Stoička snaga u odiseji zla

Mnoštvo je knjiga o stradanju Židova u Drugome svjetskom ratu, ali je malo onih koje imaju literarnu i psihološku snagu, slikovitost i stoički mir, unatoč stravičnom nemiru svijeta. Odnosno, malo je autora koji su u kolektivnoj tragediji slojevito ušli u pojedinačne psihe, koji su dočarali misterij zla, a da se njime nisu zarazili. Među našim dobrim autorima (autoricama) koji su antisemitizam dočarali sjajnim perom i stoičkom snagom jest spisateljica, pjesnikinja i znanstvenica Jasminka Domaš. Njezina knjiga Kadišl i nebeski putnici važan je doprinos literaturi posvećenoj progonu Židova u Zagrebu za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Zlo koje je prognalo narod u smrt sveprisutno je i neobjašnjivo, stoga prognani mogu samo prihvatiti ulogu žrtve, pasivno živjeti između bivšeg postojanja i nepostojanja u logorima, a na toj tankoj liniji između života i smrti odvija se radnja ovoga djela. Mnogi se Židovi skrivaju u Zagrebu, iščekuju nacističke agente koji su sveli njihov identitet na anonimnost – u tom užasnom paradoksu biće mora biti nevidljivo da bi bilo živo. Biće u okovima straha ne može mrziti, opirati se, može samo trpjeti i živjeti svoj život unatrag. Neki logoraši pokušavaju pripitomiti strah, utihnuti ga, sjediniti patnju i strpljenje. Neki nastavljaju vjerovati u Boga, neki ga se odriču jer su stavljeni na užasnu kušnju iz koje ne mogu izići kao pobjednici. Sve te dvojbe vrte se u izvrsnoj knjizi Jasminke Domaš, koja se lako čita, a teško proživljava, no na kraju izaziva gotovo nebesku katarzu u kojoj bi trebali uživati u miru ne samo Židovi nego svi ljudi ovoga i onoga svijeta.

Samo dobar pisac (u ovom slučaju spisateljica) može mirnim rečenicama dočarati potpuni moralni rasap svijeta za vrijeme nacističke diktature. Knjiga Kadišl i nebeski putnici doista je zanimljivo i dobro napisana storija o stradavanju Židova u Zagrebu, kada se po gradu stavljaju proglasi, plakati o strijeljanjima, zabrane druženja sa Židovima, kada haraju ustaše i prolaze motori s Nijemcima. Sva ta stravična buka u djelu Jasminke Domaš svodi se na zaglušujuću, muklu tišinu u dušama koje iščekuju smrt i pitaju se gdje su nestala njihova djeca, susjedi, odnosno svi bližnji. U vojničkoj strci život lika »sabija« se, pa će jedan lik reći: »čak mi je i struja isključena, a Hitler uključen u život«.

Obuzima nas doista neobična struktura knjige – svi likovi, nekada ugledni ljudi, profesori, knjigovođe, umjetnici, a i pošteni obrtnici, kojima se život iznenada preobražava iz mira u pakao, jedan po jedan pričaju svoju životnu priču, kratko, sažeto, kao da napuštaju svijet posljednjom oporukom koju šalju svima. Šalju je i sebi i drugima, i zemlji i nebu, i čovjeku i Bogu. Knjiga je satkana od mnogobrojnih epizoda što ih kazuju ljudi u strahu od hajke, a svaka pojedinačna kratka epizoda toliko uvjerljivo dočarava jedan život da bi se svaki monolog mogao dopisati i kao posebna ispovijest. Jasminka Domaš kreirala je tako niz malih priča u kolektivnoj priči o režimu zla i koliko god ti kratki oproštaji sa svijetom bili uronjeni u okrutnu stvarnost, često imaju i anđeoska krilca, jer se patnja sjedinjuje s višom silom koju valja otrpjeti, čak i kada se u nju sumnja. Iskusna spisateljica Jasminka Domaš ne zapada u naivni dualizam, po kojem se ova dolina suza iskupljuje u mirnoj vječnosti – neobjašnjiva okrutna sudbina Židova izaziva i religioznu skepsu, odnosno autorica širi biblijsku lepezu od nevjere do vjere, kao što zapada i u nepregledni žrvanj ljudske psihe. U svijetu u kojem Zlo juri futurističkom brzinom, muti se ljudska svijest, ‘ja’ se okreće oko svoje osi, preokreću se sudbine, drmaju se u dušama sve sile ovoga svijeta. A svu tu dinamiku autorica dočarava čitljivo nanizanim rečenicama, stapajući vješto mir i nemir, dvije posve različite sile – unatoč tektonskim poremećajima civilizacije, Jasminka Domaš uspijeva satkati uravnotežen tekst bez stilskih turbulencija, tekst koji se lako čita, a vrlo suptilno proživljava. Autorica ne opisuje direktno nacistički harač, nego »odraz« zbilje u psihama likova koji se pojavljuju i nestaju poput sekvenci u crno-bijelom filmu, a njihove mračne sudbine nalik su filmskim crno-bijelim osvjetljenjima, osjenčavanjima i zatamnjenjima. Iako se život likova prije rata prikazuje vrlo slikovito, kao niz prizora u boji, sve te boje života gasnu pred crnom kugom koja različite živote sjedinjuje u koloni smrti. Ni trunka mržnje, ni mrvica osvete – ljudskost okovana zlom postaje bezimena i bezglasna, no Jasminka Domaš dala je toj ljudskosti itekakav glas, itekakvu sliku.

