznavao Rukavinine sposobnosti jer je od 1912. do 1918. bio prvak Drame u HNK-u u Zagrebu, a bilo mu je poznato i njegovo rastuće nezadovoljstvo zagrebačkim statusom. Prihvativši se 1918. godine toga radnog mjesta, Rukavina se suočio s još većim problemima od onih koje je zatekao u Zagrebu. Za razliku od zagrebačke Opere ljubljanska je za rata prestala s radom pa je Rukavina zapravo morao reorganizirati operu, utemeljiti novi ansambl, odnosno angažirati soliste, zbor i orkestar te dakako osmisliti i uvježbati repertoar. Golemom radnom energijom i elanom uspio je obnoviti rad ljubljanske Opere 3. prosinca 1918. Smetaninom operom Prodana nevjesta. Njegova posvećenost radu u operi i baletu očito je utjecala na manji angažman na koncertnom podiju od onoga u Zagrebu. Međutim, kao u Zagrebu, i u ljubljanskom tisku sve češće doživljava brojne napade, ali im se javno suprotstavljaju sami glazbenici, koji Rukavini pružaju punu potporu. Pred kraj boravka u Ljubljani oženio se češkom opernom pjevačicom Zdenkom Zika (Zikovom, 1905–1990), koja će s njim otići u Zagreb.

Prizor iz opere Turandot. Režirao i dirigirao Friderik Rukavina. Opera HNK, Zagreb, 1928. https://klasika.hr/index.php?p=article&id=209 (pristup: 21. listopada 2020)

Tijekom njegova sedmogodišnjega ravnateljskog angažmana u ljubljanskoj Operi izvedeno je 60 opera, 9 opereta i 17 baleta. Utemeljio je stalni ansambl i postavio je temeljni operni repertoar, ne zanemarujući pritom domaće autore. Stoga Pettan s pravom zaključuje da je na odlasku svojem nasljedniku Mirku Poliču ostavio »dobro uvedenu operu izgrađenim repertoarom i uigranim ansamblom«.

Nakon kratkog intermezza provedena na položaju v. d. ravnatelja Narodnoga kazališta u Osijeku Rukavina se vraća u Zagreb, gdje obavlja dužnost ravnatelja Opere od 1925. do 1929. godine. Već sam početak tog mandata obilježio je konflikt Rukavine i intendanta Julija Benešića, u pozadini kojega je opet bio Milan Sachs kao pretendent na ravnateljsko mjesto. Samo dva mjeseca nakon Rukavinina postavljenja taj je sukob rezultirao njegovom smjenom i postavljenjem Sachsa za vršitelja dužnosti ravnatelja Opere. Protiv toga samovoljnog pa i protuzakonitog Benešićeva postupka Rukavina se žalio Ministarstvu prosvjete Kraljevine SHS, a prema pisanju onodobnog tiska bilo je tu i raznih politički obojenih intervencija, pa je Rukavina ipak u rujnu vraćen na položaj ravnatelja zagrebačke Opere.

I opet se, kako primjerice zaključuje skladatelj i kritičar Lujo Šafranek-Kavić u povodu izvedbe Dvořákove Rusalke 1926. godine, »afirmirao kao iskusni dirigent ukusa, poleta i topline«. Sljedeće godine intendantom ponovno postaje Treščec, za kojega je Rukavina »čisto kazališni čovjek velikog iskustva i umjetničkog osjećaja, koji će znati da se afirmira na svom polju sada kad će moći da se nesmetano sav posveti umjetničkom radu«. Tada se kazalištu smanjuje financijska potpora, ali Rukavina, unatoč teškim financijskim uvjetima, s golemim uspjehom kao redatelj i dirigent postavlja Puccinijevu Turandot samo dvije godine nakon praizvedbe u milanskoj Scali. Međutim, javljaju se i prvi disonantni tonovi u tekstu potpisanom pseudonimom Bystander i objavljenom 30. svibnja 1928. u Riječi. Autor nije zadovoljan ni izborom djela ni izvedbom, apostrofirajući pritom Rukavininu suprugu Zdenku Zikovu. Taj se članak može držati početkom još jedne kampanje protiv Rukavine. Pettan sugerira da je u njezinoj pozadini ponovno Sachs. Najžešće je napade na Rukavinu kao ravnatelja, dirigenta i redatelja predvodio Pavao Markovac u Riječi, ali je imao i oponente, poglavito u kritikama Kazimira Krenedića i Josipa Canića. Unatoč tomu Ministarstvo prosvjete u Beogradu smijenilo je Rukavinu i postavilo za ravnatelja zagrebačke Opere Krešimira Baranovića, a Rukavinu stavilo na raspolaganje prosvjetnom inspektoru kod velikog župana. Ogorčen takvim postupkom Rukavina impulzivno daje ostavku na državnu službu.

