Sveučilište u Zagrebu u »kratkom 20. stoljeću«

Društvene, kulturne i političke promjene tijekom 20. stoljeća odražavale su se različito i na Sveučilište u Zagrebu, jednu od središnjih hrvatskih institucija znanosti i kulture. Završetkom Prvoga svjetskog rata, dakle nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije i stvaranja jugoslavenske države, Sveučilište u Zagrebu je, kao mjesto intelektualnog formiranja, ključno za modernizaciju hrvatskog društva, ušlo u razdoblje dugoročnih i sve ubrzanijih promjena, i to često uz političke pritiske. U svojem je sastavu u to vrijeme kao tipično srednjoeuropsko sveučilište »habsburškog« tipa imalo ukupno četiri fakulteta: bogoslovni, pravoslovni i državnoslovni (od 1926. pravni), mudroslovni (od 1926. filozofski) i liječnički (od 1926. medicinski). Dugo iščekivani Medicinski fakultet započeo je raditi još tijekom rata 1918., ali je njegova izgradnja završena u međuratnom razdoblju. Poseban problem na tom fakultetu bila je organizacija nastave, budući da su tijekom cijelog međuraća predavaonice, zavodi i klinike fakulteta bili dislocirani na čak pet međusobno udaljenih lokacija.

Iako su tijekom trajanja Velikog rata različiti politički faktori utjecali ili bili djelatni i na Zagrebačkom sveučilištu, prijelomi se događaju uglavnom nakon prekretnice, nakon 1918. godine. Odmah se međutim dogodila ipak jedna bitna promjena: od 31. listopada sve su državne institucije ukinule pridjev »kraljevski« iz službenih naziva. Tako je novi službeni naziv glasio Hrvatsko sveučilište u Zagrebu. Ipak tijekom godina i on se više puta mijenjao, pa se Zagrebačko sveučilište nazivalo i Sveučilište Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca (1919), Sveučilište Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1921), Sveučilište Kraljevine Jugoslavije (1929), Univerzitet Kraljevine Jugoslavije (1930) te Sveučilište u Zagrebu (1940).

Sveučilište u Prvoj Jugoslaviji

Tijekom međuraća nastavlja se transformacija i rast Sveučilišta. U jesen 1920. obnovljen je rad Pučkog sveučilišta, koje je počelo funkcionirati još prije rata (1912) i u sklopu kojeg su se održavali znanstveni tečajevi, radne zajednice, poslovna predavanja za mlade, predavanja u pokrajini, stručni obilasci kulturnih ustanova, a bila je razvijena i izdavačka djelatnost.

U 19. stoljeću prevladavalo je mišljenje da trebaju ostati u rangu visokih škola, jer se, među ostalim, dovodilo u pitanje status praktičnih grana i njihovu znanstvenost. Poslije se smatralo da bi se proračun Sveučilišta dodatno opteretio te stvorio disbalans fakulteta zasnovanih samo na znanstvenom radu i onih pretežno na praktičnom radu. Status tehničkih znanosti postupno se međutim mijenjao, a Sveučilište raslo. U kolovozu 1919. godine na naredbu regenta Aleksandra Karađorđevića nastao je novi Gospodarsko-šumarski fakultet. Osim što je imao dva zasebna odjela – Šumarski i Gospodarski, kraće vrijeme održavao se i geodetski tečaj. Istovremeno je osnovana i Visoka veterinarska škola, a već 1924. iz nje se razvio Veterinarski fakultet. Visoka škola za trgovinu i promet, osnovana sredinom 1920., a 1925. pretvorena u Ekonomsko-komercijalnu visoku školu, ostala je izvan sastava Sveučilišta. Visoka tehnička škola, kao samostalna visokoškolska ustanova, započela je s radom 1919. godine i to preko svojih osam odjela (arhitektonski, građevinski, kulturno-tehnički, strojarski, električki, brodograđevni, brodostrojarski, kemijsko-inženjerski te geodetski dvogodišnji tečaj, koji se već 1920. pretvara u geodetski odjel). Na inicijativu ministra prosvjete Stjepana Radića (ministar 1925–1926) tehničke grane bit će usmjerene ka jedinstvenom Sveučilištu, pa je 1926. škola proglašena Tehničkim fakultetom. Paralelno je međutim i unutar Akademije likovnih umjetnosti, čiji je rektor bio Ivan Meštrović, postojao Odjel za arhitekturu na kojem se po modernijem programu izučavala arhitektura pod vodstvom Drage Iblera i gdje je u punih dvadeset godina ukupno 18 studenata steklo diplomu. Potkraj 1930-ih godina započela je izgradnja pročelne zgrade Tehničkog fakulteta u Kačićevoj ulici na prostoru Ciglane, u koju su se u rujnu 1940. uselili arhitektonski, građevinski, geodetski i rudarski odjel. Tako se broj fakulteta na Sveučilištu u Zagrebu povećao na sedam.

Pitanje nadležnosti i organizacije prosvjete u novoj je državi bilo uvjetovano politikom centralizacije cijele uprave i političkog života u odnosu na središnje vlasti u Beogradu. Nakon donošenja prvoga državnog ustava 20. lipnja 1921. godine (Vidovdanski ustav) dodatno je suženo poslovanje Pokrajinske uprave u Zagrebu, a i takav skromni oblik autonomije ukinut je potkraj 1924. godine, kada je ministarstvo prosvjete u Beogradu postalo neposredna upravljačka i nadzorna instancija za Sveučilište u Zagrebu. Takvo će se stanje promijeniti tek nakon uspostave Banovine Hrvatske. No, osim sužavanja autonomije, osobitu teškoću u funkcioniranju sveučilišnih djelatnosti predstavljala je i činjenica da se u međuratnom razdoblju na Sveučilištu u Zagrebu radilo pod više različitih pravnih režima. Zakonski akti prema kojima je bio usmjeravan rad Zagrebačkog sveučilišta još od vremena Austro-Ugarske bili su na snazi sve do 1926. godine. Od te su godine potom protegnuti zakoni i uredbe koji su prije vrijedili za Univerzitet u Beogradu, čime su od travnja 1926. za Sveučilište u Zagrebu prestali vrijediti svi prethodni propisi koji su bili u protivnosti sa zakonskim propisima Srbije. Upravo je Radić kao ministar prosvjete protegnuo liberalniji srbijanski zakon na Zagrebačko sveučilište, smatrajući da će se njegovom primjenom ubuduće lakše sprječavati narušavanje sveučilišne autonomije.

Prema tom zakonu uvedena su umjesto akademičkog senata tri nova sveučilišna tijela, kojih do tada nije bilo u sastavu Sveučilišta: sveučilišno vijeće, sveučilišni savjet (od 1930. sveučilišni senat) i sveučilišna uprava. Sveučilišno vijeće, čiji su članovi svi bili redoviti profesori sveučilišta, bilo je najviše izborno tijelo koje je imalo rješavati najvažnija opća pitanja, pa je tako ono biralo rektora, primalo ili odbacivalo izbor redovitih i izvanrednih profesora, iniciralo postupke ili davanje pristanka na otpuštanje ili umirovljenje profesora itd. Jasno je da je takav ustroj trebao ojačati sveučilišnu autonomiju u odnosu na dotadašnje prakse miješanja politike. S druge strane, sveučilišni senat, koji su činili rektor kao predsjednik, prorektor, dekani i prodekani svih fakulteta, rješavao je sva pitanja vezana uz zakonsku regulativu, razmatrao godišnja izvješća rektora i dekana fakulteta, itd. Prvi zajednički zakon na razini cijele Kraljevine Jugoslavije iz 1930. poimenično je utvrdio sve fakultete pojedinih sveučilišta u državi. Iako je zakon unificirao organizaciju sveučilišta na području cijele zemlje, on je ujedno bio i ogledni primjer proklamirane jugoslavenske unitarne i centralističke politike diktatorske vlade kralja Aleksandra.

