Prvi i jedini u hrvatskoj leksikografiji

U hrvatskoj leksikografiji odavno postoji svojevrsna glad za književnim leksikonima, ima dosta enciklopedijskih i leksikonskih projekata koji su posvećeni drugim umjetnostima, glazbi, filmu i likovnim umjetnostima, i to u više izdanja, a da ne govorimo o stručnim leksikonima i enciklopedijama. No, književnih je leksikona iznimno malo.

Leksikon (grč. λεξıϰόν [βıβλίον]) sinonim je za rječnik, sama riječ ima svoje početke u naslovu djela Lexicon totius latinitatis E. Forcellinija iz 1771. godine, u početku je označavao isključivo jezični rječnik, oznaka je to i za zbirku riječi koja se bavi njihovim podrijetlom, uporabom i značenjem. Može se on promatrati i kao informativni priručnik u kojem se u abecednom ili strukovnom rasporedu donosi pregled znanja bez obzira na to bilo ono općeg sadržaja ili se daje pregled isključivo stručnoga znanja ograničenog na određeno područje, može on biti nacionalni ili međunarodni. Od enciklopedije se razlikuje po kraćim i strožim definicijama i po tome što pruža najosnovnije podatke. U leksikonu se sustavno slijedi načelo kategorizacije znanja u specifične teme abecednim redom, svaki sintetički članak pruža uz natuknicu osnovne informacije pojmova. Leksikonske jedinice mogu se sastojati od biografskog, interpretativnog i bibliografskog dijela.

Kada govorimo o hrvatskoj leksikografiji za spomenuti je, premda mu je autentičnost još uvijek dvojbena, rukopisni enciklopedijski latinski rječnik Lexicon možda Dubrovčanina Ilije Crijevića, dovršen oko 1480., koji na 429 folija velikoga formata donosi sinonime, fraze, etimologiju i objašnjenja pojmova u obliku rasprava, a čuva ga knjižnica sv. Marka u Veneciji (Marciana).

Tek je tridesetih godina dvadesetoga stoljeća Gustav Šamšalović izdao prvi opći leksikon u Hrvatskoj naslovljen Leksikon Minerva: praktični priručnik za modernog čovjeka u jednom svesku (1936) koji čini 54 000 pojmova, 8 zemljovida, 38 tablica, 2297 slika i crteža.

Uz mnogobrojne leksikone koji su nakon toga objavljivani (npr. Šta je šta: stvarni hrvatski rječnik u slikama, 1938; Sveznadar: nauka i znanje u riječi i slici, 1953; Muzički rječnik, 1958; Priručni leksikon, 1959; Enciklopedijski rječnik pedagogije, 1963; Filozofijski rječnik, 1965; Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva, I–II, 1969., i dr.), pouzdanošću se odlikuju primarno izdanja Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža kao što su npr. Leksikon JLZ, 1974., Hrvatski biografski leksikon, 1. sv. 1983., Krležijana, 1993., Hrvatski opći leksikon, 1996., Filmski leksikon, 2003., Leksikon Marina Držića, 2009., Leksikon Ruđera Boškovića, 2011., Leksikon Antuna Gustava Matoša, 2015. godine.

Školska knjiga objavila je vrsne leksikonske knjige, npr. Leksikon hrvatskih pisaca, 2000., Leksikon stranih pisaca, 2001., Veliki školski leksikon, 2003., Leksikon svjetske književnosti: djela, 2004. Danas se leksikoni sve češće usporedno objavljuju i na CD-ROM-u, ali knjiga uvijek ostaje Knjiga!

Akademik Krešimir Nemec prepoznat je gotovo prije dvadeset godina kao Onaj koji rado oblikuje sintetske knjige, autor je on koncepcije za sastavljanje Leksikona hrvatskih pisaca koju je urednički realizirao u suradnji s Dunjom Fališevac i Darkom Novakovićem, bio je prireditelj knjige novela hrvatske književnosti naslovljene Hrvatski pripovjedači (2001) u kojoj donosi pregled od Illustrissimusa Battorycha K. S. Gjalskoga (1884) do Dobrog duha Zagreba Pavla Pavličića iz 1976. godine, potpisuje on i trotomno izdanje Povijesti hrvatskog romana (1994/1998/2003).

