Stoljeća ususret mileniju: romanička crkva sv. Vida u Sv. Vidu Dobrinjskom

Otok Krk iznimno je bogat sakralnom spomeničkom baštinom. To je činjenica koja je dobro posvjedočena kako na samom fizičkom prostoru tako i u znanosti, napose u arheologiji, povijesti, povijesti umjetnosti itd. Antička baština otoka Krka bitno je utjecala na kasnije, srednjovjekovno doba, kada Hrvati nastanjuju otočni prostor. Oba ta razdoblja i danas nas mogu iznenaditi novim spoznajama – poglavito arheološkim istraživanjima kako na kopnu tako i pod morem (podvodni lokaliteti) koja su već donijela, te će zasigurno u budućnosti iznjedriti pregršt novih artefakata, podataka i tako utjecati na naše znanje i spoznaje o minulim vremenima i tadašnjim ljudima.

Među brojnim sakralnim zdanjima koja svjedoče kršćansku vjeru – na otoku prisutnu i ispovijedanu još od ranokršćanskog razdoblja – nalazi se i crkva sv. Vida u selu Sv. Vid Dobrinjski. Ta je crkva izgrađena tijekom 12. stoljeća i dala je ime današnjem selu. Uz nju – istom kulturnom i crkveno-duhovnom krugu – pripada crkva sv. Krševana (u blizini Milohnića, u uvali Mršićevo) i crkva sv. Dunata (Donata) na raskrižju puteva za grad Krk, Kornić, Bašku i Punat.

Crkva sv. Vida u Sv. Vidu Dobrinjskom (foto: Denis Lešić)

Vanjske dimenzije crkve sv. Vida iznose 11,70 × 4,46 metara s debljinom zidova između 0,70 i 0,90 metara, dok njezin zvonik ide u visinu 14,30 metara. To je jednobrodna građevina s polukružnom apsidom. Njezin svod presvođen je polukalotom. Uz crkvu je priljubljen – poslije podignuti – četverokatni zvonik. Povijest crkve istraživali su stručnjaci različitih profila od kojih se ističu Ivan Črnčić, Ivan Milčetić, Ljubo Karaman, Vjekoslav Štefanić, Ivan (Ive) Jelenović, Petar Skok, Andre Mohorovičić, Mihovil Bolonić, Sena Sekulić-
-Gvozdanović, Branko Fučić, Vladimir P. Goss, Miljenko Jurković, Ivo Petricioli, Tomislav Marasović, Ranko Starac, Franjo Velčić, Josip Kirinčić-Barović, Marijan Bradanović i dr.

Za razliku od drugih crkvenih zdanja iz ranoga srednjeg vijeka, ta crkva ima sačuvan dokument o utemeljenju, tj. svoju fundacijsku listinu – Darovnicu slavnoga Dragoslava, tradicionalno datiranu 1. siječnja 1100. godine. Ta se isprava s pravom uzima za naš najstariji poznati glagoljički pravni dokument te svojom starinom stoji na čelu hrvatskog diplomatarija: Listina hrvatskih – Acta Croatica. Nažalost nije do nas došla u svom izvornom obliku, nego je tijekom stoljeća bila prepisivana i prevođena. Do nas je tako danas stigao prijepis prijepisa i prijevod prijevoda! Stoga je isprava morala doživjeti određen preinake pa tako moguće i u svojoj datacijskoj formuli: »Va ime Hr(sto)vo. Amen. Let od Hr(sto)va rojstva .č.r. (= 1100.) na prvi dan jenara, pred Dobrinjem poli crikve s(vetoga) Vida«. Postoje stajališta da u navedenoj godini zapravo nedostaju dvije zadnje brojke (tj. dva glagoljska slova). To se pravda više s pozicije povijesti umjetnosti gdje se gradnja crkve stilski datira drugom polovicom 12. stoljeća – negoli paleografskom analizom (napominjemo da se u sačuvanim prijepisima, prijevodima i drugim kasnijim ispravama uvijek navodi 1. siječnja 1100. kao datacija Darovnice slavnoga Dragoslava). Također treba napomenuti da je 1. siječnja 1100. bio dan nedjelja i prijestupna godina, ali to tada nije bila i Nova godina. Naime, u to je vrijeme godina započinjala uglavnom na Božić (25. prosinca).

