Klek – nenadmašno nadahnuće za hrvatske umjetnike

Planina Klek, Parnas hrvatskih planinara i inspiracija za hrvatske umjetnike već stoljećima, mitsko mjesto u srcu Hrvatske, svojim neobičnim oblikom obilježava krajolik ogulinskoga kraja i privlači pozornost posjetitelja. Budući da ima oblik diva koji spava, od ranih se dana uz Klek vežu brojne legende i predaje kojima su ljudi nastojali tom prirodnom fenomenu pridodati nešto svojih tumačenja i malo mističnosti. Jedna od legendi, tako, govori da je riječ o Kraljeviću Marku, junaku hrvatske narodne pjesme, koji je legao i spava. Na stranicama Turističke zajednice Grada Ogulina može se naći legenda prema kojoj su nekad davno na zemlji živjeli bogovi i divovi. Bogovi su svu hranu i piće zadržavali samo za sebe. To je kod divova izazvalo nezadovoljstvo, a jedan od njih – div Klek, zaratio se s bogom Volosom, koji je čarobnim mačem skamenio sve što je poželio. Na mjestu gdje se danas nalazi planina Klek bog Volos skamenio je diva Kleka. Prije nego je skamenjen, Klek se zakleo da će se jednoga dana probuditi i osvetiti se. Željko Poljak u Vodiču na Klek spominje legendu o bogu Kleku koji se previše motao oko žene boga Peruna te ga je ovaj strijelom pogodio u petu i skamenio. Također navodi kako narod priča da u nutrini Klekove stijene počiva ukleta kraljevna pretvorena u zmiju koja čuva hrpu zlatnika. Svake godine na Ivanje stijena se otvara i ako se neki junak usudi ući i poljubiti zmiju, ona će se opet pretvoriti u kraljevnu. Postoje mnoge legende koje spominju Klek kao mjesto okupljanja vještica, a posebno u noćima kada sijevaju munje i čuje se grmljavina. Već je poznati putopisac, znanstvenik i povjesničar Johann Weichard Valvasor 1689. godine zabilježio kako »...nedaleko odavde leži svima poznati Vještičji brijeg, Klech ili Klijek nazvan, na kojemu po opće poznatoj sagi vještice i zlodusi svoj sabat i svoja vještičja kola održavaju...«. Na suđenjima vješticama u to vrijeme često se spominjao Klek kao mjesto njihova okupljanja. I povjesničar Rudolf Strohal pisao je u 19. stoljeću o coprnjicama s Kleka koje kuhaju tajnovite trave, lete na Klek, plešu plesove i bave se mnogim opačinama. Zbog svega navedenoga, nije ni čudno kako je 1181 metar visoka planina Klek, koja se uzdiže iznad Ogulina, odavno privlačila i nadahnula i mnoge književnike, slikare i glazbenike koji su u toj čaroliji i zagonetnosti Kleka nalazili prostor svojoj mašti koja je skačući po Klečicama stvarala umjetnička djela iznimne vrijednosti te se potvrđivala na primjeru Kleka stara misao kako umjetnicima priroda postaje prostor koji oslikava njihovu dušu.

Foto: Lorena Puškarić

Posebno je zanimljiva ta veza s ogulinskim krajolikom u djelima najveće hrvatske spisateljice za djecu Ivane Brlić Mažuranić (1874–1938), rođene upravo u Ogulinu, koja u svojoj Autobiografiji iskreno zapisuje:

Čudnovati i napadni oblici Kleka i romantičnost Dobre pružali su mojoj mašti toliko hrane da sam daleko u noć prevraćala u mislima najčudnovatije slike i fantastične mogućnosti: što li se sve odigrava u dubokoj noći oko Kleka. Čudnovatim načinom pretpostavljala je moja mašta ne navrh Kleka već u nutrini njegovoj silne, burne i neprestane prizore odigravane fantastičnim, većinom herojskim, sad povijesnim sad biblijskim bićima, sve u nekoj svezi, a sve s nekim maglenim patriotskim ciljem. Štoviše, ove slike, koje su mi se prikazivale, nisam držala za tvorevine mašte, već za neko otkrivenje, koje mi je iz daljine odavalo istiniti nutarnji život Kleka.

Ivanina ljubav prema Ogulinu i Kleku posebna je. To je njezin zavičaj, to je mjesto koje će nositi u mašti gdje god se poslije nalazila, a možda je i u najtežim životnim trenutcima bježala u taj svijet u mašti koji bi joj pružao mir i utočište. U pismu sinu Ivi, u proljeće 1935. godine, kada je već bila prilično utonula u svijet depresije, Ivana piše:

*

Dragi Ivo!