U novoj je knjizi Leksikon likova iz hrvatske književnosti, prvoj s takvom tematikom objavljenoj u povijesti hrvatske leksikografije i u hrvatskom nakladništvu (stoga čestitke na hrabrom iskoraku urednici Nives Tomašević!), Krešimir Nemec izvukao najvažnije, najprepoznatljivije i najzanimljivije književne likove ne stavljajući u prvi plan književnu biografiju pisca niti slijedeći njegov poetički razvoj, nego je interpretacijski fokus usmjerio djelatnosti pojedinoga lika, njegovoj ulozi u tekstu kao i njegovu značenju u širem literarnom, socijalnom, ideološkom i recepcijskom okruženju.

Leksikon likova iz hrvatske književnosti uvid je u stotinjak hrvatskih pisaca i reprezentativnih likova iz proznih djela počevši od Marka Marulića pa sve do Dželuladina Pljevljaka iz Volge, Volge Miljenka Jergovića, slijedeći trag hrvatske enciklopedistike i leksikografije, to je značajna znanstvena sondična studija koja daje pregled nad ukupnim korpusom reprezentativnih likova hrvatske književne produkcije od njezinih početaka do suvremenosti. Drugo, dopunjeno izdanje ovoga Leksikona zasigurno će se pozabaviti nešto više suvremenom književnom produkcijom (npr. R. Cvetnića, S. Drakulić, M. Vujčić, R. Baretića, D. Hedla, J. Adamović i dr.), premda i u ovome izdanju raduje prisjetiti se likova kao što su Kralj Gordogan, Čangi, Ervin Lakošta ili Štefica Cvek, a prepoznaju se u njemu i Nemečevi književni favoriti (npr. kroz natuknice o devet likova Miroslava Krleže naspram šest likova Ive Andrića, pa četiri natuknice likova Augusta Šenoe, tri Marina Držića i Ksavera Šandora Gjalskog, dvije likova iz proze Marije Jurić Zagorke, Josipa Kozarca, Ante Kovačića,...).

Leksikon ima oko pet stotina stranica, nešto više od stotinjak natuknica, on je analitički i interpretativno leksikonski strukturiran, donosi sažetke djela, upozorava na najvažnije teme, motive, likove analizira unutar stilske posebnosti, kompozicijske i narativne, osobitosti književnog teksta.

Uvrštene likove autor doživljava kao paradigmatske za hrvatsku književnost, često puta oni pripadaju piscima koji su kanonizirani kao klasici, oni su u isto vrijeme i prvaci nacionalne književnosti. Nemec je oblikovao svojevrsni red, sistematizirao je ulogu pojedinog lika u odnosu na duh vremena, kontekst, na piščev odnos prema drugima i samomu sebi, usustavio ih je prema književno vrijednosnim obilježjima vodeći pri tome računa i o dodatnom kriteriju kao što je književnopovijesni princip i horizont očekivanja čitatelja.

Upozorio je ovim Leksikonom na likove koji reprezentiraju pojedina razdoblja, stilske postupke, škole, pokrete, dao je generacijski presjek kroz književnost i njezin žanrovski pregled. Metodološki jasno autor zaokružuje leksikonske semantičke točke u prostoru hrvatske književnosti upućujući pri tome na njihovu povijesnu kontinuiranost. U svojim analizama prepoznaje važne osobnosti i pojavnosti mapirajući ih kao vrijednosti koje čitateljima knjige pomažu u otkrivanju njihova identiteta koji se oblikuje u suodnosu s djelovanjem prostora, ideologije, recentnoga sociološkog trenutka i pojedinca. Upravo oni tvore proces koji omogućuje spoznaju posebnoga genius loci koji je nastao kao posljedica prikupljanja odgovora na pitanje o tome što čini neku Osobu i Mjesto jedinstvenim i različitim od svih drugih. U njemu se zrcale metodološke mijene koje se tijekom zadanoga razdoblja susreću u kulturološkoj, povijesnoj, antropološkoj teoriji i znanosti.

