SVETI TRAG

Tonka Maroevića dalje ću zvati Tonko, iako su mi i ime i prezime jednako važni. Distanciran i stiliziran nekrolog, ako ikakav, bio bi njemu prihvatljiviji, ali kako tek nekoliko mjeseci nedostaje da njegova prisutnost u mom životu napuni šezdeset godina, takav bi se ton mogao sačuvati jedino uz veliko, a možda i nepotrebno susprezanje.

Iznimno mnogo ljudi danas se ponosi Tonkovim prijateljstvom; zaista, on je ulagao u mnoge, prihvaćajući ih kakve jesu; vabio je iz ljudi najbolje strane, prolazeći im kroz živote i mijenjajući ih nekako poput Gosta u Pasolinijevu Teoremu. Ne tražeći ništa, bio je hodajući kriterij; nakon susreta s njim čovjek bi točnije vidio sebe. Ali malo je ljudi o njemu samom uopće nešto znalo. Jasnoća njegova govora prelazila je u ovojnice šifriranih značenja čim bi se tema primakla njegovoj privatnoj sferi. I ondje gdje ljudi barem katkad podliježu ispovjednosti, u poeziji, njegov neizravni govor, posezanje za naslijeđenim slikama, aluzije na već rečeno, citati, alegorije...prekrivali bi speleološke procijepe kojima bi se moglo poviriti u njegovu dušu. I jedna od najljepših hrvatskih ljubavnih pjesama, njegova Olofernova glava svarhu Judite govori, stavljena je u druga, vrlo maniristički izabrana usta; Motiv Genoveve može joj se čitati kao kriptoautobiografski pandan. I u stvarnom životu Tonko je obrtao speleologiju, bio je alpinist: osuđen na svoju metaforu. Jedan se uspon na Mosoru zove »Mrvina staza«; prvi se njime popeo; Mrva mu je, pak, po bratu, bio nadimak iz rane mladosti. Nije se penjao samo po planinama; na studentskim terenima čudesnom se spretnošću verao po pročeljima crkava i zidovima tornjeva, ako je iz blizine trebalo vidjeti ili možda snimiti neki detalj. Bilo je to još u vrijeme kada je za stvarnost bilo važno da bude opipljiva.

Upoznala sam Tonka na svojoj prvoj godini studija, 1961. Bio je vedar, otporan na zimu, nosio šuškavu tamnomodru jaknu i japanke, najradije se hranio jogurtom i sladoledom. Poznavali smo neke iste ljude, imali neke srodnike iz splitskih, odnosno zagrebačkih gimnazijskih (klasičnogimnazijskih) dana, Zidića, Tomasovića, Mrkonjića, Horvatića, Petraka... uvijek na nekoj dvostrukoj liniji interesa, književnoj i povijesnoumjetničkoj. Surađivali smo u istim listovima i časopisima, išli na zajedničke studentske terene, od 1963. Tonko već kao asistent profesora Preloga; nezaboravni su mi ostali oni dubrovački, pelješki, šipanski... s legendarnim ekipama iz čijega sastava danas više nema profesora Preloga, Radovana Ivančevića, Marije Planić Lončarić, Krešimira Tadića, Biserke Tadić, Anđelka Badurine, Miše Mikca... i sigurno je još ponekoga progutao moj zaborav. Anegdote s tih terena punile su smijehom naše živote, gange i rere koje smo, s Tonkovim poetskim udjelom, smišljali strpljivom franjevcu Anđelku Badurini, žive slike iz sakralnog ikonografskog repertoara koje se, kao crno-bijele i izblijedjele fotografije, još danas mogu naći u ladicama sudionika... Jedna mala priča posebno me oblijeće ovoga časa, kad filtriram sjećanja kroz šupljikavo cjedilo. Jedne godine Tonko, Igor Fisković i ja stanovali smo na Pustijerni u gospara Meda. Trebalo je izaći, a Tonka nismo vidjeli. Nakon pažljivije pretrage našli smo ga kako čita u dnu ormara...svijet nikada nije bio dovoljno sažet da bi se dobilo na vremenu. I još jedna koja nudi Tonkov dobar opis. 1965., ako se ne varam, bili smo zajedno na stipendiji »Andrea Palladio« u Vicenzi. Kakva divota, biblioteka je radila do deset navečer. Nedjelja je bila slobodan dan. Tonko ju je iskoristio za put u Padovu. I našao se sâm u kupeu s Giulijem Carlom Arganom, koji nam je dan prije održao predavanje. Dakako da je Tonko o Arganu znao sve i pročitao sve što se dalo pročitati. I razgovor s Arganom sigurno bi bio zanimljiv i vrijedan (za obojicu). Ali Tonko se nije predstavio ni upoznao s njim. Jer sebe nije smatrao kvalificiranim za to. I jer je Argan, hvatajući vrijeme, čitao knjigu... Blizak susret dogodio se poslije, kad je Tonko boravio na rimskom sveučilištu.

