Duboki označiteljski zaron

Anita Pajević mlada je i iznimno talentirana mostarska pjesnikinja koja se pojavila prvom zbirkom Perlinov šum 2016. godine. Osim tog ukoričenja njezina je poezija bila prepoznata i objavljivana po mnogim književnim časopisima. Perlinov šum pjesnička je knjiga koja je dobila nagradu Slovo Gorčina. Druga pjesnička knjiga, prije toga časopisne objave, poslije opet poneka objava. To nam govori da je riječ o talentu iza kojeg stoji puno rada i da se svaka pjesma precizno brusi kako bi konačna kava u društvu s knjigom bila duga, ukusna i mamila na mnoga ponavljanja.

Redukcije su nevelika poetska knjižica konceptualne naravi u kojoj se naslov stavlja na jednu, a tekst pjesme na drugu stranu. Osim evidentnih naslova pjesama, postoje i citati iz različitih kulturnih imaginarija koji igraju ulogu naslova. Oni služe kao semantički putokazi u gustoj i složenoj poetskoj građi knjige. Tako, knjiga se čita kao cjelina izlomljenih redaka i punih struktura i traži veliku čitateljsku preciznost i koncentraciju.

Poetika pjesništva Anite Pajević označiteljskog je tipa par excellence. To se očituje u onome što je semantički konkretizam davno začeo; metatekstualna legitimacija čina pisanja poezije i pjesme, autotematizacija i autopoetičnost, jezik kao predmet dekonstrukcije u obliku igrivosti ili razotkrivanja bića teksta, asemantički i asintaktički jezični zakloni i poetski diskurs iznimno visoke semantičnosti i entropičnosti. Simbolika naslova mogla bi pronaći mjesto u već zaposjednutom označiteljskom horizontu. Najveću sličnost, ali i stvaralačko nadahnuće ova poezija crpi iz dubokih izvora poezije Anke Žagar (u idejnom, poetičkom i stilskom smislu), a nevjerojatan smisao za napete opne stihova, njihovo učvršćenje i fino cizeliranje možemo pronaći i kod Ane Brnardić.

U nasljedovanju Žagaričinih poetičkih odrednica nalazimo metatekstualnost i metapoetičnost (Geografija jedne pjesme), poetsku neologiju (obeskućiti, uboj, opahuljen, razmandarinati, ugrumeniti, zavunati se), jezičnu igru (u meni se ježilo pet ježeva), panteističko jedinstvo čovjeka i okolnog svijeta (Mračni pokret), asintaktičke ulomke realizirane iskazno-referencijalnim puknućima koji se interpretiraju kao afazijski (trljam dušu / u tjeme / ću ti zašiti zagrljaj), infantilističku stilizaciju jezika (vene se zelene), gramatičke metafore (promisliti me, stići mi je) i ingeniozne poetske metafore (Sunce je velika crvena salamura.).

Kroz golemu označiteljsku jezgru probijaju se zrake drugoga tematskog sloja kao što je intimizam lirske junakinje. Te se zrake pojavljuju i odčitljive su u sadržajnim silnicama, no blokovi označiteljske jezgre bitno ih zasjenjuju. Označiteljskom se simulacijom stišava intimistička paleta boja, a kao konačni produkt pojavljuje se njihovo pomno cizelirano pjesmovno supostojanje.

Iznad intimizma vije se zastava metapoetičkih diskurzivnih operacija čije se faze pojavljuju kao stihovna uznesenja (nada mnom se / izdaleka / razdanjuje pjesma, u divčibare ne znam kako mi je stići, prejako mi pada kiša / i neoprezna sam digitalna ptica), a cijelu knjigu možemo čitati kao golemu diskurzivnu operaciju stvaranja pjesme i knjige pjesama. Na to nas upućuje zadnji stih: S kojeg mjesta dolazi pjesma? Privremenog.

Iako je raspored poveznih naslova i citata semiotički razvezan po različitim poljima (literarni; citati iz romana Olge Tokarczuk i Julia Cortázara, filmski: citati iz Twin Peaksa, religijski: budistički meditativni zaziv Om) i sama visoka semantičnost označiteljskih cesta dopušta raznorodno kombiniranje i potonuće u beskonačni ocean metafore, ovu knjigu možemo čitati kao užitak u jezičnoj ingenioznosti, otkrivanju povezanosti raznih slojeva i mogućem postavljanju brana između tekstova kako bi se metaforičke osi uzbibale, a jezik ostao glasno bježećim.

Osim iznimnog razvijanja u ovoj nadasve složenoj poetici i ostavljanja bitnog traga u njezinu ostvarenju, pjesništvo Anite Pajević može služiti i kao notes izražajnih mogućnosti hrvatskoga jezika, prije svega u stvaranju metaforike i propitivanju valentnosti imenica, pridjeva i glagola. Takva je hvalevrijedna opaska zanimljivost i lingvistima, a ne samo književnim teoretičarima i kritičarima. Dubok i kvalitetan rad u označiteljskoj poetici koja je poslanje, a ne puki izbor i okušavanje, pronalazak svojega glasa već u prvoj pjesmi i dugi nastavak garantiraju Aniti Pajević velike poetske uspjehe, a već i sada osiguravaju jedno od najznačajnijih mjesta u suvremenome hrvatskom pjesništvu.