Jeronimovo zemljopisno podrijetlo – izdanak hrvatskoga podneblja

.

Jeronimovski jubilej – 1600. obljetnica Jeronimove smrti i 573. obljetnica bule (pečatnice) pape Nikole V. za crkvu sv. Jeronima u Štrigovi – povod je prisjećanju na život i djelo čovjeka, kršćanina, svećenika, znanstvenika, pisca, sveca koji je ostavio duboke tragove u Crkvi i u svijetu. Zbog njegova zemljopisnog podrijetla ističemo posebnu povezanost hrvatskog naroda sa sv. Jeronimom, kojega smatramo i doživljavamo kao svojega, kao našega.

Kratki životopis

Sveti Jeronim – punim imenom Sofronije Euzebije Jeronim – crkveni naučitelj i jedan od velikih latinskih crkvenih otaca (sv. Augustin, sv. Ambrozije i sv. Grgur Veliki) bio je tajnik pape Damaza; prevoditelj je Svetoga pisma na latinski jezik nazvanog Vulgata, koja je postala službenim biblijskim tekstom latinske, zapadne Crkve. Promicao je monaški život, napisao je mnogobrojna djela, posebno tumačenje Biblije. Žestoko je branio Crkvu od napada heretika. Glagoljaši su mu pripisivali autorstvo glagoljice. Potječe iz kršćanske obitelji, rodio se oko 345. godine u Stridonu »na granici između Dalmacije i Panonije«, gdje je stekao osnovnu naobrazbu; školu je nastavio u Rimu, Antiohiji i Carigradu. U Rimu je bio kršten u dvadeset i petoj godini, a s trideset i osam godina postao je svećenik. Prigrlio je i promicao asketski život te jako suosjećao s potrebama Crkve. Umro je u Betlehemu 30. rujna, sporna je godina njegova preminuća; neki tvrde da je umro 419. a drugi 420. godine.

Ivan Krstitelj Ranger, Sv. Jeronim i Paola (freska) – Štrigova, crkva sv. Jeronima

Ivan Krstitelj Ranger, Sv. Jeronim (detalj) – Štrigova, crkva sv. Jeronima

Jeronima je svetim proglasio Grgur Veliki 590. godine. Njegovi posmrtni ostatci preneseni su u 13. stoljeću u Rim u baziliku Svete Marije Velike (Santa Maria Maggiore). Vjernici ga se spominju i slave posebno na dan njegova preminuća 30. rujna. Budući da ne postoji opće suglasje glede jedne ili druge godine njegove smrti, dobro je da smo ga se barem malo više spomenuli prošle i ove godine kad slavimo 1600. obljetnicu smrti kršćanskog i općeljudskog velikana sv. Jeronima. Bio je teolog, bibličar, plodan pisac, prevoditelj, isposnik, ... koji je kroz stoljeća imao, a i danas ima, velik utjecaj na kršćanstvo ali i na svjetovnu predaju.

Nakon Jeronimove smrti njegovo se čašćenje širi Europom; u nekim državama, u nekim krajevima, na nekim mjestima njemu se odaje posebna počast. Hrvatski narod osobito časti sv. Jeronima, o čemu svjedoče mnoge crkve, kapele, poklonci, župe koje imaju Jeronima za zaštitnika; Ljudevit Anton Maračić piše da »pripadnici velike svefranjevačke obitelji« nose danas Jeronimovo ime jer je papa Bonifacije IX. odredio 1398. »iz nekih razumljivih razloga« (ne kaže kojih – mnogi redovnici su se tomu protivili) da se »Sklavonska (Slovinska) provincija sv. Serafina (Franje) preimenuje« (nakon oko 160 godina) »u Dalmatinsku provinciju sv. Jeronima«. I mnoge druge ustanove i društva ponose se Jeronimom; mnogi naši pisci pišu o njemu a umjetnici ga prikazuju na slikama, kipovima; ime sv. Jeronima je kod nas vrlo rašireno u raznim inačicama. Posebno se on štuje od pamtivijeka u njegovu rodnom mjestu u »Štrigovi, u Zagrebačkoj biskupiji«, kako nam to svjedoči, uz ostale, i sam papa Nikola V.