Na vičentinskoj stipendiji upoznali smo mnoge ljude koji će poslije biti značajni europski povjesničari umjetnosti; poput Švicarca Wernera Oechslina; ili poput velikoga slovenskoga konzervatora Milana Železnika. Učenik Francea Stelèa, vodio nas je po mjestima – uključujući gostionice – po kojima je njegovu studentsku generaciju prethodno vodio Stelè; a nakon vičentinskog susreta, koji se pretvorio u doživotno prijateljstvo (život je nažalost kratko trajao i Železnik je otišao već prije gotovo četrdeset godina), Železnik je Tonka, njegovu buduću suprugu Floru Vučetić i mene proveo kroz divne dijelove spomeničke Slovenije. Tonkova Slovenija (od Prešerna do Borisa Novaka), kao i Italija i Katalonija – mogla bih u zadnje vrijeme spomenuti i Crnu Goru – bile su Tonkova proširena domovina: stečena posredovanjem u riječi i slici, suverenim poznavanjem književne i likovne baštine, nenadmašnim prevođenjem, ljudskom uraslošću. Moglo bi se reći da je njegov život bio vita franca Mediterana i Europe. Tonko se uvijek odmicao od vlastitih zasluga, još manje spominjao priznanja za njih. Vjerojatno je njegova krajnja dobronamjernost, njegovo apsolutno izbivanje iz svijeta konkurencije a golem ulog u svijet solidarnosti, u korijenu činjenice da ga ni institucionalna zahvalnost, barem u nekoj mjeri, nije mimoilazila. Domaće nagrade i članstva poznate su, od onih drugih spominjem članstvo u Slovenskoj akademiji znanosti in umetnosti, u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti, te odličje Commendatore della Repubblica italiana; sigurna sam da mnogo toga ne znam, a i da bi se Tonko veoma ljutio na ove retke.

Godine 1965. izašlo je u izdanju »Mladosti« desetak knjiga mladih hrvatskih pjesnika; Ljerka Mifka i ja, podijelivši građu, objavile smo u Studentskom listu njihove kritičke prikaze i zajednički ih rangirale. Primjeri Tonka Maroevića našli su se neupitno na prvom mjestu. Naslov prikaza bio je, ako se ne varam, citat iz knjige, »Rana svijest o svojstvima«. Ta me knjiga u punom smislu riječi očarala i opčinila i do danas je nosim kao najdražu životnu popudbinu. Na pamćenje se nikada nisam mogla opirati, ali tu malu knjigu do danas znadem gotovo napamet. Nakon dugih desetljeća, za Tonkov sedamdeseti rođendan, pokušala sam je analizirati u svjetlu općih obilježja informelnog vremena, čitajući riječi kao slike i obratno. Njezina vrtoglavost, njezina semantička sloboda, njezina tvarnost, sve je to moglo nalaziti usporedbe u ondašnjim likovnim zasadama i dosezima; ali elegancija sažetosti, bogatstvo skrivenih asocijacija, podloga klasične antike koja Tonku nikada nije uzmanjkala (jednom mi je u šali rekao da nam »samo još klasicizam preostaje asimilirati«) nosila je pečat njegove jedinstvene osobnosti koja je od vremena manje uzimala nego što ga je oblikovala. S vremenom je klasična naobrazba smirila konstruktivni kubizam rečenice (zlorabim dakako citat »mene moje klasično obrazovanje smiruje«), pojačao se blagi ekran samoironije, ali je ostala igra neuhvatljivih i umnoživih značenja, koja je Tonkove pjesme pružala jednako na prvoj razini poniznog čitanja začudnoga teksta, kao i na onoj razini za rijetke koji su mogli sudjelovati u Tonkovu fundusu znanja o svjetskoj književnosti i kulturi općenito. U mnogostranosti Tonkova djela pojedine dionice kao da manje lako doživljavaju izdvojeno vrednovanje; ali će se sa sigurnošću kazati da je on jedan od najvećih hrvatskih pjesnika druge polovice dvadesetog i početka dvadeset i prvog stoljeća.