Baš mi je drago da ste vidjeli onaj zbilja zanimljivi ogulinski kraj. Moja proljetna nostalgija za ljepotama dalekog i raznolikog bijelog svijeta čini da mi dolaze tako živo pred oči i pred dušu svi viđeni i ljubljeni krajevi! Kad vidim onaj Klek – koliko žudim da zaista budem tamo i osjetim onaj resi zrak, pun snage i da čujem šum Đule.

*

Zanimljivo je kako će upravo Ivanin otac Vladimir, poznati pravnik, biti jedan od inicijatora osnivanja Hrvatskoga planinarskog društva te će Klek postati »kolijevka hrvatskog planinarstva«. Vladimir Mažuranić sastao se u Ogulinu s književnikom Budom Budisavljevićem i dr. Johanesom Frischaufom, sveučilišnim profesorom iz Graza, 1874. godine, nakon penjanja na Klek, i tada se rodila ideja o nastanku planinarskog društva. U tekstu Kako je postalo Hrvatsko planinarsko družtvo, objavljenom u časopisu Hrvatski planinar 1898. godine, Bude Budisavljević (1843–1919) opisuje navedeni susret i okolnosti rađanja ideje osnivanja takvog društva: »Lasno ti je, brajane, dočekati gosta najodličnijeg i ugostiti tu susretajem najodličnijim, kad uza se imaš Ivanova Vladimira, za koga se na daleko zna, da su u svakom biranom krugu začinom i osladom biser-niti tankoumna mu domjenka uz osobnu prijazan i ljubeznivost tkanu na gospodskoj tari dubrovačke vlastele i slave... Za sutra dan u cik zore naručim putniku zgodna i uzdana vodca na vještičje gumno starca Kleka, a oko pete za podnevnom dočekam smjela hodca na ogulinskom trgu. Ono jučer zamišljeno... danas se preodjelo veselim vedrivom, a zborna mu usta zborno zborahu o divnu pogledu s gorskog tjemena tjemenjaku Kleku«. Treba spomenuti i podatak kako se 1838. na Klek penje saski kralj i botaničar Friedrich August II. u pratnji ogulinskog časnika Josipa Jelačića, kasnijega hrvatskog bana.

U svom putopisu Primorje i Lika, objavljenom u časopisu Neven 1852. godine, svoj uspon na Klek opisao je i poznati preporodni književnik Ljudevit Vukotinović (1813–1893). Njegovo penjanje na Klek nije bilo lagano, za što odgovornim drži pogrešno vođenje lokalnog vodiča, te kaže kako će mu »put na Klek, i svaki korak na njemu, ostati uvijek u pameti« i kako su »više bregova i planina vidjeli i prošli, nu toliku muku nikad pretrpili«. Vukotinović također piše: »Naš kalauz, kog smo u selu najmili, bijaše stari isluženi vojnik koji je... sto puta na Kleku koze pasao, dakle i sve pute poznavao. Nu to baš i nije teško, jer na Kleku nema puta. Klek sastoji se iz jedne samo stijene kamenite, po kojoj se čovjek penjati mora kao po krovu; mi smo sve po četiri koraka stupali naprijed, a sigurno jedan ako ne dva koraka natrag, i tako popikavajući se kojekako i puzeći po koljenima i trbuhu, plazili smo naprijed, hvatajući se granja, i zijevajući od vrućine i znoja, dok smo jedva nakon truda od tri sata bili na vrhu Kleka. Istina je, izgled je ovdje jako lijep, istina, da imade tu osobito lijepog bilja... ja tim putem ipak ne bi išao na Klek, a ni dušmaninu mome ne svjetujem, da se ovuda gore penje. Međutim, ja mislim, da je naš stari graničar zabludio; premda je mnogokrat na Kleku koze pasao, jer mjesto da nas dobrim putem vodi, zabasao je na najgoru kozju stazu«. Vukotinović nešto kasnije u tekstu govori kako je, iako je uspon bio težak i naporan, nakon što su se odmorili i dobro se najeli, razmišljao o novom usponu na Klek: »zaboravio sam pretrpljenu muku, i mislio sam si, da me tko malo boljim putem vodi, da bi ipak opet išao na Klek! Kad se čovjeku koje mjesto dopada, onda želi još jedanput tamo doći; tako i ja želim Ogulin još jedanput pohoditi i po Kleku još jedanput šetati... ali naravski, kao što napomenuh, malo boljim putem...nego prvi put«.

