Usud hrvatske vojne povijesti (i budućnosti)

Vojna povijest i prostor

U ono doba kad je Bog narodima dijelio zemlju – kaže legenda – Hrvati ne znahu za to pa ostadoše bez zemlje. Kada su čuli da drugi narodi odlaze na put prema svojim zemljama, uznemiriše se i uzbuniše, pa vođa Hrvata otiđe na brdo obratiti se Bogu. »Bože? ... Bože?«. Nakon nekog vremena Bog odgovori: »Kaži, čovječe«. »Mi Hrvati čusmo da narodima dijeliš zemlju?« u neprilici upita Hrvat. »Istina je«, odgovori Bog. »Nama nisi dao zemlje«, skrušeno nastavi vođa Hrvata. »Nisam jer vas ne bijaše u redu kad dijelih zemlju. Zašto ne dođoste kao svi ostali?«, upita Bog. »Ne znasmo za to«, s pola glasa odgovori Hrvat, »a, evo, čim čusmo tu vijest, ja odmah pohitah k Tebi!«. Bog mu reče: »Ja svu zemlju podijelih narodima i slobodne zemlje više nema. Zakasnili ste.« Vođa Hrvata u nelagodi uzdahnu ne znajući više što reći Bogu. Još je koji tren šutke stajao u mjestu, a onda se pognute glave polako okrenu da se vrati svomu narodu. Tako snužden i jadan, zagledan u tlo i u neprilici, Hrvat se smilio Bogu. Baš kad polagano krenu natrag razmišljajući kako reći narodu da za njih zemlje više nema, Bog mu se oglasi ponovno: »Čekaj.« Hrvat stade i okrenu se na stranu od kud je dolazio Božji glas. »Što da radim s vama Hrvatima kad sami ne vodite računa. Nemam više zemlje za dijeliti, svi su narodi namireni. Ostade mi još samo komadić koji sebi namijenih. Evo ga onda dodjeljujem vama Hrvatima, nazovite ga svojim imenom.«

Ova legenda o postanku Hrvatske ne simbolizira samo njezinu ljepotu, bogatstvo ili pogodnost za život nego i njezinu posebnu položajnost. Zemljopisni položaj naroda i zemlje Hrvata proizvod je njihova zemljopisnog smještaja.

Vojni povjesničar Slavko Pavičić (1885–1947) ustvrdio je da je zemljopisni položaj Hrvata odredio im smjernice političkoga razvoja te velikim dijelom tijek njihove prošlosti i razvoj hrvatske ratne povijesti. Ako se između hrvatske prošlosti i hrvatske vojne i ratne prošlosti već i ne može staviti znak jednakosti, one su vrlo isprepletene i međusobno utjecajne te jednako stare, koliko i sam hrvatski narod.

Vojna je povijest grana/poddisciplina povijesti koja proučava vojnu prošlost. Povijest je učiteljica života, historia est magistra vitae. Vojna je povijest učiteljica vojnika na iskustvima prošlih ratova. Ne postoje dva jednaka rata, pa stoga ni vojna povijest ne može dati gotove zakone, formule i rješenja za buduće ratove. Ali postoje mnoge sličnosti i istosti između različitih ratova, pa se stoga i ovdje često pokaže točnom uvriježena izreka da se povijest ponavlja. Nakon Domovinskoga rata lako je razumjeti prethodni hrvatski rat odvijan u sklopu Drugoga svjetskog rata i obrnuto: lekcije iz rata 1941–1945. bile su aktualne 1990–1995. Domovinski rat također nije kraj hrvatske vojne i ratne povijesti, nego je trenutno posljednji rat koji je vodio hrvatski narod. On je vremenski najbliži sljedećemu hrvatskom ratu te stoga najpouzdaniji za rekonstrukciju i izvlačenje pouka, a po uvjetima vođenja najsličniji, pa su i iskustva iz njega najvažnija.

U središtu zanimanja vojne povijesti su vojska i rat u prošloj zbilji. Pruski general i vojni teoretičar Karl v. Clausewitz (1780–1831) formulirao je aksiom, koji ga je proslavio, da je rat (kao čin nasilja da bi se neprijatelja podredilo našoj volji) samo nastavak politike drugim sredstvima. Vojska kao sila oružanog nasilja u srazu s protivnikom vodi bojeve – ta druga sredstva rata kao političkog čina. Strategija kao najviša razina ratnoga umijeća jest spoj političkih ciljeva i vojnih sredstava na ostvarenju tih ciljeva.