Podstanarski stan Tonkove obitelji na Gvozdu, zatim stan u Utrinama, bili su tih sedamdesetih godina središte intenzivnoga druženja skupine mladih književnika, arhitekata, likovnih umjetnika. Zlatko Kauzlarić Atač imao je stan u istoj zgradi, pa je to bila neka vrsta depandanse. U Utrinama se razvijala druga vrsta Tonkove književne proizvodnje, ona koju Tonko nije nazivao poezijom, nego joj je davao status »stihova«: prigodnice, pretežno soneti koje su izmjenjivali mnogi s Tonkom i, nenadmašnom lakoćom, Tonko s mnogima. Svakako tu valja naglasiti Tomasovića i Mrkonjića. Dio je te goleme produkcije objavljen, ali je dio privremeno ili trajno izgubljen. Ne shvaćajući da ne prolazi vrijeme, nego povijest, spremali smo dobivene sonete među stranice (često također od Tonka dobivenih) knjiga, odakle se oni danas kao nagrada povremeno pojavljuju. Nastavljali smo se okupljati i za Tonkova boravka na rimskom sveučilištu. Čitali smo naglas njegove rimovane pošiljke »kumčadi svekolikoj«, njegove sočne erotsko-humorne »zimske rimske« sonete u tragu onih venecijanskoga baroknog pjesnika Giorgia Baffa. U najnježnije pak registre pripadali su stihovi malom Frani, objavljeni poslije u knjizi Tricarije (= tri cara, Hadrijan, Neron, Dioklecijan): citat je otpriličan, ali govori o autorovu smiješku, a i o suptilnom poigravanju prevodilačkim pravovjerjem: »animula vagula blandula, što će reći dušice, jušice, bušice«.

Tonkova fascinacija kazalištem (drugim koji govori umjesto tebe) također je obilježila te sedamdesete godine. Prenapisao je tekst Marina Gazarovića Prikazanje života i muke sv. Ciprijana i Justine za predstavu Božidara Violića na Dubrovačkim ljetnim igrama 1968. Njegovo upravo fantastično poznavanje stare hrvatske književnosti i jednako takva okretnost u skladanju i najsloženijih pjesničkih oblika omogućile su mu ulazak u Gazarovićevu kožu, u Marulićevu kožu (suradnja na librettu za Paraćevu operu Judita, 1979. – pisanje na Marulićev način, dvanaesterci s dvostrukim rimama), a i u mnogi drugi svlak. Godine 1968. preveo je i adaptirao Queneauove Stilske vježbe i s Tomislavom Žirom Radićem stvorio antologijsku predstavu hrvatskoga kazališta. U to vrijeme napisao je i radiodramu, emitiranu, o kojoj se ničega osim da je bila bez fabule ne sjećam; sjećam se samo kako je u vezi s njom za sebe rekao da nema nimalo smisla za narativne žanrove.

Boško Violić i Žiro Radić bili su važni likovi u Tonkovu životu; ali s Mirkom Tomasovićem imao je upravo blizanački odnos. 1970. izašla je prvi put, u izdanju riječkog Edita, Danteova Vita nova u njihovu zajedničkom prijevodu. Pojedinačno i zajednički odonda su golemom količinom radova, što monumentalnih prijevoda što studija (Cavalcanti, Dante, Petrarca, Papini, Sciascia...), obogatili hrvatsku talijanistiku.

Godine 1971. proživjeli smo tko u mirnijim, tko u manje mirnim zonama; između Telegrama, Hrvatskog tjednika, Matice hrvatske, Kola, Kritike... Bili smo zajedno u odboru VI. zagrebačkog Salona, od kojega je počela trodijelna struktura te manifestacije kakva će trajati desetljećima: Retrospektiva, Situacija, Prijedlog. Solidarizirali smo se s Igorom Zidićem, koji je tom zgodom imao biti žrtva političke eliminacije. Protestnim ostavkama nakon Karađorđeva raspala se i redakcija Telegrama, pa mi je, ne jedinoj, pomoć iskazao profesor Prelog zaposlivši me na Institutu za povijest umjetnosti. Tako sam se s Tonkom našla pod istim radnim krovom, i, opet moram reći: desetljećima, dijelila s njim radnu sobu. Odgovarajući, ako ga nije bilo, na neprekidne telefonske pozive i primajući poruke za nj, svjedočila sam kako je bio, moglo bi se reći, izložen upravo progonu, beskonačno tražen i trošen, i kako je strpljivo razgovarao ne samo s dragim prijateljima, uvaženim kolegama, renomiranim umjetnicima – nego i s onima koji su posve bez pokrića, uporno i višekratno, iskušavali sreću, zlorabeći njegove sate i gurajući se pod njegove skute. Nikada nikomu nije uputio riječ koja bi sugovornika umanjila ili ponizila. Znali smo ga, po ljudskoj mjeri sitnijoj od njegove, prekoravati zbog takva prekomjernog razdavanja sebe. Sjećam se, jednom je sa smijehom odgovorio: »Ja sam ovdje da služim«.