U međuratnom razdoblju Sveučilištem su upravljali isključivo redoviti profesori, dok drugi nastavnici – a posebice studenti – nisu na upravu Sveučilišta imali nikakav utjecaj. U istome razdoblju na čelu Sveučilišta u Zagrebu nalazilo se ukupno 15 rektora, od čega su Pravni i Filozofski fakultet dali najviše rektora (po četiri). Mnogobrojni profesori s fakulteta sastavnica Sveučilišta bili su izrazito aktivni u znanstvenom, kulturnom, ali i javnom životu. U svim sferama znanstvenog i kulturnog života bili su angažirani profesori Filozofskog fakulteta, a profesori Medicinskog fakulteta ostvarili su značajan uspjeh i u širim europskim razmjerima. Veterinarski fakultet upravo je u ovome razdoblju dao impresivan broj veterinarskih stručnjaka koji su bili nadaleko cijenjeni i traženi na području cijele jugoslavenske države. Između dvaju svjetskih ratova Sveučilište u Zagrebu dodijelilo je, osim toga, uglednim i zaslužnim znanstvenicima počasne doktorate, a među njima svakako treba izdvojiti britanskog povjesničara R. W. Seton-Watsona (1920), čehoslovačkog državnika T. G. Masaryka (1921), znanstvenika Nikolu Teslu (1926) te kemičara Lavoslava Ružičku (1940), koji je godinu dana prije primio Nobelovu nagradu te je izabran za počasnog člana JAZU u Zagrebu. Sve to upućuje na činjenicu kako je Sveučilište u Zagrebu bilo najveća i najkvalitetnija ustanova i intelektualni potencijal iz kojega su poniknuli brojni stručnjaci koji će u sljedećim desetljećima ostaviti zapažen trag u hrvatskom društvu, ali i znatno šire.

Na položaj i status sveučilišnih profesora međutim velik utjecaj imale su i dalje političke prilike u zemlji. U prvoj polovici 1920-ih godina, pod pritiskom unitarističko-centralističke politike beogradske vlade i ministra prosvjete Svetozara Pribićevića (ministar 1920–1922; 1924–1925), nisu bila rijetka pojava vladina imenovanja sveučilišnih profesora mimo fakultetskih vijeća. Upravo su se u javnosti oko »legalnosti« tih imenovanja vodile žestoke i dugotrajne polemike. Najveći je skandal nastao kada je potkraj 1924. Pribićević umirovio trojicu uglednih profesora Zagrebačkog sveučilišta. Bili su to Fran Barac s Bogoslovnog fakulteta, Albert Bazala s Filozofskog fakulteta te tadašnji rektor Sveučilišta Ladislav Polić s Pravnog fakulteta. Štoviše, Polić je umirovljen na početku svojega drugog rektorskog mandata. Studenti su protestirali, a Senat je zaključio da će uputiti žalbu Vladi u Beogradu. Sva trojica profesora bili su aktivni članovi oporbene Hrvatske zajednice i upravo su u godini umirovljenja prihvatili republikanski program Radićeve Hrvatske republikanske seljačke stranke. Bio je to povod Pribićeviću da se obračuna s političkim neistomišljenicima. To je isprovociralo sve oporbene studentske grupe da u prosincu 1924. sazovu protestnu skupštinu i proglase petodnevni štrajk. Kako Senat u tim napetim okolnostima nije htio birati drugog rektora, na čelu Sveučilišta bio je prorektor Stjepan Zimmermann. Na pritisak iz Beograda on je odlučio da se Sveučilište ponovno otvori; no došlo je do još težih nemira. Studenti su se zabarikadirali u glavnoj sveučilišnoj zgradi i nakon krvavih okršaja s policijom svi uhićeni studenti predani su državnom odvjetništvu. Situacija se nešto primirila nakon ulaska Hrvatske seljačke stranke u Vladu. Stjepan Radić je vrlo brzo nakon stupanja na ministarsku dužnost umirovio devet profesora na Sve­učilištu u Zagrebu, tzv. »Pribićevićevih pristaša«, obrazlažući to činjenicom da njihova imenovanja nisu bila pravilno izvršena, odnosno da su bila politički uvjetovana. Takva Radićeva odluka izazvala je negodovanje u dijelu akademske i šire javnosti u zemlji, osobito kod njegovih političkih protivnika.

Profesori su u razdoblju između dvaju ratova bili oku­pljeni u raznim profesionalnim udrugama. Svakako najveće bilo je Društvo visokoškolskih nastavnika, koje je funkcioniralo od 1919. do 1931. godine, kada je ukinuta njegova samostalnost. Neko vrijeme funkcioniralo je zajedničko Udruženje univerzitetskih nastavnika Jugoslavije (s tri samostalne sekcije: ljubljanskom, beogradskom i zagrebačkom). No, od uspostave Banovine Hrvatske ponovno se konstituiralo samostalno Društvo hrvatskih sveučilišnih profesora, čija je zadaća bila zastupati, braniti i promicati interese kako Sveučilišta tako i svih visokih škola i njihovih nastavnika. To međutim nije bilo jedino društvo. Na inicijativu Alberta Bazale 1934. utemeljeno je Društvo za Stross­mayerovo sveučilište u Zagrebu. Cilj društva, koje je 1940. promijenilo naziv u Hrvatsko sveučilišno društvo, bio je privatnom financijskom potporom osigurati pomoć Zagrebačkom sveučilištu u organizaciji i radu njegovih profesora, znanstvenika i dr. Od 1937. do 1943. to je društvo izdavalo i svoj časopis Alma mater Croatica i neka druga izdanja.

Tijekom međuraća broj studenata Sveučilišta povećan je od 2880 upisanih 1919/20. na 6900 upisanih u zimskom semestru 1940/41. Važno je pritom spomenuti kako je u to doba znatno povećan i broj ženskih slušača. Bitna promjena koja se dogodila nakon Prvoga svjetskog rata odnosila se na pravo prema kojem su od 1918. žene prvi put mogle upisati studij na Pravnom i Medicinskom fakultetu, a ne kao do tada samo na Filozofskom. Na Sveučilištu je nakon Prvoga svjetskog rata bilo upisano samo 208 studentica, no trend je rastao pa ih je prije početka Drugoga svjetskog rata bilo već 1296.

Velik dio studenata Zagrebačkog sveučilišta se nakon 1918. nije mogao uzdržavati samo od pomoći roditelja, a broj stipendiranih studenata bio je također vrlo nizak. Tijekom cijelog međuraća visine stipendija ostale su iste, što je značilo da je golem broj studenata vrlo skromno preživljavao svoje studentske dane. Osim manjka stipendija velik problem za ondašnje studente bio je i nedostatak menze i domova koji su mogli barem malo smanjiti troškove stanovanja i prehrane. Prehrana studenata bila je do velike gospodarske krize vezana uz tradicionalnu instituciju Hrvatske akademske menze koja je osnovana još potkraj 19. stoljeća. Iako je sredinom tridesetih godina obnovljena, i dalje je bila maloga kapaciteta pa je postojala velika potreba za gradnjom veće menze. S obzirom na činjenicu da je nakon 1918. u Zagreb pristizao velik broj studenata iz raznih krajeva Hrvatske i ostalih dijelova Jugoslavije, pojavila se i veća potreba izgradnje studentskih domova. Zahvaljujući velikoj sabirnoj akciji početkom 1921., poduzetoj na inicijativu ondašnjeg rektora Karla Radoničića i uz financijsku potporu Pokrajinske vlade, gradske uprave, banaka i industrijalaca, sredinom iste godine započela je izgradnja »Đačkog doma« u Runjaninovoj ulici u Zagrebu. Završen 1922. godine, taj je dom mogao primiti 300 siromašnih studenata.