Foto: Lorena Puškarić

August Šenoa (1838–1881) opisuje Klek u svojem putopisu Hrvatski Semmering, objavljenom u časopisu Obzor 1873. godine (broj 29 i 30). Osvrće se na razne priče koje o Kleku kruže još od Valvazora, ali i na poseban način uspoređuje starca Kleka s ljudima i govori kako izgled na prvi pogled može zavarati:

Narod pripovijeda o Kleku kojekakvih strahota. Ondje da je vrzino kolo, tj. ročište svih vještica, coprinjaka i zloduha naše zemlje, onamo da lete zrakom, pa vijećaju, kakovo će zlo počiniti narodu. Premda naš puk tako kazuje, premda stari Valvazor isto pripovijeda, ne mogu, brate dragi, nikako vjerovati da je to sve prava istina. U životu smatra svijet čovjeka čudaka, mrka, tajinstvena krvnikom, sebičnjakom, zlobnikom – a onamo je dobra duša pod tvrdom korom. Tako se, čini mi se, i starcu Kleku vrlo krivo čini. Klek bavi se od davnine prirodoslovljem. On zna što je munjina, zna što su oblaci, meteorologija, njegovo je bistro oko potanko proučilo zemljopis svih strana, kao da je kakov akademik. Pa ti znaš i sam, da je svijet u srednjem vijeku smatrao svakog prirodoslovca coprnjakom, crnim đakom, koj na zmaju jaše, ukratko porodom pakla. Zato ne mogu vjerovati, da narod pravo govori, da Valvazor istinu piše. Po mojem je mnijenju Klek svakako bolji od svoga glasa. Da se starcu hoće govoriti, otresnuo bi se jamačno na ljudski rod: »Slijepa čeljadi! Traži ti svoje vrzino kolo, svoje vještice, vukodlake, crne đake i zloduha u ravnici, gdje se taje pod likom blagoće i dobroćudnosti, a mene pusti na miru«. I pravo bi govorio. Zato ne vrijeđajmo starca Kleka.

Ivan Trnski (1819–1910), prvi predsjednik Društva hrvatskih književnika (1901), predsjednik Matice hrvatske 1901. godine i jedan od pokretača i suradnika Vijenca, u svojoj pjesmi o Kleku uspoređuje uspavanoga Kraljevića Marka s hrvatskim narodom koji je isto uspavan u teškim vremenima, ali pjesnik se nada da će se ipak probuditi.

U svom putopisu o Kleku dr. Josip Torbar (1824–1900), prvi predsjednik JAZU, piše: »Neima jamačno brda ni planine u Hrvatskoj, a možda i u trojednoj kraljevini, o kojoj bi se u puku više bajalo i pripoviedalo, nego što se pripovieda o Kleku« i tako potvrđuje tezu o Kleku kao planini uz koju se u našem narodu veže najviše priča i legendi. Torbar nešto kasnije nastavlja: »Nu u sadanjoj svojoj dobi poželih tim većma, da se s njim upoznam, što sam za mlada toliko čuo o njem pripoviedati. Godine 1865. udesila mi se zgoda, te mi se želja ispunila«. Torbar je napisao prvi hrvatski prikaz Kleka (Književnik II, 1865), koji je u ono vrijeme, kako navodi dr. Željko Poljak, izazvao veliku pozornost pa ga je Vjekoslav Klaić pretiskao i u svoj Prirodni zemljopis Hrvatske (Matica hrvatska, 1878).

Klek u pjesmi Zbogom Slavonijo, koja se nalazi uklopljena među pripovijetke u istoimenoj zbirci, spominje jedan od najvećih predstavnika hrvatskoga realizma Josip Kozarac (1858–1906) te opisuje svoj bijeg iz Slavonije u »naručaj starca Kleka«.

Zbogom Slavonijo

Zbogom! Zemljo plemenita,
Meni valja dalje poći,
Zbogom! I ti curo vita,
I Bošnjačke vedre noći!

Zbogom braćo, žedni lovci,
Zbogom! Trčke i fazani!
Mjesto šljuka, ja ću sada
Ribu pecat na Korani.

Zbogom! Savo i Dunaje,
Vi zlosretne rijeke dvije:
Tko okusi vaše vode –
Deset ljeta stari prije...