Progonjen kakav je bio, dajući drugima svoje i njihovo, teško se odlučivao na vlastite »domaće zadaće«. I tako, kad ga je sustigla obveza doktorata, našao se samo jedan način: staviti ga u klauzuru. Franjevac Anđelko Badurina, kojega je profesor Prelog također zaposlio na Institutu, smjestio ga je u tada još živ samostan u Kotarima, u Samoborskom gorju, uz divnu crkvu svetog Lenarta, s pogledom na Oštrc. Doktorat, »Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas«, napisao je otprilike za petnaest dana i obranio ga 1976. Jednoga dana, jednoga dana na samostanskom zidu možda će se čitati ploča s Tonkovim imenom.

Tonko je volio mudrost. Što se tiče ljepote, dobrote i istine, ljepotu je najmanje opsluživao; zanimala ga je izražajnost. O istini je, krajnje tolerantan, znao koliko je fasetirana. A što se dobrote tiče, bio je sve, samo ne slijepo oko; time je ta vrlina, koja mu je bila prirođena, dobivala na značenju. Ima jedna priča koju u Legendi o Alipaši prenosi Enver Čolaković. Čovjek za kaznu ima izabrati i počiniti jedan od tri grijeha: popiti vrč hamra (žestokog pića), obljubiti djevojku, ubiti dijete u kolijevci. Čovjek izabere vrč hamra. Pa u opijenosti obljubi djevojku. Pa njegovoj strasti zasmeta plač djeteta u kolijevci te ga ubije. Naravno da bi bilo isto odakle god da je počeo, uvijek bi se ispunio krug. Kod Tonka je vrijedio taj princip, ali obratno. On je, u odnosu prema ljudima, počinjao od makar jedne vidljive vrline pa bi ih odjednom otkrio više, u zakonitom nizu. Na taj je način funkcionirala i njegova kritika. Ali ga je, kao početni poticaj, neodoljivo motivirala mudrost, pamet, iskra. Nema dvojbe da je njegov interes za likovno stvaralaštvo i stvaraoce bio širok i svestran, štujući i iskustvo i smionost. Ali najintenzivnija njegova likovna prijateljstva i druženja, iz toga doba, vezana su uz neke slikare i kipare koji odgovaraju gornjem opisu (spominjem samo pokojne): Marina Tartagliu, Kostu Angelija Radovanija, Vojina Bakića, Ordana Petlevskog, Josipa Vaništu, Nives Kavurić-Kurtović, Zlatka Boureka... Kao povlaštenog vremena sjećam se večeri provedenih s Tonkom u atelijeru Marina Tartaglie, na zadnjem katu Akademije likovnih umjetnosti, kada smo 1975. zajedno radili Tartagliinu retrospektivu; čini mi se da sam promatrač izvana, da na modroj noćnoj podlozi vidim osvijetljen Tartagliin prozor, onaj prozor s kojega će slikar sažimati tolike svoje kasne vidike... Tonko je dakako pamtio i slikarove riječi i zabilježio ih, kao što je pamtio i sačuvao i Radovanijeve i Vaništine... Posebno je lijepo poglavlje te »privatne likovnosti« bilo druženje s Nives Kavurić-Kurtović, koja je poeziju ravnopravno pro­izvodila u riječi i slici...

Godine 1993. (one godine kad je umro Tonku silno važan Antun Šoljan) održan je u Dubrovniku svjetski kongres P.E.N.-a. Zasluge predsjednika Hrvatskog centra P.E.N.-a Slobodana Prosperova Novaka za taj događaj ostaju nemjerljive. Tonko i ja osam smo mu godina bili potpredsjednici pa smo, s njim i Verom Čičin-Šain, radili na organizaciji kongresa (kao i nešto kasnije na organizaciji regionalne konferencije mediteranskih P.E.N.-ova, s temom »Umijeće nasljeđivanja«). Dom Vere Čičin-Šain u Amruševoj ulici bio je adresa živoga književnog okupljanja, kao nekada Tonkov dom u Utrinama. Na kongresu, Tonko je suvereno sudjelovao u raspravama s najautoritativnijim sudionicima i uspostavio neke veze, kao s katalonskim pjesnikom Carlesom Tornerom (koji je nakon kongresa otputovao u Vukovar): te će veze imati značajne posljedice za Tonkove posebne interese – za prevođenje i antologiziranje katalonske poezije. Tonkova riječ s toga kongresa sigurno je svijetom odaslala najbolju moguću sliku Hrvatske, koja je tada, kolebljive sudbine, jednako trpjela od razaranja i od nerazumijevanja.

