Povijesni i legendarni Jeronim

Povijest i legenda

Pojam »povijest« (»hi-storia«, grč. ἱστορία) sadrži vrlo različita značenja, od »raspitivanja« do »(sa)znanja«, u što je uključeno ono što je dostojno upoznavanja, posebno barem nešto od onoga što je zapisom ostavljeno budućima na spoznaju. Ali povijest sadrži i ono čime dodiruje jednu od svojih krajnosti, a koju bismo mogli nazvati »historia fabularis«. Ne samo da povijest može lagano postati »vijest« ili »storia« nego se vrlo lako pretvara u »fabulu« (»fari« = govoriti, »fabulator« = pripovjedač, zabavljač, lakrdijaš, brbljavac), a ne valja zaboraviti ni mnogobrojna druga značenja »fabule«, u širokom rasponu od buke do govora. Uglavnom se (po)vijest povezuje s nekom osobom, nekim vremenom, važnim nekim mjestom. Najčešće s nekim moćnikom kojemu u njegovo vrijeme nije bilo lako protusloviti, a to se u povijesti znade često osjetiti. Može biti utvrđena (po)vijest nekim pisanim, objavljenim, naređenim dokumentom, a može se temeljiti i na usmenoj predaji. Negdje na rasponu između povijesti i fabule pojavljivala se legenda (»legendum« – ono što treba, što valja ili što se mora pročitati).

Sam sv. Jeronim u svom djelu De viris illustribus kao da je predosjećao da bi sve što se na nj odnosi – samim time što dolazi s periferije jedne uljudbe – moglo biti izmicano i pomicano na rubove, pa čak i izvan rubova, pa je u to važno djelo uvrstio i o sebi ono najbitnije: »Jeronim rođen od oca Euzebija u gradiću Stridonu koji su Goti razrušili, a koji je nekad bio na granici Dalmacije i Panonije...« (»Hieronymus patre Eusebio natus, oppido Stridonis, quod a Gothis eversum, Dalmatiae Panonniae que confinium fuit...«), a zatim ponešto o svojim prijevodima s grčkoga i hebrejskoga, o književnim djelima, tj. o hagiografijama pa o komentarima biblijskih tekstova, što nam pokazuje da je riječ o jednom od najvažnijih hermeneutičara ranoga srednjega vijeka.^[1] »Oppidum« može označavati neko provincijsko mjestašce, ogradu kojom su vojnici ograđivali svoju baraku, ali se taj pojam upotrebljavao i za Rim (Tit Livije) i za Atenu. Ne znamo po Jeronimu kakav je i koliki to bio grad(ić), ne znamo kako i koliko (i je li baš do temelja?) bio srušen (»eversum«), ali zna se da se to u Jeronimovoj domovini često događalo.

No Jeronim kao da nije ni smatrao potrebnim o tome nešto određenije reći. Ostavio je stoljećima koja dolaze da to shvate i prihvate. Zamislite samo da nije spomenuo da je Stridon bio na granici Dalmacije i Panonije, gdje bi sve bili tražili to mjestance, a sigurno ne ni blizu Dalmacije, jer kao da smatrahu kako je Jeronim prevelik za malu Dalmaciju. Možda je njegovu stvarnom zavičaju na najbolji način pristupio Valéry Larbaud, što ovdje donosimo u nešto opširnijem navodu:

»Danas kao i u evanđeoska vremena, Isus Krist je učinio svoj boravak u kućama svojih prijatelja. Kod njih Bog je kod kuće; kao i u kraljevstvima, svaki stan u koji uđe princ postaje kraljevski dom. Tijekom stoljeća zajednica je vjernika sagradila lijepe kuće Jeronimu da u njima primi Isusa Kralja. On tih kuća ima više nego što najrazvijenije države imaju izaslanstava, ispostava ili konzulata u gradovima svih pet kontinenata. Ali ne ćemo naći nikakva njegova traga tamo gdje je rođen: Stridon je umro prije njega pod kopitima barbara pa se čak više i ne zna gdje je bio Stridon. Tu je on kratko boravio, nije ga volio, držao je do njega kao i mnogi drugi mladići, kad im unutrašnji glas prozbori (...). Wo lag Stridon? pitao je neki biskup stare Austro-Ugarske Monarhije. Možda u Grahovu, ali u spomenutom obliku sigurno se nalazi samo u Jeronimovu djelu, koji ga je jedini spomenuo. Smještali su ga na granicu Panonije i Dalmacije, ali i u talijanskoj zemlji, uz sjevero-istočni Jadran, na pragu još tada barbarske Srednje Europe, gdje se nalazio veliki grad Akvileja. Prema legendi spletenoj oko Jeronima, radi neodređenosti tog položaja, on je kao svoje rodno mjesto naveo Dalmaciju ili Ilirik (...) U Betlehemu, gdje je proveo drugu polovicu svojeg života (trideset i pet godina) i gdje je umro, zapravo je bio kod kuće, ali u stranoj zemlji, na čelu latinske zajednice, u zemlji stranog jezika. U katoličkom glavnom gradu, u samu Kozmopolisu, osjetit ćemo se najbliži njegovoj uspomeni (...) U Rim je vraćen nakon smrti. Rim ga je tražio od Betlehema-Efrate, a njegovi zemaljski ostatci položeni su pod relikvije Jaslica, u kapelu Presvetoga Sakramenta Liberske bazilike, na jedno od najukrašenijih, najraskošnijih mjesta na svijetu...«.^[2]

Otimahu se za Jeronima kao za Homera, ne baš sedam gradova, ali... A on i dalje traje jedino u svojem djelu. Čini mi se da se tu ne bi imalo što dodati. Nije li daleko važnije što je netko ostvario negoli gdje je to ostvario i mjesto gdje je »ugledao svjetlo dana«? U ranim dvadesetim godinama krstio se Jeronim u Rimu (a bio je – kako se sam pohvalio – i u svojoj Iliriji treća generacija kršćana) pa bismo mogli reći da je za nj sakrament krštenja značio »ugledati svjetlo dana«. Možda se često pretjerivalo govoreći o njegovu negativnom mišljenju o svojem rodnom mjestu, iako stvarno ne znamo što je i kako je tu sve moglo biti u pitanju. XIII. pismo Kastorini, teti s majčine strane, znakovito je tek utoliko što pokazuje da je oprost potreban s obiju strana kako bi se očistilo srce da bude Božji stan.