Ako cilj svakoga rata i nije ovladavanje prostorom, prostor je čimbenik koji utječe na ratni cilj, a posebno na vođenje borbenih djelovanja. Nema ni jednoga rata ni boja izvan prostora (i vremena). Drugi klasik ratnoga umijeća kineski vojni pisac i vojskovođa Sun Tzu još je prije dvadeset i pet stoljeća na početku svoga (i najstarijega poznatog) djela o ratnoj vještini, glasovitog Umijeće ratovanja, »zemlju« (prostor i osobitosti zemljišta) ubrojio u pet nepromjenjivih čimbenika koji upravljaju tim umijećem. Geografija je majka strategije, tvrde geopolitičari Sloan i Gray.

Hrvatska vojna povijest obuhvaća dva velika područja: vojno-ratnu povijest Hrvata na hrvatskome prostoru te vojništvo i ratovanje Hrvata izvan njihove domovine i države. Utjecaj geografskoga prostora na vojnu povijest zemlje Hrvata može se proučavati jedino interdisciplinarno s geografskim/zemljopisnim poddisciplinama. Tu se u prvome redu misli na vojnu geografiju (koja s vojnoga stajališta proučava utjecaj geografskoga prostora na pripreme i vođenje rata), političku geografiju (koja proučava međusobni utjecaj zemljopisnih aspekata i političkog) i od nje nerazdvojivu geopolitiku (istražuje međusoban utjecaj zemljopisnih i političkih čimbenika, a osobito utjecaj zemljopisa na politiku) i geostrategiju (koja na spoznajama strategijske geografije strateški upravlja geopolitičkim interesima spajajući strateško s geopolitičkim), zatim na strategijsku geografiju (proučava geografski prostor kao izvor potencijalne nacionalne snage i realne /ne/moći ostvarivanja nacionalnih ciljeva) i povijesnu geografiju (koja kao zemljopis prošlosti proučava zemljopisne uvjete povijesnoga razvoja).

Geopolitički položaj
hrvatskoga prostora

S vremenom stabilizirane prirodne i povijesne granice hrvatskoga prostora, kao zemljopisni okvir u kojem je izgrađena i održana hrvatska društvenost, jesu: na sjeveru rijeke Mura i Drava, na istoku rijeke Dunav (odnosno istočno Podunavlje), Sava i Drina, do zaljeva Boke, s juga Jadransko more, a na zapadu rijeke Dragonja, Kupa i Sutla. U tim granicama po jednoj od današnjih važećih općih sistematskih podjela europskoga kopna cijeli hrvatski prostor ulazi u Jugoistočnu Europu, dok prema drugoj podjeli u granicama današnje Republike Hrvatske zalazi u Srednju Europu, a Bosna i Hercegovina zalaze u Jugoistočnu Europu.

Granice današnje hrvatske države, koje se ne poklapaju s granicama hrvatskoga prirodnog i povijesnog prostora, odraz su političke i ratne prošlosti zemlje Hrvata, geopolitičkoga i geostrateškoga položaja križanja interesa velikih sila kroz prošlost i dodirivanja različitih kulturnih i civilizacijskih krugova.

Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu geopolitički je nemoguće promatrati odvojeno. Bosna i Hercegovina su kroz pojedina povijesna razdoblja pripadale hrvatskoj državi; bosanski su pak vladari u pojedinim razdobljima ovladavali i vladali pojedinim područjima današnje hrvatske države. Međusobnim zemljopisnim položajem, gdje su te dvije zemlje uvučene među krakove ostalih hrvatskih zemalja, sve zajedno čine jednu geopolitičku cjelinu. Oba posljednja hrvatska rata poučavaju da je riječ i o jednom i jedinstvenom ratištu. U BiH živi znatan dio hrvatskoga naroda. Naposljetku, na polju provedbe geopolitike Velike Srbije jedan je od rezultata zadnjega rata prečanska srpska država na pola područja BiH (i zajedno s njima uvučena u utrobu hrvatske države), neskrivenih težnji ujedinjenja sa Srbijom, koja je u najbližoj točki udaljena manje od 80 km od zagrebačkoga Savskog mosta.