U Rimu u Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima pronašli smo relikvijar s Jeronimovim moćima – na njemu je natpis: EX CAPITE S. HIERONYMI DOCT. MAX. Pisci spominju da se i u crkvi sv. Jeronima u Štrigovi »čuva čestica, relikvija sv. Jeronima koja je smještena u pokaznici« te da je mjerodavna crkvena vlast dopustila da se smije »izložiti javnom štovanju puku«.

Jeronim i Biblija te njegova djela

Sv. Jeronima najviše se spominje u vezi sa Svetim pismom; on je prije svega glasoviti otac Vulgate. Svojim prijevodom Biblije na latinski jezik nepovratno je vezan za zapadno kršćanstvo, za zapadnoeuropski kulturni krug.

U njegovo doba knjige Novoga zavjeta bile su napisane na grčkom jeziku a knjige Staroga zavjeta bile su prevedene na grčki s hebrejskog i aramejskog jezika (Septuaginta). Kako je sve manje ljudi poznavalo grčki, papa Damaz povjeri Jeronimu da popravi, prevede tekst Novoga zavjeta na opće poznati jezik, onaj koji je bio u općoj upotrebi, tj. na latinski jezik; on je to učinio u Rimu, a u Betlehemu je preveo s hebrejskog i aramejskog na latinski jezik Stari zavjet. Tako je konačno Biblija prevedena na jezik koji su mogli čitati i razumjeti svi. Taj prijevod postaje temelj europske zapadnokršćanske kulture. Jeronimov prijevod Biblije na latinski jezik prešao je s vremenom u opću uporabu i postao službeni prijevod Crkve, te je prozvana Vulgata.

Rim, Hrvatska crkva sv. Jeronima, relikvijar
s moćima sv. Jeronima

Jeronim je, među svetima, u prvom redu čovjek Biblije. On ju je čitao, o njoj razmišljao i po njoj živio te ju je oduševljeno širio među ljudima. Preveo je Sveto pismo na latinski da bude običnim ljudima dostupno, razumljivo. Kakav odnos čovjek treba imati prema Bibliji ili što ona treba biti u njegovu životu najbolje je opisao u Proslovu tumačenja proroka Izaije: »Vraćam što sam dužan, slušajući Kristove zapovijedi kad kaže: Ispituj Pisma i: Tražite i naći ćete«, te dodaje da ne bi bili kao Židovi koji su čuli ali i dalje »lutaju« jer »ne poznaju Pisma, ni Božju snagu«. Zatim navodi tumačenje sv. Pavla: »Ako je Krist Božja snaga i Božja mudrost, onaj tko ne pozna Pisma ne zna Božju snagu ni njegovu mudrost: nepoznavanje Pisama nepoznavanje je Krista« (I. Kor. 1, 24). Pismo sadrži sve Gospodnje tajne. Pavao piše Timoteju: »Sve Pismo, Bogom nadahnuto, korisno je za poučavanje, odgajanje u pravednosti da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban«. Na temelju rečenoga Drugi vatikanski sabor u konstituciji Dei Verbum (br. 21) govori koje mjesto Biblija ima u životu Crkve: »Crkva je uvijek častila božanska Pisma slično kao i samo Gospodinovo Tijelo«; Biblija »zajedno sa Svetom predajom« bila je i jest Crkvi »vrhovno pravilo njezine vjere«. Sve crkveno propovijedanje – kao i sama kršćanska religija – »treba da se hrani i upravlja Svetim pismom«; u br. 26. preporučuje se svima – klericima, redovnicima i Kristovim vjernicima – često čitanje i proučavanje Biblije »da učestalim čitanjem božanskih Pisama izuče ʽnajuzvišenije znanje – Isusa Krista’ (Fil 3, 8)«, te zaključuje navodeći već spomenute riječi sv. Jeronima: »Ne poznavati Pisma to je ne poznavati Krista«. Katekizam Katoličke crkve u br. 133 ponavlja iznesenu misao citirajući sv. Jeronima.