Zato bježim od vas brže,
Dok je jošte glave cijele,
U naručaj starca Kleka,
I na hladnu grud Kapele...

Kada ljuta bura hukne –
Ja ću mislit: kolo skače
Kad zasniježi – ja ću mislit:
Moja dika za mnom plače!

I u stvaralaštvu Ante Kovačića (1854–1889), predstavnika hrvatskoga realizma i pisca jednog od najboljih hrvatskih romana, U registraturi, nalazimo pjesmu o Kleku. Kovačić piše o smrknutom Kleku koji gleda svoju »ropsku zemlju« kako »tvrdo spava«. Nekada zemlja junaka, a sada robovi tuđim gospodarima. Kovačić govori starcu Kleku da će se pomladiti jer se i hrvatski narod ipak budi. Pjesma je objavljena u Vijencu 1882. godine.

Pod Klekom

Što si smrknut, stari Kleče?
Zašto ti se čelo muti?
Hoće l’ gromi da zaječe?
Hoće l’ vihor zviždnut ljuti?
Hoće l’ ustat sokol ptice
A na orle grabilice?

Avaj, Bože, koje priče!
Ropska zemlja tvrdo spava.
Nit u gori list se miče,
Nit u polju sitna trava.
Kamen nijem je i uzdiše
Ko da boli naše piše.

Hoće l’ dugo spavat roblje?
Ili su trule već mu kosti?
Pa je zemlja pusto groblje,
Kud smrt samo staze mosti?
Ili su lanci toli kruti,
Da već muke rob ne ćuti?

Ele, čudna pitanja li?
Gledni tamo u nizinah;
Pred kumira svi su pali
Na duh im je sjela tmina –
I poklečke plahe hrle
Ropske negve sretni grle.

Snužden si mi, stari Kleče,
Tvoje tužno srce cvili:
Koja krv li ne proteče,
Što li jesmo nekad bili?
Strah i trepet tirana
I junaci od mejdana!

Tvoje oko sjetno gleda
Slavnu prošlost našeg doba,
Pa vjerovat pamet ne da
Da kad Hrvat rodi roba!
I dovinut um se trudi:
Otkuda su ovi ljudi?

Unučad li ova tužna
Junačkih i sjajnih pređa?
il’ je samo hrpa sužnja,
da nam slavnu povijest vrijeđa?
Šuti, šuti slovo pjesme,
Sad se to ni pitat ne smje!

Klonula ti na grud glava,
Suze roniš, naš starina,
Na sve kraje Hrvat spava,
Sputana mu djedovina.
Dušman zlotvor pravdu rubi,
A roblje mu skute ljubi!

Tvoja djeca – sirotari
U tuđina zakucali;
...Poklaše ih ti barbari...
...Krvolok ih žive spali...
Imal koga da osveti;
Ne, da kazni zločin kleti?

Al’ čuj starče! Ondje preko
Velebita tvoga brata,
Kliktanje se diže neko...
Možda presta san Hrvata?
Možda mu je negva zveka
Budilica bila jaka?

Ah, što vidim! Ti se prenu,
Zadrhtaše kršne grudi.
Zlatna nada ne uvenu:
Hrvatski se narod budi!
Zlotvor već se smrvljen vidi –
Kukavno se roblje stidi...

Samo naprijed! Na noge se!
Upoznasmo svoga vraga!
Nek se jednom jaram strese,
Nek se pere crna ljaga –
Što nam dugo poput tmine
Lebdi iznad domovine!

Naša diko, naš starina,
Razvedri se, soko sivi,
Kralju naših svih planina,
Pomladi se i oživi;
Pjesmom našeg pozdravljenja
Zorom našeg uskrisenja!

Poznati književnik Alberto Weber rođen je 1875. godine u Ogulinu i cijeli život bio je očaran ljepotom Kleka. Po svojoj želji pokopan je na groblju u rodnom Ogulinu jer je htio da i u smrti bude okrenut prema voljenom Kleku. U časopisu Hrvatski planinar objavio je 1898. godine pjesmu posvećenu najdražoj planini.

Klek

Iznad munja, oblaka i triesa
Orijaški, poput kamen diva,
Sanak vječni spokojno što sniva,
Klek se gordi diže put nebesa.

Veličajan sred mira i biesa,
Časak rujan u sunašcu pliva,
Čas mu glavu našem vidu skriva
Tmasto velo, leglo urnebesa.

Kršna roda ponosita slika,
alem kamen hrvatskijeh gora,
Ne ima mu ravna taka lika,
Od Crnog do Jadranskoga mora.

