O zaboravljenom hrvatskom dobrotvoru: Alberto Marangunić (1867–1940)

Svakog ljeta kada dođem u Milnu na Braču, postojbinu Marangunića, nađem vremena prelistati ostatke arhivske građe svojih predaka, Marangunića i Nikolorića. Listajući dokumente i fotografije, jednom mi je privukao pozornost članak iz novina Novo doba iz 1926. godine u kojem piše da je gospodin Alberto Marangunić poklonio 950 lira sterlina: od čega 700 Marjanu, 100 Jugoslavenskoj matici, 100 Jadranskoj straži, 30 Hrvatskom radiši, 20 za spomenik Kralju Oslobodiocu u Splitu – Grisogono. Bilo je to doba probuđene nacionalne svijesti, doba koje su krasila djela velikih ljudi i velikih rodoljuba. Tradicija doniranja u našem narodu vezana je uz imena Izidora Kršnjavog, Franje Račkog, Josipa Jurja Strossmayera, a nastavili su je u razdoblju između dvaju ratova uspješni ljudi iz dijaspore s istim rodoljubnim nagonom. Donatore ne pitamo odakle im novac, nego koliko daju, a rijetko, kako i zašto daju? Alberto Marangunić pripada u red velikih rodoljuba i dobrotvora.

Portret Alberta Marangunića poslan šesnaestorici nećaka. Čuva se kao obiteljski memento.

Životni put

Alberto Marangunić živio je u Argentini, u Parani. Nije osnivao obitelj. Njegova su obitelj bile dvije domovine! U jednoj je živio i ostvarivao materijalno bogatstvo, a drugoj je ostavio dušu, volio ju je i darivao. Posao mu je dobro išao pa se obogatio. U Argentini je postao poznat kao vlasnik tvrtke Almacen te posjednik triju latifundija, tzv. estancija Croacia, Dalmacia i Milica (ime majke Milice Slovinić, koju je neizmjerno volio), s kojih je žitom i živežom opskrbljivao argentinsku vojsku. Bio je mecena i osnivač mnogih zavičajnih društava, suosnivatelj argentinske skautske organizacije, suosnivač zaklade za školovanje siromašnih učenika. Marangunić je bio predsjednikom komisije za održavanje putova i mostova, osiguravajućeg društva La entrerriana, propagandne komisije Banco de Entre Rios; direktor telefonskog društva Entre Rios; član uprave Banco de Parana; predsjednik društva Centro comercial; počasni austrougarski konzul, predsjednik domoljubnih društava Kvarner i Bratstvo, te nakon konstituiranja Jugoslavije postaje počasnim konzulom nove države.

Oporuka

Postumno je oporučno regulirana razdioba ukupnog bogatstva Alberta Marangunića. U oporučnom pismu Alberto piše da se zemljišnim posjedima (estancijom Croacia) imaju financirati donacije za potporu dvjema školama i jednoj bolnici. Posebno treba istaknuti njegov visok stupanj socijalne svijesti. Cjelokupni prihod ostvaren putem estancije Croacia otišao je u prilog zaklade za gradnju radničkih stanova. O svijesti o kojoj govorim treba naglasiti kako je bio pionirom davanja dijela vlasničkih prava radnicima. Vrijedno je spomenuti i skrb za bližnje: naime, nikada nije zaboravio brojnu rodbinu u domovini, kojoj je novčano pomagao za života. Imao je šesnaest nećaka. Biološkim nasljednicima oporučno je ostavio kuću u kojoj je živio, kao i monetiziranu vrijednost estancije Dalmacia.

Donacije

Marangunićevo djelo obilježeno je brojnim investicijama i donacijama humanitarnim ustanovama kao što su kuća skauta, školski mauzolej, park Urquiza u Parani, gdje mu je podignut memento, stup visok 30 metara. Nakon raspada Austro-Ugarske, zahvaćen rodoljubnim zanosom, odlučio je pomoći novoj državi pozamašnom donacijom izraženoj u funtama sterlinga. Tim novcem financiralo se uređenje splitskog parka Marjan; izvedena je šetnica koja završava glasovitom splitskom vidilicom. Ti donatorski postupci potaknuli su splitsku vlast da navedenu šetnicu nazovu njegovim imenom: šetalište Alberta Marangunića. Znatna novčana sredstva ulagao je u hrvatska društva Marjan, Jadranska straža, Jugoslavenska matica i Hrvatski radiša. Nije zaboravio ni Milnu, rodno mjesto, gdje je u mjestu Podhume bio ktitorom mjesne crkve i škole.

Argentina se Maranguniću odužila imenujući ga svojim počasnim građaninom, a kad je umro priređen mu je svečani državni pogreb. Počasnu stražu držali su skauti, čiju je organizaciju podupirao.