Navedene Jeronimove riječi nadahnule su papu Franju da u pismu Aperuit illis (2019) proglasi treću nedjelju kroz godinu »Nedjeljom Božje Riječi«; te nedjelje će se na poseban način slaviti, razmatrati, govoriti i širiti Sveto pismo. Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine proglasila je (2020) za svoje područje »Godinu Božje Riječi« koja započinje »na liturgijski spomendan sv. Jeronima 30. rujna 2020. i završava na isti dan 2021.« Biskupi u BiH pozivaju sve da se tijekom godine »još više posvete čitanju, poučavanju, širenju i razmatranju Svetoga Pisma«. Nažalost u Hrvatskoj ne postoje crkvene smjernice za proslavu velikoga jeronimovskog jubileja, ali je hvalevrijedno da su održana tri međunarodna znanstvena skupa u vezi s Jeronimom: u Štrigovi 2017. (Josip Bedeković i njegovo djelo), u Splitu 2020. (Sanctus Hieronymus Dalamatiae vir illustris) i u Zagrebu (Hrvatska kultura i sv. Jeronim).

Benedikt XV. govori o Jeronimu kao najvećem naučitelju u tumačenju Biblije; on kaže da je on »doctor maximus explanandis Scripturis«. Sadašnji papa Franjo u pismu Sacrae Scripturae affectus (30. 9. 2020) na početku navodi riječi zborne molitve na dan proslave Sveca u kojoj se kaže da je Bog obdario sv. Jeronima »nježnom i živom ljubavlju prema Bibliji«, zatim nas potiče da molimo Gospodina da nam dadne milost da se obilnije hranimo Božjom riječi »te u njoj nađemo život«. Papa kaže da je Jeronim »duboko poznavao Sveto pismo« i sa »strašću ga širio« i »vješto tumačio«; »žestoko je branio kršćanske istine«, bio je »asket« i stručan, osjetljiv »duhovni vođa«. Papa Franjo ističe da Jeronima trebamo slijediti jer je »suvremen i za nas kršćane 21. stoljeća«. Sv. Jeronim nas poziva da se vratimo izvoru, Bibliji iz koje je on crpio smisao cijeloga života jer jedino tako možemo susresti Boga u njegovoj Riječi i suprotstaviti se krivim naučavanjima i djelovanjima.

Jeronim nije poznat samo po prijevodu, tumačenju i pisanju o Bibliji nego i po mnogim drugim djelima. Poznata su njegova mnogobrojna pisma ili bolje rečeno poslanice i knjige.[1]

Sv. Jeronim i Štrigova u buli pape Nikole V.

Dana 10. studenoga 1447. – dakle, prije 573 godine – Nikola V. je izdao bulu Gloriosus Deus in sanctis suis (Bog slavan u svetima svojim) za crkvu sv. Jeronima u Štrigovi. Svečano papino pismo gotovo je nepoznato a još manje vrednovano a to je jedna od najvažnijih isprava za Međimurje, za cijelo područje nekadašnje zagrebačke biskupije, za Hrvatsku pa i šire. Postoji rukopisni uredski, radni primjerak bule – koji smo pronašli u Vatikanskom tajnom arhivu (danas: Vatikanski apostolski arhiv) – i prijepis svečanog primjerka bule koji je tiskao Mihael Bombardi[2]. Od njega bulu pre­uzima i tiska Josip Bedeković.[3] Nije poznato gdje se svečani primjerak bule danas nalazi. Na temelju bule ističemo da je Štrigova jedino mjesto u svijetu koje ima potvrdu najviše crkvene vlasti da se upravo u njoj rodio Jeronim.