Tijekom Španjolskoga građanskog rata (1936–1939) dolazi ponovno do političke radikalizacije i polarizacije na Sveučilištu u Zagrebu. Ona nije bila uvjetovana samo ratom u Španjolskoj nego i autoritarnim Stojadinovićevim režimom, približavanjem Kraljevine Jugoslavije Njemačkoj i Italiji, ali i nizom gospodarskih i društvenih problema u zemlji. Trideset šest studenata sa Sveučilišta u Zagrebu pridružilo se republikancima u Španjolskom građanskom ratu, četrnaest je poginulo, dok su neki od njih postali i važni članovi partizanskog pokreta tijekom Drugoga svjetskog rata. No među studentima, španjolskim dobrovoljcima, nisu svi bili komunisti. Primjerice student Filozofskog fakulteta Franjo Puškarić bio je predsjednik studentske organizacije HSS-a kada se prijavio kao dobrovoljac za rat na strani republikanaca. Puškarić je poginuo u srpnju 1937. godine kod Madrida, manje od dva mjeseca nakon dolaska u Španjolsku.

U drugoj polovici tridesetih godina na Sveučilištu u Zagrebu djelovale su tri jasno definirane skupine: pristaše HSS-a, hrvatski nacionalisti i komunisti. Najpoznatije nacionalističko studentsko društvo bilo je Kulturno akademsko društvo (KAD) August Šenoa, u kojem su tijekom druge polovice 1930-ih djelovali brojni budući članovi Ustaškog pokreta, kao što su bili Božidar Kavran, Ico Kirin i dr. Spomenuto društvo je još početkom 1930-ih godina osnovalo nekoliko pristaša ustaške organizacije i imalo znatna udjela u oporbenim djelatnostima hrvatskih sveučilištaraca. Članovi toga kluba često su ulazili u fizičke sukobe s članovima protivničke Jugoslavenske akademske čitaonice (JAČ) i Jugoslavenskog akademskoga kluba (JAK), koji su na Sveučilištu predstavljale režimska studentska udruženja. Jedan od najznačajnijih incidenata na Sveučilištu u Zagrebu tijekom Šestosiječanjske diktature bile su snažne proturežimske demonstracije početkom ožujka 1932. godine. Skupina studenata zabarikadirala se u zgradi sveučilišta i izvjesila hrvatske zastave, nakon čega je intervenirala policija te slomila otpor studenata, u kojem su sudjelovali studenti pristaše svih stranaka i ideologija, od pravaške i HSS-ovske do komunističke. Osim sveučilišnih organizacija HSS-a i nacionalista, uz ta dva udruženja djelovalo je i udruženje studenata marksista i središnje komunističko udruženje koje se zvalo »Svjetlost«. To je društvo netom nakon osnutka 1935. bilo zabranjeno, iako je nastavilo djelovati sve do konačne zabrane 1939. godine.

Nakon uspostave Banovine Hrvatske u kolovozu 1939. godine, prijenosom nadležnosti sa središnje na novoustrojenu Bansku vlast, cjelokupna prosvjetna politika prešla je u nadležnost Zagreba. U rujnu 1940. ban Ivan Šubašić općom naredbom Sveučilišta vratio je stari naziv Sveučilište u Zagrebu bez kraljevskog pridjeva, iako se zapravo ono počinje tih godina nazivati svojim starim imenom iz 1918. – Hrvatsko sveučilište u Zagrebu. Potkraj lipnja 1940. novim je uredbama ukinuto Sveučilišno vijeće i sveučilišna uprava, a ingerencije tih tijela prenesene su većim dijelom u nadležnost Sveučilišnog senata, čime se nastojala pojačati samouprava fakulteta. Međutim, za razliku od tih, neke druge odredbe u znatnoj su mjeri zadirale u proklamiranu autonomiju Sveučilišta. Pod njemačkim utjecajem jugoslavenska je vlada u jesen 1940. godine donijela dvije uredbe, od kojih je jedna zadirala i u pitanje sveučilišta. Naime zakonski je poništena ravnopravnost Židova, jer je među ostalim primjenjivan numerus clausus kojim se ograničio broj židovskih učenika i studenata u školama i na sveučilištima. U ljetnom semestru šk. god. 1940/41. bilo je upisano ukupno 283 studenata – Židova.

Sveučilište u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i za vrijeme Drugoga svjetskog rata (1941–1945)

Nakon što je 10. travnja 1941. godine uspostavljena NDH na snagu su stupili rasni zakoni koji su tako zahvatili i Sve­učilište. Prema popisu zagrebačkih studenata, koji je u ljeto 1941. sastavio Židovski odsjek Ravnateljstva ustaškog redarstva, Židova je tada ukupno bilo 119. I druge su promjene utjecale na Sveučilište. U fakultetskim zgradama privremeno je smještena njemačka vojska, dok su u glavnoj sveučilišnoj zgradi bile ustaške postrojbe, što je održavanje redovne nastave učinilo nemogućim. Početkom svibnja osnovano je Povjerenstvo za Hrvatsko sveučilište i visoke škole sastavljeno od jedanaest profesora na čelu s predsjednikom, Stjepanom Zimmermannom. Na mjestu rektora Sveučilišta od šk. god. 1940/41. bio je Stjepan Ivšić, profesor Filozofskog fakulteta. On je u siječnju 1943. smijenjen zbog protivljenja uvođenju etimološkoga (korijenskog) pravopisa, pa su ga naslijedili Božidar Špišić, profesor Medicinskog fakulteta, a od 1944. Stjepan Horvat, profesor Pravnog fakulteta.

Ubrzo je donesena posebna zakonska odredba kojom je stavljeno »na raspolaganje« čitavo nastavno osoblje i činovnici Sveučilišta. Uslijedilo je postupno umirovljenje i otpuštanje pojedinih sveučilišnih nastavnika te njihovo uhićenje, ponajprije Židova i Srba. Sveučilišna autonomija ukinuta je Zakonskom odredbom o Hrvatskom sveučilištu 23. listopada 1941. godine. Trebalo je to osigurati potpuni utjecaj ustaškog vodstva na Sveučilištu. Kako bi onemogućili bilo kakvo opozicijsko djelovanje, ukinuta su sva društva i klubovi na pojedinim fakultetima; dopušteno je isključivo djelovanje Ustaškoga sveučilišnog stožera. Pri Sveučilištu je osnovana nova ustaška omladinska organizacija s obveznom pripadnošću svih studenata.

U ljetnom semestru 1940/41. bilo je upisano ukupno 6816 studenata, od toga 5253 muškarca i 1563 žene. Broj studenata se tijekom rata smanjivao zbog mobilizacije i upućivanja u vojne jedinice, osobito potkraj rata. Mobilizacija je obuhvatila i sve mladiće starije od 17 godina. Osim toga je nastavak studija zabranjen Židovima, djelomično i Srbima te nekim istaknutijim članovima studenske organizacije HSS-a ili članovima nekih drugih predratnih društava koja su ustaškim vlastima bila »suspektna«. Već 1941. studenti su se krenuli organizirati preko organizacija SKOJ-a, ali su na njihove akcije uslijedili različiti valovi pritisaka i uhićivanja, često potaknuta neiskustvom rada u ilegali. Uspješno su međutim organizirane skojevske zajednice na svim fakultetima (najbrojnije na Tehničkom i Filozofskom fakultetu), Umjetničkoj i Pedagoškoj akademiji te Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi. Nakon različitih valova uhićenja i novih naredbi o mobilizaciji, potkraj 1943. se već drastično promijenila i sama struktura studenata; predvodile su je studentice.

Unatoč ratnim okolnostima u kojima je Sveučilište radilo i djelovalo otežano, ipak su osnovani i neki novi zavodi, primjerice Geofizički zavod i Zavod za farmaceutsku botaniku, dok je u Fizikalnom zavodu Filozofskog fakulteta bio osnovan Laboratorij za atomsku fiziku. Godine 1942. Farmaceutski odsjek Filozofskog fakulteta odvojen je u samostalni Farmaceutski fakultet.

