Zamjerke na zlonamjernu dokumentaciju Drugog programa njemačke televizije o raspadu Jugoslavije

Povod za pisanje ovoga teksta bila je trodijelna emisija Drugog programa njemačke televizije, ZDF, dokumentacijski kanal, emitirana prvi put 5. 6. 2019. u 20,15 sati i potom dva puta ponovljena pod naslovom »Balkan in Flammen – Pulverfass Jugoslawien« (»Balkan u plamenu – Jugoslavija bačva baruta«). Ta dokumentacija nije bila posve neispravna, iznijela je neke istine i poluistine ali i mnogobrojne laži, no nadasve se kompromitirala mnogim prešućivanjima važnih događaja, pa je baš zbog toga »koktela« bila zbunjujuća za njemačke i hrvatske gledatelje u Njemačkoj. Hrvatski svjetski kongres u Njemačkoj zamolio me je da napišem »scenarij« za moguću »protuemisiju« koju bi ta krovna organizacija hrvatskog iseljeništva u suradnji s hrvatskim povjesničarima ponudila upravi ZDF-a, no prošla je godina dana od te ideje a da taj naum nije mogao biti ostvaren, ali, Bogu hvala, na tu zlonamjernu televizijsku emisiju odgovorio je otvorenim pismom hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman. Uprava ZDF-a reagirala je na pismo nerazumljivim opravdanjima svojih autora i dvjema blijedim isprikama, ponovivši cijelu emisiju, kao za inat, još dva puta! Naš je prvenstveni cilj upozoriti na važne knjige i članke u kojima bi se lako mogli naći istinski podatci i uvjerljivi argumenti protiv tvrdnji u spomenutoj emisiji, ali i biti uzorkom kako tuđincima treba prikazivati noviju hrvatsku povijest i današnjicu. Na hrvatskoj je intelektualnoj eliti da objavi nekoliko temeljitih knjiga na engleskom, njemačkom i španjolskom jeziku o hrvatskim pogledima na vlastitu povijest, uljudbu i kulturu, dakako uz nužnu samokritiku ali dovoljno razumljivih za prosječno obrazovane strance. No to će biti obrađeno u posebnom prilogu s brojnim prijedlozima koje ne bi bilo teško ostvariti jer stručnjaka za to Hrvatska ima, a novca bi trebalo biti jer bez promidžbe u inozemstvu o nama će i dalje najviše govoriti i pisati većim dijelom zlonamjerni stranci koji dobivaju »podatke« pa čak i gotove »zaključke« domaćih zlonamjernika koji ne žele zaboraviti svoju Jugoslaviju.

Svrha je ovoga članka upoznati hrvatsku javnost s težim promašajima spomenute dokumentacije. Kao crvena nit proteže se cijelom emisijom tvrdnja da je svjetska javnost bila naveliko iznenađena ratom u bivšoj Jugoslaviji i da su odlučujuće velesile zatajile glede sprječavanja rata, no nije dan odgovor kako se potonje moglo ostvariti, kao što je prešućena važna odluka posredničke misije u jugoslavenskoj krizi pod vodstvom bivšeg predsjednika francuskog Ustavnog suda Roberta Banditera da se republičke granice u SFRJ proglase granicama budućih neovisnih država, što je bila jedna od rijetko pametnih odluka svjetske zajednice. Glavni i vrlo pristrani komentatori emisije bili su engleski novinski izvjestitelj Misha Glenny, njemačka povjesničarka sa Sveučilišta u Münchenu Marie-Janine Calic i britanska novinarka Laura Silber, dok su objektivniji sugovornici bili njemački povjesničar i sociolog Herfried Münkler i britanski povjesničar James Gow. Tako Glenny tvrdi da je Milošević htio prigrabiti što više vlasti u svojoj zemlji dok je Tuđman htio stvoriti »veliku Hrvatsku«. Zna se da je Tuđman »sanjao« o mogućoj obnovi Banovine Hrvatske ali samo u slučaju raspada Bosne i Hercegovine, pri čemu valja reći da Banovina nije bila »velika Hrvatska«, nego rezulat mirnodopskoga sporazuma hrvatskih i srpskih političara u Kraljevini Jugoslaviji s granicama hrvatskih etničkih prostora.

