Riječka pustolovina preteče talijanskoga fašizma Gabrielea D’Annunzija

Budući da se nakon završetka Prvoga svjetskoga rata godine 1918. pobjednici nisu mogli složiti u pitanju komu pripojiti Rijeku, ona je proglašena Slobodnom Državom, koja je nakon četiri godine postojanja ukinuta zbog prevratničke okupacije u režiji talijanskoga književnika i prethodnika fašizma Gabrielea D’Annunzija s njegovim paravojnim arditima kojih nije bilo više od nekoliko stotina, ali koje su riječki Talijani pozdravili kao osloboditelje dok su ostali stanovnici grada bili protiv toga nasilja. Rijeka je Rapalskim ugovorom nakon D’Annunzijeve okupacije bila pripojena Italiji.

Priča o D’Annunzijevoj riječkoj pustolovini davno bi bila zaboravljena da ju nisu ponovno oživili talijanski iredentisti skupa s fašističkim crnokošuljašima i gradskom upravom Trsta koji su 12. rujna 2019. upravo na stotu obljetnicu njegova upada u Rijeku otkrili spomenik talijanskom književniku i pustolovu u samom centru grada, na zaprepaštenje hrvatske i slovenske javnosti. Njemački publicist Kersten Knipp posvetio je svoju knjigu ne samo riječkoj avanturi toga talijanskoga književnika nego i fenomenu posebnoga, gotovo revolucionarnoga života u toj, kako je definira Knipp, fašističkoj komuni, koja je fascinirala tadašnje Talijane, ali nažalost nije zaboravljena ni do danas. D’Annunzio nije bilo tko, u književnosti nije neka veličina, ali njegov politički život nije u Italiji izgubio na privlačnosti, što se očituje u proslavi stote obljetnice njegova osvajanja Slobodne Države Rijeke, stvorene voljom Lige naroda, i sve do pada talijanskoga fašizma izgubljene za matičnu državu Hrvatsku.

Budući da Knippova knjiga nije prevedena na hrvatski, opisat ću njezin sadržaj i donijeti ocjenu djelovanja njezina glavnog junaka Gabrielea D’Annunzija kao i političkog okruženja u kojem je bio aktivan. Njemački publicist opširno opisuje D’Annunzijevo prijateljevanje s Benitom Mussolinijem, koji je kao prvi među talijanskim političarima uvidio da se nacionalističkom frazeologijom može osvojiti više pristaša nego socijalnom retorikom. Bilo je to u vrijeme kad je Italija nastojala nadoknaditi u osvajanju kolonija ono što su njezine suparnice Francuska, Velika Britanija, Belgija i Nizozemska učinile stoljeće prije, ali Talijani pri tome nisu bili toliko uspješni kao njihovi suparnici jednostavno zbog toga što njihova vojska nije bila dovoljno snažna kao armije ostalih Europljana koji su u Africi vodili svoje osvajačke ratove. U to doba D’Annunzio se više bavio jačanjem vlastite književne reputacije i njegovanjem svojega krhkog i niskog tijela. Ali i politika ga više nikad nije napuštala. Tako je objavio esej u kojem je žalio što Italija zatvara oči pred sve većim naoružavanjem ostalih velikih europskih država, pa čak zanemaruje i vlastitu ratnu mornaricu. Premda je bila pobjednica u ratu, službena Italija osjećala se poniženom jer nije dobila sve ono što je željela glede teritorija u Europi i Africi. Mladi pjesnik čak ulazi u parlament kako bi na to upozoravao premda ne drži mnogo do predstavničke demokracije. Kao parlamentarac, kako naglašava Knipp, D’Annunzio otkriva moć izgovorene riječi, a to je u praksi značilo da kao govornik osvaja mase, što mu je poslije dobro došlo u riječkim nastupima s balkona Guvernerove palače, ali i drugdje gdje se isticao kao zagovornik političkoga nasilja.

U to vrijeme Italija se počela industrijski snažnije razvijati, u Torinu je osnovana glasovita tvornica automobila Fiat, a među intelektualcima se proširio Manifesto de futurismo (Manifest futurizma), književnika Filippa Tommasa Marinettija, u kojem je zagovarano unapređivanje svega duhovnog i materijalnog u svrhu njihova ubrzanja u civilizacijski zaostaloj Italiji, pa je stoga bio prihvaćen posebno intenzivno u kulturnim krugovima. Futuristi su kritizirali i vladu u Rimu koja je oklijevala u osvajanju kolonija i nije se dovoljno pripremala za nadolazeći Prvi svjetski rat. Po Knippu, i D’Annunzio biva očaran novim tehničkim mogućnostima ubrzanja života pa se sve više zanima, i u svojim romanima opisuje ne samo Fiatove automobile nego i zrakoplove, pri čemu nikad nije postao pilot, nego je uvijek sjedio iza upravljača aeroplana kao kopilot s drugim zadatcima, primjerice kao bacač letaka.