Po klasičnome geopolitičkom učenju hrvatski prostor pripada Rimlandu kao rubnom geopolitičkom pojasu, tradicionalnoj zoni sukoba i ratova.

Geopolitički smještaj hrvatskoga prostora prijelazne je i uglavnom pogranične prirode u gotovo svim smjerovima njegova prostiranja: manjim svojim dijelom predstavlja rubni dio velike Panonske nizine, dok pretežnim dijelom leži na dinarskom području. Hrvatski prostor ima mali predalpski dio, a obalom na Jadranskome moru čini rubni dio kopna europskoga kontinenta. Granica koja od još i prije doseljenja Hrvata dijeli dva carstva i svijeta, Istočni i Zapadni, prolazi na Drini istočnim rubom hrvatskoga prostora. Zemljopisni smještaj hrvatskoga prostora stoga određuje njegov geopolitički položaj kao rubni prostor, razmeđe svjetova i zapadne – katoličko-protestantske i dviju istočnih civilizacija – pravoslavne i islamske, prijelaz između Srednje Europe i Jadrana (Sredozemlja) te most između alpskoga prostora na zapadu i Podunavlja na istoku. Hrvatski je prostor prijelazni pojas i prometno raskrižje između sjevera i juga, zapada i istoka europskoga prostora.

Slika 1. Okružje hrvatskoga prostora

Na hrvatske su zemlje svoj utjecaj (slika 1) širili srednjoeuropski, sredozemni i balkanski civilizacijsko-kulturni krug. U prvome je riječ o germanskoj i ugarskoj kulturnoj jezgri, u drugome o rimsko-mletačkoj, a u trećemu o bizantskoj i tursko-orijentalnoj jezgri. S njima su nerazdvojivo povezani i vjerski utjecaji: rimokatolički iz srednjoeuropskoga i sredozemnoga kruga, protestantski i židovski iz srednjoeuropskoga i pravoslavni i islamski iz balkanskoga kruga.

Preko hrvatskoga su prostora smjerali ili još uvijek smjeraju pravci širenja mnogih imperijalnih sila. Na povijesnom osmanlijskom pravcu širenja prema Zapadu Tursku je zamijenila Srbija sa svojom ideologijom Velike Srbije. Ona se podudara s interesima Engleske i Francuske, koje nakon Prvoga svjetskog rata Jugoslaviju sa srpskom dominacijom postavljaju zaprekom stalnoj težnji Njemačke u prodoru na Istok. Ruski pravac izlaska na toplo more jadranskim krakom tangira hrvatski prostor, dok je mađarskomu pravcu Hrvatska izravno na putu. Mreža rimskih vojnih putova, koji su još prije dolaska Hrvata preko ovoga prostora spajali sjevernu Italiju i Panoniju s Malom Azijom i donjim Podunavljem, ostali su smjerokaz talijanskih pokušaja širenja sa zapada. Prije njih Mlečani stalno teže ovladati istočnom jadranskom obalom.

Osim tih imperijalnih konstanta hrvatski je prostor bio izložen i povremenim pohodima, poput križarskih ratnih ekspedicija na Istok u XI.–XIII. stoljeću ili tatarske provale u XIII. stoljeću.

Vojno-zemljopisni položaj hrvatskoga prostora

Na ovome malom kontinentalno-primorskom prostoru dodira kroz prošlost velenaroda, Slavena, Germana, Romana, Ugara i Turaka (i drugih, poput Tatara) i različitih utjecaja i sučelišta različitih interesa, vojno-zemljopisni položaj hrvatskoga prostora važan je, složen i osjetljiv.

Na europskome je ratištu glavno bojište središnje europsko, taj koridor ratova izražen pravcem Pariz – Berlin – Varšava – Moskva. Hrvatska se nalazi na južnoeuropskom bojištu, koje se prostire od grebena Alpa i Karpata do Sredozemnoga mora, obuhvaćajući i zapadni dio Male Azije.

Čak tri potencijalna strateška objekta toga bojišta zahvaćaju ili se nalaze u razmjerno malome hrvatskom prostoru: u alpsko-dinarskom spoju područje Ljubljana – Trst – Rijeka – Zagreb, u dinarsko-panonskom spoju područje Sarajevo – Osijek (u vizijama srpske geopolitike i strategije Sarajevo – Beograd), a u jadranskom bazenu područje Vis – Zadar – Mostar.