Plaza de Mayo u Buenos Airesu, 1940. godina: počasna pogrebna povorka

Nova Jugoslavija, stvorena 1945., zaboravila je na Marangunićevu donaciju. Tada se više cijenila ideologija. Tako je splitska šetnica, koja je izgrađena njegovom donacijom pa je i nosila njegovo ime, dobila novo ime, i to po sovjetskom heroju Aleksi Dundiću, također naše gore listu. Nije mi poznato sjeća li se Argentina danas Alberta Marangunića, ali naša nova država, poštujući meritum, sjetila ga se i vratila šetnici na Marjanu ime njezina mecene!

Osvrti na Marangunića

Kako sam na početku ovog napisa naglasio da posjedujem primjerak novina Novo doba (br. 121, Split, 27. maja 1926) nađenih u obiteljskoj arhivi, prenosim ovaj iscrpni članak nepoznatog autora posvećen Albertu Maranguniću:

Gosp. Alberto Marangunić je nastanjen u Parani, gradu Argentine u južnoj Americi. Rodio se u Milni na otoku Braču godine 1867. u uglednoj obitelji od oca Mihovila i majke Milice Slovinić iz Postira. Netom je u rodnom mjestu dovršio pučku školu i poodrastao u godinam i zaželio se svijeta i rada. Roditelji mu se opirali, ali videći u njemu radina i štedljiva mladića, dopustiše mu kada je navršio 18 godina, da krene u južnu Ameriku. Znao je gdje će ići, na gotov posao u svoga mještanina Josipa Giovanellia u gradu Parana. Kada je mladi Alberto sa kršnog otoka Brača došao u Argentinu i pogledao one silne prostore i ravnice gojne i rodna polja uzburkala se u njegovu srcu goruća želja za radom i napretkom. Vježbao je neko vrijeme u poslovanju kod velike trgovačke kuće Palma. Ali kad je Giovanelli vidio sposobnost, savjesnost mladog naučnika Alberta on mu povjeri vođenje svoga dućana u luci Parana, upravu i opskrbu svojih 19 brodova, koji su vodili promet i trgovinu na rijekama Rio da la Plata i Urugvaja sve do granice Paragvaya. I ako još mlad, pokazao se pri ovom velikom radu, vrlo vješt, radin, štedljiv i savjestan, da se omilio svom gospodaru i njegovoj mnogobrojnoj obitelji, koja ga je vodila i brojila kao člana svoje kuće. Iza 5 godina stečenog iskustva osjetio je Alberto u svome srcu snagu za samostalni rad. Namjesti svoju veliku trgovinu jestiva i mješovite robe (Almacen) i odmah mu se na početku nasmješila sreća, jer je opskrbljivao vojsku (5 000 momaka) živežom iz svog dućana. Kako mu je posao rastao, tako je u njemu rasla i želja za većim poduzećima. U blizini grada nabavi veliko imanje, prekrasne oranice koje daju velikog ploda. Polje je razdijeljeno na tri velika komada i okrstio ovim imenima: Dalmacija,Croacia i Milica (u počast svoje majke, koju je neizmjerno ljubio). Ne samo kod naših zemljaka tamo iseljenih, kojima pripomaže u svakoj potrebi, nego i kod stranih ljudi Marangunić je poznat i cijenjen radi svog poduzetnog duha, radi svoje točnosti u poslu i otmjenosti u društvenom životu. Trgovačko društvo u Parani već od 11 godina bira ga svake godine svojim predsjednikom, što se smatra velikom časti u trgovačkom gradu od 70 000 duša. Umoljen više puta, godine 1902. bio je imenovan i počasnim konzulom tadašnje austro-ugarske monarhije, samo da našim ljudima pripadnicima te države, može pomoći. Ali netom je odjeknuo na amerikanskom tlu rodoljubni poklič za jugoslavensko oslobođenje, Alberto Marangunić svrstao se u prve redove Jugoslavenske narodne Obrane, bio je članom svih Odbora, dobročinitelj svih potpora, predsjednik raznih društava (Kvarnera u Parani, Bratstva u Rosariju), veseo i ponosit da iskaže iskrenu ljubav prama svojoj domovini. Uz Mihanovića, Baburicu, Petrinovića i druge odlične rodoljube, Marangunić stoji u prvom redu, na braniku svoje domovine.

Smatram poštenim objaviti faksimil citiranog članka, budući da je on recikliran više puta u dostupnoj biografskoj literaturi.