Zanimljivi su pri tome D’Annunzijevi opisi letenja koje Knipp citira, a bilo je to za talijanskoga književnika kao nekakvo religijsko nadahnuće kad piše kako je pilot povezan sa zrakoplovom u obliku križa kao otkupitelj čovječanstva i time preuzima ulogu Božjega sina pa iznad ratnih poprišta djeluje s Božjim blagoslovom, čak i još više, kako je pisao u francuskim novinama Matin: Pilot je ne samo sin Božji nego i sam Bog! Takvo bogohuljenje nije daleko od hibrisa, oholosti i gubitka osjećaja za stvarnost.

Ne treba posebno isticati da je D’Annun­zio, po Knippu, bio odlučujući zagovornik rata. Smatrao je da Italija mora sudjelovati u oružanom pohodu i navijestiti rat dvama germanskim carstvima, Njemačkoj i Austro-Ugarskoj, od kojih potonja nije imala njemačku većinu, ali to njega nije zanimalo jer je Slavene smatrao nižom rasom. Zagovaranje rata podizao je u svojim govorima na pseudoreligijsku razinu, mijenjajući sadržaj Isusove Propovijedi na gori riječima: Blaženi oni koji imaju mnogo jer oni mogu dobiti još više... Blaženi oni koji čekaju i nadaju se jer oni ne razbacuju svoju snagu nego je jačaju zahvaljujući disciplini rata... Sebe ponovno vidi u ulozi Božjega sina, odnosno kao pjesnik vjeruje da postaje prorok.

D’Annunzio zagovara rat i zbog osobnih razloga, naime posudio je velike svote novca koje nije mogao vratiti pa bježi u Francusku, gdje je nedostupan svojim vjerovnicima. Od vojnoga guvernera Pariza dobiva dozvolu da posjećuje frontu ali samo kao promatrač te temeljem svojih doživljaja zaključuje: Rat je ozdravljenje svih nevolja, opraštanje svih pogrješaka i ponovno uspostavljanje mladosti i snage. Nakon što je Italija potpisala Londonski sporazum s Antantom prema kojem je dobila obećanje o dobivanju novih teritorija, navješćuje rat Središnjim silama, a on, koristeći se novim političkim stanjem, u trijumfu se vraća u Italiju, gdje ponovno drži pseudoreligijske govore, koje pacifist i dobitnik Nobelove nagrade, francuski pisac Romain Rolland, ovako karakterizira: Ovaj čovjek kao utjelovljenje literarne himbenosti drznuo se da nastupa kao Isus. On inscenira Isusa, krivotvori Propovijed na gori kako bi Italiju naveo da prekrši ugovore i navijesti rat onima koji su do jučer bili njezini saveznici. Te riječi velikog Francuza najbolje govore koliko su neki istaknuti europski intelektualci malo cijenili D’Annunzijeve izlete u politiku, premda su bile poljepšavane literarnim opisima njegovih pustolovina.

D’Annunzio se ne susteže ni od zagovaranja nasilja ako ono, kako govori, služi sprječavanju propasti domovine, pri čemu izražava goli prijezir prema parlamentu i vladi, služeći se najgorim populističkom rječnikom, koji austrijski književni kritičar Alfred Polgar ovako ocjenjuje: Njegovi neumorni, poletni i vatreni govori doveli su narod Italije ili barem narod sjevernotalijanskih gradova u neophodno stanje opijenosti u kojem su želje zamijenile stvarnost, a nade su postale ispunjene činjenice.

U slične je ratne bubnjeve udarao i Benito Mussolini, koji je u jednom govoru istaknuo: Rat mora pokazati Talijanima što je Italija. On pred svima mora odbaciti legendu da se Talijani ne znaju boriti... On svijetu mora pokazati da je Italija sposobna voditi rat, jedan veliki rat. Joj, sve što se u ratu zbivalo tamo gdje su vojevale talijanske postrojbe, govori drukčijim jezikom: Talijani su samo pazili da se što prije izvuku iz ratnih okršaja, kako u Prvom tako i u Drugom svjetskom ratu. Knippova knjiga to uvjerljivo dokazuje.