Prostor hrvatskoga naroda nalazi se između i u zahvatu dvaju prirodnih strateških europskih pravaca (slika 1). Prvi je lombardijsko-panonski (padsko-ukrajinski) pravac koji prirodnim otvorom Postojnska (Ljubljanska, Jadranska) vrata povezuje dolinu rijeke Pad (Po), odnosnu sjevernotalijansku (čak i južnu Francusku) i Panonsku nizinu i Ukrajinu. Os mu je Milano – Ljubljana – Budimpešta – Kijev. U vremenima prevlasti vojnog čimbenika i vojnih osvajanja i držanja prostora, izravni položaj na tome pravcu glavni je razlog što mala Slovenija nije ostvarila državnost sve do kraja XX. stoljeća. Iz istoga je razloga Istra svojim položajem u najneposrednijem zahvatu toga pravca i na njegovu boku kroz prošlost bila odvojena od svoje prirodne hrvatske matice. Na tome je pravcu u Prvome svjetskom ratu uspostavljena Sočanska fronta s odigranih dvanaest bitaka između talijanske i austrougarske vojske. A u završnici Drugoga svjetskog rata, kako će se vidjeti u nastavku, namjera SSSR-a da iz Panonske nizine preko Hrvatske izađe na Jadran, izbijanjem u Trst vodila bi potpunom zatvaranju toga pravca njegovim stavljanjem gotovo u cijelosti pod sovjetski nadzor.

Drugi europski strateški pravac je moravsko-vardarski, koji s osju Solun – Skopje – Niš – Beograd – Budimpešta povezuje Egejsko more, odnosno Balkanski poluotok i Panonsku nizinu. Jedan krak toga pravca odvaja se kod Niša i preko Sofije izvodi sve do Istanbula i Bospora i Dardanela, odnosno Male Azije. Položaj Makedonije na pravcu također je uzrok neostvarivanja njezine državnosti sve do nedavno, i to samo Vardarske (Sjeverne) Makedonije. To svjedoče dva Balkanska rata 1912. i 1913. U Prvome svjetskom ratu na pravcu je bio uspostavljen Solunski front između sila Antante i Središnjih sila.

Hrvatska se, dakle, nalazi na poprečnoj spojnici i bokovima tih dvaju europskih strateških pravaca.

Iz prošlosti je poznat maloazijsko-panonski strateški pravac, protegnut preko turskih tjesnaca Bospora i Dardanela, Balkanskoga poluotoka i dunavske nizine (produljen iz Bliskoga istoka dolinom Dunava k Bavarskoj), koji zahvaća gotovo cijelo hrvatsko kopno, osim, možda, priobalja. Osju Istanbul – Beograd – Beč – Berlin to je pravac za Hrvatsku i hrvatski prirodni i povijesni prostor sudbonosnih osmanskih prodiranja u zapadnu Europu, koji se u središnjemu dijelu poklapa s moravsko-vardarskim pravcem. Na njegovoj osi između Drave i Dunava (Beograda i Beča, Budimpešte i Zagreba, ali najbliže posljednjem) stoji iz 1566. slavni Siget Nikole Šubića Zrinskoga. U obrnutom smjeru pravca smjera njemački Drang nach Osten – prodor na Istok.

Od vrhunca velike migrantske krize 2015. aktualna zapadnobalkanska migrantska ruta ulaska u Europsku uniju (grčko-turska granica – Sjeverna Makedonija – Srbija – Mađarska i Hrvatska/posavskim koridorom) s ogrankom od Turske preko Bugarske prolazi upravo moravsko-vardarskim strateškim pravcem. Zatvaranjem te rute prema Mađarskoj njezin novi ogranak smjera preko Bosne, Velike Kladuše i hrvatskih karlovačkih vrata dalje prema Srednjoj Europi. Do austrijske okupacije BiH 1878. Velika je Kladuša bila najistaknutija zapadna točka Turskoga Carstva pred vojnokrajiškim kordonskim Kordunom na spoju Pokuplja i Pounja. Povijest se ponavlja na drugi način.