Iznenađuje nas dubina i brzina teksta – sve te osobe, jedna po jedna, ostavljaju svoje posljednje pismo svijetu, a onda se pretvaraju u sjene koje iščezavaju na horizontu, na kojem i Bog katkada ostaje zatečen i nijem. U svakoj ispovijesti lika koji se skriva čekajući logor otkucavaju zadnji sati života, u kojima valja »pospremiti« sve bivše snove i nade, ukoričiti bivši život za neki drugi, bolji svijet. Smrt odbrojava posljednje taktove poput sata, broji posljednje sate, minute, sekunde, a čovjek u strahu korača unatrag, nižući uspomene iz svoga naglo umrtvljena života. Ta kratka pisma bez jasne adrese (žrtve ih šalju sestrama, braći, Bogu) imaju i metafizički smisao – u stravičnom životu piše se i o dobru i zlu, vjera i sumnja intenzivno se prepleću, nižu se pitanja bez odgovora (kako ponižen dočekati Mesiju, kako u ponoru patnje doživjeti uskrsnuće, kako nestati sa svijeta s ukradenim identitetom, imovinom, dostojanstvom, kako nastaviti postojati i nakon smrti). Jasminka Domaš posvetila je ovu knjigu anonimnim žrtvama, oživila je sve stvarne i nestvarne živote i sudbine dok su one postajale samo broj za transport. Užas je još veći kada poniženi i ustrašeni ljudi pod terorom moraju postati nevidljivi. Jasminka Domaš ovom je knjigom pokazala empatiju prema svim žrtvama čije anonimne priče ostaju autistične, nevidljive, nepročitane, nedoživljene. Upisala ih je snagom svoga literarnog pera u povijest. Te oživljene priče nisu labave, površne, nego snažne, slojevite i dramatične. Svaka priča u ovoj velikoj priči prepuna je dvojbi, pa ima i posebnu dramsku snagu. Neka pisma (oporuke) jesu i brod u boci, slanje informacija svijetu o prešućenoj strahoti.

Priče likova u knjizi Kadišl i nebeski putnici počinju uglavnom nostalgično, sjećanjem na život prepun lijepih detalja, kada su radili kao ugledni građani, profesori, umjetnici, obrtnici, okupljali se u svojim obiteljima, prijateljevali s onima koji su im okrenuli leđa... režim kao da je nožem prerezao njihova postojanja na tri dijela – na nepovratnu prošlost, jezivu sadašnjost i crnu budućnost. Tako jedan lik kazuje: »Pokušavam se sjetiti svih onih koje sam voljela, pokušavam se sjetiti svih onih kojima sam ja nešto u životu značila. Bol u prsima sve je jača, kao da neću živa stići na odredište. Moje je srce sada poput voska, ono je u nestajanju. Ovdje mi nitko ne zna ime. Ja sam samo svijeća koja iz sata u sat, dogorijeva«.