Završivši formalno školovanje kod jednog od najglasovitijih tadašnjih učitelja, Elija Donata, taj oštroumni došljak iz Ilirije, iznimno nadaren govornik, posjećujući rimske katakombe, razmišlja o veličini kršćanstva i o mučenicima ranoga razdoblja, mijenja svoj način raskalašena života. Nakon putovanjȃ tadašnjom Galijom i boravka u Trieru, povremena navraćanja u rodni kraj, u Akvileji postaje monah. U potrazi za monaškim savršenstvom odlazi u Halkidsku pustinju, gdje susreće mnogobrojne monahe kod kojih nalazi svega više negoli svetosti.

Ono što mu nije pošlo za rukom u Rimu u vrijeme i nakon školovanja, da temeljito prouči Sveto pismo, to nastoji postići u pustinji i još više na putu u pustinju, posebno za vrijeme ugodnih boravaka kod Evragija i Grgura Nazijanskoga, gdje stječe temeljito znanje iz grčkog i ponešto hebrejskog jezika. Učeni Evragije, iznimno vješt u govorništvu kao i u pisanoj riječi, imao je mnogo sličnosti s Jeronimom. I Evragija su pratili zli jezici u svezi s njegovim odnosima prema ženama. Nemiran duh koji je često mijenjao mjesta boravka i posvuda nailazio na oduševljeno slušateljstvo, bio je mlađi od Jeronima, a umro je dvadesetak godina prije njega. On je omogućivao Jeronimu solidan intelektualni rad u svojem boravištu. Jeronim se oduševljava za temeljito proučavanje Svetog pisma, a pod utjecajem Evragija i Grgura iz Nise i za nauk Amantija Origena, čemu će se poslije isto tako energično suprotstavljati. U početku je bio oduševljen eremitskim životom, pustinjom koja otvara vrata meditativnosti, o kojoj ushitno piše monahu Heliodoru (»O Kristovim cvijećem rascvjetala pustinjo...«, »O desertum Christi floribus vernans...«, 14: 10). No među monasima (tj. »samotnicima«) nailazi poglavito na zavist i neznanje, što ga tjera na neku vrstu prisilne šutnje ili na barbarski polugovor (»...barbarus semisermo discendus est aut tacendum est«, VII: 2). Nije prošlo mnogo vremena otkako reče onako odlučno da nitko ne može biti kršćanin tko živi u gradu (»...quicumque in civitate sunt, Christiani non sunt«, XIV: 6), a evo on se već vraća u Rim, iz kojega je ne baš tako davno krenuo za istinskim pronalaskom životnog smisla u pustinji. U Rim dolazi kao zaređen svećenik, a papa Damaz povjerava mu najprije da preuredi liturgijske knjige i ispravi poznati prijevod Itala. Jeronim međutim uviđa da tu ne može biti riječ o ispravljanju, nego o posve novu prijevodu. Bez sumnje – povijesni potez.

Rano je Jeronim »emigrirao«, otišao na školovanje iz rodnoga mjesta u Rim (ta iz Ilirije uvijek su bili ti nemili odlasci nekako odveć jednosmjerni), a onda se opet rano vraća iz pustinje u Rim. I kad se sve činilo uhodanim kako bi taj talentirani Dalmatinac iz povijesti prešao u legende, bijaše prisiljen, bolje rečeno sam se prisilio, otići zauvijek »u egzil«, u daleki Betlehem, u Kristovu domovinu. A razlozi:

»...jednoga jutra kad se probudio našao je u svom krevetu jedan ženski odjevni predmet koji su zli ljudi tu stavili. Vjerujući da je to dio njegove vlastite odjeće (rastresenost erudita), on je to obukao i tako otišao u crkvu, a to je omogućavalo da reknu kako je imao ženu u svom krevetu. Kako ne bi i dalje bio izložen tim glupostima, napustio je Rim...«.

Tako nas izvješćuje Jakov Varaginski, Iacopus, Jacques ili Iacopo de Voragine ili da Varazze, u svojim Zlatnim legendama (Legenda aurea).^[3] I kao što se obično događa – bez obzira na krivu optužbu – lažljivcima ostadoše položaji, a njemu – egzil! Znači nije otišao u egzil iz političkih ili ekonomskih razloga, nego eto... Prije nego što kažemo da su ga – i to sve do smrti! – na tome putu slijedile Paula i njezina kći Eustohija (Julia Eustochium), valja ovdje ukratko uvesti digresiju o tim svetim ženama, sve odreda najvišega patricijskog ranga, kojih su predci potomci slavnih Kamilâ, Fabijâ, Scipionȃ, Grakhȃ...^[4] Te su hrabre svete žene, koje su iza sebe sve ostavile, čini se više pridonijele u širenju evanđelja negoli sve skolastičke rasprave srednjega vijeka. Ne ćemo o tome koga i što su sve te dvije osobe, majka i kći, a i neke druge udovice, ostavile u Rimu prateći Jeronima. Do suza dirljivo.

Sveti Jeronim i (prvenstveno svete) žene

Među najzanosnijima za evanđeosku riječ u Rimu i njezino što temeljitije tumačenje nalazimo, kao što rekosmo, nekoliko rimskih matrona. Osim već spomenute Paule i njezinih kćeri Blezile i Julije Eustohije, tu su još Marcela, Melanija, Lea, Fabija... Marcela je ustanovila na Aventinu neku vrstu samostana u kojem se sastaju najvećma pobožne udovice koje žele čuti tumačenja svetih tekstova i čitati ih na grčkome, a po mogućnosti i na hebrejskome. »Bio im je potreban vođa. Sudbina im je darovala Jeronima s njegovom aureolom asketa, ali također i s reputacijom egzegeta.«^[5] Po vlastitom priznanju Jeronim se toliko približio tim ženama da je znao zalaziti čak i u njihove sobe, no jedino su njegovi zavidnici u tome mogli vidjeti neke zle namjere. Jeronim posebno zagovara molitve, post, suzdržanost od spolnih odnosa, masna jela, pića... Ukratko, odbacivanje i samih pomisli o tolikim mogućim porocima, o kojima opširno govori u svojim pismima, a posebno u često citiranom XXII. pismu mladoj Paulinoj kćeri Eustohiji, »svojem najmilijem čedu«^[6] – kako jednom reče – kojoj nadugo i naširoko objašnjava veličinu djevičanstva.