Onom prostoru koji se, daleko preko njegovih stvarnih poluotočnih međa južno od planine Balkan, zemljopisno neutemeljeno, nelogično i netočno naziva Balkanski poluotok – što je ovdje zapravo polit-geografski i geopolitički pojam – na stvarnome južnoeuropskom prostoru i bojištu pripada središnje mjesto kao najkraćemu kopnenom prilazu iz Europe k međukontinentalnoj tromeđi Europe, Azije i Afrike (odnosno između Bliskoga istoka i srednjoeuropske nizine). Cijeli sjeverozapadni periferni dio toga prostora između Save i Jadranskoga mora pripada hrvatskim zemljama. Hrvatskoj u najvećemu dijelu pripada prirodno najveći i jedini otvor toga prostora prema Srednjoj Europi: južni dio Panonske nizine. Od dvanaest važnijih ulaza na taj Balkanski potkontinent hrvatskomu prostoru pripada pet: Delnička vrata, šire područje Zagreba (Pounje i Pokuplje), Ravni kotari, dolina Neretve i dolina Bosne.

Jadransko more nalazi se i unutar sredozemnoga pomorskog bojišta. Preko Jadrana kao svoga zaljeva Sredozemno je more najdublje prodrlo u trup (kopno) Europe i znatno se približilo njezinu središtu i središnjemu europskomu bojištu. Na hrvatskome jadranskom području najosjetljiviji su dio Ravni kotari.

Glavni ulazi u hrvatski prirodni i povijesni prostor (slika 2) jednim ili više pravaca smjeraju prema njegovoj unutrašnjosti ili kroz nju. Ondje gdje se kroz prošlost (i sadašnjost) granice hrvatske države i hrvatskoga prostora ne poklapaju, na njima se u unutrašnjosti prostora na pravcima koji izvode iz prikazanih glavnih ulaza formiraju obrnuti glavni ulazi.

Podravlje (1) predstavlja širom otvoren ulaz u Hrvatsku iz južne Mađarske. Ovuda su u Hrvatsku prodrli i Ugarska i Tatari, ovuda je u Travanjskome ratu 1941. u Jugoslaviju dijelom snaga prodrla njemačka vojska, a tuda bi k moru prodrle i sovjetske čete da je NDH 1944/1945. prihvatila ponudu SSSR-a o diplomatskom priznanju države i ustaškoga poretka u zamjenu za slobodan prolaz Crvene armije iz Mađarske na Jadran (i još nekoliko uvjeta). Od Drave prema unutrašnjosti hrvatskoga prostora i moru izvode zagrebački i pravci dolinama rijeka Une (8), Vrbasa i Bosne (9). Zadnjim dvjema su, primjerice, nastupale glavne austrougarske kolone u okupaciji BiH 1878.

Iz otvorenog Sr(ij)ema (2) tragom rimskih putova prema Zagrebu izravno izvode savski i dravski pravac. Na početku Prvoga svjetskog rata Srijem je bio poprište ratnih operacija Austro-Ugarske i Srbije. U Drugome svjetskom ratu početkom 1945. u zapadnom je Srijemu stabiliziran Sremski front probijanjem kojega je u travnju partizanska Jugoslavenska armija otvorila put za prodor prema Zagrebu. I u Domovinskome je ratu u sklopu Istočnoslavonskoga bojišta zapravo također uspostavljena srijemska fronta, iako se tako nije zvala; na njoj se 1991. odigrala jedna od presudnih bitaka rata – Bitka za Vukovar. Tako je 1918., 1945. i 1991. ravan Srem imao ili je trebao imati istu ulogu u zaposjedanju hrvatskoga prostora srbijanskim postrojbama bilo srpske bilo jugoslavenskih vojski.

U donjem Podrinju (3) dolina kultne i mitske rijeke Drine proširuje se da bi prešla u ravnicu Semberije u Bosni i Mačve u Srbiji, čime ono predstavlja prirodan otvor iz Srbije prema sjevernoj Bosni. U Prvome svjetskom ratu područje srednjega i donjega toka Drine bilo je poprište ogorčenih borba austrougarske i srpske vojske (»Marš na Drinu«). U Drugome svjetskom ratu preko Drine su iz Srbije stalno prelazile oružane skupine u Bosnu, tj. Nezavisnu Državu Hrvatsku. Vezano za kraj rata sintagma Berlin pa Odžak ilustrira žestinu borba žilavih mjesnih hrvatskih snaga s partizanskim jugoslavenskim u dolini rijeke Bosne (9) sve do kraja svibnja 1945. Tijekom Domovinskoga rata donjim Podrinjem prolazio je srpski posavski koridor koji povezuje prečanske Srbe u Hrvatskoj i BiH sa Srbijom. Zbog njegove važnosti kao srpske žile kucavice Bosanska je Posavina ponovno bila pozornica teških borba hrvatskih i srpskih snaga. Foča u ratu 1941–1945. i Srebrenica u ratu 1992–1995. simboli su velikoga stradanja muslimanskog pučanstva u cijelome Podrinju.