Zahvale

Prigodom objave darovnice (citirano u uvodu ovog napisa) u domovini uz brojne počasti dodijeljene mu u čast spjevana je budnica koju donosim u cijelosti (iako s današnjih pozicija s malo nepriličnim završetkom). Dvije godine prije smrti 1938. posjetio je domovinu. Svečanost je bila uglavnom obiteljskoga karaktera. Čudi me da nije dočekan javnom manifestacijom, ili ja barem nisam naišao na odaziv tadašnjih medija. Tada je za banket dobrodošlice zatražio da mu kupe pola kile girica na peškariji u Splitu, za pofrigat!

Skromnost Marangunića lijepo se oslikava njegovom izjavom: »Nema razloga zahvalnosti jer nijesam učinio nego svoju dužnost kad sam djelomično vratio zajednici ono što mi je ona dala!«, stoji u članku iz prestižnih argentinskih novina Caras y Caretas iz 1935., posvećenu Albertu Maranguniću.

Karakter

Prateći Marangunićev životopis, cijeneći donatorski doprinos toga poslovno uspješna čovjeka koji je svojim kapitalom oplodio društveni, politički i gospodarski život, iščitavamo kompleksnost osobe koju je potrebno slojevito oslikati. Alberto je Marangunić bio gospodarstvenik par excellence, svojim radom i pristupom poslovanju utro je put nekim novim vrijednostima u radnim odnosima. U svojim agendama provodio je novosti koje su u to doba dobivale legitimitet u najrazvijenijim zemljama svijeta. U svojim poduzećima udijelio je radnicima udio u vlasništvu, te ih na taj način stimulirao na veću angažiranost. Također je uveo i nagrađivanje rada prema učinku kako bi potaknuo radnike na kompeticiju i bolju kvalitetu rada. Kao političara ne treba ga promatrati kao profesionalca, nego kao domoljuba koji je svu svoju energiju usmjerio k jačanju novokonstituirane države južnih Slavena, i davao bezrezervnu pomoć pri osnivanju zavičajnih udruga u Argentini kao i u domovini. Sve to pokazuje da je riječ o višeslojnoj ličnosti koja je svojim pregnućem povukla duboku brazdu u okružju u kojem je djelovala, pa mislim da je zaslužio mjesto među velikanima, jer ovako pokopan u tuđini ostaje zaboravljen i razbaštinjen. Društveno priznanje u Hrvatskoj mu je izmaknulo s obzirom na emigrantski status. Bio je vuk samotnjak koji je djelovao hranjen osobnim altruizmom i ljubavlju. Nije dobio potporu oficijelne politike ni crkve, nego je ostao – čovjek iz naroda. Njegovo dobročinstvo, humanost i domoljubnost nisu do sada dobili istinsko javno priznanje. Albert Marangunić nije, koliko ja znadem, spomenut ni u jednoj recentnoj hrvatskoj enciklopediji ili leksikonu. Nije ga spominjala ni Jugoslavija, koju je itekako zadužio nošen idejama sveslavenstva. Čini se da je za tog Bračanina ipak prava domovina ostala Argentina.

Negdje na početku teksta zapisao sam da donatore ne pitaju kako, nego što! Tu ću misao upotpuniti u ime zaboravljenih mecena. Nije važno tko je, nego što je sve učinio na dobrobit društva.

Budnica spjevana Maranguniću u povodu darovnice gradu Splitu

Lik zatomljenoga kao što je Alberto Marangunić aktu­alan je i danas. Mediji vole ono što je lobirano, glamurozno, samo po sebi čitljivo, a meritum je u drugom planu. Činjenje nije na cijeni. Ljudi koji čine povijest uglavnom su neprimijećeni, njihova su djela u službi dobra, a ne slave, a mediji rade po ukusu svojih konzumenata!

Komentar

Ja sam unuk Albertova brata. Nisam imao sreće upoznati svojega djeda jer je umro nekoliko dana nakon mog rođenja, a kamoli Alberta, koji je umro 1940. godine. Pišem o osobi kojoj je mjesto u enciklopedijskim izdanjima, u koja nikad nije uvršten. Nemam drugog rođaka koji ga je doživio i približio mi njegov lik i djelo. Stoga moj opis sliči tablici iracionalnih brojeva: možete ih nacrtati, ali ne i napisati. Ponovno citiram njegovu misao: »Nema razloga zahvalnosti jer nijesam učinio nego svoju dužnost kada sam djelomično vratio zajednici ono što mi je ona dala!« Ta čuvena misao Alberta Marangunića kazuje kako skromnost prestaje biti vrlinom onog časa kada postane samozatajnost. Samozatajnost čini ljude anonimnima i na taj način dovodi povijest u zabludu.

Na nama leži odgovornost revizije. Upozoravanjem na velikodušne geste i isticanjem domoljublja i rodoljublja dobrotvora ističemo uzore. Takav uzor svakako je Alberto Marangunić.