Od 1929. do 1938. godine Rukavina boravi u Pragu, prijateljuje s pravnikom i skladateljem Josipom Magdićem, dirigira u operi Narodnoga kazališta (Národní divadlo), Češkom filharmonijom i nekoliko koncerata Radio-orkestrom, kritike su pohvalne, ali nema stalnog angažmana, dakle ni stalnih prihoda. Teške materijalne prilike u kojima je Rukavina živio spominje i književnik Božo Lovrić, koji je u nekoliko navrata pisao o Rukavini. Tih godina počinje nažalost njegova borba sa sušicom, a čini se da mu se tada raspao i brak sa Zikovom. Razvidno je naime da je ona u Pragu 1930–1934., potom u Beču do 1940., Beogradu 1940–1975. te opet u rodnom Pragu do smrti 1990.

Plakat praizvedbe opere Novela od Stanca Božidara Širole u Operi HNK, dirigent Friderik Rukavina, Zagreb, 1916. Odsjek za povijest hrvatskog kazališta Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU

Nadajući se stalnom angažmanu i na poticaj ‒ kako je navodio ondašnji zagrebački tisak snažno se zauzimajući za Rukavinin povratak ‒ Lovre Matačića, Rukavina se 1938. godine vraća u Zagreb. Još uvijek bez ikakvoga zagrebačkog angažmana odaziva se na poziv iz Bratislave, gdje u travnju 1939. gostuje kao dirigent u Slovačkom narodnom kazalištu (Slovenské národné divadlo) i dirigira Puccinijevom Madama Butterfly, Gounodovim Faustom i Verdijevim Rigolettom. Nakon povratka iz Bratislave konačno u lipnju opet staje pred Zagrebačku filharmoniju a u HNK-u ravna izvedbama Massenetova Werthera, ali još uvijek kao gost. Publika i kritika dočekale su ga aklamatornim oduševljenjem. Tako primjerice Josip Andrić ističe da »... naša kulturna javnost osjeća, da je sad opet pravi hrvatski umjetnik došao na pravo svoje mjesto. Tu mu se opet omogućuje umjetničko djelovanje, koje je nekad bilo tako plodno za hrvatsku glazbenu kulturu«. Tek 1940. ponovo postaje stalni dirigent zagrebačke Opere, ali već onemoćao uspio je nastupiti samo tri puta, ravnajući opet izvedbama opere Werther, posljednji put 24. rujna 1940. Mjesec dana poslije, 26. listopada 1940., preminuo je u bolnici za palijativnu skrb u Novom Marofu i po osobnoj je želji ondje i pokopan. Danas je mjesto njegova groba nepoznato.

Umjetnička ostavština

Umjetnička ostavština Friderika Rukavine obuhvaća različita područja. Bio je dirigent, ravnatelj opera, redatelj, skladatelj, okušao se i kao glazbeni pisac, a nije mu bila strana ni polemika, što je gdjekad, kao u slučaju polemike s Markovcem, dobivalo sudski epilog. Ipak se u povijest hrvatske glazbe ponajprije upisuje kao dirigent.