Bula počinje riječima: »Nikola biskup, sluga slugu Božjih«. Dakle, autor toga svečanog pisma je rimski prvosvećenik Nikola V. On je bio veliki dobrotvor hrvatskoga naroda: dao je 1447. spomenutu bulu, darovao je bulom 1453. Hrvatima crkvicu sv. Marine u Rimu i prostor na kojem mogu sagraditi gostinjac i bolnicu za hrvatske hodočasnike (danas se na tom mjestu nalazi Hrvatska crkva sv. Jeronima i Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima); uz to je novčano pomagao katolicima u našim krajevima pred najezdom Osmanlija u borbi protiv Turaka i na kraju redovnici franjevci trećoredci glagoljaši od milja zovu Nikolu V. »naš papa« zbog svega onoga što je za njih učinio.

Spomenuta bula je upućena »svim Kristovim vjernicima«. Papa govori da je Bog slavan u svim svetima te mu je drago da ih se slavi, no naglašava: među svetima posebno se ističe »vjeroispovjednik sv. Jeronim«; on je »uzvišeniji od ostalih« jer je »proslavio svetu majku Crkvu« te je poput »goruće svijeće postavljen na svijećnjak u domu Gospodnjem«, te na kraju dodaje »Jeronim rastjeruje tminu zabluda«.

Rim – Hrvatska crkva svetoga Jeronima: Pietro Gagliardi, Papa Nikola V. u desnoj ruci drži bulu »Piis fidelium votis« (oko 1850)

Nikola V. izravno govori o lokaciji Jeronimova rodnoga mjesta; on daje bulu za crkvu sv. Jeronima, naglašujući da se ona nalazi u Štrigovi, u Zagrebačkoj biskupiji (»sancti Hieronymi de Strigone, Zagrabiensis diocesis«). Crkva je, dakle, »sagrađena« u mjestu »gdje se rodio Jeronim« – uz to dodaje da je Štrigova ne samo njegov zavičaj nego upućuje i na mjesto gdje se nalazila njegova roditeljska kuća (»domus paterna«); u Štrigovi »na mjestu gdje je nekad bila Jeronimova kuća« u kojoj je bio »othranjen i odgojen« nalazi se crkva njemu u čast posvećena. I danas se na istome mjestu nalazi veličanstvena crkva posvećena Svecu.

Povod da je Nikola V. izdao bulu dobročinstva su za crkvu sv. Jeronima, hodočašća i pobožnost kršćanskoga puka prema Svecu i to ne samo onih iz Štrigove nego i iz okolnih naroda. Uz to potaknula ga je i velika ljubav Fridrika Celjskoga, »grofa i bana kraljevine Slavonije«, koji je sagradio na temeljima stare, premalene, trošne veličanstvenu crkvu te ju je bogato obdario. Nova crkva posvećena Svecu pridonijet će da rodno mjesto sv. Jeronima postane još više duhovno središte. Juraj Kocijančić piše da je i Marko Marulić čuo od onih iz blizine Štrigove »da posred štrigovskih ruševina postoji kapelica, posvećena sv. Jeronimu, sagrađena negda od tamošnjih stanovnika na spomen Jeronimova rođenja, pače da tamo postoji i dio zgrada koje su nekoć pripadale Jeronimovim roditeljima«.

Bula Nikole V. Gloriosus Deus in sanctis suis iz 1447. godine i neke druge Papine isprave što ih je potpisao A. de Magio u ARCHIVIUM SECRETUM VATICANUM, Registri Vaticani, vol. 385, ff. 182v (verso)–183r (recto)

Štrigova, crkva sv. Jeronima i nekadašnja rezidencija
(kuća skrbništva), a danas privatna kuća

Bulom su dane povlastice hodočasnicima koji dolaze u Štrigovu; oni mogu dobiti oprost »od zadanim im pokora koje će biti obvezne neprekidno u sadašnja i buduća vremena«. To je bio dodatni razlog vjernicima da još više štuju Sveca. Tako Štrigova postaje hodočasničko mjesto, svetište sv. Jeronima. Tu njega vjernici štuju od davnina uz kraće prekide: to je bilo kada je Juraj stariji Zrinski »luteran« otjerao sve katoličke svećenike iz Međimurja a crkve zatvorio ili srušio, zatim nakon što je car Josip II. ukinuo redovnike pavline i kada su komunisti nakon II. svjetskog rata zabranili sve vjerske manifestacije te ljudima utjerali strah i od sv. Jeronima.