Interpretacija lika zasniva se na odabranom predlošku uz navođenje amblematskih citata umjesto deskriptivnih argumenata, što je posljedica autorskog čitanja okvirnog prostora teksta povijesno i kulturološki usustavljenoga. Čini to Krešimir Nemec semiološkim pristupom koji je među ostalima razradio i Phillipe Hamon u tekstu Za semiološki status lika (2000), lik se smatra znakom i dodjeljuje mu se označitelj, ime po kojem se prepoznaje. Označenost lika »za razliku od lingvističkog morfema, koji sugovornik otprije prepoznaje, nije a priori određena i stabilna danost koja bi se naprosto trebala prepoznati, nego konstrukcija koja se postupno ostvaruje kroz vrijeme čitanja, kroz jednu fiktivnu avanturu, kroz formu koja ispunjava različite predikate (glagole ili atribute). Lik je uvijek suradnja učinka konteksta (osobito semantičkih i intertekstualnih odnosa), memorizacije i rekonstrukcije koju izvodi čitatelj«.

Nemec kao i Hamon razlikuje nekoliko tipova likova: referencijalni likovi – povijesni, mitski koji su naučeni i prepoznatljivi, imaju čvrst smisao, stvaraju učinak realnog, uloga u priči im je predvidljiva na osnovi već napisane povijesti; likovi spojnice – mogu biti teže prepoznatljivi, maskirani su, važno je poznavati pretpostavke konteksta da bi se takvi likovi otkrili; likovi anafore mnemotehnički su znakovi čitatelju – san, uspomena, flash-back. Temeljnu razliku između mitskih i individualnih tipova Krešimir Nemec prepoznaje u činjenici da se likovi prve skupine primarno ostvaruju u duhovnom i sociološkom prostoru (oni su renesansni, barokni, romantični i realistični), dok se likovi individualnoga tipa samorealiziraju u dubinskoj strukturi koja legitimira individualnu razliku, npr. moderni tip žene kroz koji se hrvatski društveni kontekst i književnost prikazuju u nekom drugom svjetlu.

Autor Leksikona likovima je pristupio tipološki, izdvojivši iz konteksta hrvatske književnosti one koji su dominantni od renesanse do suvremenosti, izabirući pri tome onaj lik koji je prepoznat i ovjeren od književne kritike i povijesti pa može biti indikatorom određenoga književnog razdoblja. Analizirao je arhetipske figure kao što su npr. Judita, koja je prvi zaokruženi lik hrvatske autorske književnosti, »kućni anđeo« (Dora Krupićeva), krhka žena (Lucija Stipančić), femme fatale (Laura), jaka i samosvjesna žena (Laura Lenbach ili Giga Barićeva), plemeniti vitez (Pavao Gregorijanec), paradigmatične su i figure Ivice Kičmanovića ili Tita Dorčića, zatim likovi dekadenata i »suvišnih ljudi« kao što su Janko Borislavić ili Marcel Bušinski, česti su likovi neshvaćenih umjetnika koje slama malograđanska sredina kao i dezorijentiranih intelektualaca poput Melkiora Tresića ili Slobodana Despota. Poseban segment su likovi nastali prema povijesnim »predlošcima« (Osman, Teuta, Krsto Frankopan, Smail-aga Čengić).