Sveučilište u Zagrebu u Drugoj Jugoslaviji

Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata u zemljama Srednjoistočne Europe pod sovjetskom dominacijom, Demokratskoj Republici Njemačkoj, Čehoslovačkoj i Poljskoj, komunističke su partije nadzirale sveučilišta preko ministarstva koja su bila zadužena za visoko školstvo. Zapravo su ta sveučilišta trebala u svemu biti istovjetna sovjetskom modelu visokoškolskog ustroja. Državne su vlasti dobile i pravo imenovanja rektora, prorektora, dekana itd., te su imale pravo određivanja planova i programa, ukidanja fakulteta ili katedri. Velike su promjene u tim zemljama zadesile i tamošnji nastavnički kadar, budući da su ponajviše izbacivani profesori društvenih i humanističkih znanosti, kao i oni »buržoaske orijentacije«. Budući da su se društvene i ekonomske promjene u Jugoslaviji odvijale istovremeno s komunističkim preuzimanjem vlasti, autonomija sveučilišta u Hrvatskoj ostala je i nakon rata bitno ograničena. Još i prije ulaska partizanskih jedinica u Zagreb u ZAVNOH-u je postojao detaljan plan preuzimanja svih ključnih kulturnih, prosvjetnih i znanstvenih institucija, pa tako i sveučilišta. Na samom je Sveučilištu u godinama neposredno nakon rata postojalo vjerojatno oko 400 članova Partije i SKOJ-a, a na sastancima se više puta isticala važnost rada na povećanju broja i utjecaja Partije. To će se i ostvariti, pa će već 1949. na Sveučilištu postojati nekoliko desetaka ćelija, više od stotinu odjeljenja i ukupno 1952 člana Komunističke partije.

Nevažećima su proglašeni svi propisi, pravila ili sva imenovanja iz vremena Nezavisne Države Hrvatske, a poništeni su i akademski naslovi, diplome te ispiti stečeni i položeni u NDH. Fakulteti su u sklopu Sveučilišta u Zagrebu stavljeni pod nadzor resornih ministarstva, pa se tako Medicinski fakultet našao pod ingerencijom ministarstva zdravstva, a Filozofski fakultet pod ingerencijom ministarstva prosvjete. Visoko školstvo bilo je u nadležnosti federalnih i republičkih tijela vlasti. Sveučilišna tijela (senat i fakultetska vijeća) konstituirana su prema naredbama Ministarstva prosvjete o izboru i nadležnosti rektora Sveučilišta u Zagrebu i o sastavu i nadležnosti Sveučilišnog senata. Svi izbori i zvanja morali su biti potvrđeni od vlasti, dok je izbore profesora potvrđivalo Predsjedništvo Narodne vlade, a asistenata Ministarstvo prosvjete. Prvim je poslijeratnim rektorom postao Andrija Štampar, koji je bio u internaciji u Grazu do oslobođenja 1945. godine.

Posebna pozornost novih vlasti u prvim poslijeratnim godinama bila je posvećena sveučilišnim nastavnicima, prema kojima je gajila stanovito nepovjerenje te ih je podvrgnula provjeri Anketne komisije. Neki od profesora našli su se i pred sudovima nacionalnih časti, budući da je na Sveučilištu u Zagrebu – kao u nekim drugim institucijama – osnovan poseban Sud časti. Sveučilišni sud časti osnovan je već u ljeto 1945. i djelovao je do proljeća iduće godine. Imao je pod svojom nadležnošću isključivo sveučilišne nastavnike koji su bili postavljeni prije 10. travnja 1941. godine, a suditi im se trebalo za djela »kojima su se ogriješili o interese i čast jugoslavenskih naroda, o interese sveučilišta, o njegovu autonomiju i tradicije«. Kazne koje je mogao izreći navedeni sud kretale su se od pismene opomene, umirovljenja ili čak uklanjanja sa sveučilišta bez prava na mirovinu. Razlozi pokretanja postupaka protiv pojedinih sveučilišnih profesora bili su različiti: od sudjelovanja u sveučilišnim tijelima u vrijeme rata i suradnje s ustaškim režimom, preko obnašanja dužnosti u raznim državnim organizacijama NDH, objavljivanja proustaških tekstova, druženja s istaknutim pripadnicima ustaškog pokreta itd. Od 139 nastavnika Sveučilišta u Zagrebu protiv njih 35 vođen je postupak, a presuda Suda časti izrečena je samo u pet slučajeva: jedan je profesor kažnjen umirovljenjem (Stjepan Zimmermann s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta), jedan zabranom napredovanja (Antun Mayer s Filozofskog fakulteta), dvojica ukorom (Artur Schneider s Filozofskog i Petar Jurišić s Medicinskog fakulteta), a jedan opomenom (Ivo Horvat s Filozofskog fakulteta). Međutim, pokazalo se da su i oni protiv kojih postupak nije dovršen ili oni kojima je čak postupak povoljno završio ubrzo potom također umirovljeni ili im je rad na Sveučilištu bio otežan.

Nakon završetka rata Sveučilište se ponovno suočavalo s nekoliko valova promjena. Povrh svega bio je i prestanak rada Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u okviru Sveučilišta. Problemi između Katoličkoga bogoslovnog fakulteta i komunističkih vlati kulminirali su 1952. godine, kada je »Rješenjem« Vlade NR Hrvatske 29. siječnja 1952. fakultet »ukinut«. Nakon te odluke Savjet za prosvjetu, nauku i kulturu NR Hrvatske protumačio je 13. veljače 1952. godine da je fakultet samo »izdvojen« odnosno »isključen« iz Sveučilišta. Drugim riječima, toj su ustanovi bila oduzeta sva prava koja je do tada imala kao sastavnica Sveučilišta. Od zimskog semestra 1952/53. Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu nastavio je djelovati samostalno. Bio je to rezultat izrazito netolerantne politike komunističkog režima prema Katoličkoj crkvi.

S radom je 1946. počeo pak Prirodoslovno-matematički fakultet, koji je nastao izdvajanjem prirodoslovnih zavoda iz Filozofskog fakulteta. Godinu dana poslije je i Ekonomsko-komercijalna visoka škola prerasla u Ekonomski fakultet. Tehnički fakultet je 1956. godine podijeljen na Arhitektonsko-građevinsko-geodetski, Elektrotehnički, Strojarsko-brodograđevni te Kemijsko-prehrambeno-rudarski fakultet. Kasnijih godina došlo je do novih podjela pa su nastali samostalni Arhitektonski, Građevinski i Geodetski fakultet. Građevinski fakultet se 1977. godine udružio s Institutom građevinarstva Hrvatske te nastavio djelovati kao Fakultet građevinskih znanosti u okviru novoosnovanoga Građevinskog instituta Hrvatske, kada su u njegov sastav ušle i dvije građevinske škole. Takvo je stanje bilo sve do 1991., kada se te dvije institucije razdvajaju; Građevinski fakultet od tada ponovno djeluje kao samostalna ustanova u okviru Sveučilišta. Elektrotehnički fakultet je 1956. izdvojen iz sastava Tehničkog fakulteta te se seli na novu lokaciju na Martinovki 1963. godine. Nove fakultetske zgrade toga fakulteta završene su potkraj osamdesetih godina. Strojarsko-brodograđevni fakultet također se uselio u nove prostorije 1966. na zagrebačkom Trnju te se iduće godine spojio s Visokom tehničkom školom, pa je tako nastao Fakultet strojarstva i brodogradnje. Nakon višegodišnje dislociranosti Filozofskog fakulteta, 1960. godine izgrađena je nova zgrada za fakultet u tadašnjoj Ulici Đure Salaja (danas Ivana Lučića) u Trnju. Prijašnjih godina nastava se održavala na raznim mjestima, što je bio osnovni problem s kojim se su­očavala i studentska populacija i fakultetska uprava odnosno kadrovi. Useljenje u novu zgradu uklopljeno je u opći urbanistički projekt Grada Zagreba po kojem je Ulica Đure Salaja trebala figurirati kao Sveučilišna aleja. Konačno je rješenje bila zgrada podijeljena na četrnaest odjela i dekanat.