I imenska formula patrona – utemeljitelja navedene crkve može izazvati dvojbe, ali je opće prihvaćeno Dragoslav unatoč nekim drukčije izraženim mišljenjima. Tako u jednom dokumentu Mletačke Republike od 1. rujna 1634., a kojim se rješava spor oko dobrinjskih crkava sv. Vida i sv. Jurja, na talijanskom jeziku stoji: »testamento del q.m Slauid Drageslau de di Primo Zenaro 1100.« – dakle Slavid Dragoslav.

U ispravi se navodi da je crkvu posvetio krčki biskup (no, nije nam poznato njegovo ime jer u obzir dolazi nekoliko krčkih biskupa koji su svoju službu obavljali potkraj 11. i u 12. stoljeću), da ju je izgradio svojim sredstvima na svojoj zemlji »slavni Dragoslav« koji je ujedno opskrbljuje svime potrebitim prema kanonskom pravu: »I posvećena crikva rečena po gospodinu biskupu ... ku sazida od svojih vlastitih dobar i va svojih zemljah slavni Dragoslav, i pušćeni za juš patrnatuš njemu i svojim ostalim va viki po rečenom g(opodi)nu g(ospodi)nu biskupu od Kerka«. Ovdje treba skrenuti pozornost da je ius patronatus (»juš patronatuš«) – dakle – patronat nad crkvama, a što podrazumijeva skup povlastica s obvezama koje crkva daje utemeljiteljima (fundatorima) pojedine crkve, kapele ili određenog beneficija, uveden tek u drugoj polovici 12. stoljeća, što daje za pravo pomicanju navedene datacije te isprave.

Ukratko rečeno, Dragoslav daruje pokretna i nepokretna dobra, tj. brojne posjede, crkvi sv. Vida, s time da nakon njegove smrti patronat prijeđe na njegova tri sina (Stjepan, Vid i Mavar) i jednu kćer (Projeta): »po moĵoĵ smerti rečena crikva i z blagom gre mojim sinom: Stipanu i Vidu i Mavru i njihovim ostalim na viki i hćeri Proĵeti«. No, ako svi oni ne bi imali nasljednika crkva dolazi u posjed i pod sva prava kaptola i crkve sv. Stjepana u Dobrinju: »k(a)p(itu)lu i crikvi s(vetoga) Stipana od Dobrinja, ka je sada i ka bude naprida«, ali s otprije propisanim obvezama: »na dan s(vetoga) Vida, da se ima činit služit po kapitulu od Dobrinja i da njim ima bit dana vičera kapitulu, limozina ali prikaž, vsako leto, a na dan da čine račun i dobro guvernat crikvu. Od intradi da se ima davat crikvi s(vetoga) Stipana vsako leto va viki polovica od vse intradi (...)«.

I to je sve učinjeno pred svjedocima (»plovan ... i sudac Stanić, rečeni Domiče Kontiĵe, i Široma Rutabreški, Paval Klatial, Solkaje Karmeli i veće drugih svedok«), a što upućuje na činjenicu da je sama isprava napisana poslije jer za valjanost pravnog čina bila je tada najvažnija prisutnost svjedoka, dok je pisana forma u to vrijeme bila ipak u drugom planu. Ispravu je napisao: »Ĵa Kirin, sin Radonjin, pisac od komuna Dobrinja, na to i ovo pisah pravo i verno moljen od Dragoslava i biskupa«.

Konstatirajmo kako ta isprava sačuvana u prijevodu i prijepisu iz 1724. diplomatički nije autentična, no njezina povijesna vjerodostojnost u cjelini ili parcijalno nije osporena. Navedeni prijepis nalazi se u staroj, prvoj kapitulskoj knjizi dobrinjskoga kaptola (Stara kniga klera Dobrigna) koja obuhvaća razdoblje od 16. do 18. stoljeća, a čuva se u Župnom uredu u Dobrinju.

Tu je ispravu – fundacijsku listinu – nakon čitanja i publiciranja Ivana Črnčića, Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, Đure Šurmina, Vjekoslava Štefanića i Svetka Ušalja, paleografski i filološki obradio te kritički objavio Milan Mihaljević. Potom je 2017. publicirana u zborniku Hrvatske glagoljične i ćirilične isprave iz zbirke Stjepana Ivšića 1100 – 1527. / Acta Croatica – Hrvatski spomenici, koji je priredio Josip Bratulić. Nedavno je u časopisu Bašćina (21/2020) određene napomene donio Josip Justinić sadržajno i formalno usporedivši tri najstarije glagoljske dobrinjske isprave istaknuvši pritom sljedeće: »Darovnica slavnog Dragoslava najstariji je hrvatski pravni dokument pisan glagoljicom, nastao 1100. godine. Darovnica Jurja Pariježića napisana je 1230. godine, a Ambrozova 1321. godine. Slične su forme i sadržaja. Zamoljen od darivatelja – patrona, notar zapisuje kako je patron sagradio crkvu, Dragoslav svetog Vida, Pariježić svetog Jurja, a Ambroz svetog Ambroza. Posvetio ih je krčki biskup. Za održavanje crkve patron je darovao zemljišta i opisao granice darovane zemlje. Održavanje obreda darivatelj je povjerio dobrinjskom kapitulu i odredio kako će za to biti nagrađen. Nasljednicima je proglasio svoje potomke i rod, a ako ih s vremenom ne bi bilo, nasljednikom bi postao dobrinjski kapitul. Slijedi popis svjedoka te završna riječ notara odnosno prepisivača«.