»... Sada sve svoje riječi usmjerujem tebi jer na tebi je da budeš prva djevica plemićkog roda u Rimu pa trebaš još više raditi na dobrim stvarima za budućnost, a da u njima ne oskudijevaš ni u sadašnjosti. A doduše naučila si i kućnim primjerom o slabostima stupanja u brak i o nesigurnosti udaje, budući da je tvoja sestra Blezila, koja je ispred tebe po dobi, ali iza tebe po načinu života, u sedmom mjesecu nakon prihvaćanja muža ostala udovica. O nesretna ljudska udajo, i nepoznavanje budućnosti: izgubila je i krunu djevičanstva i užitak braka.« (»... nunc ad te mihi omnis dirigatur oratio, quae quanto prima Romanae urbis virgo nobilis esse coepisti, tanto tibi amplius laborandum est, ne et praesentibus bonis careas, et futuris. Et quidem molestias nuptiarum, et incerta conjugii domestic exemplo didicisti, cum soror tua Blesilla aetate major, sed proposito minor, post acceptum maritum, septimo mense viduata est. O infelix humana conditio et futuri nescia: et virginitatis coronam, et nuptiarum perdidit voluptatem.«)^[7]

U istom pismu s prijezirom naglašava da ne bi htio da se njegova mlada štićenica ugleda u »sitne ženske duše«, koje nazivlje pogrdnim imenom »mulierculae^[8], koje uzdižu same sebe, jer su im muževi sudci ili su na nekim drugim važnim položajima... (»... mulierculae de judicibus viris, et in aliqua positis dignitate«, XXII: 16). Govoreći poslije o smrti Pauline starije kćeri Blezile (Blesilla), Jeronim će u pismu punu utjehe Pauli tješiti i sama sebe. Zajaukat će iz dna duše. Kako reče, oči su mu postale izvori suza, a i cijelo je pismo natopljeno zaista uvjerljivim suzama. No iako znamo da nismo rođeni da živimo zauvijek, pita se zašto je taj prijelaz u vječnost tako težak? Uz ta pitanja donosi obilje navoda iz Staroga i Novoga zavjeta, naglašavajući kako ih Blezila iz nebeskoga kraljevstva zaklinje i moli da ne plaču.

Proučavatelji ovog pisma, u kojem Jeronim tako neposredno izražava svoju žalost, iskrenu bol za prerano umrlom ženom koja je bila na putu da postane redovnica, naglašavali su izniman izraz ljudske žalosti i ujedno pouzdanje u Krista, a po nekim proučavateljima pismo sadrži prave literarne bisere, pi čemu je naglašen i njegov utjecaj na sv. Terezu Avilsku. U CVIII. pismu tješi Eustohiju povodom smrti njezine majke Paule govoreći o umnim sposobnostima te jedinstvene žene, o njezinoj požrtvovnosti, altruizmu i drugim izvanredno naglašenim vrlinama. Za tu svetu ženu, koja je dobrim dijelom omogućila Jeronimu rad na prevođenju Svetoga pisma, Jeronim tvrdi da od smrti svojega muža pa sve do svoje smrti nije nikada objedovala u društvu muškarca ili muškaraca, pa makar bila riječ i o onima na biskupskome tronu. Na kraju je i epitaf toj svetoj ženi, koja je Jeronimu značila vrlo mnogo: prijateljstvo, svojevrsna materijalna zaštita, suradnica na prijevodima, a mogli bismo zaista reći duboka iskrena i jedinstvena duhovna ljubav, od koje je sve tjelesno odmaknuto. Na kraju pisma Jeronim je na trenutak povjesničar pa iznosi točno vrijeme kad je preminula Paula. Kao neka vrsta otrežnjenja. Drukčiji će Jeronim biti u pismu Furiji, za koju reče da ju nije nikada vidio, ali koja mu se obratila pismom tražeći savjete bi li se preudala ili ne. Brinula se za svoju djecu i staroga nemoćna oca koji ju je nagovarao na udaju. Nigdje Jeronim nije tako energično protiv preudaje: Ako je već imala iskustvo u jednoj nevolji, zašto srljati u drugu? Govoreći o bračnim tjeskobama (»nuptiarum angustiae«), opominje tu mladu ženu: »I divlje životinje i zabludjele ptice ne će ponovno uletjeti u iste zamke i mreže« (»Bruta quoque animalia et vagae aves, in easdem pedicas retaque non incident«, LIV: 4).^[9] Naravno da je baš to njegovo pismo nailazilo u kasnijim stoljećima na najoštrije kritike. U već spomenutom radu M. Turcan naglašava da to pismo sadrži »klevetu koja bi mogla posve dobro pristajati Seviljskom brijaču«.^[10]

Glavninu pisama Jeronim je uputio ženama, djevicama, redovnicama. U njima se najviše očituje podučavanje popraćeno brojnim svetopisamskim navodima. Nerijetko se čini da je Jeronim jednostrano protiv braka, a za samostanski redovnički život. U pismu udovici Salvini iznosi cijeli nauk o odgoju sinova, i njoj savjetujući kao i mnogima drugima suzdržavanje od pomisli na preudaju.

Uz Jeronimu omiljenoga Vergilija često se u tim pismima upućenim ženama znaju naći i misli iz Cicerona, Horacija i dr., a govoreći Eustohiji kako će u njegovim djelima živjeti i nakon svoje smrti podsjeća nas na Ovidija. Teško je reći kada je Jeronim asketski, a kada književno raspoložen.