Osobito od 1960-ih godina Sveučilište nastavlja ostvarivati ambiciozniju razvojnu politiku i ciljeve. Kemijsko-prehrambeno-rudarski fakultet već je 1957. preimenovan u Tehnološki fakultet, a dio fakulteta se odvojio te je 1964. godine nastao Rudarsko-geološko-naftni fakultet. S vremenom i razvojem specifičnih struka iz tog će se fakulteta izdvojiti potkraj sedamdesetih godina Metalurški fakultet u Sisku, dok će se preostali odjeli razdvojiti na Prehrambeno-biotehnološki fakultet (1980) te Tekstilno-tehnološki fakultet (1984). Početkom 1960. godine počeli su samostalno djelovati Šumarski fakultet i Poljoprivredni fakultet. Dvije godine poslije osnovan je Fakultet političkih nauka (danas Fakultet političkih znanosti). Na tom će se fakultetu, osim osnovnog studija politologije, devedesetih godina razviti i studij novinarstva. Stomatološki fakultet kao samostalna cjelina osnovan je 1967. godine. Visoka škola za fizičku kulturu osnovana je 1959. godine, a 1967. ušla je u sastav Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1973. mijenja ime u Fakultet za fizičku kulturu (danas Kineziološki fakultet). Iako je Fakultet prometnih znanosti osnovan 1982. godine, njegovi početci sežu u šezdesete godine, kada je osnovan studij PTT-a i Institut prometnih znanosti.

Vrlo brzo nakon završetka rata (1947) predratno Pučko sveučilište preimenovano je u Centralno narodno sveučilište. Ostalo je vezano uz Sveučilište, budući da su tu ustanovu vodili sveučilišni nastavnici, organizirajući velik broj predavanja i filmskih predstava. Uz financijsku potporu Ministarstva prosvjete ustanova je organizirala i brojne ekipe predavača koje su išle na omladinsku prugu Šamac-
-Sarajevo, u Istru, Liku, Kordun, Dalmaciju, vojne garnizone i u pojedina poduzeća. Ta je ustanova u tom pogledu bila među prvima u poslijeratnoj Jugoslaviji. U desetljećima koja su slijedila Centralno narodno sveučilište širilo je svoju djelatnost (književne večeri, tečajevi stranih jezika, rasprave itd.) te postaje Narodno sveučilište. Osnovano je i Radničko sveučilište »Moša Pijade« (1953) kao jedno od dvjestotinjak tada postojećih radničkih sveučilišta u Hrvatskoj, sa zadatkom obrazovanja odraslih i već zaposlenih radnika za rad na složenijim poslovima, ali i širenja znanja i opće kulture stanovništva. To se sveučilište spojilo 1980. s Narodnim sveučilištem i od tada je tvorilo jednu cjelinu.

U svibnju 1948. osnovan je i Klub sveučilišnih nastavnika u Zagrebu sa zadatkom da se nastavnici Sveučilišta »ideološko-politički uzdižu, da se međusobno što bolje upoznaju, da prošire i prodube svoje drugarstvo, i da zajednički izmjene iskustva, stečena na istom osnovnom zadatku – formiranja novog stručnog kadra za naše tvornice, napredna socijalistička poljoprivredna dobra, za naše kulturne ustanove«. Klub je 1949. promijenio naziv u Društvo nastavnika Sve­učilišta i visokih škola. Važna prekretnica glede rada Društva dogodila se početkom 1951. godine, jer je nakon ukidanja Sindikata prosvjetnih radnika preuzelo ulogu sindikalne organizacije, čime je i naglo povećan broj članova Društva. Početkom 1950. godine Društvo je pokrenulo i svoje glasilo, Sveučilišni list, gdje su se vodile važne rasprave vezane uz akademsku zajednicu.

U povijesti Sveučilišta u Zagrebu nakon završetka Drugoga svjetskog rata jasno se može uočiti razlika u razdoblju do 1954., odnosno do završetka provođenja petogodišnjeg plana, i onoga nakon 1954. godine. Tijekom tog razdoblja mijenjali su se više puta zakonski okviri djelovanja sveučilišta, ali i struktura tijela državne vlasti odgovornih za visoko školstvo i znanost. Karakteristično za to razdoblje upravljanja visokim školstvom i Sveučilištem bila je centraliziranost. Potkraj 1945. normirani su organizacija i rad Sveučilišta, a u rujnu 1954. je uz pomoć novog zakona na sveučilištima uvedeno društveno upravljanje, čime je otvoren put proklamiranom pretvaranju fakulteta u samoupravne ustanove. Budući da se osjećao nedostatak visokoobrazovanih stručnjaka na raznim područjima, nakon rata je uslijedio nagli porast nastavničkoga kadra na cijelom Sveučilištu. U siječnju 1953. godine donesen je i ustavni zakon o osnovama društvenog i političkog uređenja Federativne Narodne Republike Jugoslavije, a u idućim mjesecima doneseni su i zakoni pojedinih republika koji su samo potvrđivali društveno-ekonomske i političke promjene do kojih je došlo nakon sukoba Jugoslavije s Informbiroom. Nakon raskida sa Staljinom KPJ je pokazivala značajniji interes za stav pojedinih intelektualaca, osobito sveučilišnih profesora prema njoj. Do svibnja 1949. godine sa Sveučilišta u Zagrebu bilo je isključeno 275 članova KPJ. Međutim, nisu sva isključenja bila vezana uz Rezoluciju Informbiroa. Radilo se ponajprije o studentima, a ne profesorima, kojih je bilo izrazito malo među članovima Partije.

Daljnje zakonske promjene događale su se od 1957., kada je Sveučilište definirano kao obavezna zajednica svih fakulteta, uz otvorenu mogućnost da se dopusti i osnivanje novih sveučilišta. Senat Sveučilišta već je prije zamijenjen Sveučilišnim vijećem, a osim Vijeća postojao je i Savjet Sveučilišta kao organ društvenog upravljanja. Na temelju istoga zakona formirana je i Sveučilišna skupština, kao tijelo koje je imalo zadatak birati rektora i prorektora, a činili su je svi nastavnici te predstavnici suradnika i studenata. Iako se u ondašnjim ocjenama novoga zakona o sveučilištu navodilo kako je upravo njime ukinuto upletanje državnih organa u rad fakulteta i sveučilišta, suvremena istraživanja dokazuju suprotno. Upozoravaju, naime, na činjenicu kako je društveno upravljanje značilo samo novi oblik nadzora nad kulturnim i prosvjetnim ustanovama. Upravo su savjeti formirani tako da bi vanjski članovi, imenovani od vlasti, mogli nadglasati one birane između zaposlenika pojedinih institucija. Osim toga, i u formalnom smislu preostao je nadzor Sabora NR Hrvatske nad radom Sveučilišta u Zagrebu, a preporuke u vezi s djelatnostima visokoškolskih institucija izdavala je i Savezna narodna skupština u Beogradu.

Radi modernizacije i racionalizacije rada na Sveučilištu provedeni su brojni projekti materijalne i kadrovske obnove te ujedinjavanja slabo opremljenih fakultetskih laboratorija, kabineta i zavoda u kvalitetne sveučilišne institute. Od kraja pedesetih pa do sredine šezdesetih godina ulažu se velika novčana i materijalna sredstva za izgradnju na čitavom Sveučilištu u Zagrebu. Samo u razdoblju od 1954. do 1958. godine u gradnju novoga školskog prostora, dogradnje i adaptacije investirano je oko dvije milijarde dinara. Od tada pa do kraja 1960-ih godina na Zagrebačkom sveučilištu udvostručen je broj studenata, nastavnika i suradnika, a povećana su i materijalna ulaganja te osnovani novi fakulteti. Sredinom 1950-ih Sveučilište je imalo devet fakulteta, a potkraj idućeg desetljeća u njegov je sastav ulazila već 31 ustanova, odnosno 26 fakulteta i pet visokih škola. Većina tih novih fakulteta osnivana je izvan Zagreba, tj. u Splitu, Osijeku, Rijeci i Zadru. Najveći broj studenata upisivao se na fakultete i visoke škole društvenih i humanističkih znanosti. U cjelini šezdesete su godine na Sveučilištu bile obilježene razvojem društvenih znanosti. Najprije se uvodi politologija, zatim sociologija, priznaje se važnost psihologije te se provode prva istraživanja javnosti uz pomoć novoutemeljenih odjela za javno mnijenje pri republičkim institucijama društvenih znanosti. Osim toga, mnogobrojni društveno-humanistički znanstvenici nakon studijskih boravaka na Zapadu i tamošnjim sveučilištima, po povratku u zemlju donose suvremeni kritički znanstveni aparat društvenih znanosti. Sve je to dovelo do toga da se upravo na domaćim studijima društveno-humanističkih znanosti počela oblikovati kritička i opozicijska misao.