U tom paklenom kolopletu, u kojem glasni užas često prelazi u šokantnu, gluhu tišinu, prepleću se i vjera i nevjera, u strahu se duše paraliziraju, one su posve zatečene u svojoj zatočenosti, pa se sa skepsom pitaju i o Božjem naumu. Zapadaju i u gotovo hipnotički misaoni vrtlog, pokušavajući grčevito objasniti svrhu Zla na ovome svijetu, a koje se opire objašnjenju. Fašistički svijet zarazio je ljude gorućom nevjerom koju je teško nadvisiti čistom vjerom. Tako jedan Židov piše: »Zar opet? Pogroni, stradanje, pljačke, paleži, uništenje, deportacije, zgarišta, bježanje, skrivanje, gladovanje, bolest, neimaština, otimačina, varanje, strijeljanje, zatvori, depresija, ruševine, ubojstva i samoubojstva. Logori. Teško mi je to izreći, ali osjećam, Gospode, nebo će se isprazniti i zemlja opustjeti i mnogi će prestati u Tebe vjerovati. Jer ostaješ nijem, a Zlo nas grabi, pali, davi i likuje.«

No, iako je ova knjiga tematski strašna, sva u emanaciji Zla, osjeća se njezina snaga humanosti – žrtve koje je autorica tako zorno prikazala stavile su na dlan svoje preostale živote pogažene strahom. Preostaje nam suosjećanje, katarza, empatija, vjerovanje da će Zlo, koje je dosegnulo svoj vrhunac, nekada, negdje... polagano nestajati.

Jasminka Domaš duboko je zašla u sve slojeve ljudske psihe prepunjene uspomenama, strahom od života i još šire, od postojanja koje u užasu postaje apstraktna bol, ništavilo. U mnogim monolozima čovjek, kojega su ogolili nacisti, stoji između svoga postojećeg i izgubljenog ‘ja’, stisnuo se između života i smrti, vidljivosti i nevidljivosti. Tako jedan Židov govori: »Postojim i ne postojim. Ja više nisam ja. Ovi dronjci na meni, ovaj osjećaj neizrecive gladi, odrezali su mi kosu, uništili prošlost, srezali budućnost. Imam li ja još ikakvu osobnost? Moja velika obitelj je nestala. Prvo su braću i oca odveli u Jadovno pa zatim stričeve u Jasenovac, naposljetku su mene gurnuli u stočni vagon. Užasavam se pri pomisli vidjeti svoje lice i što su u logoru od mene napravili. Htjela sam sama dokrajčiti ovu muku, a onda mi je jedna žena iz barake rekla: ‘Nemoj, jer nikada nećeš saznati kraj’. I tako sam odustala.«

Knjiga je puna izvrsno karakteriziranih likova čije bogate priče u malim pasusima zgušnjavaju tekst – nigdje nema praznog mjesta, ni jedna rečenica nije suvišna, ni jedna riječ, ni jedna gesta, ni grimasa, čak ni mig oka. Takvom strukturom teksta Jasminka Domaš opisuje uspaničene ljudi koji žure zaokružiti svoj život pred smrću koja brzo, prebrzo korača prema njima.

Knjiga završava pismom posljednjega preživjelog Židova, koji moli kadišl za sve mrtve i snagom vjere odvodi ih u Kuću živih. Tako se na kraju duhovna, nebeska sfera rasprostire nad ovozemaljskim svijetom poput pokrivača što prekriva sve zlo svijeta. Koliko god paradoksalno zvučalo, ova sjajno napisana knjiga jest svojevrsna poezija zla, jer autorica zalazi u sve slojeve ljudske psihe u kojoj se prepleću sve nijanse boli, straha, užasa, metafizike, samo izostaje osveta. Stravična mržnja može se »dočekati« samo šutnjom. Jasminka Domaš izbjegla je svaku patetiku, pa je čudesno kako je iz realističnoga proznog teksta iznikla poezija patnje.

Jasminka Domaš, zaključimo, napisala je kratku, ali sadržajno bogatu knjigu nižući jednostavne rečenice, jer stvarnost je dovoljno okrutna, pa ju ne treba posebno stilizirati. No te jednostavne rečenice autorica je sklopila u sjajne i vrlo dirljive životne priče koje su i kronika, i ispovijest, i roman... Zbog posebna stila knjigu je teško žanrovski definirati, a to znači da je svoja, drukčija od drugih. Sav užas terora, i vanjski i duševni, uspjela je gotovo savršeno prikazati. U ovu knjigu, koja ima nešto više od sto stranica, stalo je sve što se o holokaustu, o Zlu i dobrim ljudima moglo reći.