U spomenutome XXII. pismu mladoj Eustohiji, hvaleći djevičanstvo, naglašava kako i njega znaju snaći napasti, usprkos postu i umrtvljivanju tijela, pa se znade izgubiti i zamisliti se u ugodnim davnim rimskim danima okružen plesnim ljepoticama. Nakon toga dolaze teška okajavanja grijeha mladosti. On koji je dosta svojega vremena proveo u društvu sa ženama savjetuje redovniku Rustiku (CXXV. pismo) kako nije poželjno redovniku prebivati čak ni kod vlastite majke, jer oko nje se mogu vrzmati sluškinje koje je on, eto htijući – ne htijući, izložen gledati. Mogli bismo pomisliti da je riječ o mizogenom sv. Jeronimu, ali govoreći Furiji kako je njezina rođakinja Blezila ostvarila mnoge vrline u kratko vrijeme, Jeronim zavapi: »O kad bi srećom muškarci oponašali slavna djela žena« (»...utinam praeconia feminarum imitarentur viri«, XIV: 2). Kako vidjesmo, imao je mnogo razloga to uskliknuti.

Ako iza uspješna muškarca postoji uspješna žena, onda je zaista iza mnogih Jeronimovih uspjeha bilo više uspješnih, ali samozatajnih žena. Kao što Jean Steinmann (u djelu Saint-Jérôme, 2. izd., Éditions du Cerf, 1985) uočava, sv. Jeronim je bio posebno nježan prema ženama i to od rane mladosti. Zapravo Jeronimov odnos prema pobožnoj sv. Pauli ostat će kroz cijelu povijest primjer duhovne privrženosti, suputništva i supatništva, asketske veličine i obostrane duhovne izgrađenosti i prijateljske odanosti. Za nju će Jeronim reći da je »plemenita rodom, ali još daleko plemenitija svetošću« (»nobilis genere sed multo nobilior sanctitate«). Njoj i njezinim kćerima, Blezili i Eustohiji, bit će posvećene neke od Jeronimovih najljepših stranica. Iz aventinske grupe kršćanskih udovica koje su pobožno slušale Jeronimova biblijska izlaganja umna Marcela znala mu je katkad postavljati takva pitanja da je i sam teško pronalazio odgovore. Dobar dio svojih, i to najoštrijih polemika (protiv Helvidija, Jovinijana), Jeronim je usmjerio u veličanje i obranu djevičanstva. Protiv Helvidija iznosi broj­ne razloge zbog kojih valja vjerovati da je Bl. Djevica Marija svojim djevičanstvom postala pravi uzor djevicama svih vremena. Jedno od najpopularnijih srednjovjekovnih djela samostanske lektire bila je Jeronimova Knjižica o očuvanju djevičanstva (Libellus de virginitate servanda).

Jeronim je svojim golemim znanjem, načinima izlaganja pa i onih najtežih pitanja Svetoga pisma znao privući slušateljice najvišega statusa u rimskom društvu, što je u Rimu stvaralo zavist među crkvenim ljudima. No valja odmah naglasiti da od te zavisti ni sam Jeronim nije bio pošteđen. Nije teško pomišljati da je čak jedan od uzroka žestokoga neprijateljstva prema bivšem prijatelju eremitu Rufinu, kojega i nakon smrti nazivlje akrapom, baš to što su Rufin i sv. Melanija Starija zajedničkim snagama desetak godina prije dolaska Jeronimova u Svetu Zemlju s velikim uspjehom osnovali jedan ženski i jedan muški samostan i što je ta Melanija ostala cijeloga života uz Rufina. Jeronim je poznavao umne sposobnosti i materijalne mogućnosti sv. Melanije St. i htio je pošto-poto da bude uz njega i njegove, ali se to nikada nije ostvarilo.^[11]

No katkada, da bismo povijesno razumjeli nekoga velikana, valja malko pogledati i legende, tj. ono što nam valja pročitati, što se o tim ljudima nameće samo od sebe.

Legenda o lavu i njezino skrivenije značenje

Jeronimovi životopisci obično spominju da je on učinio mnoga čudesa još za života, a posebno nakon smrti, ali pojedinačno jedva da izdvajaju pokoje čudo. Pa i naš Istranin Petar Pavao Vergerije, koji u svojim »Govorima u čast sv. Jeronima«^[12] na više mjesta govori da je riječ o bezbrojnim čudesima, a zapravo navodi samo ono o dvojici poganskih mladića koji su se bili uputili na Jeronimov grob. Pljačkaška banda ih je napala, no učinilo im se kao da su ta dva mladića u pratnji jake vojske, tako da su se na kraju i mladići i pljačkaši, zahvaljujući tom čudu sv. Jeronima, obratili na kršćanstvo i bivši pljačkaši postali monasi. U svakom slučaju sv. Jeronim nije od onih svetaca za koje bijaše rečeno da bi bilo pravo čudo kad ne bi činili čudesa. No jedna je čudna legenda, a mogli bismo je nazvati i »fabulom«, redovito povezana s Jeronimom i svakako zavrjeđuje pozornost: jednoga dana, rekli bismo iz čista mira, lav je ušetao k Jeronimu i njegovoj braći pa dok su se braća razbježala, lav je mirno došepao k Jeronimu i pružio mu šapu da bi mu Jeronim iz nje izvadio trn. Od tada je zahvalni lav ostao uz Jeronima i služio u njegovu samostanu, redovito je pratio magarca koji je donosio monasima drva, ali jednom se dogodilo da su lopovi ugrabili magarca, a lav je bio optužen da je gladan pojeo magarca. Za kaznu lav je morao obavljati sve one poslove koje je obavljao magarac, što je lav skrušeno činio sve dok mu to nije dosadilo pa se dao u potragu za magarcem, našao ga, doveo nazad monasima, a lav je prisilio i kradljivce da dođu i zatraže oproštenje od monaha.

Lav kao najstrašnija životinja bio je ponajprije poznat po tome što su kršćanske mučenike nerijetko bacali u lavlju rupu. No znalo se dogoditi da bi se ta strašna zvijer pokazala mnogo milosrdnija od mučitelja. Sjetimo se samo iz Starog zavjeta Danijela koji se radi štovanja svojega Boga našao u jami s lavovima kojima je od Boga poslan anđeo, kako reče Danijel, »zatvorio /je/ ralje lavovima, te mi ne naudiše« (Danijel, 6: 24). U jednom apokrifu o djelima apostola Pavla, ukratko nakon obraćenja Pavao susretne strašna lava koji mu se obrati da ga krsti, što je Pavao i učinio, nakon čega je svatko otišao na svoju stranu. Kad se Pavao u tamnici našao sučeljen s lavom došlo je do prijateljskog prepoznavanja i na Pavlovo pitanje kako su tu doveli baš njega, lava kojega je Pavao krstio, lav je kratko odgovorio: »Ulovili su me kao i tebe«.