U prvom dijelu filma naveliko se prikazuju scene nasilja iz NDH, govori o Paveliću i ustašama kao fašistima (što nisu prihvatili neki važni njemački povjesničari kao Ernst Nolte, Ladislaus Hory i Martin Broszat, primjerice), o progonima Židova, Srba i komunista, ali nema ni riječi o kvislinškom režimu Milana Nedića u Srbiji s Beogradom kao prvim glavnim gradom u Europi »Judenfrei« – »slobodnim od Židova«, kao i o činjenici da je vođa srpskog pokreta otpora Draža Mihailović bio u Srbiji vrlo pasivan u borbi protiv Nijemaca dok su njegove četničke postrojbe u NDH naveliko surađivale s Talijanima i Nijemcima u borbi protiv partizana i ustaša, sve dok ih nije konačno pobijedio Tito na Neretvi sa svojim partizanima iz hrvatske Dalmacije. Autori filma nisu spomenuli da su Židovi u NDH, koliko god su bili strašno proganjani, imali mogućnost spasiti svoj život preseljenjem u talijansku utjecajnu zonu, odlaskom u partizane i bili pošteđeni progona kao »počasni arijevci« i »zaslužni za hrvatsku stvar« te da ih je spašavala Katolička crkva, dok su slične mogućnosti bile isključene u Srbiji. Njemački povjesničar Holm Sundhausen citira u svojoj knjizi Geschichte Jugoslawiens (naklada Kohlhammer, 1982) da su američki tužitelji na nürnberškom procesu njemačkim visokim časnicima ustvrdili kako su »posljednju riječ u ratu na području NDH imali njemački generali«, dakle da je Pavelićev režim tu bio glede odlučivanja drugorazredan, što se može reći u još većoj mjeri i za njegov utjecaj u talijanskoj okupacijskoj zoni. Njemački povjesničar Alexander Korb ističe u svojoj studiji Im Schatten des Weltkrigs... (naklada Hamburger Edition, 2013) da je ustaški režim »već od sredine 1942. izgubio mogućnost oblikovanja prilika u NDH«, ali o tome više poslije.

Prešućeni najvažniji događaji u Hrvata u prvoj i drugoj Jugoslaviji

U dokumentaciji vidimo scenu atentata na kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseilleu, ali ni sekundu filma o prethodnom ubojstvu hrvatskih zastupnika u beogradskoj Narodnoj skupštini i smrt vođe hrvatskoga naroda Stjepana Radića od posljedica toga. Tek nakon ubojstva Radića i drugova, zastupnik Hrvatske stranke prava u jugoslavenskom parlamentu, Ante Pavelić, odlazi u inozemstvo, gdje osniva Ustaški pokret, čije su pojedine nasilne akcije kao Lički ustanak simpatizirali i komunisti (glasilo KPJ Proleter, prosinac 1932). Glenny vidi nacionalizam u Kraljevini Jugoslaviji samo u Hrvata i Makedonaca, a uopće ne spominje diktaturu kralja Aleksandra, kao ni propast konkordata Vatikan–Beograd, nakon čega su katolici ostali neravnopravni u svojoj zemlji, isto tako kao u nacionalnom pogledu Hrvati i Makedonci u Kraljevini Jugoslaviji.

Prof. Calic oduševljena je Titom (»lijepo je izgledao... imao je plave oči«), ali ne kaže ni riječi o njegovoj doušničkoj karijeri u Moskvi kao i neograničenoj vlasti na položaju šefa svih najvažnijih partijsko-državnih funkcija u poslijeratnoj Jugoslaviji, da je bio diktator do kraja života. U filmu ni riječi o tome da je komunistički režim u socijalističkoj Jugoslaviji poubijao više od 600 uglavnom hrvatskih svećenika, redovnika i redovnica, da je osudio na 16 godina robije zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, zabranio rad svim nekomunističkim organizacijama i strankama, uveo komunističku indoktrinaciju u sve škole, ukinuo slobodu javnog izražavanja i glajhšaltovao sve medije itd. Doduše posvećena je pozornost Golom otoku, ali uopće nisu spomenuti Bleiburg i križni put. U filmu je kao jedini iz Hrvatske nastupio prof. Ivo Goldstein sa svojom verzijom nasilja u konclogoru Jasenovac, no autori dokumentacije ne rekoše ni riječ o hrvatskim masovnim grobištima od austrijsko-slovenske granice do Makedonije u kojima leže desetci tisuća ubijenih hrvatskih ratnih zarobljenika i civila, također žena i djece.

