Je li to istina ili nije, ja to ne znam...

Svi gradovi imaju vlastite priče. Posljed­njih desetljeća gradovi su, pa tako i narativne prakse njihovih stanovnika, sve češće u fokusu istraživanja različitih humanističkih disciplina. Knjiga Zagreb u pričama i predajama. A sad je li to istina ili nije, ja to ne znam, doajenke hrvatske folkloristike Ljiljane Marks, jedinstveni je interdisciplinarni prozor u zagrebačku usmenu tradiciju.U toj je studiji grad Zagreb prepoznat kao dostojno i nadasve plodotvorno mjesto za istraživanje usmene proze i književne povijesti, a njegove se priče istražuju na sjecištu folkloristike, znanosti o književnosti, historiografske naracije, etnologije i kulturne antropologije. Združivanjem pitkoga znanstvenoga i vještoga pripovjednoga stila u dvanaest poglavlja analiziraju se usmene i pisane priče o Zagrebu zabilježene u povijesnim, književnim i kulturno-povijesnim izvorima, kao i njihovi motivi oživotvoreni suvremenim kulturnim praksama te primijenjeni u turističkim i političkopromidžbenim kontekstima.

Poglavlja O postanku imena, grada i koječemu još, Na kraljevskom banskom Griču, Blažena Djevica Marija i Zagrepčani, Od Griča do Kaptola: Krvavi most, »Prozor Stjepanovog Doma priča gotski san«, Vidljivo a nevidljivo, Crna kraljica jen, dva, tri, Kralj daleko, a nebo visoko: predaje o povijesnim osobama, Na zagrebačkim ulicama, Zagrebačke priče u hrvatskoj književnosti posvećena su prepoznatljivim gradskim punktovima, pričama o najranijim početcima grada, o povijesnim osobama, nadnaravnim događajima i čudima svetaca; zatim urbanim predajama, glasinama i prepričavanjima svakidašnjih događanja te zagrebačkim pričama u literarnom stvaralaštvu. Autorica se oslanja na povijesne izvore, usmena kazivanja, cjelovite publikacije, književne odjeke te tisak i elektroničke medije. Uvodni dio knjige nudi pregled povijesnih izvora u kojima nalazimo segmente predaja o Zagrebu te uvide u odnose znanstvenoga povijesnoga diskursa i usmene tradicije (npr. radovi Baltazara Adama Krčelića, Ivana Tkalčića, Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Đure Szaba i drugih). Usmena kazivanja o Zagrebu objavljivana su u folklorističkim časopisima i zbornicima poput Zbornika za narodni život i običaje Južnih Slavena, Vjesnika etnografskog muzeja, Narodne umjetnosti a katkad združena s povijesnim podatcima i u rijetkim cjelovitim publikacijama o prošlosti Zagreba poput Šetnje Zagrebom pet dana Danice Jerand. Veliku ulogu u objavljivanju i širenju priča o Zagrebu imaju i pojedine tiskovine (npr. Vjesnik, Obzor, Komunalni vjesnik) te radijske i televizijske emisije (Zagrebačka narodna škrinjica, Priče i predaje grada Zagreba).

Zagrebačku usmenu tradiciju, među ostalim, karakterizira i tijesna prepletenost ovjerenih povijesnih podataka s fikcijom. Svojom brojnošću, iz korpusa žanrova zagrebačke usmene proze u koji autorica ubraja legendarne, bajkovite i novelističke priče, pričanja iz života, glasine, tračeve, viceve i druge izdvajaju se predaje. Upravo predaje kao žanr izrastaju iz povijesnih kronika i stare literature ali i iz usmenih svjedočanstava i vjerovanja, stoga ih možemo promatrati i kao svojevrstan »dokument« pučkoga poimanja svijeta, društva, društvenih normi i vrijednosti zajednica u kojima nastaju. U poglavlju Žanrovske osobine priča o Zagrebu iscrpno se obrađuje predaja, navode se karakteristike tog žanra, njegova raznolikost i dinamičnost iz koje izvire i okvirna podjela na demonološke (mitske, mitološke) povijesne i etiološke predaje.

Složen odnos znanstvenoga povijesnoga diskursa i usmene tradicije posebno je vidljiv u pričama o postanku i nazivlju Zagreba, o zagrebačkim topografskim cjelinama i pojedinim istaknutim građevinama (npr. zdenac Manduševac, crkva sv. Marka, katedrala; Kaptol, Grič, Medvedgrad i druge) te u pričama o povijesnim osobama (o Matiji Gupcu, banu Josipu Jelačiću, Habsburgovcima). Znakovito je da se znanstveni spoznajni horizont, kako to autorica ističe, rado odriče predaje, ali pri rekonstrukciji početaka, podrijetla, pa i života povijesnih osoba ipak često poseže za njezinim motivima. Na sličan način motivi iz usmenih predaja prelijevaju se i u kanonsku književnost. Usmenoj tradiciji u Šenoinu književnom stvaralaštvu te zagrebačkim pričama u dramskim tekstovima Tita Brezovačkog i Josipa Freudenreicha posvećena su dva zasebna poglavlja knjige. Dinamiku razmjene književnih motiva moguće je pratiti u oba smjera. Tako naprimjer, dio predaje Prijestolje Matije Gubca u kojem se ukratko prepričava sadržaj Šenoina romana Seljačka buna svjedoči o tome da i literarni predložak može biti poticajem za stvaranje ili barem preoblikovanje predaje. Na relaciji razmjene pučke i takozvane učene, visoke kulture nastaju i priče o mitskim likovima grabancijašima i njihovim obračunima sa zmajevima. Srednjovjekovni su egzempli, tj. mirakuli utjecali na mnogobrojna zagrebačka usmena kazivanja, legendarne priče o čudotvornim moćima Majke Božje.