Sv. Jeronim izdanak hrvatskog podneblja

Ističemo posebnu povezanost hrvatskog naroda sa sv. Jeronimom zbog njegova zemljopisnog podrijetla; mi ga smatramo i doživljavamo kao svojega, kao našeg makar su se njegov život i djelovanje odvijali u razdoblju koje je više stoljeća prethodilo dolasku Hrvata u današnje krajeve. Mi ga slavimo i častimo, čak se otimamo za mjesto njegova rođenja.

Crtež Štrigove iz 18. stoljeća: lijevo – župna crkva sv. Marije Magdalene; desno – crkva sv. Jeronima i rezidencija (kuća skrbništva) sv. Jeronim; ispod crkve čudotvorni izvor, a iznad rimska utvrda Štrigovčak (Anđela Horvat)

Brojne pokrajine, gradovi, mjesta svojataju čast zavičajne pripadnosti sv. Jeronima. Neki mjesto njegova rođenja smještaju na području današnjega Splita, Trogira, Kijeva, Grahova Polja, Duvna, Šuice, Knina, Skradina, Lovreća, Otoka kod Sinja, Trsata, između Velebita i Vlašića (negdje u današnjoj Lici ili Bosni na području negdašnje Salonitanske metropolije), Kopra, Trsta, Akvileje, ...

Jeronim u djelu De viris illustribus – kad govori o znamenitim, slavnim, uvaženim ljudima, muževima – piše i o sebi: otac mi je Euzebije, rođen sam u trgovištu Stridonu, koje su razorili Goti, a moj rodni grad se nalazi na granici, na razmeđi, gdje se dodiruju kao kod kakvog čvorišta (confinium) Dalmacija i Panonija.[4] On nije definirao granice pokrajina, a ne govori ni o svojoj pokrajinskoj ili kojoj drugoj pripadnosti. Komentator Jeronimova teksta kaže da postoje razna mišljenja o mjestu gdje se nalazio Stridon no za njega se najvjerojatnije mjesto rođenja sv. Jeronima nalazi »između rijeka Mure i Drave«. Jeronim nije isticao svoje stridonsko podrijetlo i sebe nije nikad svrstavao u neku pokrajinu. Lijepi usklik: »Oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac!« koji mnogi spominju i pripisuju sv. Jeronimu, kao njegovo kajanje i pripadnost pokrajini, nije on izgovorio ili barem za to nema dokaza. O »nekom, nekakvom Dalmošu« pogrdno piše Paladije Galata Helenopolitanski u Historia Lausiaca; on o Jeronimu govori sve najgore. Ni Jeronim o njemu nije imao dobro mišljenje, on ga naziva »nevaljancem«, »opakim čovjekom«, »slugom zla«. Tek u srednjem vijeku njegovi štovatelji govore o njegovu dalmatinskom podrijetlu. Priče, snovi, legende, vijesti o pronađenim pa izgubljenim pločama i kamenima s natpisima o mjestu ili pokrajini Jeronimova rođenja nastaju poslije i bile su popularne u istočnim i zapadnim kršćanskim književnostima i predajama; one smještaju Stridon u razna sela ili gradove ili pokrajine ili države ovisno o tome tko ih zastupa.

Crtež crkve sv. Jeronima i čudotvornog izvora u Štrigovi iz 1644. – Württembergische Landesbibliothek, HB V 17 fol. 368r

Zemljovid Lazarusa iz 1528. uz mjesto Štrigova (Strigo) piše: Nativus locus S. Hyeronimi