Iz Knippove knjige saznajemo da je D’Annunzio doživljavao rat u prvom redu kao laku pustolovinu, a ne kao ostvarenje ratničke vještine i junaštva. Talijansko vojno zapovjedništvo nije ga poslalo u rovove na frontu, nego je dobio zadatak da iz ratnih zrakoplova kao kopilot baca letke na neprijateljske postrojbe i gradove, kojom prilikom je doživio osobno ranjavanje i smrt jednoga svojega suborca, ali ti su mu pothvati donijeli i veliku popularnost premda se znalo da Austrija nije imala protuzračnu obranu. U vojnom pogledu ti letovi nisu bili odlučujući za ishod rata, nego su imali gotovo isključivo promidžbeni učinak, a autor knjige o D’Annunziju ocjenjuje njegovo sudjelovanje u ratu kao privilegirani turizam. No činjenica da se talijanski pjesnik usudio bacati letke čak nad Bečom donijela mu je u Italiji veliku slavu. Prvi svjetski rat na talijanskoj fronti uzduž Soče bio je uglavnom rovovski u kojem se masovno umiralo bez velikih ofenzivnih gibanja, pa Kersten Knipp zaključuje kako rat koji su doživljavali obični vojnici nije imao ništa herojsko i uzvišeno, što je po našem mišljenju velika pouka i poruka ove knjige.

Prvi svjetski rat je nakon nešto više od četiri godine trajanja završen, pobjednici i pobijeđeni slave njegovo okončanje zvonjavom i suzama radosnicama, ali D’Annunzio to tako ne doživljava pa u krugu svojih prijatelja ustvrđuje nezadovoljstvo glede završetka rata koji nas ostavlja nepovrijeđene i nekorisne. No pred Italijom se nalaze veliki zadatci da naplati svoje sudjelovanje u ratu golemim teritorijalnim dobitcima koji se, prema tajnom Londonskom utanačenju, sastoje od južnog Tirola, Istre, sjeverne i srednje Dalmacije, albanske luke Vlora, protektorata nad Središnjom Albanijom, grčkog otočja Dodekaneza i dijelova Otomanskoga Carstva. Zaista veliki teritorijalni apetiti jedne države koja se s velikim zakašnjenjem pridružila silama pobjednicama u Prvome svjetskom ratu. No to je bilo u suprotnosti s proklamacijom američkog predsjednika Woodrowa Wilsona o samoodređenju naroda, pa je Italija dobila tek polovicu onoga što joj je obećano u Londonu, ali je ostalo neriješeno pitanje budućeg statusa grada Rijeke, koji uopće nije bio spomenut u Londonskom protokolu. Tu je D’Annunzio vidio svoju šansu pa je izjavio kako se Talijani bez pripojenja Rijeke moraju zadovoljiti s vittoria mutilata, okrnjenom pobjedom.

Iz Knippove knjige saznajemo da su talijanski nacionalistički argumenti glasili kako se Talijani koji žive u enklavama na istočnoj obali Jadrana nikako ne smiju prepustiti samovolji slavenskih stanovnika, pa ako Wilsonovo načelo samoodređenja vrijedi za Slavene mora vrijediti i za Talijane koji žive među njima. Suprotni argumenti sa strane novoosnovane južnoslavenske države nisu imali odjeka u Italiji, u kojoj je pitanje Rijeke postalo ni više ni manje nego predmetom očuvanja nacionalnog dostojanstva. Nakon pregovora između najvažnijih državnika sila pobjednica postignut je sporazum da Rijeka postane Slobodna Država pod pokroviteljstvom Lige naroda, što je izazvalo žučne prosvjede u Italiji; bio je to u očima talijanskih nacionalista prvorazredni skandal koji je na­išao na golem odjek posebno u redovima otpuštenih vojnika, ratnih invalida, nezaposlenih i ostalih gubitnika rata, a tih je bilo na milijune. Država južnih Slavena, tek osnovana i djelomično gubitnica u Prvome svjetskom ratu (dio koji je pripadao Austro-
-Ugarskoj), teško se mogla oduprijeti talijanskim zahtjevima na Pariškoj mirovnoj konferenciji. Po našem mišljenju njemački je autor objektivno prikazao slabost pozicije austrougarskih južnih Slavena na pariškim mirovnim pregovorima.

Agitacija fašista i ostalih nacionalista padala je na plodno tlo među talijanskim nezadovoljnicima rezultatima rata. Tako je Mussolini pisao D’Annunziju: Pobjeda Italije ne smije biti okrnjena navodnom demokracijom i wilsonizmom onako kako ga shvaćaju Hrvati. Vlada u Rimu ipak je pozivala na poštivanje međunarodnih ugovora, ali vođe pobune Mussolini i D’Annunzio nisu se na to mnogo osvrtali, to više što su dobivali znakove ohrabrenja za planiranu riječku pustolovinu i od talijanskih krugova u samoj Rijeci.