Kako je taj apokrif nastao u 3. ili 4. stoljeću, mogli bismo prepostaviti da je Jeronimu bio poznat. No sam Jeronim s legendom o lavu nema zapravo ništa, jer je legenda poslije uklopljena u Jeronimov životopis. Neki su tu vidjeli utjecaj Ezopove basne »Lav i pastir«, a neki utjecaj priče »Androklo i lav«, koja pokazuje mnogo sličnosti s apokrifom o sv. Pavlu i lavu. Bjegunac rob Androklo našao se u lavljoj jami, gdje su se lav i on prepoznali iz vremena kad je Androklo iz lavlje šape izvadio trn. Sprijateljili su se i poslije razdvojili svatko na svoju stranu. Nije tu teško uočiti sličnost s Jeronimovim lavom.^[13] E. F. Rice smatra da je ta legenda zapravo legenda o nerazdvojnim prijateljima monahu sv. Gerasimu i lavu, gdje su se tzv. »mobilni dijelovi« legende mogli vrlo jednostavno mijenjati. Donekle je tu legendu lakše bilo povezati s Jeronimom zato što, kako smatra J. McManamon, postoji sličnost u pučkom izgovoru »Gerasimo-Geronimo«^[14]. Zajedničko je toj legendi i spomenutom čudu s dvojicom poganskih mladića ne samo sretan završetak nego opraštanje i novi početak onih koji su činili zlo.

U hagiografiji Život Malkov upravo zahvaljujući lavu Malko se vraća svojim monasima tako da oslobođen straha od progonitelja tvrdi kako je lakše izaći na kraj s lavljom negoli s ljudskom srdžbom. U 8. odjeljku »Života svetoga Pavla prvoga pustinjaka« nailazimo na susret Antuna Pustinjaka s faunima i satirima, gdje se »Poslanik svoje družine« obraća monahu Antunu: »Smrtnik sam i jedan od stanovnika pustinje... Molimo da za nas molite zajedničkoga Boga, za koga znamo da je nekoć došao za spas svijeta i riječ njegova širila se po svoj zemlji«.^[15] Pustinjsko zajedništvo nije uključivalo samo stvarne životinje, od škorpiona do lava, nego i mitološka životinjska bića bliska ljudima.

Naravno, basnovitost legende o Jeronimu i lavu ima svoj dublji smisao: najžešća zvijer se sama kroti iz zahvalnosti prema nekomu višega razuma, prihvaća poslušnost, svoju snagu stavlja u službu viših ciljeva, a sve to upućuje na potrebu usavršavanja monaških krjeposti i ublaživanje žestoke naravi kakve je već naš Ilir bio. A u pogledu tjelesnih pohota, nije li Jeronim sam pisao mladoj Eustohiji, u XXII. pismu, o onoj duhovnoj muci oko čistoće savjesti, kako su mu u danima posta i umrtvljivanja tijela pred oči dolazile slike bivših dana u Rimu, tako da bi se odjednom našao okružen plesačicama. Jeronim je bio od onih monaha koji su u svemu pokazivali lavovsku snagu koju je valjalo krotiti, a tu su i polemički uvredljivi izrazi kojih se teško čuvao.

Da je legenda u hrvatskoj književnosti na svoj način i danas živa pokazuje nam drama Ivana Bakmaza Jeronim i lav, izvođena 1979/80. u Zagrebačkom kazalištu lutaka.

Brojni su slikari uz Jeronima slikali i lava, a posebno je poznata slika koju je 1452. naslikao Benozzo Gozzoli pod naslovom Sveti Jeronim vadi trn iz lavove šape.

Fugit urbem ut orbi prodesset^[16]

Kao što vidjesmo, na povratku iz pustinje Jeronim naila­zi na razumijevanje pape Damaza, koji mu, kao vrsnu poznavatelju Biblije i grčkoga, povjerava priređivanje novog izdanja novozavjetnih knjiga, u prvom redu četiriju evanđelja. Damaz je to zamišljao kao blago priređivanje svetopisamskih tekstova za liturgijsku uporabu, a Jeronim je vidio da tu ima »toliko verzija Novoga zavjeta koliko i primjeraka tog djela«. Po Jeronimu trebalo je ispraviti više od tri tisuće pogrješaka, odnosno temeljito prirediti latinske tekstove prema grčkima. Ubrzo su se pojavile oštre kritike u prvom redu zbog toga što se Jeronim usudio mijenjati neke dugo ustaljene formule. Iako u odgovorima svojim kritičarima nije bio onako radikalan i oštar kao Dante, koji se s kritičarima znao obračunavati i kamenjem, on svoje kritičare u Rimu nazivlje »dvonožnim magarcima« i uskoro bježi iz »Vječnoga Grada« od te »prijezira vrijedne bande monaha«, koje je optuživao za podmuklost, škrtost, raskošnost, koji zadovoljavajući se latinskim tekstovima radije piju iz »blatnjavih potočića« negoli da posegnu za grčkim tekstovima te piju iz »bistrih izvora«. Odlazeći od rimske »cirkuske ludosti«, upućuje se u Svetu Zemlju, susretavši na tom dvogodišnjem putovanju mnoge monahe u Egiptu. S njim je pošla Paula, a uskoro im se pridružila i Paulina kći Julija Eustohija te još neke pobožne Rimljanke. Neki slikari prikazuju Jeronima prevoditelja u posve pristojnoj sobi, za radnim stolom, neki opet u gotovo raskošnu dvorcu, a drugi u pećini ili u samoći na koljenima gdje po tlu gmižu škorpioni i druga gamad, kako se pokornički udara kamenom u prsa, kako su ga naslikali npr. Giovani di Francesco Toscani (Isposnik sv. Jeronim, 1426–1430), ili Sanodi Pietro (Pokornik Jeronim u pustinji, 1444).