Sokolova timor i slobode,
Na njem vile svoje kolo vode.

Vladimir Varlaj, Klek.
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 15. 12. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=63926>

A. G. Matoš (1873–1914) također je pisao o Ogulinu i Kleku. U putopisu Oko Rijeke opisuje svoj kratki boravak u Ogulinu kod svojega daljnjeg rođaka, odvjetnika Sokolića, 16. listopada 1909. godine, te donosi i opis Kleka, koji je i na njega ostavio poseban dojam. Uklapa Klek u svoja razmišljanja o aktualnim političkim prilikama i »tuđem nasilju« i »tuđem prodiranju«, što je kao pravaš posebno kritizirao.

Piramida Kleka u maglama i jesenjim oblacima! Tu leži po predanju Kraljević Marko i tu se roči Grabancijaš, moj – kako bi Jarmek rekao – demon sa vilama i zvijezdama. Tu se sastaje balkanska sa gornjohrvatskom, vojnička, graničarska sa kulturnom predajom. Đak i junak, pero i buzdovan, misao i djelo, vilinski sin Grabancijaš i kraljevski sin Marko, um i energija, entuzijazam refleksije i oduševljenje akcije! Iz Prilipa Marko sastao se na Kleku sa našim kaptolskim crnoškolcem, pustoškolcem, pa sa te hridi čekaju nas kada će misao hrvatska postati djelo, kada će aktivnost naša postati velika misao, pa dok juri ispod planine lokomotiva, još uvijek simbol tuđeg nasilja, buzdovan Marka Kraljevića čeka u tamnim njedrima naše zemlje da ga duh grabancijaški pronađe i kao bombu baci sa Kleka na putove tuđeg prodiranja.

Klek spominje i Matošev prijatelj Karlo Häusler (1887–1942), veliki poštovatelj Matoša i njegov epigon, u razglednici koju Matošu šalje iz Lešća 1910. godine. Očito je Klek bio spomenut u njihovim razgovorima kao lokalitet koji se obojici urezao u pamćenje.

Sa Korduna vidim: netko spava,
Starac neki, sin je neba modra.
Vide mu se noge, trup i glava
Starac spava, ne diže se s odra.

Draga majko, zemljo, Tvoja Lika
Umakla Ti s pustoga Korduna
Onaj starac mrtvačkoga lika
To je Klek, a san je Tvoja dika.

Prirodoslovac, botaničar, zoolog, planinar i putopisac Dragutin Hirc (1853–1921) planinarstvom se bavio više od pola stoljeća, a o svojim je putovanjima vodio i dnevnik Moji puti, koji je ostao neobjavljen. Bio je prvi urednik planinarskoga glasila Hrvatski planinar (1898– 1903), a o Kleku je zapisao tezu koja je i nit vodilja ovog članka: »Nema u domovini ni brijega, ni vrha, o kojem bi se toliko pripovijedalo kao o Kleku«. Dalje, također, piše: »...Oblikom, osobitim oblikom zadivio je Klek svakog čovjeka, i nema putnika, kad se vozi željeznicom od Karlovca, da kod Tounja ne istakne glavu, da vidi toga gorostasa, kojega od davnine spominje i pjesma i priča. (...) Klek moraš gledati u razno doba dana i vremena. Veličajan je Klek kad se nad njime modri nebo poput ljubice, a netom izašlo sunce prosulo po njemu ono djevičansko jutarnje rumenilo. Osobit je Klek kada se sunce s njime oprašta i kada mu u raspukline i jaruge padaju duboke sjene. Živahne je slike Klek kad mu stijene i podnožne šume u zimi zapraši snijeg, no žalobna je lica kad se po njemu motaju guste magle i vrtlože teški oblaci, iz kojih u one tisućljetne pećine udaraju ognjeni gromovi«.

Đuro Arnold (1853–1941), pjesnik, predsjednik Matice hrvatske (1903–1909), u pjesmi Pozdrav Kleku obraća se Kleku kao »predstraži Like« i govori kako mu sigurno srce krvari jer je prije gledao hrabre ljude iz toga kraja kako se bore za druge zastave, a danas odlaze u svijet u potrazi za boljim životom.

Pozdrav Kleku

Pozdravljam te ko predstražu
Kršne Like, Kleče stari!
S njenih jada – ljudi kažu –
Tvoje srce sveđ krvari.

Kako ne će? Ti kroz v’jeke
Gledao si tuda duge:
Gdje no ličkih četa r’jeke
Hrle u boj tek za druge.