Tita se u filmu stalno spominje kao diktatora, no također tvrdi da je bio omiljen u narodu, izigrao Istok i Zapad, uveo hvaljeno samoupravljanje, koje je ipak popraćeno s nekoliko kritičkih primjedbi jer da nije funkcioniralo. Uopće se ne spominje Milovana Đilasa, svojedobno popularna na Zapadu, s njegovom kritikom komunističke »nove klase«. O Hrvatskom proljeću govori se vrlo šturo, vrlo malo se govori o nesretnoj »hrvatskoj šutnji« koja je trajala od Karađorđeva god. 1971. do propasti SFRJ god. 1989. Ni slovca o povijesnoj »Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika«, navodi se samo nekakav nepostojeći srpskohrvatski. Isto je tako potpuno prešućen zloglasni »Memorandum SANU« koji je bio podlogom za kasnije razbuktavanje velikosrpskoga nacionalizma. Također ni riječi o nošenju mošti cara Lazara na zamišljenim granicama buduće »velike Srbije«. Rečeno je da se tzv. JNA sve više srbizirala, ali nije spomenuto da su hrvatski komunisti predali oružje republičke teritorijalne obrane toj istoj JNA koja se poslije uključila u agresiju na Republiku Hrvatsku u Domovinskome ratu.

Nekoliko istina i mnogo poluistina o ratu u Hrvatskoj
i Bosni i Hercegovini

Napokon je u trećem dijelu dokumentacije rečeno da je Milošević htio stvoriti »veliku Srbiju«, a Karadžić ostvariti »etnički čistu Republiku Srpsku«. Navodi se da je ubojstvo više od 8000 Bošnjaka kraj Srebrenice »najveći masovni zločin nakon Drugog svjetskoga rata u Europi«, što nije točno jer je najveći zločin poslije svibnja 1945. počinjen od Bleiburga do duboko u Jugoslaviji nad hrvatskim ratnim zarobljenicima i civilima, što je na Zapadu malo poznato, donekle i krivnjom hrvatskih institucija koje o tome ne govore koliko bi trebalo. O hrvatskim žrtvama u Bosni ni riječi, a autora »Islamske deklaracije« Aliju Izetbegovića podiže se na pijedestal »ujedinitelja Bosne i Hercegovine«, što nije bio jer se, kako je poslije u filmu rečeno, »uglavnom brinuo za svoje Bošnjake«. I inače su izjave svjedoka u dokumentaciji često proturječne i jednostrane, posebice kad je riječ o BiH. Tako Nusreta Sivac govori o 20.000 silovanih Muslimanki, ali ne gubi ni jednu riječ o istoj strašnoj sudbini Hrvatica. Govori se o milijun bosanskohercegovačkih izbjeglica u Njemačkoj, ali ne spominje više od pola milijuna njih u maloj i siromašnoj Hrvatskoj. Navodi se da su Hrvati podijelili Mostar, istina je da je veliki priljev bošnjačkih izbjeglica u grad na Neretvi poremetio etničku sliku Mostara i izazvao međunacionalne podjele.

Po mišljenju autora dokumentacije, »Sud u Hagu okrenuo je stranicu povijesti nabolje, premda nije obavio posao kako treba, ipak da je pridonio osvjetljavanju istine«. O tome bi se moglo kontroverzno raspravljati. Kad se govori o »Oluji«, spominje se bijeg Srba jer da su se »bojali osvete«, ali je izbjegnuto reći da ih je predsjednik Tuđman pozvao da ostanu u svojim domovima i da im se ne će ništa dogoditi. U filmu nije spomenuto da je hrvatsko pravosuđe, prema riječima bivšeg ministra vanjskih poslova Mate Granića, izvelo hrvatske prekršitelje pravila ratovanja pred lice pravde, njih oko tisuću, i da ih je više od 600, a među njima je bio i branitelj Gospića general Mirko Norac, osudilo na kazne zatvora zbog ratnih zlodjela.