Ipak, najpoznatije i najraširenije predaje grada Zagreba jesu mitske predaje o vješticama. Predaje o vješticama tematski su povezane sa sudskim procesima protiv vještica koji su kod nas bili formalno verificirani sve do uredbe Marije Terezije iz 1785. godine kojom se zabranjuje pokretanje i donošenje presuda protiv čarobnjaštva u kraljevinama Slavoniji i Hrvatskoj bez izričita carskog dopuštenja. Pučke predodžbe o vješticama i njihovim moćima, znanja o vračanjima te osobna iskustva pojedinaca utjecali su i na formulacije u tekstovima optužnica, stoga sudske optužnice protiv vještica osim onodobnih pravnih izričaja otkrivaju i slojeve vjerovanja, običajnih praksi i cijelih osobnih priča oblikovanih barem dijelom kao predaje o vješticama. Kako to ističe Marks, sadržaji preuzeti iz tradicijske kulture u dominantnu kulturu ipak su podložni i promjenama »kao i kad podređena kultura asimilira invencije učene – ti kulturni sadržaji ne ostaju istovjetnima niti pasivno prihvaćenima. Oni se mijenjaju i prilagođuju u dodiru s već postojećim kulturnim obrascima kulture u koju bivaju integrirani. Tako se dogodilo i s pučkim poimanjima i pričanjima o vješticama u sudskim ispravama. Dakako da je tijekom stoljeća došlo i do povratka tih istih sadržaja u usmenu tradiciju: ona ih je ponovno preuzimala, djelomice sigurno i iz pisanih izvora, mijenjala prema zakonitostima usmena kazivanja i usmenoknjiževne vrste u kojoj se realizirala i postala svojinom usmene tradicije kakva je doprla do naših dana i još uvijek traje«.

Priče o vješticama prepričavale su se na ulicama Zagreba među pripadnicima svih društvenih slojeva. Neki od najčešćih motiva o vješticama, podudarni u sudskim zapisnicima i u usmenoknjiževnim zapisima, jesu ženina noćna preobrazba u neku sitnu životinju (leptira, muhu ili žabu), noćni vještičji let uz pomoć posebne coprničke masti i izgovorene čarobne formule, sastanak na raskrižjima i zapisivanja vragu, čaranja za ljubavnu omrazu ili bolest, činjenje gospodarske štete, pravljenje tuče i drugi. Navodi točnih zagrebačkih lokacija, osobnih imena i adresa aktera poznati iz sudskih svjedočenja pridonosili su zbiljnosti tih predaja kao i zanimanju za njih te postajali dijelom »zagrebačke memorije o vješticama«. »Na mukama je Kata Tinodi, zvana Vajdovka priznala 1699. godine da je vještica«. »I veli da je došla na raskršće pri gradskoj bolnici, da se ondje vjetar uzvitlao i ondje su je (vještice) uzele i tako je odnijele na goru Medvednicu. Poslije se nakon jedno dvije godine vragu zapisala na gori Medvednici«. Kata Tinodi spominje poimence i ostale žene iz Zagreba koje su bile prisutne kad se ona zapisivala vragu. U tom se priznanju spominju imena, prezimena i adrese, tj. zagrebačke ulice i kasnije četvrti: »jedna je bila iz Trnja, Juliška udovica je bila s Harmice, Mevrekovka iz Nove Vesi, na Potoku je stanovala punica remenara Janoša Horvatića, na Krvavom mostu udovica postolara Hižaka, a žena mladog kovača je stanovala na Manduševcu...«.

Premda su se na zagrebačkim ulicama osim strahom prožetih prepričavala i emotivna topla kazivanja, smiješne zgode i šaljive priče a kružile su i različite glasine, i to posebice u suvremenim gradskim praksama, predaje o vješticama i njihovi motivi najsnažnije prožimaju gradsku suvremenost i opstaju u različitim segmentima njezine kulture a posebno živo one turističke. Tako se danas predaje o zagrebačkim vješticama performativno pripovijedaju na različitim gradskim točkama, uglavnom Gornjega grada, a o životu i vitalnom interesu za mračnu povijest grada svjedoče brojne ture i njihovi posjetitelji.

Zagrebačka gradska usmena proza za­uzima istaknuto mjesto u znanstvenom opusu autorice, a monografija Zagreb u pričama i predajama nadopunjuje i zaokružuje njezina prethodna istraživanja. Osim znanstvene zajednice zainteresirane za problematiku gradskih priča u istraživačkim okvirima znanosti o književnosti, folkloristike, etnologije, kulturne antropologije i historiografije, ova iznimna studija s lakoćom će zadobiti pozornost i šire čitalačke publike.Uz autoričin vješt i pitak istraživački stil te akribiju i zaintrigiranost temom koju prenosi čitatelju posebnost monografije svakako jest raspon prikupljenih, analiziranih i objavljenih zagrebačkih priča. Uz popis literature i korištenih izvora knjiga donosi i 137 njihovih zapisa, Matija Gubec digao bunu, Hodnici od Popovog tornja do Kaptola, Grabancijaš delal tuču, Coprnice na Zagrepčici, Zakopano zlato crne kraljice neke su od njih.