Već tijekom svojega prvoga stalnoga zagrebačkog angažmana ratnih godina bio je dirigent 19 opera, 1 operete i 1 scenske glazbe. Među njima bile su praizvedbe Novele od Stanca Božidara Širole (29. listopada 1915) i Vilina vela (25. travnja 1917) Petra Konjovića te hrvatske premijere Salome (15. svibnja 1915) i Kavalira s ružom (29. travnja 1916) Richarda Straussa, Čeda Zapada (28. listopada 1916) Giaccoma Puccinija, Chopina (13. ožujka 1915) Giacoma Oreficea, Poljskog Žida (27. studenoga 1915) Karela Weissa. Sve su izvedbe dočekane s uvažavanjem Rukavinih postignuća. Štoviše, Kavalir s ružom bio je svojevrsna umjetnička senzacija, sam Strauss je poslao pismo zahvale ravnateljstvu opere i izvođačima, a 11. listopada 1916. osobno je dirigirao trinaestom izvedbom svoga djela u HNK-u u Zagrebu.

Tijekom svojega daljnjeg djelovanja Rukavina je ovladao repertoarom od šezdesetak glazbenoscenskih djela, među kojima dominiraju opere, i orkestralnih djela talijanskih, francuskih, njemačkih, slavenskih i hrvatskih autora. Ako pak pokušamo identificirati njegove osobne afinitete u tom floridusu naslova, čini se da svoje umjetničke simpatije ponajprije veže uz talijansku operu, napose Puccinija. Na području orkestralne glazbe sklon je ponajprije glazbi 19. stoljeća, od Beethovena i Schuberta do Wagnera, Čajkovskog, Dvořáka i dr. Usto se jasno profilirao kao istaknuti promicatelj hrvatske glazbe. Kako je razvidno iz prethodnih redaka, kritika je njegovo dirigentsko umijeće ‒ od dirigentske geste, u kojoj se naglašava elegancija pokreta, do vrhunskog tumačenja partitura ‒ uglavnom ocjenjivala visokim ocjenama. Čini se da su rjeđi napisi negativnog predznaka inspirirani prije nekim izvanglazbenim motivima, moguće klanovskim nadmetanjima pa i onima političkima, nego imanentno glazbenim.

Brojem mnogo skromniji Rukavinin redateljski rad, kojega se gdjekad prihvaćao u doba svojega ravnateljstva u ljubljanskoj i zagrebačkoj Operi te u Osijeku samo jednom predstavom, Dvořákovom Rusalkom, nije bio u žarištu zanimanja glazbene kritike. Glazbeni kritičari pridavali su uvijek veću pozornost glazbenim sastavnicama djela, dok su režija, scenografija, kostimografija i drugi čimbenici glazbenoscenske izvedbe većinom ostajali na marginama njihova interesa. Jedan od najopširnijih kritičkih osvrta na redateljsko umijeće Rukavine napisao je 1928. Krenedić u povodu premijere Turandot. Istaknuvši kao Rukavininu prednost nad dramskim režiserima njegov primarno glazbenički habitus, zaključio je da je kao glazbenik znao »svaku muzikalnu frazu prenijeti na scenu i sve, što se dogadjalo na sceni, bilo je prirodno i neusiljeno«. U tom bi duhu bila i kritika Šafraneka-Kavića o Wagnerovim Majstorima pjevačima, premijerno izvedenima iste godine, gdje navodi da Rukavina »ne filozofira niti traži probleme, on jednostavno realizira autorove propise, a zborove principijelno postavlja mirno u polukrugu oko sebe, da laglje vide dirigenta«. A nezaobilazni Markovac, pišući o istoj izvedbi, kratko zaključuje: »Režija je šablonska, operna«. Po svemu sudeći moglo bi se zaključiti da je Rukavina ostao u okvirima onodobne konvencionalne operne režije, koju je profesionalno odradio.

