Prava priroda stvari

Pjesnička zbirka Ružice Martinović-Vla­hović nosi naslov Stvari onkraj stvari, kao i prva pjesma u njoj, koja je očita prolegomena i kod za pristup pjesničkim tekstovima. U toj prolegomeni naslutiti je šimićevsku poetičku metafiziku, utemeljenu na mistici svijeta. Što je svijet, što je tubitak u koji smo, kako bi Heidegger rekao, bačeni? Što je iza vidljivoga, iza kulisa i mizanscena egzistencije ljudskoga bića. Pelssner tvrdi u studiji »Lachen und Weinen« da je u korijenu ljudske egzistencije dvoznačnost – čovjek posjeduje egzistenciju i jest egzistencija. Rimbaud istražuje fenomen da sami u sebi nalazimo nešto strano: »Je est un autre«, odnosno spoznaje da je Ja netko drugi. U interakciji sa svijetom i vlastitom tjelesnošću, a sa sviješću da smo ipak više od toga, odvajamo se, postajemo promatrači tubitka i samih sebe. Onkraj stvari je prava priroda stvari, ali i naše egzistencije i rebus je jezično neizreciv. No, žudnja za tim razotkrivanjem biti, za transcendentnom i metafizičkom prirodom bitka pretvara čovjeka u tragača koji shvaća da je taj njegov netko Drugi ostvariv jedino onkraj stvari.

Prvi ciklus pjesama u ovoj zbirci posvećen je razotkrivanju stvari onkraj stvari. U toj duhovnoj i intelektualnoj potrazi nastaju i emotivna autoričina utemeljenja. Njezini afektivni izvori vezuju se uz onto-gnoseologiju, uz dodir s transcendencijom, ali i uz iskustva svakodnevice. Tako će u pjesmi Let poete zapisati: »Mi smo makroskopski leptiri / na poljanama svijesti / živimo tek jedan nebeski dan« te spoznati tjelesnost: »I dok srčemo mistične nektare dozrele u srcu noći / ticalima onkraj rubova slijepo lovimo / titraje vječnosti«. Čežnja, samoća, zaborav, egzistencijalne dvojbe i ostali fenomeni proizašli iz subjektove interakcije sa svijetom tek su afektivne i/ili intelektualne postaje na romarskom putu prema metafizičkomu. Znakovito je da je težište prvoga ciklusa upravo na racionalnoj nedohvatljivosti prirode bitka. Metaforički se ona aplicira u san. Privid, snovitost, tajanstvenost, obmana, koja je zastor biti, postaje konstanta subjektova promišljanja. Tako se svijet rastvara kao (Božji) san u snu, što je lirska subjektica eksplicirala referirajući se na literarne, znanstvene i religijske izvore (Josip Egipatski, Danijel, Freud) u pjesmi Borges i ja. Znameniti pisac, »specijalist za snove« i čiji su »snovi toliko tvrdi da mogu lako prodrijeti u mekoću stvari i tamo ostati« vraćaju ju do istine da smo »od mekoće svijeta sazdani / u tijelo utisnut nebeski san / u kozmos, u ruke, na dlan Snu-Bogu«. Subjekt propituje rubne pozicije egzistencije, pozicije svojevrsne »odijeljenosti«. To može biti zaborav, samoća i smrt. U Pjesmi o smrti autorica ističe paradoksalnost da »i pjesma o smrti pjeva o životu«. Sjena je smrti i u čežnji jer »Svaka čežnja odgađa kraj puta / svaka čežnja odgađa smrt« (Čežnja). Svenazočje smrti ocrtava se i kao aktualizirano, kao opomena trenutka svakodnevice, primjerice u pjesmi Vrijeme je da zagrlimo svoju samoću. Samoća kovidske izolacije pretvara se u spoznajni instrument: »Ništa nisam prije znala o tome / kako je stajati pod ogoljelim stablom / u vrijeme kiša i izgledati nebeske mijene / očekujući milost nebesa«, a »pod maskom oči bolje govore / i čini se, korona bez samoće još teže je shvatljiva«. Svim navedenim toposima, tj. zaboravu, samoći, snu i prividu, smrti treba pridodati još riječ i poetsko stvaralaštvo. Poetska je riječ u autoričinu mikrokozmosu na pijedestalu zbog svoje osobite moći: »U tijesku slova iz riječi se toči vrijeme / i što dulje odstoje, to su bolje«. Moć riječi je i da, opet šimićevskom poetikom odmjerene, »odstvaruju stvari«: »Pjesme su jedina stvar koja nije stvar / jedina, koju bi možda smjeli pronijeti / mimo ruba stvari, u onkraj / kao osobnu prtljagu, sitni inventar«. Adoracija pjesme temelji se i na njezinoj moći odupiranja temporalnosti (Pjesme).

Drugi ciklus ove zbirke naslovljen je Metamorfoza kamena. Motiv kamena je za autoricu lajtmotivski i autoreferencijalni jer je podrijetlom iz mjesta Komin na ušću Neretve. U ovim je pjesmama lako identificirati mediteranizam, ali i ono što C. Milanja naziva »plavom transcendencijom«. Kamen, kao amorfni dio biosfere, čvrst i trajan u odnosu na tjelesnu krhkost, postaje polisemantično motivsko mjesto. U svijest pjesme polažu se motivom kamena višeslojne reference. Autorica ih imenuje metamorfozama. U pjesmi I kamen se mrvi razobličuje se prividna statičnost kamena: »I kamen nije isti. / Mijenja ga žudnja za dodirom / u nama, u njemu. / Prividno mrtav, on diše! / U svojem kamenom srcu tjera / bijelu stvrdnutu krv«. Kamen je za autoricu i element prapočela: »Od svih počela kamen govori najglasnije / a njegova nijemost skriva u sebi razorni krik / jak, najjači, dok mu ne pukne srce kameno« (Kamen umire posljednji). Kameni svijet vizualiziran je i fosilima, okaminama, pukotinama u stijenama i uvijek prezentiran arhetipskim slikama pustoši, uspona ili pada. Autorica se tim motivom koristi kako bi naglasila filozofičnost pjesme i iznova progovorila o prolaznosti, smrti, vječnosti. No, primijetiti je i zavičajnost, iskazanu kao nostalgiju za krajolicima djetinjstva, za individualnim locusom amoenusom u mjestašcu kamenih kuća, među smokvama, maslinama, vrijeskom i cvrčcima, na kamenu i crljenici.