Marš na Rijeku pod vodstvom Gabrielea D’Annunzija počeo je u Veneciji, gdje je pustolov imao svoje sjedište. Njegovoj postrojbi protivili su se ne samo vojnici pod kontrolom Lige naroda nego i talijanski zapovjednici koji su imali zadatak da čuvaju teritorijalni integritet Slobodne Države Rijeke. Kersten Knipp nazvao je okupaciju Rijeke smiješnim i na propast osuđenim pothvatom jer su svi ostali akteri u toj aferi bili protiv toga. Međutim, euforiju koja je vladala među talijanskim stanovnicima Rijeke rasplamsao je D’Annunzio s balkona Guvernerove palače sa samo nekoliko riječi: Talijani Rijeke. Ovdje sam. Danas vam više ne želim govoriti. Njegov govor nije sadržavao ni plan, a ni strategiju; D’Annunzio i njegovi nisu odali kako žele postupati idućih mjeseci. A na pitanje kako se prema svemu postavio kasniji fašistički Duce odgovor je prema Knippu bio da je D’Annunzio u Rijeci djelovao kao pjesnik, dok je Mussolini na događaje gledao prije svega kao kalkulirajući političar, što je još jedna lekcija iz povijesti koju dobivamo čitajući ovu knjigu, naime da u nesigurnim situacijama pobjeđuju odlučni i drski, a ne pravedni i mirotvorni.

Po njemačkom autoru kratki opis sva­ko­dnevice tijekom petnaestomjesečne okupacije Rijeke glasio je ovako: Od početka je to bio autosugestivni i pustolovni pothvat koji je snagu morao potražiti u sebi, ali bio je inspiriran i u europskom gledateljstvu putem redovitih novinskih izvješća. Tomu je pridonijela i saveznička vojna ograda oko Slobodne Države Fiume. Sve je povećano i pseudopolitičkim ritualima kao D’Annunzijevim mesijanskim govorima s balkona, dnevnim mimohodima s mahanjem zastavama i pjesmama, športom, njegovanjem nudizma i kultom muškosti. Tomu treba pridodati konzumiranje kokaina, barem u vodećem sloju grada, te snažnu erotiku jer mnoge su talijanske žene dolazile u Rijeku pridružiti se okupatorima grada, djelomično i kao prostitutke.

Grad je patio od gladi i drugih nestašica, izgubio je svoj kozmopolitizam i gospodarski postao slijepo crijevo na granici Italije, no to talijanskim nacionalistima nije smetalo, baš obratno, išlo je u njihovu korist. S druge pak strane, posebnosti života u Rijeci bili su označavane u društvenom smislu i kao avangardističke, što je jezgrovito opisao Kersten Knipp ovako: San koji su sanjali pjesnik i njegove pristaše bio je u stanovitoj količini zavodnički. Riječ je o velikoj temi 20. stoljeća: pobuni... U duhu pobune – pobune protiv svega i sviju, ali za sve i svakoga, Rijeka je postala izvor vremenski neograničenih uzbuđenja... Ovdje su se okupili divlji i neobuzdani muškarci (i ne manje neobuzdane žene), tako nestrpljivi i energični da su uklonili granice vremena pa je izgledalo da su uobičajena četiri godišnja doba povećali za još jedno »peto«. Općenito je ovo peto godišnje doba označeno kao izvanredno stanje koje je, primjerice, tipično za karneval. Sve je dopušteno (gotovo) se ništa ne mora, život dopušta izlazak iz uobičajenih uloga i dužnosti. Ozbiljnost se povlači pred raspojasanošću. Iznad svega lebdi »efemerna sloboda«, srca osvaja jedan »posebni utopizam«, okupljeni se ujedinjuju u »groteskno tijelo« koje »nikad nije bilo gotovo i nikad završeno«. Okupacija Rijeke bio je čudnovati pothvat. Tijekom nekoliko mjeseci u središtu međunarodne pozornosti Grad je lebdio izvan svake stvarnosti. Retorički je bilo – gotovo sve moguće. Ali hramalo je pri ostvarivanju.

Završno možemo ocijeniti Knippovu knjigu o D’Annunzijevoj riječkoj pustolovini vrlo povoljno kao veliku opomenu jer, kako izgleda, talijanski teritorijalni apetiti i danas nisu posve zaboravljeni među nekim ne baš nevažnim tamošnjim političarima. Sjetimo se samo riječi bivšeg predsjednika Europskog parlamenta Antonija Tajanija, koji je prošle godine u povodu talijanskih Dana sjećanja na žrtve rata govorio u Trstu o talijanskoj Istri i talijanskoj Dalmaciji. Stoga knjiga njemačkog publicista Kerstena Knippa o riječkoj avanturi talijanskog pjesnika i političara Gabrielea D’Annunzija zaslužuje prijevod na hrvatski, isto tako kao i novo izdanje našega odgovora na tu pustolovinu iz pera hrvatskoga književnika Viktora Cara Emina, njegov satirički roman Danuncijada u kojem se vrlo duhovito izrugao slabostima talijanskoga pustolova i njegove družine bez glave i repa.

(Citati kurzivom u ovom članku potječu iz Knippove knjige o D’Annunziju.)