Moć pripovijedanja

Branka Primorac, književnica i novinarka, rođena i odrasla u Zagrebu, piše još od ranog djetinjstva, a objavila je niz knjiga, među kojima se ističu roman Maturalac, nagrađen nagradom »Mato Lovrak«, Mama, pazi pas!, Sve zbog Ane, Ljubavni slučaj mačka Joje, Moj djed astronaut, Perešin, život i smrt, te roman Divlje godine.

Branka Primorac

No ono što je također posebnost u njezinu stvaralaštvu jest da Branka Primorac, uz pisanje dječjih priča za radio, piše i kratke i duže kriminalističke priče pod pseudonimima. Upravo u tim kratkim pričama, kojima su povod bili književni natječaji, a objavila ih je i u matičnom Večernjem listu, autorica zapravo pokazuje svu raskoš pripovijedanja, posebno kad je riječ o novinarskom miljeu. To nipošto nije slučajno jer je kao dugogodišnja novinarka Primorac u svoje priče ugradila likove i slike iz novinarstva, posebno je tematizirala manje poznate aspekte novinarskog života, govoreći pritom o kompeticiji, o odnosu urednika i novinara, o tome kako se katkad beskrupulozno traga za ekskluzivnošću, pa tako dolazi do raznih manipulacija, degradacija, sukoba interesa i slično. Novinarski svijet prikazuje vjerno i oštroumno, pa autoričine priče iz novinarskih bilježnica odražavaju sliku društva u cjelini, a posebno se to odnosi na prikaz kolapsa humanističkih vrijednosti.

U sjajnoj priči Zgrabi svoju šansu! iz pozicije muškog junaka, u ja formi, govori se o usponu i padu u novinarskoj karijeri, jer kroz konfesionalni iskaz junak ili, bolje rečeno, antijunak govori o tome kako je lakovjerno ulazio u razne poslovne dilove, nije igrao po pravilima, da bi na kraju ostao višak, nitko i ništa za vlastitu tvrtku. Takvim junacima autorica pristupa s blagom ironijom, ali i empatično, to su likovi koji se megalomanski kreću svijetom, puni velikih očekivanja, pa na kraju dožive krah vlastitih iluzija. Oni su pravi junaci našeg vremena, oni koji sitnim manevrima pokušavaju priskrbiti neke bonuse, u obliku dnevnica, putovanja, dok se za to vrijeme odigravaju velike igre u kojima oni ne sudjeluju, ali na kraju stradaju kao obični pijuni u korporacijskoj mašineriji u kojoj je svatko zamjenjiv. Kriminalističke fabule u kojima se istražuje npr. ubojica ili se traga za nečim neočekivanim, govore pak i o tome kakva je priroda samog čovjeka u ovom darvinističkom svijetu u kojem se zbog pohlepe događaju ubojstva među onima koji su naizgled prijatelji. U tom smislu posebno je zanimljiva priča Koncert za prijateljicu i pištolj, u kojoj se odigrava detektivska potraga za ubojicom, a riječ je o traženju ključa za ubojstvo udovice poznatoga zagrebačkog arhitekta. Glavni je junak inspektor Zvonko koji na kraju, pažljivo prateći znakove, uspijeva razriješiti klupko u interkontinentalnom kontekstu, odnosno pronaći krivca.

U svojim pričama Branka Primorac itekako umije postići suspens, tako da čitatelj čita s uživanjem zbog umješna pripovijedanja u kojem je sve pomnjivo razrađeno kroz detalje i uvjerljive dijaloge. U spomenutoj priči na implicitan se način progovora o čuvanju ili bolje rečeno o nečuvanju kulturne baštine, zatim o nebrizi vlasti za nju. Riječ je npr. o slikama poznatog slikara Vlahe Bukovca. Osim toga u priču na zanimljiv način autorica uvodi i likove koji bi nas mogli podsjetiti na stvarne aktere iz našega političkog i javnog života, o njima govori također s ironijom, duhovito. Kroz tu je nepretencioznost na kraju više rečeno o društvu nego u nekom pamfletu ili članku, jer skalpelom pripovjedačice zahvaćeni su svi slojevi, od visokoga sloja do onoga prekarnoga. I ponovno se u spomenutoj priči otkriva osobina koju najviše tematizira naša autorica, a to je lakovjernost kojom se otkrivamo drugima, vjerujući u dobrotu.