Slika 2. Glavni ulazi u hrvatski prirodni i povijesni prostor

Dolina Neretve (4) čini južni ulaz u dinarsku tvrđavu jednako kao što dolina Bosne (9) tvori sjeverni. Spajanjem tih dvaju pravaca preko Ivan-sedla, jednoga od najvažnijih prijevoja Dinarskoga gorja, u području Sarajeva, nastaje panonsko-(srednje)jadranski pravac. Dolina Neretve bila je ratno poprište u oba posljednja hrvatska rata, polovicom te potkraj XX. stoljeća. Sirenski zov izlaza na more Poneretvljem za onaj dio unutrašnjosti povijesnoga hrvatskog prostora kada je izvan nadzora Hrvata je neodoljiv. Taj geo­politički i geostrateški cilj pokazao se i u Domovinskome ratu.

Iz nizinskih dobro prohodnih Ravnih kotara (5) u zaleđu Zadra izvode pravci duž jadranske obale i u unutrašnjost hrvatskoga prostora Dalmacijom, Likom i Pounjem. Stoga nije čudno nastojanje Italije za dobivanjem Ravnih kotara prvo inzistiranjem na ispunjenju Londonskoga ugovora iz 1915., zatim uspostavom talijanskoga zadarskog mostobrana Rapallskim ugovorom 1920. te njihovim konačnim pripojenjem Rimskim ugovorima 1941. Važnost toga prostora i težinu borbi u hrvatsko-srpskome Domovinskom ratu oslikava činjenica da su Srbi hrvatsku državu ovdje presjekli na dva dijela i izbili na more te hrvatski odgovor na to nepodnošljivo stanje operacijom Maslenica.

Delnička vrata (6) u Gorskome kotaru vrlo su uzak jedini prijelaz (prijevoj) preko današnjega hrvatskoga gorskog praga na kupskome pravcu, koji Lujzinskom cestom (građenom 1803–1811) od Rijeke do Karlovca izvodi u šire područje Zagreba. Kroz Delnička vrata prolazi i željeznička pruga, a malo istočnije od prijevoja i autocesta. Kupski se pravac nalazi u zahvatu spomenutoga europskoga strateškoga lombardijsko-panonskog pravca kao njegov operativni pravac. I dok sa zapada ulazno smjera u hrvatsku unutrašnjost, za Ugarsku/Mađarsku ima suprotan smjer najkraćega izlaza na more. U sklopu ratnih priprema Kraljevine Jugoslavije iznad Grobnika je radi zatvaranja pravca preko njega prolazila utvrđena tzv. Rupnikova crta građena po uzoru na francusku Mažinovljevu crtu i kolokvijalno zvana po generalu Lavu Rupniku, zapovjedniku utvrđivanja.

Šire područje Zagreba (7) otvoreno je savskom dolinom kojom su izravno povezana dva europska strateška pravca. Kao svekoliko središte Hrvata i stoga što se nalazi na rubu hrvatskoga prostora, Zagreb ima veliku i osjetljivu važnost. Položajem i funkcijom vrlo važnoga prometnog čvorišta, zajedno s Ljubljanom i Mariborom na lombardijsko-panonskom europskom pravcu, čini strateški objekt višega reda od nacionalnoga.

Pounje (8) kao jedan od važnijih ulaza u unutrašnjost hrvatskoga prostora spaja panonski prostor sa srednjim Jadranom. Taj prostor pokazuje istaknuto značenje kroz prošlost, posebno od kad je postalo pogranično područje s Osmanskim Carstvom. S jedne je strane Une bio prostor višestoljetne Vojne krajine, dok je s druge strane do Vrbasa povijesna Turska Hrvatska. Potkraj 1942. nakon partizanskoga zauzeća Bihaća jednom od uspješnijih operacija on postaje središtem Bihaćke republike, gdje su postavljeni temelji druge Jugoslavije. U Domovinskome ratu prijetnja pada muslimanske bihaćke enklave pod srpskim napadima 1995. bila je formalnim povodom za izvedbu u ljeto iste godine hrvatske operacije za odterećenje te potom deblokadu enklave s Olujom kao krunom. Naposljetku, povijesna je konstanta srpska nacionalna ideologija Velike Srbije (na crti Virovitica – Kupa – Ogulin – Karlobag) s vizijom njezinih najzapadnijih krajeva između Une i Kupe.