Kao skladatelj Rukavina se okušao na području popijevke. U svojoj rukopisnoj monografiji o Rukavini Pettan ih navodi 25 i izrađuje popis s incipitima uz kratke analitičke napomene. Budući da je Rukavinina ostavština, koliko se zasad zna, izgubljena, nisu sačuvane ni te popijevke. Zasad su dostupni notni zapisi samo dviju: Noć u knjižnici Muzičke akademije u Zagrebu u rukopisu i Kišica, objavljena tiskom 1985. u Pettanovoj zbirci Hrvatska popijevka od B. Berse do Z. Grgoševića pod naslovom Kiša. Obje su skladane na Domjanićeve stihove i, koliko je poznato, izvedene samo jedanput; Noć je pjevala Marijana Radev uz glasovirsku pratnju Evgenija Vaulina u HGZ-u 28. siječnja 1941., a Kišicu Bianka Dežman uz pratnju Rade Ivellija ili Mladena Pozajića u Radničkoj komori u Zagrebu 10. svibnja 1941. Osim njih izvedbu su doživjele, koliko je poznato, još samo dvije popijevke, obje u Zagrebu: duet Pierrotu na slovenski tekst pjevale su Zdenka Marković i Božica Sitarić uz pratnju Mladena Pozajića 13. veljače 1940., a Popevku su 1. travnja 1957. izveli Vilma Isler-Dörr i Stjepan Radić.

Početak solo popijevke Noć. Knjižnica Muzičke akademije u Zagrebu

Naposljetku, Rukavina je gdjekad osjetio potrebu obratiti se publici i pisanom riječi. Pritom je ponajprije birao teme bliske svojem umjetničkom habitusu i senzibilitetu. Stoga nije čudno da su, uz nekoliko manjih članaka, dvije njegove najopsežnije studije posvećene Verdiju i Pucciniju. Dok je ona o Verdiju bila objavljena u nastavcima u osječkom Kazališnom listu 1925. godine, studija o Pucciniju je ostala u rukopisu, ali se prijepis nalazi u Pettanovoj neobjavljenoj knjizi. Kao vrstan poznavatelj Verdijeva i Puccinijeva opusa s dirigentskog motrišta Rukavina uz biografske podatke donosi i relevantne analitičke opaske.

Privremeni zaključak

Impulzivna, emotivna, svojeglava, strastvena, buntovna, senzibilna, dinamična, pa i matoševski karizmatična i konfliktu sklona hrvatskog dirigenta (a ne češkoga, kako piše 2008. godine, nadajmo se omaškom, na jednom hrvatskom mrežnom portalu) zamjetne međunarodne karijere, Friderika Rukavinu, životni su vrtlozi vodili od mladosti ispunjene idealima, životnom energijom i optimizmom do ogorčena, razočarana, ozlojeđena i bolešću shrvana čovjeka, kojemu se danas ne zna ni mjesto vječnog počivališta, a koji je unatoč svim nevoljama uporno, do mjesec dana prije smrti, ostajao na dirigentskom podiju. Razvidna je njegova zamalo opsesivna privrženost glazbenoj umjetnosti, poglavito dirigiranju i kazalištu. Usto je pridavao veliku pozornost promicanju hrvatske glazbe te intenzivno sudjelovao u daljnjem razvoju glazbene scene i orkestralnog muziciranja u gradu Zagrebu. Stoga se valja nadati da više neće ostajati na marginama hrvatske glazbene historiografije i kulturološkog prostora uopće, a možda se netko sjeti i imenovati neku ulicu u Zagrebu njegovim imenom. Tako bi se našao u društvu onih s kojima je surađivao i/ili se sukobljavao, primjerice Benešića i Sachsa. Zasad je u društvu književnika i zaslužnog intendanta HNK Vladimira Treščeca, kojemu na karti grada Zagreba također nema traga.

Literatura

Cvetko, Dragotin, »Doprinos F. Rukavine radu ljubljanske Opere 1918–1925«, Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u povodu 75. godišnjice rođenja Pavla Markovca (1903–1941), ur. Ivo Supičić, JAZU, Zagreb, 1979., 123–139.

Pettan, Hubert, Friderik Rukavina. Istaknuti hrvatski dirigent, strojopis, Zagreb, 1983.

Leksikon jugoslavenske muzike, JLZ »Miroslav Krleža«, Zagreb, 1984., sv. 2, 266.

Muzička enciklopedija, JLZ, Zagreb, 1977., 2. izdanje, sv. 3, 244.