Kod izjava prof. Calic nije se znalo govori li u svoje ime ili ponavlja srpsku promidžbu. Ona tvrdi da je odlaskom Tita »srpsko pitanje izbilo u prvi plan« jer da »trećina Srba živi izvan Srbije«, no nije spomenula da i četvrtina Hrvata živi izvan Hrvatske i da ih je danas u Bosni za trećinu manje nego prije Domovinskoga rata, pa nikomu ništa. Prof. Gow je objektivniji kad navodi da su Slovenci i Hrvati napustili posljednji kongres SKJ jer su bili »odbijeni svi njihovi reformistički planovi o modernizaciji gospodarstva u zapadnom smislu«, a prof. Münkler tomu dodaje psihološko objašnjenje da je u SFRJ došlo do »otuđenja među narodima zbog guranja problema pod tepih«. Znakovito je da je o »problemu Knina« govorio samo njegov posljednji srpski gradonačelnik Drago Kovačević, dok hrvatsko mišljenje o tome uopće nije uzeto u obzir. Do riječi dolazi i tadašnji pukovnik Ratko Mladić, koji je svoju zločinačku karijeru započeo u Hrvatskoj, a u filmu se vidi kako selektira muškarce od žena prije pokolja u Srebrenici.

Za srpske zločine u Vukovaru, veli njegov hrvatski stanovnik Stjepan Vidaković, nitko nije odgovarao. Po njemu Srbi su napali grad na Dunavu s 30.000 vojnika, dok je hrvatskih branitelja bilo samo tri tisuće. Srpski pobunjenici stavili su trećinu Hrvatske pod svoju kontrolu, no nije rečeno da je s toga područja bilo protjerano više od 200.000 uglavnom Hrvata, te isto toliko iz Republike Srpske. Dayton je okončao rat u BiH, ali i »cementirao srpske ratne dobitke«, veli se u dokumentaciji, koja je mnogo bliža istini kad je u njoj riječ o Kosovu. U filmu se tvrdi da je »intervencija NATO-a protiv Srba bila sporna« (nije ju odobrilo Vijeće sigurnosti OUN-a), ali na nju je pristala i inače vanjskopolitički suzdržana Njemačka, čiji je ministar vanjskih poslova Joschka Fischer rekao kako se »ne bi smjelo dopustiti novi Auschwitz na Kosovu«, pri čemu je u zračnim napadima bilo sa srpske strane i oko 1500 kolateralnih žrtava. U reportaži o albanskom otporu srpskoj ofenzivi na Kosovu govori se o oko 200.000 albanskih izbjeglica, no spominju se i ratni zločini kosovarske vojske UCK. Milošević je nakon izgubljenih izbora izručen Hagu, gdje je umro, a »Slobu«, kako je rečeno u filmu, i dalje »simpatiziraju mnogi Srbi«, no da se to »ne može reći za Karadžića«. Statistički je Međunarodno sudište u Hagu osudilo od ukupno optuženih njih dvije trećine srpske nacionalnosti, dok trećina otpada na Hrvate, Kosovare i Bošnjake. Za generala Slobodana Praljka navodi se da je »naredio zatvaranje putova za humanitarnu pomoć«, ali se ne spominje njegovo djelovanje u korist ugroženih Bošnjaka i Srba.

Ukupno uzevši ovaj se njemački dokumentarac može označiti jednostranim, nepotpunim, površnim i stručno na vrlo niskoj razini. Odabir komentatora i svjedoka bio je vrlo selektivan u korist nekakvih »neo­jugoslavenskih pozicija«, osim dviju iznimki u komentarima jednog engleskog i jednoga njemačkoga povjesničara. Komentatori su baratali uglavnom propagandističkim klišejima o nacionalizmu svih sudionika u post­jugoslavenskim ratovima, očito namjerno ne razlikujući agresore od žrtava. Riječju: ovaj TV uradak promašen je i ne pridonosi osvjetljavanju stvarnih prilika tijekom krvavoga raspada Jugoslavije, te miljenice Istoka i Zapada, države sasvim protivne interesima svojih bivših naroda, koji su dva puta bili ugurani u nju, a da o tome nisu mogli odlučivati na referendumima.