Ima puno toga što upućuje da je baš Štrigova Jeronimovo rodno mjesto: o tome izravno govori papa Nikola V.; u prilog da je današnja Štrigova zavičaj sv. Jeronima idu brojni stari kartografski prikazi (Lazarus 1528., Lazius 1556., Zündt 1567., Sandart 1664., Vischer 1678., Cantelli 1690., Lotter 1715., ...) na čijim zemljovidima pripadnici raznih naroda uz mjesto Stridon (Štrigova) dodaju »patria« ili »nativus locus« sv. Jeronima; također na to upućuju stari rječnici (Ritter Vitezović 1770., Belostenec 1740., Jambrešić 1742., Sušnik 1742., rječnik u izdanju HAZU 1880., ...) u kojima se uz mjesto Stridon (Štrigova) navodi da je u njemu rođen Jeronim; o rodnom mjestu Sveca govori i živa dugovječna narodna predaja ne samo u Štrigovi nego i u okolici te vjerovanje urezano u narodno pamćenje da se baš u Štrigovi rodio Jeronim; o tome govore brojni pisci, pjesme, legende i priče i to ne samo u Hrvatskoj nego i u Austriji, Sloveniji, Mađarskoj, Italiji, Njemačkoj, ...; o tome govori i pobožnost prema Svecu u njemu posvećenoj crkvi te brojna hodočašća iz raznih krajeva; postoji dugovječna predaja, piše Kamilo Dočkal, »da je prva drvena kapelica sv. Jeronima u Štrigovi podignuta već u romaničko doba«; graditelji i pisci ističu da se crkva uvijek gradila na istome mjestu gdje je bio Jeronimov »očinski dom« i gdje je još i danas vidljivi, »čudotvorni Jeronimov izvor«; na Jeronimov zavičaj upućuju još i danas vidljivi ostatci iznad mjesta devastirane (na tom mjestu, brdašcu sramotno je podignut veliki TV-toranj) nekadašnje rimske utvrde Stridona – danas ljudi to mjesto nazivaju Štrigovčak – i nedaleko od utvrde nalazila se rimska promatračnica koju narod naziva Rimščak; na kraju i sam Jeronim kad govori o svojem rodnom mjestu ističe da se rodio na granici Dalmacija i Panonija, a u njegovo vrijeme to je, na temelju svega što smo naveli, bila najvjerojatnije Štrigova u današnjoj Hrvatskoj. Neki kažu da je Štrigova smještena previše na sjeveru Hrvatske da bi tu bila granica Dalmacije i Panonije a zaboravljaju da se rimska pokrajina Dalmacija, u nekim razdobljima, protezala sve do Drave i Dunava, što dokazuju i pisci koje navodi Josip Bedeković u Natale solum. Naime, pokrajine Dalmacija i Panonija su se u nekim razdobljima širile a u drugim sužavale. Bedeković potanko opisuje granicu spomenutih pokrajina u vrijeme Jeronimova rođenja.

Zemljovid Matthiasa Zündta iz 1567. uz mjesto Štrigova (Strido) piše: Nativus locus S. Hieronimi

Sadašnji papa Franjo u pismu Sacrae Scripturae affectus (30. 9. 2020) piše da se Jeronimov zavičaj nalazio »na granici Dalmacije i Panonije na području današnje Hrvatske ili Slovenije«; u vezi s tom tvrdnjom navest ćemo riječi velikoga slovenskog povjesničara Welcharda Valvasora (Historia et Topographia Carnioliae), koji se oslanja na znamenite povjesničare; on kaže da Jeronima »Carniolija (Kranjska) nije rodila, nego Stridon u Hrvatskoj ili Slavoniji, koji gleda prema Štajerskoj (Stiria). Ovo mjesto se u naše vrijeme na slavonskom naziva Stridova. Iako je to dokazano, ipak ima za posljedicu da se provincija Carniolia (Kranjska) hvali, budući da se sv. Jeronim katkada zadržavao u njoj, kako je u njoj rođen. Neki su htjeli prisvojiti svojoj slavi i časti mjesto rođenja slavnoga Sveca, a drugi su se pak djelomice zbog proširenih, djelomice zbog suženih granica Dalmacije i Panonije izgubili u zabludama«.