Dolaskom u Betlehem, u mjesto Kristova rođenja, zahvaljujući Paulinoj poduzetnosti i materijalnim sredstvima, otvoren je samostan za muškarce i ženski samostan u blizini Crkve Božjeg rođenja. Jeronim je tu imao izvrsnu prigodu ostvariti ono što je naumio: prevesti Novi zavjet s grčkoga i Stari zavjet s hebrejskoga (»Veritas Hebraica«). Jeronim je smatrao da je hebrejski zapravo izvor svih jezika, a odmah iza hebrejskog po važnosti je grčki.

U novoj sredini Paula je snosila sve troškove, brinula se za Jeronima i za njegovu knjižnicu, za rukopise i za prepisivače njegovih tekstova. Ona i Eustohija su i same sudjelovale u prepisivanju tekstova i pomagale u samu prevođenju. Trebalo je usavršiti poznavanje hebrejskoga jezika, kojega se izgovor Jeronimu činio posebno težak, a i tu mu je od pomoći bila Paula, koja je plaćala pokrštenog Židova, poznata po imenu Baranin, s kojim je Jeronim izvrsno svladao hebrejski. »Ponovno sam došao u Jeruzalem i Betlehem. Kojim naporom i kojom cijenom sam imao noćnog učitelja Baranina. On se bojao Židova i za mene je bio drugi Nikodem /Iv. 3: 1/«. (»Veni rursum Ierusalimam et Betlehem. Quo labore, quo pretio Baroninam nocturnum habui praeceptorem. Timebat enim Iudaeos et mihi alterum Nicodeum /Jo. 3: 1/).« Pismo LXXXIV: 3.

Uz to družio se i s nekim rabinima, a sve to kako bi što temeljitije ušao u biblijski svijet i posebno u biblijske tekstove. Čak je priredio i popis biblijskih mjesta, što mu je u mnogim prigodama bilo od koristi. Prijevod Septuaginta (prijevod sedamdesetorice, točnije sedamdeset i dvojice prevoditelja, prema legendi šest njih iz svakog od 12 židovskih plemena) Jeronimu se činio vrlo slabim i on se dao na taj herkulski pothvat nekako odmah nakon dolaska u Betlehem. Neke je biblijske tekstove prevodio vrlo brzo, dok je neke stilski dotjeravao, izbjegavajući upotrebu u jednoj rečenici dva puta riječi istoga korijena, variranjem glagolskih oblika i sl. Po dobru znalcu Jeronimova djela, J. N. D. Kellyju, Jeronim je »najveći latinski stilist«, koji je svojim prijevodima pokazao kako prevoditelj mora savršeno vladati jezikom na koji prevodi. Samim tim što se usudio dirati u Septuagintu, za koju smatrahu da je Bogom nadahnuto ostvarenje, Jeronim se izložio različitim kritikama. Da bi izbjegao još oštrije kritike, Jeronim za svoje kritičare jednostavno reče da su to »prljave svinje što rokću dok gaze po biserima«.

Sv. Augustin, koji je u pismima Jeronimu izražavao zadovoljstvo prijevodom Novoga zavjeta, nije bio zadovoljan Jeronimovim prijevodom nekih izraza u pogledu Staroga zavjeta, ali bile su to sitnice koje su se i morale pojaviti u različitim shvaćanjima jednoga par excellence prevoditelja pustinjaka s jedne strane i s druge strane biskupa, najglasovitijega teologa svojeg vremena. No kad je trebalo odlučno ustati protiv Pelagija, obojica su to učinila. Za Jeronimov prijevod Staroga zavjeta Michael Massing kaže: »S vremenom će krjeposti Jeronimova prijevoda Starog zavjeta postati naširoko priznate. Taj je prijevod uzdigao hrapave i često sirove izraze hebrejskoga Svetog pisma u oblike lirske poezije, njegovim je pričama dao živahan ritam, dijelovi proročkih tekstova opomenidbeno su gromovito zagrmjeli. No ti su prijevodi imali i nekoliko nedostataka. Kao i uvijek Jeronim je radio brzo, a katkad i nepažljivo«.^[17]

Dok je za srednji vijek Jeronim bio ponajprije uzor pustinjaka, čovjeka koji se isticao postom i kroćenjem puti, u ranoj renesansi neki su proučavatelji Jeronimova života gledali u njemu istodobno eremita i vrhunskog erudita, najslavnijega crkvenog naučavatelja, prevoditelja Vulgate i vrsna komentatora biblijskih knjiga. Tu se isticahu posebno već spomenute Legenda aurea (prvotno zvane Legenda sanctorum), Hieronimyanus ili De laudibus sancti Hieronymi, koji je napisao Giovanni d’Andrea (Johannes Andreae) te Sermones decem pro Sancto Hieronymo Petra Pavla Vergerija St.

No Jeronim je stvarno bio sagledavan tek u vrijeme kasne renesanse, u prvom redu kao prevoditelj Vulgate i kao pisac komentara biblijskih knjiga, u biti kao jedan od glavnih stupova zapadne uljudbe. Tu je svakako najviše učinio Erazmo Roterdamski, koji je već od ranih školskih dana bio upoznat s Jeronimovim značenjem, a poslije i s njegovim sveukupnim djelom. Kao što M. Massing reče: »Kako je Erazmo zagazio u varljive vode biblijskih komentara i prijevoda, u Jeronimu je našao oboje, prethodništvo i nadahnuće«.^[18] U samostanu u Steynu, koji poslije napušta, ali kojim je djelomično ostao obilježen cijelog života, Erazmo se upoznao s Jeronimovim djelima. Kad se odlučio savladati grčki jezik, kaže Erazmo da ga je na taj put pozvao sam Jeronim. Kao što je Jeronim za hebrejski tako je Erazmo za grčki imao podučavatelja i kao što je Jeronim smatrao hebrejski kao biblijski izvorni jezik bistrim izvorom tako je Erazmo smatrao grčki. Usporedio je Erazmo Jeronima kao prvaka među crkvenim naučavateljima sa sv. Petrom kao prvakom među apostolima. Kao što reče F. E. Rice, sve do Erazma o Jeronimu su se isprepletale povijest i legende, no Erazmo pokazuje veličinu povijesnog Jeronima, prevoditelja Vulgate, komentatora biblijskih knjiga, vrhunskog stilista. A uza sve to i istinskog eremita, monaha. S velikim se oduševljenjem prihvatio pripreme Jeronimovih djela za tisak, u suradnji s poznatom bazelskom tiskarskom tvrtkom Amerbach-Froben.