Knjiga je opskrbljena bogatom literaturom, nudi ona model sistematizacije i sublimacije leksikonskog modela pisanja, uz svaku su jedinicu leksikona dodani meta podatci koji su plod istraživačkog rada, a koji se, uz korištenje unaprijed definiranih elemenata opisa i kontroliranih rječnika, mogu pretraživati i pregledavati u skladu s posebnim interesima čitatelja.

U nekim natuknicama kontekstualizira se npr. lik Filipa Latinovicza kroz »suton jedne stare civilizacije«, u natuknicama o različitim ženskim i muškim glembajevskim likovima naslućuju se i obilježja skandinavske dramaturgije, a u natuknicama o Marinkovićevim likovima iz Kiklopa upućuje se na mitološki intertekst europskih romana. U kriterijima za izbor likova, kako sam autor ističe u jednom od intervjua, kombinirali su se subjektivni i objektivni parametri, zbog čega se nije ulazilo u pretjeranu ekstenzivnost i analizu likova iz manje poznatih djela (romana, novela, drama, epova), a nisu se uzimali u obzir ni autobiografski, memoarski i dnevnički predlošci.

Nemec je u Leksikonu pokazao, kao uostalom i u brojnim dosadašnjim tekstovima (npr. Slika žene u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća, 2003) kako je istraživački osjetljiv prema različitim načinima realiziranja ženske osobnosti u tekstu (više od dvadesetak natuknica posvećeno je različitim ženama) s obzirom na njezino udovoljavanje moralnim, duhovnim, socijalnim, tjelesnim i intimnim stanjima, kako unutar nje same tako i u odnosu na širi literarno-kulturološki hrvatski i europski kontekst. Neki su likovi prepoznatljiviji kroz kazališna uprizorenja, opere i na filmovima nego u izvornom djelu, pa je autor u nekoliko zaključnih rečenica obično upozoravao na njihov odraz u drugim umjetnostima, posebice onda kada je bila riječ o najpoznatijim i najboljim obradama. Natuknice su pisane kao suvisla esejistička priča, u prvom je planu sam postupak, oblikovnost, tekstualnost, nastojao je Nemec u njima ispričati siže, navesti još nekoliko drugih likova.

Leksikon likova iz hrvatske književnosti autorski je izbor, kao i antologija, jedan je to pogled na vrijednosnu i književnopovijesnu opravdanost izbora, svaki ovakav pothvat izrazito je subjektivan. On je trijada sastavljena od tvrdnje, pokušaja karakterizacije i teze, u njemu ne treba tražiti prepričane sadržaje djela jer je njegov karakter primarno određen reprezentativnošću lika. Leksikon je namijenjen širokoj publici, od srednjoškolaca koji bi tu našli neke elemente za lektiru, preko studenata književnosti koji će pročitati ono što je o kojem djelu napisao njihov profesor kod kojega polažu ispit, do ljubitelja književnosti, kulture i umjetnosti.

Misija Leksikona likova iz hrvatske književnosti trebala bi prijeći granice hrvatske kulturne sredine tako da se prezentira na slavističkim katedrama po europskim i svjetskim sveučilištima, trebao bi se on naći uz naslove kojima se na web stranicama Ministarstva vanjskih i europskih poslova RH u ikoni Literatura o Hrvatskoj – Jezik i književnost prezentira hrvatska kultura, književnost, umjetnost i baština. Upozorava se njime na nužnost poznavanja kontinuiteta hrvatske književnosti nudeći suvremenim čitateljima mogućnost primjene i spoznavanja činjenica akumuliranih kroz metodološki sjajno oblikovane natuknice koje omogućavaju vlastitu vidljivost i na brojnim platformama on-line nastave kao i na različitim društvenim mrežama.

Akademik Krešimir Nemec svakako je osoba s pravim kompetencijama za još koji leksikonski pothvat kao vrstan poznavatelj hrvatske književnosti i kulture koji je zadužio svojim znanstvenim djelom podjednako hrvatsku filologiju i hrvatsku kulturologiju, a ovim djelom posebice i hrvatsku leksikografiju.