A koja im nakon borbi
Plata bila? Oče s neba!
Ličanin u svojoj torbi
Nije imo kore hljeba.

A danaske? Pita stra’ me:
Kad si s jada prigno tjeme –
Ti bi znao, ah, i na me
Sorit svojih kletvi breme.

Danaske se tuda klate
Slične čete, lica bl’jeda...
Da se po svem sv’jetu pate,
Kad se kamen gristi ne da.

O, ja pojmim bezbroj zala,
Što te tišti, kini, peče,
Zato ti se baš do tala
Eto, klanjam, stari Kleče.

Vilim (Vilko) Filipašić (1874–1942) knjigu Pjesme tiskao je pod pseudonimom Milivoj Podravski, a knjiga je posvećena Filipašićevu pjesničkom uzoru Đ. Arnoldu. U Vijencu je 14. veljače 1901. godine objavio pjesmu o Kleku u kojoj spominje legende o vješticama i Kraljeviću Marku.

Klek

Usred Like k oblacima
Klek si diže glavu.
Poput silnog strši diva
U visinu neba plavu.

Tek rijetko možeš vidjet
Njegvo mrko, staro čelo:
Uvijek ti ga magla krije
I oblaka jato cijelo.

Bog bi znao, što to snuje
Samujući od davnine?
Dira li ga ovaj život,
Bučna vreva sred nizine?

U nizini mnoga majka
Plaši njime, šutka sina:
»Nemoj plakat! Vještice će
Kleku sjahat iz visina.

Svaka jaše dugu metlu,
Svakoj zmija – bič u ruci.
Odnest će te na vrh gore,
Izjest će te gladni vuci!«

Al će starci: »Man, se Kleka,
Vještice se, mani zmije!
Klek je sveti grobni humak,
Junak pod njim sanak snije.

U dubini tamne špilje
Kraljević naš leži Marko.
Kada grmi, Šarca čuješ
Na sunce ga budeć jarko.

Ali junak tvrdo spava,
U ono će ustat doba,
Kada prodre hrzaj Šarca
Do dubine tamnog groba«.

Ante Cividini (1881 – Ogulin, 1968), predsjednik Saveza hrvatskih planinarskih društava, kao i svi ljubitelji planinarenja piše o Kleku. U Razgovoru s Klekom, koji piše pod pseudonimom Žitomir Zulumgradski, Klek se pjesniku žali kako je danas za hrvatski narod domovina samo fraza, kako su se ljudi iz cijelog svijeta penjali na Klek, a Ogulinci zadnji spoznaju njegove ljepote.

Razgovor s Klekom

Idu gorom, idu poljem mraci,
Nebo svoje užeglo je svijeće,
Kroz tišinu čuju se koraci,
Čija noga u to doba kreće?
Časak još i – krajina će cijela
Njihat se u zasluženu sanku,
Angelus već ponad snenih sela
Slaže pjesmu, pjesmu uspavanku.
Tiha večer... niti daška vjetra...
Miruje na trgu lipa stara...
Tek sa huma sela Svetog Petra
Pjesnik s Klekom tiho razgovara...

Pjesnik:
Netko reče da si div svrh Like,
Da si ukras velebitskog raja,
A ja znadem da su tvoje dike
Ponos moga ogulinskog kraja (...)
Al je Ogulinci
Danas, brajne, već zaboraviše
Niti oni njihovi sinci
Povijest doma svog ne znadu više.

Klek:
Što će njima takovi divani,
Baš ih briga za te drevne stvari,
Dost da znadu da su Frankopani
Negda ovdje bili gospodari.
Danas ljudi hrvatske bez svijesti
Namiguju dušmanovu carstvu,
Strahujući prijetećom pred pesti
Klanjaju se poganskom barbarstvu.
Domovina – to je za njih fraza
Zastarjelih, nazadnih poeta,
Prava, vele, njihova je staza
U nedogled izmišljena svijeta (...)

Pjesnik:
Zabave i igre svakojake
Stožeri su njihova života,
Misli, šutnje, želje – naopake
Riječi? – grdnja duše im prostota.
Prezire se pradjedovska vjera,
Jer da živjet može se bez Boga,
Napušta se prokušana mjera
Prosvijetljenog duha kršćanskoga. (...)