Karta zapadne Slavonije i sjeverne Hrvatske, Giacomo Cantelli, Rim, 1690., donosi uz ime mjesta Štrigova opis da je to »domovina sv. Jeronima«

Dakle, tijekom povijesti a i danas mnogi svojataju »svjetovno podrijetlo« sv. Jeronima iako on to nije želio. U Predgovoru prijevodu, tumačenju Knjige o Jobu Jeronim ističe svoje duhovno podrijetlo na koje je bio ponosan: »Ja sam kršćanin. Rođen sam od kršćanskih roditelja. Nosim na svom čelu zastavu Križa.«

Štrigova, lijevo na brdašcu TV toranj na mjestu nekadašnje rimske utvrde »Štrigovčak«, u sredini crkva sv. Jeronima, a desno župna crkva sv. Marije Magdalene

Drago nam je što i drugi tvrde da je Jeronim njihov i da su njegovi štovatelji. Njega svojataju mnogi jer je bio bistar, učen, otvoren, sjajan polemičar, strastven branitelj kršćanskih vrlina i dobrih običaja, izvrsna pamćenja, svet pa makar katkad bio i preosjetljiv, nepopustljiv, raspaljiv, donekle i zavidan, sarkastičan, ironičan. Tragovi Jeronimova života i djela ne smiju se zaboraviti jer je on svevremenski putokaz ljudima koji žele stići do ispunjenja života, do sreće. Istina je, dakle, da je zapravo sv. Jeronim svačiji. No, ipak smo ponosni što je on – taj veliki čovjek, kršćanin, svećenik, svetac – izdanak ovoga našega podneblja.

^[1]   U vezi s izvorima i literaturom o sv. Jeronimu vidi: Mandac, Marijan, Sveti Jeronim Dalmatinac, Makarska, 1995., str. 365–376; Berljak, Matija, Bula pape Nikole V. za crkvu rodnoga mjesta sv. Jeronima u Štrigovi, Zagreb, 2019., i dopunjeno izdanje Sveti Jeronim iz Štrigove. Bula pape Nikole V., Zagreb – Čakovec, 2020., str. 79–87.

^[2]   Bombardi, Mihael, Topographia magni Regni Hungariae, sive nobilissimae ejus Dictiones, quam modo Hungariam dicimus, cum annexis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae, Serviae & Bulgariae, & c. regnis; tum etiam Transylvaniae, Valachiae, Moldaviae, provinciis. Gloriosissimo, & vere augusto ejusdem assertori, belli, pacisque arbitrio Cariolo VI. romanorum imperatori, catholico, apostolicoque regi, &. &. inscripta, dum positiones universae philosophiae defenderet ... Nicolaus Csaki de Keresztszegh ... ex praelectionibus R. P. Mishaelis Bonbardi e Societate Jesu, AA. LL. & Phil. doctoris, & Professoris emeriti, nec non P.T. senioris, & Consistorialis. Anno MDCC.XVIII. Mense augusto, die, Viennae Austriae.      

^[3]   Bedekovich Josephus, Natale solum magni Ecclesiae doctoris sancti Hieronymi in ruderibus Stridonis occultatum, probatorum nihilominus historicarum, et geographicorum opinionibus, ac brevis Illyricanae chronologiae adjumento erutum, atque cum vita ejusdem purpurati Dalmatae per A. R. P. Josephum Bedekovich, Ordinis Fratrum Eremitarum S. Pauli primi Eremitae Definitorem Generalem patefactum, anno reparatae Salutis MDCCLII., Neostadii Austriae, ex typographeo Mülleriano; hrvatski prijevod: Josip Bedeković, Knjiga o sv. Jeronimu, Iliriku i Međimurju. Josephus Bedekovich, Natale solum magni Ecclesiae doctoris sancti Hieronymi ..., Neostadii Austriae, 1752., Zagreb–Čakovec, 2017.

^[4]   Vidi HIERONYMUS, S. EUSEBIUS, De viris illustribus, u Migne, Jacques Paul, Patrologia latina, Tomus XXIII., S. Hieronymi tomi secundus et terius, caput 135, Paris, 1845., str. 715–717 (latinski 953, grčki 954).