U crkvenom i društvenom pogledu Darovnica slavnoga Dragoslava dosta jasno ocrtava ustroj grada Dobrinja, koji je tada općina ili komun sa sucem i općinskim pisarom, a poslije javnim notarom (bilježnikom) te ima župu sa župnikom (plovanom) na čelu, više svećenika koji su okupljeni u seoskom ili ladanjskom kaptolu (kapitul).

Bočni pogled na crkvu sv. Vida u Sv. Vidu Dobrinjskom (foto: Denis Lešić)

Vrlo je zanimljivo pitanje što se kroz sljedeća stoljeća događalo s crkvom sv. Vida. Iz sačuvanih povijesnih izvora – napose biskupskih vizitacija i sudskih sporova možemo si donekle približiti stanje i okolnosti kroz koje je prolazilo to crkveno zdanje.

Tako iz dostupnih arhivskih izvora doznajemo da je Ivan VII. Frankapan oko 1451. godine poklonio crkvu svetog Vida dobrinjskom kleru (kaptolu) i puku (općini). Neki iz toga zaključuju da je knez mogao biti »daleki nasljednik slavnog Dragoslava«. No, treba znati da su upravo Krčki knezovi Frankapani imali ne samo političku vlast na otoku nego također i pravo patronata na crkvenom polju. Unatoč tomu darovanju dobrinjski se kler u određenim razdobljima morao nanovo boriti sudskim putem za svoja prava nad tom crkvom. Potkraj 16. stoljeća, točnije 1590. godine, saznajemo da je crkva sv. Vida pridružena župnoj crkvi sv. Stjepana u Dobrinju, a tamošnji kler u njoj obavlja Službu Božju, dok samom crkvom upravlja dobrinjska bratovština sv. Stjepana s prihodom od oko šest dukata. O stanju same crkve piše da: »Sva je dobro uređena i urešena, ima posvećen oltar, palu, antependij i plahte; ima vrata sa svojim zaklopom. U njoj se svakoga mjeseca služi po jedna misa«.

Prilikom vizitacije iz 1609. godine bilježi se sljedeće: »Biskupski vikar je najprije posjetio kapelu sv. Vida koja je pod brigom i upravom ovoga (tj. dobrinjskoga – op. T. G.) časnoga klera koji je dužan da jedan put mjesečno ondje služi misu čitave godine. Našao je oltar urešen dvjema plahtama i kandelabrima. Ima staklenu svjetiljku, zvonik i zvono. Naložio je da se popravi krov i vrata. Prihodi se dijele među spomenutim časnim klerom«.

Nekoliko godina kasnije (1617) stvari su nešto drukčije: »Posjetio je (vizitator, op. T. G.) kapelu sv. Vida koja je pod juspatronatom bratovštine sv. Stjepana. Ima dobar prihod. Kapelan je sav kler koji je dužan služiti u crkvi misu jedan put na mjesec. Oltar nije posvećen, jer su pred petnaest dana odnesene relikvije. Ikona (»iconea«) je pristojna. Oltar je gol, ali ne zato, što ne bi imao svoga pribora, nego se pribor drži kod kuće poradi lopova. Naložio je da se kupi križ i da se popravi krov. Ima zvonik, ali nema zvonova«.

U vrijeme krčkog biskupa Alojzija Lippomana (1623–1640) optužilo ga se da je iz crkve sv. Vida uzeo jedan vrijedan srebrni križ. No, biskup je takvo što otklonio kao: falso.