Klek:
Katkad ipak upiru si oči
Navrh mojih naboranih stijena,
Jer tobože na njima se roči
Zbor na metli potkovanih žena...
Što sam ja? Što gromovi i trijesi?
Čemu kalpak tjemena vrh moga?
Otkud ruža moje grudi resi?
Vele: Pitaj muža učenoga,
Kao što su Šloser i tuđinac
Frišauf, koji prvi me upozna,
Da napokon čak i Ogulinac
Za ljepote moje zadnji dozna...

Pjesnik:
Otkad tu si samo ti ćeš znati
Kazati nam, jesu l’ ovu goru
Prelazili junački Hrvati
Silazeći k adrijanskome moru!

Klek:
Pamtim dobro. Tu su zaostali
Studen vodu od kamena pili,
Pa uz oganj svog Peruna zvali,
Da bi usput svuda sretni bili...
Mnogo sinko, mnogo pamtim toga.
Divlje horde Rimljana i Obra,
Pa i onog grofa furlanskoga –
Mnogo ih je progutala Dobra...
Jednog jutra, kad sam gledo dolje,
Kako klasje njiše se i zrije,
U tom času niz Carevo polje
Nešto gmiže poput šare zmije...
Ture! Viknuh kraljeviću Marko!
Ustaj, skoči, međedinu nase!
Al moj Marko i s njim pjani Šarko
Ne miču se, neće da se glase.
Ture! – nisam jošte ni doreko,
Već sa sviju Ogulinci strana
Jurišaju uzduž i poprijeko
Slijedeć hrabrog svoga kapetana...
Siječe junak Bakariću Ivo
Sve do kraja krvavoga danka,
A kad nebo osulo se sivo,
Stiže krasna Jula Frankopanka –
Gdje ste? Gdje ste hrabri naši sinci?
Gdje si Ivo? – vikala je živo
Ali šute mrtvi Ogulinci,
Šuti s njima i kapetan Ivo (...)
*
Tako Klek, a pjesnik već umuknu...
Tek sa huma sela Svetog Petra
U mrak tihi koda nešto huknu –
Il’ je ptić il’ jecaj noćnog vjetra (...)

I Drago Štambuk (1950), pjesnik, kritičar, znanstvenik i diplomat, posvetio je Kleku pjesmu u svojoj zbirci pjesama Staklena šuma (Zagreb, 2005). Uz pjesmu stoji napomena da je napisana u Ogulinu 17. svibnja 2003. godine.

Klek

Nije sklek
Već ležaj
Mašti
Paška ovca,
Bračka koza
I
Jarac mrk.

Glog,
Majčina dušica.

Klek
I jarčeva družica.

Jazik smo
Hrvatski
Dili o trnje,
Vezali uz brinje
I namah prošli spat.

Kraj Markota
U Kleku
Na Kleku,
S Klekom.

Sklek
Škure jubavi
I Modruš.
Srce obrane. Obrana srca.

Spava Marko,
Markić naš.
Bil i mrk.
Mrk i bil.

O tvari
Bih da zborim,
I preslaboj riječi.

Timijan
Prejasna vida
I oskoruša – oculus.

Buna i balega.
Japodi u hladu
I u vlazi crkve.

Angjel i poverum.
Novčić rimski
Izbačen na oranici.
Krtice, tako,
Bića su svjetlosti.

Današnje su mine
S plastičnim kućištima
Žalosno vječne.

Na Trojvrhu,
Kraj Tounjčice
S Trošmarijom,
Stare vrste
Bride novi sjaj.

A usnuli vitez
Iz starine Kleka
Ustati će jednom
I dosegnuti gaj.

Nisu samo književnici bili nadahnuti Klekom i njegovim zanimljivim i zagonetnim motivima nego i slikari. Jedan od najpoznatijih obožavatelja Kleka bio je slikar Vladimir Verlaj (1895–1962), član poznate četvorice Proljetnog salona, a poznat upravo po svojem ciklusu o Kleku te ga V. Maleković i naziva »slikarom Kleka«. Ciklus o Kleku čine njegove slike Jesenski pejzaž, Klek poslije kiše, Klek u jeseni, Klek s mostom, Klek sa željeznicom, Veliki Klek, Klek pod snijegom i dr. Ljubo Babić je povodom jedne njegove slike Kleka zapisao: »Ta ga slika čini našim najboljim pejzažistom. Izvrsno je komponirana, dobro su pomireni karakteristični detalji. Tehnički potpuno usklađena, a što je najvažnije na toj slici, tu je naš pejzaž u svoj svojoj punini progovorio«. Verlaj je Klek naslikao najmanje dvadeset puta s različitih mjesta i u različito vrijeme godine. Najveći broj slika s motivom Kleka nastao je između 1924. i 1929. godine. Franjo Dulibić spominje kako su, osim privlačnosti reljefnih oblika Kleka i brojnih priča i legendi, na odabir motiva Kleka u slikarstvu tog slikara mogli utjecati i posve praktični razlozi. Obitelj Varlaj podrijetlom je iz Gorskoga kotara, gdje i danas žive ogranci obitelji Varlaj, a osim toga, slikarova prva supruga Ana Dimitrović je od 1923. do 1925. godine radila kao učiteljica u Ogulinskom Hreljinu. Dulibića Verlajeva zaokupljenost motivom Kleka podsjeća na Cézanneovu zaokupljenost planinom Sainte-Victoire.