Potkraj 1969. svečano je obilježena tristota obljetnica osnivanja visokoškolske nastave u Zagrebu. Toj su svečanosti prisustvovali brojni stari rektori, kao i najznačajnije osobe iz znanstvenoga, kulturnog i društvenog života. Tom je prigodom objavljena u dva sveska monografija o tristogodišnjoj povijesti Zagrebačkog sveučilišta, koju je pripremio Redakcijski odbor i njegov glavni urednik, povjesničar Jaroslav Šidak – glavna pokretačka snaga iza cijelog projekta.

Zbog stagnacije privredne reforme u zemlji, proglašene u srpnju 1965. godine, u drugoj polovici šezdesetih godina pojavili su se međutim znakovi ozbiljne gospodarske i društvene krize. Već 1968. pritisak nezaposlenosti postao je toliko jak da je izazvao političke poremećaje, osobito među mlađim generacijama. Masovne studentske demonstracije, koje su svoj poticaj imale u globalnom svjetskom i europskom studentskom buntu, započele su u Jugoslaviji u Beogradu 3. i 4. lipnja 1968. godine. Demonstracije su se vrlo brzo proširile i na Zagreb i Ljubljanu. Nakon što je policija u Beogradu spriječila ulične prosvjede, studenti su se povukli u zgrade fakulteta te su danonoćno održavali zborove, objavljivali proglase i akcijske programe. U svojim proglasima tražili su likvidaciju nezaposlenosti, ukidanje socijalne nejednakosti, poboljšanje materijalnog položaja studenata i njihov jači utjecaj na rješavanje nagomilanih društvenih problema. Zagrebački su studenti izrazili punu solidarnost s beogradskim studentima pa su na Filozofskom, Pravnom i Prirodoslovno-matematičkom fakultetu te Fakultetu političkih nauka održavali sastanke i rasprave o događajima u glavnome gradu. Po uzoru na svoje beogradske kolege koji su tamošnje sveučilište prozvali Crvenim univerzitetom Karla Marxa, zagrebački studenti su svoje sveučilište nazvali Socijalističko sveučilište Sedam sekretara SKOJ-a. Intelektualnu potporu dobili su od dijela sveučilišnih profesora okupljenih oko časopisa Praxis. U suzbijanju studentskih demonstracija i sprječavanju njihova izlaska na zagrebačke ulice aktivno su se uključile sve snage Saveza komunista. Sedmog dana demonstracija preko beogradske televizije studentima se obratio Josip Broz Tito, najavivši akciju protiv sporosti u rješavanju društvenih problema, priznavši da postoji »nedovoljno jedinstva među rukovodećim ljudima u provođenju tih mjera«. Osvrnuo se na potrebu otklanjanja »nesocijalističkih pojava«, o brizi za čovjeka i rješenje nagomilanih studentskih problema te ih je pozvao da se prihvate učenja i polaganja ispita. Iste večeri, 9. lipnja, studentsko je vodstvo donijelo odluku o prestanku demonstracija. U Zagrebu je toga dana održana konferencija Sveučilišnoga komiteta Saveza komunista uz prisutnost članova Predsjedništva, predstavnika Gradskog i Izvršnoga komiteta CK SKH, na kojoj je jednoglasno donijeta odluka da se iz članstva Saveza komunista isključe profesori koji su dali potporu studentskim demonstracijama. Isključeni su Gajo Petrović s Filozofskog fakulteta, Mladen Čaldarović i student Šime Vranić, među najistaknutijim pojedincima (nazivan i »jugoslavenski Dutschke«) s Fakulteta političkih nauka, pod obrazloženjem da su »pokušali svjesno razbijati Savez komunista i postojeće samoupravne institucije u našem društvu koristeći se nedemokratskim sredstvom u rješavanju naših društvenih problema«. Radilo se zapravo o »egzemplarnoj kazni« – isključeni su po jedan student, jedan nastavnik i jedan »praksisovac«. Nakon Titova govora, sjednice Sveučilišne konferencije SKH te isključenja iz SK, protesti zagrebačkih studenata su prestali. Posljedica studentskih gibanja 1968., osobito u Zagrebu, bio je dolazak na scenu nove generacije studenata i studentskih vođa. Vidljivo je to u živosti omladinskog tiska kao i pojavi Omladinskog tjednika ili Studentskog lista, u kojima će se raspravljati o tada suvremenim društvenim problemima. Dok su se u Beogradu dogodili žestoki sukobi između studenata-demonstranata i ondašnje milicije, protesti u Zagrebu bili su relativno mirni i ograničeni na Sveučilište u Zagrebu. Najistaknutiji sudionici iz studentskih i profesorskih redova kažnjeni su unutarpartijskim disciplinskim mjerama.

Iduća velika gibanja na Zagrebačkom sveučilištu zabilježena su ni tri godine poslije u vrijeme »Hrvatskog proljeća«. Dio hrvatskoga republičkoga partijskog rukovodstva, okupljen oko Savke Dabčević-Kučar, Mike Tripala i Pere Pirkera, dio kulturnih i znanstvenih radnika s Maticom hrvatskom kao mjestom oblikovanja njihovih ideja, te studentska organizacija na Sveučilištu u Zagrebu iskazivali su bliske koncepcije o stvaranju republičke državnosti, gospodarskih reformi i jačanju demokratskih oblika. Uz časopise pod okriljem Matice hrvatske, zatim Hrvatsko sveučilište, Hrvatski gospodarski glasnik, Omladinski tjednik, Tlo i Studentski list, te manje krutu uređivačku politiku u izdanjima novinske kuće »Vjesnik« i programima Radio-televizije Zagreb, stvorila se izrazito živa i raznolika dinamika na kulturno-informacijskom području. Svojom se kvalitetom osobito isticalo Hrvatsko sveučilište, na čijim su stranicama otvarana pitanja vezana uz reformu Sveučilišta, ali i brojni drugi aktualni kulturni, politički i društveni problemi. List je izlazio u nakladi od 10.000 primjeraka, imao je niz pretplatnika, a prodavao se i na kioscima. Potkraj 1970. hrvatski je nacionalni pokret dobio nova obilježja jer je za studenta prorektora izabran Ivan Zvonimir Čičak, koji nije bio član Saveza komunista. Još je u jesen 1968. za rektora Zagrebačkog sveučilišta izabran prof. Ivan Supek, također bez članstva u Partiji, čiji je glavni cilj bio stvaranje modernoga Hrvatskog sveučilišta. Smatrao je, naime, da sve fakultete treba udružiti u snažno sveučilište, svaki sveučilišni nastavnik trebao je ujedno biti i znanstvenik, a doktorat je pritom trebao biti prijeko potreban. Supek je ubrzo pokrenuo i vrlo cijenjeni časopis Encyclopaedia moderna. Međutim, Supekovi planovi opsežne reforme i povećanja učinkovitosti Sve­učilišta nisu provedeni, ponajviše zbog političkih zapreka. U travnju 1971. izabrano je u Savezu studenata Zagreba novo, nacionalno opredijeljeno vodstvo s Draženom Budišom na čelu, dok je za predsjednika Saveza studenata Hrvatske komplementarno izabran Ante Paradžik. Među studentima veliku su popularnost uživali još Šime Đodan i Marko Veselica, koje je potkraj srpnja 1971. Gradski komitet Saveza komunista Hrvatske isključio iz članstva zbog »nacionalizma i frakcionaštva«. Njih su dvojica, uz ekonomista Hrvoja Šošića, bila među najgorljivijim zagovornicima hrvatskih proljećarskih ideja i hrvatskih ekonomskih interesa.