U drugoj polovici 17. stoljeća, u biskupskoj vizitaciji iz 1659. godine, piše: »Kapela sv. Vida pridružena je bratovštini župne crkve sv. Stjepana. Ima samo jedan oltar, posvećen. Mensa mu je od kamena. Našao je tri plahte pod oltarom ... Ima staru palu u drvorezu ... s Majkom Božjom u sredini kako doji Djetića. Na desno je sveti ... a na lijevo sveti Rok. Naložio je da se napravi nova ikona sa slikom sv. Vida«. Tada je zatraženo popravljanje crkvenoga krova.

Pouzdano se zna da je crkva sv. Vida još 1780. godine bila čitava i u funkciji. No, 1788. ili 1789. naređeno je bilo da se crkva zbog trošnosti napusti, a njezin krov skine.

Prema pisanju Vjekoslava Štefanića u prvoj polovici 20. stoljeća: »Neki sujevjerni seljak je pri dnu zvonika jedne noći povadio vanjsko kamenje nadajući se, da će naći sakriveno blago. Tako je skinuo i kamenje koje je činilo luk nad ulazom. Sada se to kamenje ne može više pronaći, a g. Ivan Jelenović, knjižničar Higijenskog zavoda, uvjerava me da se sjeća iz djetinjstva, da je na tom kamenju bilo par slova, što je bez sumnje bila glagoljicom uklesana godina gradnje«.

***

Crkva sv. Vida bila je tako gotovo stoljeće i pol zapuštena. Njezina obnova uslijedila je 1940. i 1941., 1980. te 1999. i 2000. godine. Danas je u apsidi crkve kameni oltar s kamenim podnožjem. Iza oltara je retabl – triptih (Majka Božja s Djetetom u sredini, sv. Vid s lijeve strane, sv. Stjepan s desne), djelo fra Vinka Fugošića (1916–2003). Isti je umjetnik izradio i reljef sv. Vida na crkvenom zvonu.

To vrijedno sakralno zdanje – koje i danas ponosno stoji te svojim velikim zvonikom, ali malim crkvenim dimenzijama – plijeni pozornost ne samo znanstvenika nego i putnika namjernika, očekuje i u naše vrijeme posebnu skrb te daljnja istraživanja i propitivanja svoje zagonetne povijesti.

Korišteni izvori i literatura

Acta Croatica – Listine hrvatske, izdaje Ivan Kukuljević Sakcinski, Zagreb: Monumenta historica Slavorum meridionalium – Povjesni spomenici južnih Slavenah, knj. I, 1863.

Hrvatski spomenici – Acta Croatica, sv. I. (1100. – 1499.), zbirku I. Kukuljevića i R. Lopašića popunio i za tisak priredio Đuro Šurmin, Zagreb: JAZU (Monumenta historico-juridica Slavorum meridionalium, vol. 6), 1898.

Hrvatske glagoljične i ćirilične isprave iz zbirke Stjepana Ivšića 1100 – 1527. U latinicu preslovio i bilješke napravio Stjepan Ivšić. Transliteraciju osuvremenio, bilješke dopunio i za tisak priredio Josip Bratulić. Kazala osobnih imena i mjesta sastavio Zoran Ladić, Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (Acta Croatica. Hrvatski spomenici, knj. 1), 2017.

***

Bolonić, Mihovil: Otok Krk kolijevka glagoljice, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1980.

Bolonić, Mihovil – Žic-Rokov, Ivan: Otok Krk kroz vjekove, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1977., II. izdanje – Zagreb: Kršćanska sadašnjost i Biskupski ordinarijat Krk, 2002.

Bozanić, Anton: Dobrinj i dobrinjsko područje – povijesni hod i drevna župa (2. dopunjeno izdanje), Dobrinj: Općina Dobrinj i Glosa, 2018.

Bradanović, Marijan: Sakralna baština otoka Krka, Eurocity – putna revija Hrvatskih željeznica 66 (2010) 2: 38–43.

Bradanović, Marijan: Razvitak naselja na kvarnerskim otocima – primjer Dobrinja, Ars Adriatica 2 (2012): 139–156.

Bradanović, Marijan: Otok Krk u srednjem vijeku, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 2016.

Črnčić, Ivan: Dva slovjenska spomenika glagolicom pisana u Dobrinju l. 1100. i 1230., Zagrebački katolički list XI/29 (1860): 226–229.

Črnčić, Ivan: Krčke starine, Književnik II/1 (1865): 1–23 + faks.

Fučić, Branko: Glagoljski natpisi, Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1982.

Fučić, Branko: Terra incognita (3. izdanje), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2001.