U knjizi Vodič na Klek dr. Željko Poljak, dugogodišnji član vodstva Hrvatskoga planinarskog saveza i urednik Hrvatskog planinara, piše o utjecaju Kleka na likovnu i glazbenu umjetnost te navodi: »Od hrvatskih umjetnika spomenut ćemo najprije ulje na platnu Klek Otona Postružnika (1775.–1812.), suosnivača grupe Zemlja... Alpinist i grafičar Slavko Brezovečki (1911.–1989.) doživljavao je stijenu Kleka ne samo kao penjač, nego i okom umjetnika (crtež iz 1945.). Klek je nadahnjivao i naše glazbenike pa je tako Ivan Zajc (1832.–1914.) uglazbio ovu Poputnicu Kleku Ivana Trnskog (1819.–1910.):

Gore na visu našega Kleka
      Što no se vidi grdan s’ daleka
      čuje se oj!
      Gore na Kleku junačka glava
      Hrvatski junak lego da spava
      narodni div.
      Vila mu kupi mladjane čete
      Srca su hrabra, streljanke lete,
      grla im zvon.
      Takva smo četa, sinci smo Kleka,
      Zbor smo pjevača, vilina jeka.
      Gledamo da nam sunašce sine,
Gledamo složno natpjevat ine.«

Planina Klek rijedak je primjer u našoj kulturi prirodnog lokaliteta koji je nadahnuo toliki broj književnika, slikara i glazbenika. Smješten, simbolički, u samom srcu Hrvatske, na križanju svih staza, Klek kao da stoljećima povezuje bogatu usmenu predaju hrvatskoga naroda s vrhunskim umjetničkim djelima nadahnutim mističnom ljepotom ove planine. U djelima koja su navedena u ovom članku vidi se i kako je Klek književnicima različitih generacija poslužio i kao simbol prkosa i otpora hrvatskog naroda u teškim povijesnim trenutcima, simbol junaštva, ali i onoga koji bdije nad hrvatskim narodom i sanja bolju budućnost. Klek i danas uspavano čeka dolazak novih planinara, umjetnika koji će stvoriti djela potaknuta njegovom ljepotom, ali i dolazak bolje budućnosti.

Literatura

Arnold, Đuro. S visina i dubina, Knjižnica Kola hrvatskih književnika, Knjiga 1., Zagreb, 1918.

Brlić-Mažuranić, Ivana. Moji zapisci, Ogranak Matice hrvatske, Slavonski Brod, 2016.

Dulibić, Frano. Slikarstvo Vladimira Verlaja, Institut za povijest umjetnosti, 2011.

Hirc, Dragutin. Lika i Plitvička jezera, Zagreb, 1900.

Kozarac, Josip. Zbogom Slavonijo: u Pripovijetke u izboru Dionizija Švagelja, Privlačica, Privlaka, 1983.

Lovrenčić, Sanja. U potrazi za Ivanom, Autorska kuća, Zagreb, 2016.

Matoš, Antun Gustav. Sabrana djela, svezak IV, Samobor, 2003.

Oraić Tolić, Dubravka. Čitanja Matoša. Zagreb: Ljevak, 2013.

Poljak, Željko. Hrvatska planinarska književnost, Antologija, Hrvatski planinarski savez, Zagreb, 1994.

Poljak, Željko. Vodič na Klek, Ogranak Matice hrvatske, Ogulin, 2012.

Skupina autora. Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin, 2000.

Torbar, Josip. Klek, Vijenac, 1887. (br. 1)

Torbar, Josip. Ulaz na Klek i Plješivicu, Književnik II, 1865.

Weber, Alberto. Klek, Hrvatski planinar, 1898. (br. 25)