Tijekom stoljećȃ Vulgata je bila upotrebljavana i mijenjana, ispravljana, iskrivljavana od pisara koji obavljaju svoje poslove više »uspavani nego budni«. Brojne je ispravke Erazmo unio u devet svezaka Jeronimovih djela, a kao uvodni svezak bio je Jeronimov životopis Hieronymi Stridonensis vita. Nakon višegodišnjeg rada objavljeno Erazmovo izdanje imalo je izniman uspjeh i vrlo je brzo rasprodano u Amsterdamu i Bruxellesu. Poliglot i osnivač znamenite ustanove Collège de France Guillaume Budé (Guglielmus Budaeus) naglasio je kako je sretno stoljeće u kojem je Erazmo vratio u život Jeronima i njegova djela, a nadbiskup Mainza Albert von Brandenburg zahvaljuje Erazmu što je Jeronima vratio na svjetlo dana.^[19]

Bijaše to vrijeme žestokih polemika Erazma s Martinom Lutherom, ponajprije glede pitanja slobodne volje (De libro arbitrio), što se proširilo i na druga pitanja. Upravo zbog uzvišena Erazmova mišljenja o Jeronimu Luther iskazuje nepodnošljivost prema Erazmu, a za sv. Jeronima reče da je u njega bilo manje učenosti nego u Ezopa i da Jeronim uopće nije bio teolog. »Ne znam ni jednoga pisca kojega bih toliko mrzio koliko mrzim Jeronima. Sve o čemu piše to su post i djevičanstvo«.^[20] Erazmo pokazuje povijesnog Jeronima, znalca grčkog i hebrejskog, ali i klasičnih djela, odbacuje čudesa i legende, baš ono što je mnogima bilo najzanimljivije. Okomljuje se na one koji više vole priče spletene oko Jeronima negoli njegovo naučavanje i njegova djela. Te »djetinjarije«, po Erazmu, samo umanjuju značenje svetih ljudi. I to da je Jeronim bio kardinal, kao i ono o dolasku u crkvu u ženskoj odjeći, pa legenda o lavu... po Erazmu sve su to najobičnije izmišljotine, jer on sam nigdje nije izjavio da je imao tu crkvenu kardinalsku čast, ili da mu se dogodila ta nezgoda sa ženskom odjećom. Sam se Erazmo tužio kako je imao golemih poteškoća uspostavljajući glavna događanja u Jeronimovu životu, jer povijest je bila preplavljena legendama.

Dobar poznavatelj i Jeronimova i Erazmova djela Bratislav Lučin u temeljitu eseju Erazmo i Hrvati XV. i XVI. stoljeća navodi riječi Benoita Beaulieua kako su sličnosti Holanđanina Erazma i Dalmatinca Jeronima frapantne a da ne bi pokazivale stanovitu povezanost.^[21]

Erazmov uspjeh, koji je postigao objavljivanjem Jeronimova životopisa i njegovih djela, naišao je na vrlo oštre kritike. Mariano Vittori smatrao je Erazma najgorom vrstom heretika, posebno opasnim zbog toga što je ostao u krilu Katoličke crkve, a objavljivanje Jeronimova djela je, smatra Vittori, pružanje kruha jednom rukom dok drugom baca kamen.

Tridentski koncil (1545–1563) gotovo da je teže optuživao Erazma negoli i sama Luthera, iako se taj koncil smatra stvarnim začetkom protureformacije pa su tako i Erazmova djela došla na popis zabranjenih djela. Kao prva tiskana knjiga Gutenbergova Biblija nije uzela za predložak Jeronimov ili Erazmov prijevod, nego tzv. »Parišku bibliju«, a ni u glasovito djelo Jacques-Paula Mignea Patrologiae latinae cursus completus series latina (1844–1864) nije uvršten Jeronimov prijevod. Oni koji bijahu oduševljeni Jeronimom i Erazmom, kao i kritičari te dvojice naglašavahu neke zajedničke dobre osobine a zajedničke mane te dvojice: poznavanje jezikȃ i erudicija, ustrajnost i radinost, ali i brzopletost i nehaj pri prevođenju. Obojica su uglavnom ovisila o mecenama, ali dok su pobožne žene, a posebno Paula, omogućavale Jeronimu miran i staložen rad, Erazmo je bio s nekima, npr. s bogatašicom Annom van Borselle, zaista loše sreće. Valja naglasiti u odnosu prema protivnicima i kritičarima da ni Jeronim ni Erazmo nisu izgubili toliko koliko oni koji su ih zaobilazili.

Posljednje teške godine Jeronimova života

Smrću pape Damaza (384) Jeronim je izgubio moćnog zaštitnika u Rimu, a smrću Paule (404) moćnu materijalnu potporu. Opisujući Paulinu smrt njezinoj kćeri Eustohiji, posve usputno spominje kako Paula nije od novaca ništa ostavila. Sve je bilo utrošeno u uspostavu i uzdržavanje samostana. Dvije godine ili godinu prije Jeronimove smrti umire i Eustohija. Obje su, majka i kći, proglašene sveticama, a to su zaista i bile u najboljem smislu te riječi. Polemika s engleskim, irskim ili škotskim asketom Pelagijem^[22] i njegovim pristašama, koji kako se čini nisu bili redovnici nego tek hodočasnici u Svetu Zemlju s asketskim namjerama, krenula je po zlu. Pelagijanci su zapalili više samostana, a bilo je i ubojstava, tako da su Jeronim i Eustohija morali pobjeći. Jeronimova mukom uspostavljena bogata knjižnica bila je spaljena, no Jeronim je sve do smrti neumorno radio na biblijskim komentarima. Dobivajući vijesti iz Rima kako Vizigoti svakodnevno pljačkaju i ruše Vječni Grad, Jeronim, kao i Augustin, smatrao je da nastupa kraj rimskoj civilizaciji i ne sluteći kako će ipak Rim svojom intelektualnom snagom biti u stanju sve te ratoborne došljake smiriti u krilu katoličanstva.