Galović, Tomislav: Hrvatska glagoljička, ćirilička i latinička pisana kultura u ranome srednjem vijeku, u: Nova zraka u europskom svjetlu. Hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku (oko 550 − oko 1150), ur. Zrinka Nikolić Jakus, Zagreb: Matica hrvatska (Biblioteka Povijest Hrvata, sv. 1.), 2015., 272–295.

Goss, Vladimir Peter: Predromanička arhitektura u Hrvatskoj | Pre-romanesque Architecture in Croatia, Zagreb: Art studio Azinović, 2006.

Hercigonja, Eduard: Tisućljeće hrvatskoga glagoljaštva, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 2009.

Jelenović, Ive: Mikrotoponimija dobrinjskog područja na otoku Krku, Hrvatski dijalektološki zbornik 3 (1973): 151–322.

Jelenović, Ivo /Ive/: »Dota« crkvice Sv. Vida kod Dobrinja, Krčki kalendar 1939. (1939): 46–50.

Jurković, Miljenko, Romanička sakralna arhitektura na gornjojadranskim otocima, doktorska disertacija, Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu – Odsjek za povijest umjetnosti, 1990.

Jurković, Miljenko, Uloga Zadra, Clunya i kneževa Frankopana u promociji romanike na otoku Krku, u: Umjetnost na istočnoj obali Jadrana u kontekstu europske tradicije, ur. Nina Kudiš i Marina Vicelja, Rijeka: Pedagoški fakultet (Posebno izdanje Zbornika Pedagoškog fakulteta), 1993., 177–183.

Justinić, Josip: O tri najstarije dobrinjske darovnice, Bašćina 21 (2020): 21–26.

Karaman, Ljubo: Iz kolijevke hrvatske prošlosti. Historijsko-
-umjetničke crtice o starohrvatskim spomenicima, Zagreb: Matica hrvatska, 1930.

Kirinčić, Josip: Sveti Vid Dobrinjski (fotografije Igor Crnković – Želimir Maričić), Sveti Vid Dobrinjski: Općina Dobrinj i Glosa, 2015.

Kirinčić, Josip – Velčić, Franjo: Darovnica slavnoga Dragoslava (900 godina crkve sv. Vida i spomena Grada Dobrinja) 1100. – 2000., Dobrinj: Općina Dobrinj i Glosa, 2000.

Marasović, Tomislav: Dalmatia praeromanica. Ranosrednjovjekovno graditeljstvo u Dalmaciji. 2. Korpus arhitekture: Kvarner i sjeverna Dalmacija, Split – Zagreb: Književni krug, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2009.

Mihaljević, Milan: Dosadašnja čitanja darovnice slavnoga Dragoslava, Fluminensia XII/1–2 (2000): 1–15.

Milčetić, Ivan: Arkeologično-istorične crtice s hrvatskih otoka, Viestnik Hrvatskoga arkeologičnoga družtva VI/2 (1884): 50–55.

Mohorovičić, Andre: Problem tipološke klasifikacije objekata srednjovjekovne arhitekture na području Istre i Kvarnera, Ljetopis JAZU za godinu 1955. 62 (1957): 486–536.

Petricioli, Ivo: Od Donata do Radovana. Pregled umjetnosti u Dalmaciji od 9. do 13. stoljeća, Split: Književni krug, 1990.

Sekulić-Gvozdanović, Sena: Grafički prilog tipologiji hrvatske sakralne arhitekture do romanike, u: Prilozi istraživanju starohrvatske arhitekture, gl. ur. Andre Mohorovičić, Split: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti – Kabinet za urbanizam i arhitekturu, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Centar za arhitekturu i urbanizam u Splitu, 1978., 149–156 + tab.

Skok, Petar: Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima. Toponomastička ispitivanja, sv. I–II, Zagreb: Jadranski institut Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 1950.

Starac, Ranko: Crkva sv. Vida Dobrinjskog – kutak na osami za unutarnja promišljanja, Krčki kalendar 2000. (2000): 55–59.

Štefanić, Vjekoslav: Povijest crkve sv. Vida kraj Dobrinja, Krčki kalendar 1939. (1939): 39–46.

Štefanić, Vjekoslav: Glagoljski rukopisi otoka Krka, Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (Djela JAZU, knj. 51), 1960.

Trinajstić, Mladen: Priča o crkvi svetog Vida i Darovnici slavnoga Dragoslava, Novi list od 14. prosinca 2020. /br. 24077, god. LXXIV/ [Otočni Novi list, br. 287], str. 8.

Ušalj, Svetko: Listina slavnog Dragoslava, Hrusta /Gabonjin/ 4 (1994): 8.