Otvoreno pismo šefa hrvatske diplomacije Gordana Grlića Radmana

Hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman uputio je otvoreno pismo intendantu Drugog programa Njemačke televizije ZDF Thomasu Bellutu i glavnom uredniku Peteru Frayu (Informacija MVEP 29. studenoga 2019), iz kojega ćemo citirati važnije rečenice: »Sve do završne faze jugoslavenske krize, Socijalistička Republika Slovenija bila je pokretačka snaga u borbi za veću samostalnost republika i jasan otpor politici dominacije srpskog komunističkog vodstva na čelu sa Slobodanom Miloševićem... budući da je komunistički režim u Hrvatskoj bio mnogo rigidniji u odnosu na onaj u Sloveniji i da je u Savezu komunista Hrvatske utjecaj Srba bio nadproporcionalan... Kao de facto nenaoružana zemlja, Hrvatska poduzima sve što je u njezinoj moći kako bi izbjegla oružani sukob... Nedvojbeno je da ni Franjo Tuđman, ni hrvatska vlada u tim teškim vremenima nisu uvijek činili sve ispravno, ali Franju Tuđmana izjednačavati sa Slobodanom Miloševićem kao potpaljivačem krvavog raspada Jugoslavije znači uspoređivati ih bez uporišta u činjenicama. Kao posvema promašenu odbacujemo tvrdnju da je uzor novoj hrvatskoj državi bila neovisna Hrvatska iz 1941., Hitlerova marionetska država u kojoj su vladali ustaše...«. Odbacuje se tvrdnja da je nova hrvatska država preuzela fašističko znakovlje »te da je šahovsko polje za Srbe u mnogim aspektima imalo značenje slično kukastom križu... Šahovsko je polje u svom obiteljskom grbu rabila i srpska kraljevska obitelj...«. Netočna je tvrdnja iz filma da »je Tuđman želio otpustiti sve srpske policajce u Kninu i zamijeniti ih Hrvatima... Nije bilo posrijedi pitanje etničke pripadnosti, nego pitanje priznaju li policajci novoizabranu hrvatsku demokratsku vlast u Zagrebu...«. Hrvatski ministar zamjera što je iz dokumentarca izostavljena »važna činjenica« da su međunarodno priznanje Hrvatske i Slovenije poduprli njemački kancelar Helmut Kohl i ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher. »Ta inicijativa presudno je pridonijela okončanju agresije Jugoslavenske armije na Hrvatsku...«. Tvrdnju iz filma da su Tuđman i Milošević zajedno dijelili BiH opovrgavaju mnoge činjenice, piše ministar, i dodaje da je Hrvatska bila među prvim državama koje su priznale neovisnost Bosne i Hercegovine. U tom kontekstu spominje da je zbog rata i etničkoga čišćenja broj bosanskohercegovačkih Hrvata najviše smanjen, za jednu trećinu... U dijelu koji govori o genocidu u Srebrenici autori filma propuštaju reći da je vojno-redarstvena akcija Oluja »u posljednjem trenutku« spriječila da sličnu sudbinu doživi Bihać, »zaštićena zona UN-a smještena na granici s Hrvatskom i opkoljena srpskim snagama...«. Ističe da je »operacija Oluja zapravo omogućila hrvatsko-bošnjačku ofenzivu u Bosni i Hercegovini, a zatim i mirovne pregovore u Daytonu...«. Odbacuje kao netočnu tvrdnju da se u Hrvatskoj nije sudilo zločinima koje je počinila hrvatska strana i navodi kao primjer i presudu generalu Mirku Norcu.

U zaključku pisma šef hrvatske diplomacije odbacuje i pojednostavljeni prikaz Tita jer se u seriji »osjeća jugonostalgični ton i simpatiziranje Josipa Broza...«. Ministar Grlić Radman naglašava da je Tito bio komunistički diktator koji je likvidirao građanske intelektualce različitih nazora, umjetnike, poduzetnike, nekomunističke radnike i seljake, svećenike i muslimanske vjerske vođe te demokratske političare i onemogućio razvoj slobodnoga demokratskoga društva. »S našega gledišta Tito i četrdesetopetogodišnji komunistički sustav vladavine bili su jedna od osnova za Miloševićev uspon i krvavi raspad Jugoslavije«, zaključio je šef hrvatske diplomacije u otvorenom pismu čelnicima Drugog programa njemačke televizije, ZDF. Njihov odgovor hrvatskom ministru nije bio posebno dojmljiv, objasnili su da su različita mišljenja u dokumentarcu uvjetovana raznim etničkim pripadnostima autora, ali su se ispričali glede usporedbe Tuđmana i Miloševića kao »potpaljivača rata u bivšoj Jugoslaviji« kao i glede »usporedbe hrvatskoga grba s fašističkim znakovljem...« (Večernji list, 16. 3. 2020). Spomenuti njemački dokumentarac još jedan je dokaz kako nepostojanje hrvatske vanjskopolitičke promidžbe pogoduje širenju laži i poluistina na štetu naše zemlje u velikom svijetu. Krajnje je vrijeme da se to promijeni i Hrvatska dobije odgovarajuću instituciju kakve imaju sve ozbiljnije države u svijetu.