U znak potpore reformskom dijelu partijskoga vodstva studentsko je vodstvo 22. studenog 1971. započelo štrajk na Sveučilištu. Iako je razlog štrajka bio devizni režim, neposredni povod bio je unitaristički puč predsjednika Republičkog vijeća Saveza sindikata Hrvatske Milutina Baltića, koji je iz vodstva toga hrvatskog sindikata izbacio njegova potpredsjednika sindikata Juru Sarića i Marka Veselicu. Studentsko vodstvo je prilikom proglašenja štrajka, među ostalim, zahtijevalo »da se nastava na Hrvatskom sveučilištu obustavi sve dok nadležni organi u ovoj zemlji ne donesu radikalna rješenja deviznog režima, koji će hrvatskoj radničkoj klasi omogućiti bitno drugačiji položaj u našem društvu«. Zahtijevali su i konstituiranje Hrvatske kao suverene države hrvatskog naroda, promjene u vanjskotrgovinskom i deviznom sustavu, itd., jasno dajući potporu Savki Dabčević-Kučar i Miki Tripalu. Tijekom štrajka Tito je pozvao partijsko vodstvo Hrvatske u predsjedničku rezidenciju i svoje omiljeno lovište u Vojvodini, u Karađorđevo. Nakon rasprave koja je trajala dva dana, Tito je otkazao svoju prethodno iskazanu potporu hrvatskom vodstvu i osudio njegovu politiku. Na sjednici Predsjedništva SKJ u Karađorđevu 2. prosinca 1971. predstavnici Saveza komunista svih republika i pokrajina osudili su hrvatsko partijsko rukovodstvo kao odgovorno za stanje u Hrvatskoj i za jačanje nacionalnog pokreta. Nakon tog sastanka partijski čelnici iz Hrvatske podnijeli su ostavke te je započelo masovno smjenjivanje svih onih koji su sudjelovali u tom nacionalnom pokretu. Zbog Titove odluke studenti su održali mirne demonstracije na tadašnjem Trgu Republike (danas Trg bana Josipa Jelačića) u znak potpore S. Dabčević-Kučar i M. Tripalu, a u vrijeme održavanja sjednice Centralnoga komiteta SKH 12. prosinca. Studentske demonstracije ponavljale su se svake večeri sve do 14. prosinca, kada je milicija mirne demonstracije nasilno razbila fizičkom silom i počela privoditi studente. Idućih dana uhićeno je 866 studenata, od kojih je više od polovice prekršajno kažnjeno zatvorom ili novčano, a protiv 35 osoba podnesene su kaznene prijave. Najpoznatije suđenje studentima održano je u Zagrebu u kolovozu i rujnu 1972. Prvooptuženi je bio Budiša, drugooptuženi Čičak, trećeoptuženi Paradžik, a četvrtooptuženi, Goran Dodig, koji je proglasio štrajk, branio se sa slobode. Presude su izrečene početkom listopada i sva su četvorica proglašena krivima: Budiša je osuđen na četiri godine zatvora i četiri godine zabrane javnog djelovanja, Čičak na tri godine zatvora i tri godine zabrane javnog djelovanja, Paradžik na tri godine zatvora i dvije godine zabrane javnog djelovanja, a Dodig na jednu godinu zatvora. I brojni drugi studenti osuđeni su na montiranim političkim suđenjima zatvorskim kaznama.

Nakon tih zbivanja na Sveučilištu u Zagrebu tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina nisu više zabilježena masovna događanja i protesti studenata. Dogodilo se nekoliko situacija, uglavnom fokusiranih oko studentskih domova, koje su bile s jedne strane neugodne za režim, a s druge strane su se prezentirale u javnosti kao društveno problematične pojave. Potkraj 1982. u studentskom domu na Lašćini dogodio se incident s pjevanjem proskribiranih pjesama, službeno ocijenjen kao nacionalistička manifestacija, nakon čega su uslijedile široke rasprave u organizacijama SK o prodoru nacionalizma u studentske redove i suđenja okrivljenim studenatima. Jedan veći incident dogodio se i početkom 1986. zbog povećanja cijene prehrane, kada su se studentski aktivisti pobunili protiv odluke Studentskog centra o podizanju cijena prehrane bez prethodnog dogovora i pristanka studenata, pa su u znak neslaganja odbili uzimati hranu. Nakon manjih protesta i nekoliko studentskih skupština u domu »Stjepan Radić« na Savi, bunt je brzo umiren.

I u potonjim desetljećima događale su se zakonske promjene koje su bitno utjecale na položaj Sveučilišta u Zagrebu. Temeljeno na Ustavu Socijalističke Republike Hrvatske iz 1974., Sveučilište se potkraj iste godine konstituiralo kao složena organizacija udruženog rada. Prema toj koncepciji su se npr. prosvjeta, zdravstvo i kultura kao društvene djelatnosti na osnovi sporazuma ili preko osnovnih i složenih organizacija udruženog rada (OOUR-a i SOUR-a) povezivale s radnicima u proizvodnji, što se tada nazivalo »podruštvljavanjem« visokog obrazovanja. Sve složene organizacije unutar Sveučilišta bile su obvezne organizirati i izvoditi interfakultetske studije za stjecanje visoke stručne spreme, interfakultetske poslijediplomske studije za magisterij i specijalizaciju, zatim organizirati izdavačku djelatnost, uskladiti nastavne planove i programe znanstvenog rada i koordinirati ostale djelatnosti, planirati kadrove itd. Predviđena su i zajednička tijela: Sveučilišna skupština, Izvršni odbor Sveučilišne skupštine, Sveučilišno znanstveno-nastavno vijeće te dužnosti rektora i prorektora koje je birala Sveučilišna skupština. Kao posebna zajednica Sveučilišta djelovala je stručna služba koja je obavljala upravno-administrativne poslove, računovodstvene i druge stručne poslove za Sveučilište – Tajništvo. Ondje su se pripremale i uređivale redovite publikacije koje je izdavalo Sveučilište, kao što su Red predavanja i Sveučilišni vjesnik.

Politička organizacija koja je okupljala komuniste bio je Sveučilišni komitet. Sveučilišnom komitetu se u okviru Zagreba često davao značaj pridodane općinske organizacije SK, u rangu ostalih općinskih komiteta. Svi su fakulteti imali i vlastite organizacije SK, koje su se na najnižim razinama dijelile na osnovne organizacije SK, okupljajući studente i profesore po nastavnim odsjecima, radne jedinice zajedničkih i stručnih službi, itd. Iako se tijekom 1970-ih stalno povećavao broj članova SK na Sveučilištu, društvena i ekonomska kriza rezultirala je opadanjem povjerenja u SK pa je u drugoj polovici 1980-ih bilo sve manje aktivnih članova, a potkraj 1980-ih neke organizacije SK nisu imale gotovo nikakav priljev članstva. Sveučilišni komitet je, sam po sebi, zrcalio politički nesistematičan odnos prema znanstvenoj zajednici, pa je tako u jednom trenutku 1979. ukinut, da bi poslije 1985. opet bio formiran.

Već 1971. godine je zakonski dalje reguliran status sveučilišnih nastavnika, koji su se od tada birali na vrijeme od pet godina, dok su suradnici birani na tri godine. Osim članova radne zajednice u tijelima upravljanja visokoškolskih ustanova jednom trećinom svojih članova sudjelovali su i studenti. Tijekom 1970-ih godina uslijedile su i daljnje promjene, pa su tako propisana pravila upisa na studije putem klasifikacijskih postupaka, stjecanje doktorata, itd. U šk. god. 1975/76. na fakultetima i interfakultetskim studijima na Sveučilištu u Zagrebu studiralo je 34.606 studenata, od toga 27.145 redovitih, a na poslijediplomskim magistarskim studijima 4186 studenata. Istovremeno je na Sveučilištu radilo oko 1600 stalnih nastavnika i oko 400 nastavnika u dopunskom radu (honorarni nastavnici), nešto više od 1200 asistenata i oko 500 drugih suradnika.