Za kraj

Vojna povijest poput svake druge povijesne (pod)discipline iz proučavanja prošle zbilje treba pružiti i određena predviđanja budućnosti. Ponavljajuće zakonitosti vojne prošlosti, ne gubeći ni u jednome trenutku s uma uz povijesne i druge čimbenike, solidan su temelj pretpostavkama. Povijest se ponavlja. Sudbina svekolike prošlosti i budućnosti Zvonimirove lađe uvelike proizlazi od Božjega žala na kojem leži. Zemljopis je otac strategije kao najviše grane ratnoga umijeća. Dandanas, kad je vojni čimbenik svoje povijesno prvenstvo (naoko?) prepustio gospodarskomu, zakonitosti geografskoga prostora ostaju vrijediti. Tako se migrantski val u Zapadnu Europu na početku XXI. stoljeća kreće (istim) pravcem osmanlijskih prodora prije više od pola tisućljeća. Ravnice, riječne doline i planinski prijevoji ravnaju prometnim koridorima jednako kao i vojnim bojevima i operacijama; paneuropski prometni koridori hrvatskim prostorom prolaze dravsko-kupskim i dravsko-bosansko-neretvanskim, savskim, krapinskim i dunavskim operacijskim pravcem.

Prostor je za ratovodstvo geopolitički i geostrateški. Prostor za vojskovodstvo je strateški. Za ratno je umijeće strateški i taktički. Smanjenjem razine prostor iz ratnoga cilja prelazi u ratni čimbenik, iz (za)što s prostorom u kako s prostorom. Geografski je prostor kao danost dinamičan te mu se u promišljanju treba pristupiti jednako tako i uzajamno s ostalim čimbenicima rata. Važnost hrvatskoga prostora veća je od njegove veličine. Graničnost Drine dublja je od njezinih klisura. Rijeka Drava na panonskim vratima Hrvatske kao zemljopisna zapreka nije isto danas i u vrijeme konjaničkih tatarskih provala u XIII. stoljeću. Godine 1944. u Kninskoj operaciji partizanske NOVJ tijekom zauzimanja Dalmacije bilo je nezamislivo zauzimanje Knina tenkovima sa surove Dinare. No pola stoljeća poslije u operaciji Oluja 1995. neočekivano za srpsko vojno vodstvo – po njihovu priznanju – Hrvatska je vojska kninski boj vodila upravo s dinarskoga smjera. Njezino oklopništvo 4. i 7. gardijske brigade spustilo se baš preko tenkoneprohodne Dinare zahvaljujući koliko cestovnoj inženjeriji toliko i odvažnosti, snalažljivosti i sposobnosti oklopnika. Srpski generali počinili su pogrešku razmatrajući prostor statički. Povijest se ponavlja »drugim sredstvima«.

Literatura (kraći izbor)

Jareb, Jere. »Sovjetski dodiri s dr. Antom Pavelićem od rujna 1944. do veljače 1945.«, Časopis za suvremenu povijest, 1995., br. 1, 7–31.

Magaš, Damir. Geografija Hrvatske, Sveučilište u Zadru i Izdavačka kuća Meridijani, Zadar, 2013.

Marjanović, Radomir. Opšta vojna geografija sa evropskim ratištem, VIZ, Beograd, 1983.

Pavičić, Slavko. Hrvatska vojna i ratna povijest i I. svjetski rat (pretisak), Nakladničko trgovačko društvo »Mato Lovrak«, Zagreb, 1998.

Sredozemlje i bezbednost SFRJ, Centar za strategijska istraživanja Generalštaba JNA, Beograd, 1980.

Vojna enciklopedija, drugo izdanje, izdanje redakcije Vojne enciklopedije, Beograd, 1970. – 1975.

Vučić, Petar. Politička sudbina Hrvatske, Mladost, Zagreb, 1995.