U cjelini Kako volim obično autorica dodiruje nova polja iskustva. U procijepu između »običnih« iskustava, kao što su patnja, strah od smrti, tuga, ali i ljubav, ljepota i radost, autorica stvara solarne slike, slike uspona u transcendentno. U ovoj je cjelini autorica nešto fokusiranija na ljubav. Ljubav se ogleda kroz prizmu thanatosa, ali i iz vizure vječnosti. Sjećanjima se čuvaju »datoteke ljubavi« kao pohrane osjetilnih senzacija te tako postaju čuvarice radosti (Ruke sjećanja). Lirski se subjekt u ekstatičnosti ljubavi vidi letačem, koji ne želi pasti, što pjesmu Zašto si me poveo na let čini upućujućom i na univerzalnu semantiku ljubavi kao rasta prema višim stanjima svijesti. Ljubav katkad i pridonosi decentriranju subjekta jer »Misli trepere na rubovima zbilje / po okrajcima sudbine / u prividu gasnu – u sjeni leži / zaklani dan. / Ljubav sve dalje od nas bježi / na tvrdim rukama nježnost se slama / tijelo je opkopano tamom / kapljice krvi ose / rubove oblaka« (Ostala je tišina).

U sljedećoj cjelini Cijela sam od zvona satkana autorica se posvećuje refleksivnim i religioznim temama. Odnos prema božanskomu utemeljuje na kršćanskoj religioznosti, ali glas duhovnosti je univerzalan. Subjekt se obraća antropomorfiziranom Bogu, oslovljavajući ga zamjenicom Ti, koristi se kršćanskim antroponimima Gospodin, Gospa, Otac, ali recepcija pjesme neće ovisiti o poznavanju kršćanstva jer je težište na duhovnom iskustvu, a ne na deskripciji religioznih uzusa. Autoričin izričaj prožet je specifičnim katoličkim utemeljenjem. Poniznost, zahvalnost, odanost, divljenje, ufanje, ljubav, samo su neki od markera ove poezije. U pjesmi Trebala bih znati tko sam lirski se subjekt upravo centrira u predanosti i odanosti Bogu. Povjerenje u božansku moć, u pobjedu nad smrću, u božansku beskonačnost, autorica suprotstavlja slabosti subjekta, kao npr. u pjesmi Na Veliki petak ili u pjesmi Sunce nad grobljem. Stvara svoje jake označitelje pod utjecajem biblijskih jakih označitelja. Istaknuti je da je jedan od njih svjetlo, biblijski jaki označitelj (npr. u Proslovu Ivanovog evanđelja). Svjetlost je ovdje sinonim božanskoga savršenstva, moći, pobjede nad prolaznošću i težnji za sjedinjenjem s Bogom: »Dopusti mi urasti u Tebe / pritjeloviti se Tebi! / I nikada više ne otići od Tebe, Gospodine!« (Prag susreta). Bog se doživljava kao izvor i uvir, kao red koji kroti kaos. Biblizmi poput »prignut ću koljeno«, »anđeoska krila«, leksemi iz katoličanstva poput križ, krunica, mana potpora su religioznim doživljajima te zauzimanju za kršćanske vrijednosti: strpljenju u patnji, empatiju prema potrebitima, skrušenost, odbacivanje materijalizma, duhovni rast.

Na kraju zbirke nalazi se manji ciklus Odrazi s motivikom mediteranskoga zavičaja: more, ušće Neretve, Pelješac, ali i drugih autorici dragih i bliskih krajolika i mjesta, poput Motovuna, ravnice. U ovom ciklusu autorica se posvećuju dodiru s elementarnim svijetom prirode, poput vode, tj. mora, zemlje, Mjeseca, noći, kiše, stabala, gledajući i opet onkraj stvari, percipirajući nevidljivo u vidljivom, transcendentno u biosferi u koju je ljudska egzistencija položena. Ogledni stihovi su iz pjesme Slijepa pjega nebesa sa središnjim motivom mjeseca: »Poderana krpa mjeseca jutros mi je / prebrisala stakla obzora / I mutne oči razbistrila – / otkrila se slijepa pjega nebesa / i sve mi se čini, neću tako loše / započeti ovaj dan«.

Pjesme objavljene u ovoj zbirci Ružica Martinović-Vlahović stvarala je deset godina, no njezina su poetička načela i rješenja ujednačena. Njezin pjesnički idiolekt odlikuje specifična metaforika, bogata, ali ne i nekontrolirana, neologizmi, biblizmi. Njezin je stih logičan, kauzalan, sazdan s težnjom komuniciranja s recipijentom s pomoću razumljive poruke, a opet je individualno opečaćen autoričinom fasciniranošću leksičkim bogatstvom hrvatskoga jezika i stilskim mogućnostima. U pjesmama Ružice Martinović-
-Vlahović može se doživjeti i ženska sofisticiranost, tankoćutnost, pa čak i plahost i samozatajnost, ali to ne umanjuje visoku komunikativnost ovih stihova, koji će naći svoje recipijente.