Visokoškolska nastava u umjetničkom području dugo je bila izvan Sveučilišta: u sastav Sveučilišta Akademija dramske umjetnosti ušla je tek 1979., a Akademija likovnih umjetnosti te Muzička akademija sljedeće godine. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina u sklopu Sveučilišta u Zagrebu osnovane su i neke vrlo važne institucije, kao što je Sveučilišni računski centar (SRCE), s ciljem pružanja sveobuhvatne, savjetodavne i obrazovne potpore institucijama i pojedincima iz akademske i istraživačke zajednice pri primjeni informacijske i komunikacijske tehnologije u procesu obrazovanja i istraživanjima. Utemeljena je i Sveučilišna naklada Liber (1970), čiji je pravni sljednik od 1990. Sveučilišna tiskara d.o.o., a u sklopu koje je izlazio i časopis Croatica. Još 1967. godine Zagrebačko je sveučilište osnovalo Referalni centar.

Važne ustanove koje su se brinule o prehrani, zdravlju i ukupnom standardu studenata Sveučilišta u Zagrebu bile su Studentski centar, koji s radom počinje 1957., i Studentska poliklinika. Potkraj pedesetih i početkom šezdesetih sagrađeno je nekoliko novih studentskih domova, dok je Studentsko naselje Šarengradska (današnji Studentski dom »Ante Starčević«) građeno tijekom 1960. i 1961. godine. Navedeni će domovi biti preuređeni i obnovljeni u vrijeme održavanja međunarodnih sportskih igara mladih, tj. Univerzijade u Zagrebu 1987. godine.

Sveučilište u Zagrebu se od vremena rektora Ivana Supeka znatnije otvara i prema inozemstvu i suradnji. Već u poslijeratnom vremenu nastavilo se s praksom dodjeljivanja počasnih doktorata uglednim stručnjacima, poput Nielsa Bohra, Ernsta Blocha, Wernera Heisenberga, Dorothy Hodgkin, Györgya Lukácsa ili Henrija Lefebvrea. Program suradnje održavao se i u okviru Interuniverzitetskog centra (IUC) za poslijediplomske studije koji je 1971. osnovan u Dubrovniku na inicijativu Zagrebačkog sveučilišta. IUC je osnovan kao udruga sveučilišta iz svijeta u zgradi koju je Sveučilište u Zagrebu sebi priskrbilo u Dubrovniku. Veliki projekt izgradnje nove zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice iniciran je još početkom 1970-ih uz izgradnju ostalih kapitalnih objekata u kulturi. Međutim, realizacija idejne koncepcije bila je otežana zbog višegodišnje politike štednje u domeni kulture i znanosti, kao i nesređenih imovinsko-pravnih odnosa na terenu. Konačno, nakon gotovo 18 godina priprema, započela je izgradnja nove zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice, polaganjem kamena temeljca u svibnju 1988. godine. Međutim, zbog niza daljnjih problema, a onda i rata u Hrvatskoj, završetak toga znanstvenog i kulturnog projekta dogodio se tek 1995., kada je zgrada svečano otvorena u sklopu proslave pete obljetnice Dana državnosti Republike Hrvatske.

Literatura

Antolković, Viktorija, Valentina Nedeljko i Francesca Vudrag, »Lipanjska gibanja: oralna historija studentskih demonstracija na Filozofskom fakultetu 1968. godine«, Pro tempore, 10–11 (2016), str. 92–128.

Berljak, Matija, »Položaj i djelovanje Katoličkog bogoslovnog fakulteta u sastavu Sveučilišta u Zagrebu«, Bogoslovska smotra, 86 (2016) 1, str. 31–65.

Bondžić, Dragomir, »Pisanje jugoslavenske i strane štampe o studentskim demonstracijama u Zagrebu i Skopju u svibnju 1959.«, Historijski zbornik, 64 (2011) 2, str. 499–513.

Gordogan, Tematski blok: 1968., 2/2004., Zagreb, 2004.

Ilakovac, Ksenofont i Snježana Paušek-Baždar (ur.), Ivan Supek (1915.– 2007.) u povodu 100. obljetnice rođenja, Rasprave i građa za povijest znanosti 15, Zagreb, 2015.

Jandrić, Berislav, »Prilog proučavanju studentskih demonstracija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1968.«, Časopis za suvremenu povijest, god. 34, br. 1/2002., str. 7–40.

Jandrić, Berislav, »Djelatnost sljedbenika rezolucije informbiroa u Hrvatskoj 1948.–1953«, Časopis za suvremenu povijest, god. 26 (1994) 2, str. 317–336.

Klasić, Hrvoje, Jugoslavija i svijet 1968., Zagreb, 2012.

Lengel-Krizman, Narcisa, »Numerus clausus – jesen 1940.«, Časopis za suvremenu povijest (Spomenica Bosiljki Janjatović), 38 (2006) 3, str. 1007–1012.

Maticka, Marijan, »Sidrišta hrvatske političke povijesti u 20. stoljeću«, Stoljeće promjena (katalog), Zagreb, 2000., str. 19–34.

Najbar-Agičić, Magdalena, »Sud časti Sveučilišta u Zagrebu kao element politike vlasti prema intelektualcima nakon 1945. godine«, u: Desničini susreti 2009. – zbornik radova, ur. Drago Roksandić, Magdalena Najbar-Agičić, Ivana Cvijović Javorina (Zagreb, 2011), str. 151–162.

Najbar-Agičić, Magdalena, Kultura, znanost, ideologija. Prilozi istraživanju politike komunističkih vlasti u Hrvatskoj od 1945. do 1960 na polju kulture i znanosti, Zagreb, 2013.

Najbar-Agičić, Magdalena. »Zagrebački studenti u prvom desetljeću nakon Drugoga svjetskog rata«, u: Zagreb 1924.–1930. i 1945.–1967. Društvo, kultura, svakodnevica. Znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem Desničini susreti 2018., ur. Drago Roksandić (Zagreb, 2019), str. 267–281.

Pavlaković, Vjeran, »Radicalization at the University of Zagreb during the Spanish Civil War, 1936–1939«, Historijski zbornik, god. LXII, br. 2/2009., str. 489–510.

Ponoš, Tihomir, Na rubu revolucije. Studenti ’71, Zagreb, 2007.

Povijest grada Zagreba, knjiga 2. (20. i 21. stoljeće), autori: I. Goldstein, G. Hutinec, Zagreb, 2013.

Preporod hrvatskih sveučilištaraca – anatomija slučaja Čičak, posebno izdanje časopisa Kritika, sv. 8, Zagreb, 1971.

Radelić, Zdenko, »Rat, država, nacija i revolucija: bitne pretpostavke komunističke represije u Hrvatskoj«, u: Represija i zločini komunističkog režima u Hrvatskoj, ur. Romana Horvat, Zagreb, 2012., str. 21–50.

Rajčević, Vojo, Studentski pokret na Zagrebačkom sveučilištu 1918–1941, Zagreb, 1959.

Salaj, Branko, »Proljeće i dijaspora«, Hrvatska revija 1/2002.

Spehnjak, Katarina – Cipek, Tihomir, »Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945.–1990.«, Časopis za suvremenu povijest, god. 39, 2/2007., str. 249–513.

Spomenica u povodu proslave 300 godišnjice Sveučilišta u Zagrebu, sv. 1–2, ur. Jaroslav Šidak, Zagreb, 1969.

Supek, Ivan, »Rad na reformi Sveučilišta«, Hrvatsko Sveučilište 1, 18. 3. 1971., str. 4–6.

Supek, Ivan, Tragom duha kroz divljinu, Zagreb, 2006.

Sveučilište Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Zagrebu 1874–1924. Spomenica akademičkoga senata, prir. Dragutin Boranić, Zagreb, 1925.

Sveučilište i revolucija, ur. Ema Derossi-Bjelajac, Zagreb 1970.

Sveučilište u Zagrebu, ur. Davor Delić i Slavko Goldstein, Zagreb, 1979.

»Studentski život« (tema broja), Hrvatska revija, br. 4, godište VII/2007., str. 27–49.