Božić s Tonkom

AVE! (rs)

Željki Čorak in Mrkonjić

Horizontalno dok se jelka kiti,
kako joj redom idu ravne grane,
nakit na prozor vertikalno stane
i slijedi tako postavljene niti.

Nježna će bića tu se okupiti,
od zime skrit se s druge stakla strane:
anđeli, vunci, zvijezde – svi se hrane
svjetlošću i svi žele s vama biti.

Tanki konopčić za nebo ih veže,
pa ne treba im protiv sile teže
ni kaleidoskop a ni dalekozor.

Od pozlaćene guste ravnoteže
svakidašnje i proste riječi bježe:
ne mogu prozom kucnut vam o prozor!

REVE...(rs)

Zvonimiru Mrkonjiću in Čorak

Dok hranjivi u oknu stoji vunac
s anđelčićima ko od marcipana
i dok treperi kita obasjana,
ne osjećaj se ko pokusni kunac

ili pokisli junac, ‘entisunac,
nego se sjeti davnih slavnih dana,
ako hoćeš i Jelačića bana,
konja i kralja, budi Salamunac!

Ako te pogled na kolače mami:
anđele, zvijezde – slatki su i sami,
pusti da iz njih sudbu ti gonetam:

Od slatkoga života nema spasa!
... No sad ću brzo spustit ton svog glasa,
jer znam da smetam kad tako sonetam.

Nekoliko desetljeća, sve do početka novoga milenija, živjeli smo u Mihanovićevoj ulici, na trećem katu, s pogledom na Botanički vrt. Kuću je početkom dvadesetog stoljeća gradio arhitekt Aladár Baranyai. Najveća prostorija imala je širok plitak erker (pomoljak), ekran pun zelenih krošnji, s osvijetljenim vrpcama vlakova u dnu kad bi se smračilo. Za Božić, taj bi stvarni, izvanjski krajolik između dvaju stakala dobivao filtar kojim bi se stvarnost dokidala, a nebo postajalo nešto bliže. Četiri krila prozora punila su se jelovim granama, pozlaćenim ili posrebrenim papratima ili već nekim drugim izražajnim biljem. A onda su se o te grane, na tankim končićima, vješali pečeni i oslikani likovi koji su prikazivali nešto značajno što se te godine dogodilo u našem odraslom ili dječjem životu. Nitko nije smio znati što će za taj Božić visjeti u prozoru. Zato sam kolačiće pekla po dva mjeseca – broj likova za tako velike prozore, a i za priču, morao je biti velik – negdje od ponoći pa nadalje; i skrivala sam ih ispod kauča u dvorišnoj sobi, u kojoj nitko nije spavao. Recept za te kolačiće, koji su se mogli izrezivati u vrlo složenim, realističnim oblicima, a pritom su bili gotovo prhki i vrlo fini, našla sam u talijanskom časopisu Grazia, koji je bio sjajan bilten za kulturu življenja sve dok vremena u novinskom izdavaštvu nisu tako tužno pojeftinila. Najprije su se iz kartona morali nacrtati i izrezati modeli. U to doba nije bilo lako naći prehrambene boje, ali srećom je jedan moj prijatelj radio u tvornici »Josip Kraš«. Jer mali likovi, bića ili stvari, nisu bili samo realistično iscrtani nego i oslikani. Ako su to bile naše kućne igračke ili predmeti, mogli su se prepoznati do najsitnijeg detalja. Svaki je medvjed ili lutka imao svoju karakterističnu fizionomiju, svaki anđeo svoje ruho kojemu si gotovo mogao razlikovati tkaninu, patuljci ili patulje demonstrirali su obilje škotskih uzoraka, hrčci, naši dugogodišnji mali prijatelji (koje smo zbirno nazivali vunci jer se prvi par zvao Vunac i Svilčica), bili su portretno tretirani. Crni šumski vodozemci imali su svoje lijepe žute mrlje, pijanino Petrof urednu klavijaturu, porculanski vrčići imari-dekoraciju. Jedne godine u prozorima se okupilo sve što nam je tada upravo stradavalo u ratu: kuće iz raznih hrvatskih pokrajina, crkvice i njihovi tornjevi, zlatna žita, stada životinja od kojih nijedna krava nije ostala bez riđih mrlja na koži. Zbog razlike između unutrašnje i izvanjske temperature na staklu su se pojavile suze, prozor je plakao. Neki strani novinari koji su se tada hranili našom tekućom poviješću slikali su taj prozor i on je, kao nešto stvarnije od stvarnog, otputovao na daleki sjever Europe i u izazivanju ganuća pobjeđivao reportažne slike. A svi ti prizori bili su komponirani tako da su se usmjeravali prema malim, u mjerilu usklađenim središnjim jaslicama. Te nisu bile pečene, bile su od onih sklopivih, papirnatih, koje se uvijek vraćaju i čekaju što će im doći. Bušenje kolačića vrelom iglom (a da ne daj Bože nekom anđelu ili patuljku, kravi ili medi ne prođe kroz oko), provlačenje konca i vješanje o grane trajalo je minimalno deset sati. Skidanje je, dakako, bilo brže, jer se i nakon dva mjeseca patuljkova glava mogla uz laganu grižnju savjesti slatko odgristi i pojesti. Jednoga dana netko se sjetio da treba očistiti kuću od suvišaka. Pa je među ostalim bacio i recept za ove kolačiće. Kako nisam zapamtila točan omjer sastojaka, kolačiće više nisam mogla ispeći. Ionako više nisu bili potrebni. Ako su, osim meni, ikada i bili.

Tu se u priči pojavljuje Tonko. Nije bilo Božića bez njega, a ni mnogih dana u tjednima godine. Kao što su moji kolačići bili komentar i sažetak nečega bitnog ispod kože, tako su i njegovi soneti pratili živote prijatelja. On je božićnim prozorima u Mihanovićevoj ulici davao status poezije u specifičnom mediju. Dolazio je čitati tu poeziju, taj apsurdni utrošak truda i vremena. Lepršavo i ne razmećući se ganutljivim opaskama, formulirao je svoju kritiku u obliku soneta, ili mi je pak donosio knjige koje su imale nešto s Božićem. Njihove posvete od ovoga će se prosinca slagati na njegovu odsutnost.