A zlo, svijet mimikrije ispod kojeg se skriva licemjerje tema je koju autorica dublje istražuje u sjajnom romanu za mlade Divlje godine u izdanju Frakture. U romanu se govori o zločinu, ubojstvu taksista, koji je samo povod da se kroz rekonstrukciju događaja ispriča priča o društvenom dnu, o svijetu koji ne vidimo ili se pravimo da ne postoji, svijetu delinkvencije, svodništva, kriminala koji i jest složeno predstavljen u ovom romanu s više pripovjednih linija. Nije slučajno da u uvodnoj bilješci autorica ističe kako je roman inspiriran stvarnim događajem iz naše crne kronike. Upravo i ta činjenica da zapravo nije riječ o izmišljaju, nego da se piše o stvarnosti koja nas okružuje, još više ističe intenciju autorice da se bavi svijetom u kojem živimo, da ne stvara tek pričice koje će zabaviti mlade. Ona ih želi prikazati kao aktere nemilosrdnog vremena u kojem su pogubljene moralne vrijednosti. Roman je otvorio prostor autorici da se pomnjivo bavi i unutrašnjim promišljanjem svojih delinkventnih junakinja, koje postaju i zatočene, ocrtavajući i ambijent u kojem su odrastale, ali ne s namjerom da ih osudi, nego da pruži ekspertizu društva u tranziciji.

U tom se romanu mijenjaju i fokalizacije, pripovjedači su inspektor, djevojke, pa se kroz postojanje više gledišta želi prikazati složenost koja želi izmaknuti onom površnom, spektralnom. Pritom treba upozoriti na uvjerljivost pripovijedanja, jer autorica se približila govoru mladih ljudi, njihovu slengu, te želi promišljati iz njihove pozicije, jezikom kojim oni govore. U romanu se razrađuje i priča iz realističkih romana, o ambicijama u velikom gradu, o pogubljenosti, o odnosu centra i provincije.

Inače, o životu u učmalim malim sredinama, treba i to istaknuti, autorica piše zanimljivo u svojim pričama raskrinkavajući malograđanštinu (priče Osveta i Dodir struje). Svakako je najpoznatije djelo Branke Primorac roman za djecu i mlade Maturalac, koji je uvršten i u lektiru. Roman je ispričan iz perspektive osmaša Marija koji priča o događajima s maturalca, posebnog događaja kada vrijeme svakodnevnog života biva prekinuto i ustupa mjesto slavlju i igri. Mario s čitateljima dijeli svoj unutrašnji svijet, strahove, dileme, emocije. Kroz događaj odlaska djece na putovanje autorica prati dječje igre, zaljubljivanja, nestašluke, a ponovno se kroz element traganja za autorom ljubavnog pisma unosi zagonetnost, koja je i inače karakteristika romana i priča Branke Primorac. Upravo zato taj roman ima elemente pustolovine, sentimentalnosti, a također je prisutna i edukativna namjera, jer autorica želi poručiti kroz djelo da treba težiti odgovornosti. Zanimljive su i promjene kod nekih likova, koji se baš na maturalcu »pretvaraju« u opuštene, druželjubive osobe.

Branka Primorac sposobna je unijeti se u svijet mladih ljudi, a čitanost ovog romana pokazuje da je uspjela postići i univerzalnost, odnosno to da se različitim generacijama obraća i da svima knjiga bude podjednako zanimljiva. Na kraju, nemoguće je na samo nekoliko kartica ispisati sve o raznorodnom stvaralaštvu Branke Primorac. Izdvojila bih još romansiranu biografiju hrabrog pilota u Domovinskom ratu, Rudolfa Perešina, za koju kritičari navode da bi zbog svoje uvjerljivosti mogla djelovati kao Perešinova osobna ispovijest. Sve to govori o autoričinoj sposobnosti da uđe u svijest raznih likova te da ne piše isključivo o vlastitom jastvu, što je dominantna matrica suvremene hrvatske pripovjedačke, ali i ne samo pripovjedačke, produkcije.