Uz goleme zasluge što je kršćanskoj – i ne samo kršćanskoj – uljudbi, kao vrhunski stilist i prevoditelj dao prijevod Svetoga pisma, Jeronim je šireći istinu o djevičanstvu Bl. Djevice Marije smatran jednim od osnivača mariologije. Njegovo XXII. pismo Euhologiji u pohvalu djevičanstva smatra se jednim od najčitanijih Pravilnika monahinjama (Regula monacharum). Naravno je da se oko osobe takva formata stvaraju legende, koje nekada znaju nadvladati povijesne danosti.

^[1]   Pr. Radoslav Katičić, Litterarum studia – književnost i naobrazba ranoga hrvatskog srednjovjekovlja, Zagreb: Matica hrvatska, 1998: 101. Cijelo Jeronimovo djelo čitatelj može naći u Jacques-Paul Migne, Patrologiae latinae cursus completus, sv. 23: str. 597–719.

^[2]   Valéry Larbaud, Pod okriljem Svetoga Jeronima zaštitnika prevoditelja (s francuskog preveo V. Grubišić), Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2006., str. 11–12.

^[3]   Nav. pr. V. Larbaud, nav. dj., str. 13

^[4]   Usp. Marie Turcan, »Saint Jérôme et les femmes«. Bulletin de l’Association Guillaume Budé 2–3/1968:  259–272. Nav. mj., str. 263.

^[5]   M.Turcan, nav. dj., str. 262.

^[6]   Paula je imala, prije nego što je obudovjela, dvije kćeri, Juliju Eustohiju i Blezilu (Blesilla), i sina Toksotija (Toxotius). Blezila je vrlo rano obudovjela i nju je Jeronim usmjerio prema redovništvu i  svetačkom životu, ali je umrla samo nekoliko mjeseci nakon prihvaćanja Jeronimovih životnih uputa.  Njezina je smrt prouzrokovala ubojite napade na Jeronima da je on tu smrt prouzrokovao namećući  Blezili strogi post i umrtvljivanje tijela. Julija Eustohija pošla je s majkom i Jeronimom u Betlehem, gdje je  bila poglavarica samostana koji je osnovala njezina majka. Paula je u Rimu ostavila rasplakana sinčića, koji je moli da ga ne napušta i uzalud joj pruža nemoćne ručice... Poslije će Paulina nevjesta Lea, Toksotijeva supruga, pitati Jeronima za savjet u odgoju svoje kćerkice Paule, koja je već prije rođenja bila namijenjena djevičanstvu i Bogu. Lein je otac ostao tvrdokorni poganin. Jeronimov odgovor na to pismo kratki je pedagoški traktat gdje joj savjetuje, ako joj se učini teškim odgoj u Rimu, da pošalje dijete u Betlehem, što je i učinjeno, tako da je Paula, unuka one Paule koja je vjerno pratila Jeronima posvuda, nakon smrti svoje tete Euhologije postala predstojnica toga samostana. Ima u pismu i veselijih pedagoških savjeta, npr. da mala Paula katkad djedu u uho pjeva »Aleluja«, znajući da se djed – iako poganin – »ne će tako naljutiti na malu unučicu da je otjera od sebe. A možda to djeda i smekša«.

^[7]   Pismo XXII: 15. http://www.patrologia-lib.ru/patrolog/hieronym/epist/epist02.htm.

^[8]   Slično nazivlje dvojicu protivnika Helvedija i i Jovinijana »homunculi« (»čovječuljci«).

^[9]   O odnosima sv. Jeronima prema djevičanstvu, udovištvu i udaji vid. Christine Steininger, Eine Studie zum Bild der idealen christlichen Frau, virgo – vidua – nupta bei Hieronymus und Pelagius. München, EOS Verlag, 1997. Vid. također Christa Krumeich, Hieronymus und die christliche Feminae clarissimae, Bonn: Habelts Dissertationsdrucke, Reihe Alte Geschichte 36, 1933. (Bibl. 392–403)

^[10]  Turcan, nav. dj., str. 264.

^[11]  Vid. E. F. Rice, nav. dj., str. 14.

^[12]  Ti su govori objavljeni u djelu John M. McManamon, Pierpaolo Vergerio the Elder And Saint Jerome. »Sermones decem pro Sancto Hieronymo«. Tempe, Arizona: Center for Medieval and Renaissance Studies,  1994., str. 134v–255.

^[13]  Usp. E. F. Rice, nav. dj., str. 37–46.

^[14]  John McManamon, nav. dj., str. 11.

^[15]  Jeronimove hagiografije. Priredili i preveli s latinskoga: Vesna Badurina Stipčević i Vinko Grubišić.  Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2008., str 37.

^[16]  »Pobježe iz grada da bi svijetu koristio«. John M. McManamon, nav. dj., str. 148.

^[17]  »Over time, the virtues of Jerome’s translation of the Old Testament would become broadly recognized. It elevated the rough and sometimes coase words of the Hebrew Scriptures into a form of lyric poetry; its naratives move at a prisk pace, its propheties passages ring with admonitory thunders. But his translation had serious defects as wel. As always, he worked quickly and at tems carelessly«. Michael Massing,  Fatal Discord – Erasmus, Luther and the Fight for the Western Mind, Harper Collins Publishers, 2018., str.  107–108.

^[18]  »As Erasmus waded into treacherous waters of biblical commentary and translations, he found in Jerome both a precendent and an inspiration«. Michael Massing, nav. dj., str. 94.

^[19]  Nav. pr. E. F. Rice, 119. Passim.

^[20]  »I know no writer whom I hate as much as I do Jerome. All he writes is fasting and virginity«. E. F. Rice, 139. 

^[21]  Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine 59–60 (2004): 5–29, nav. str.

^[22]  O Pelagiju i Jeronimovoj polemici s njim vid. Jeronim – Dijalog protiv pelagijevaca (prijevod, bilješke i uvod Josip Knežević), Split: Verbum, 2019.