Godine 1994., na devetstotu obljetnicu prvog spomena zagrebačke (nad)biskupije, i uz dolazak pape Ivana Pavla II., priređena je velika izložba u svim prostorima Muzeja Mimara, a suorganizator je bio i Institut za povijest umjetnosti. Dugo se razmišljalo i raspravljalo o naslovu koji bi obuhvatio bogatu sakralnu baštinu tih devet stoljeća. Premda Tonko nije izravno sudjelovao u radu na izložbi, njegov naslov stoji nad njom na katalogu i u sjećanju, i veoma mi je stalo da to zabilježim: SVETI TRAG.

Od godine 2000. još smo Tonko i ja sudjelovali u jednom velikom zajedničkom poslu: oblikovanju zbirke moderne hrvatske i bosanskohercegovačke umjetnosti koju je sakupio i namijenio franjevačkom samostanu u Dubravama, u Bosanskoj Posavini, fra Stjepan Pavić. Tonko je o Bosni znao mnogo i, kako je sam rekao, bojao se da je previše ne zavoli. Putovanja u Dubrave bila su prilika za lijepe razgovore jednoga klasičnog filologa i ljubitelja poezije i jednog pjesnika koji se nikada nije prestao odzivati antici. Žalosno mogu uspomeni na Tonka pribrojiti i jednako svježu uspomenu na Arsa, Mihajla Arsovskog, koji je Tonka slijedio za nekoliko dana; odustavši već potpuno od svoga posla, Ars je iznova počeo raditi samo za fra Stjepana i za nas koji smo mu, nadam se da smijem reći, bili dragi. Katalozi, plakati, pozivnice-putokazi...ostali su svjedočanstva starog prijateljstva koje je vrednije od svega.

Prošle su mnoge godine i mnogi soneti, izložbe i žiriji, knjige, uredništva, promocije, funkcije, institucije. Kad smo za Tonkov sedamdeseti rođendan i Radove Instituta koji su mu posvećeni (36/2012) pokušali sastaviti njegovu bibliografiju, negdje oko osamstote jedinice ustanovili smo da nedostaje deset godina. A koliko jedinica vjerojatno nedostaje u onim godinama koje ne nedostaju. Čitala sam ovih dana brojne tekstove o Tonku, inventure naslova, točne biografije, ali nažalost i one tužno izmanipulirane; također krasne, ozbiljne, tople zapise, nezapamćen odjek u svijetu koji je uglavnom sve samo ne zahvalan i dobropamteći. Ipak u tom svijetu očito postoji stanovita količina dobra za koju, međutim, treba biti Tonko da je izvabi. Bila sam zadivljena onima koji su uspjeli rezimirati nesagledivo brojna područja Tonkova djelovanja, koji su ga nastojali uspostaviti u širem i trajnijem kontekstu; koji su označili vrijednost njegove poezije, kritike, prevodilaštva, esejistike, znanstvenoga rada, uredništava, izložaba, enciklopedistike, pedagoškoga rada, mentorstava, društvenih angažmana – u Matici hrvatskoj, Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Ministarstvu kulture, Leksikografskom zavodu, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, brojnim domaćim i inozemnim sveučilištima, P.E.N.-u, strukovnim društvima, u medijima, u bezbrojnim kulturnim događajima... Još se suviše nadvija nad sve golema cjelina od koje se teško osamostaljuju dijelovi. Tako i riječima tek preostaje put u pojedinačno. Što se ovoga teksta tiče, on je samo plač između objektivnog i subjektivnog.

U noći kad je Tonko umro sjedila sam u mraku, na šipanskoj terasi, pod plavim svodom na kojem beskrajni Bog zlato i srebro noćnih zvijezda pali. U potpunoj tišini oglasio se mobitel. Bio je Igor Zidić, drugi brodolomac. Razgovarali smo dugo, dugo. Jedno od pitanja nas izgubljenih glasilo je: a za koga ćemo sada pisati? Tko će čitati? Sjetila sam se dana kad je Tonko, na sjednici vijeća Centra za povijesne znanosti, ispod stola pročitao prvi tekst iz Krhotina i bio iznenađen i zadovoljan. I onih davnih dana 1978. kad mi je, da lakše izdržim mjesec dana borbe za život, u Ljubljanu donio Tolkienovu trilogiju, koja me štitila od stvarnosti. I dana osobito teškoga životnoga gubitka kad mi je donio Folgorea da San Gimignano da se upregnem u najdražu nam igru, u prevođenje... Zašto bih to zaboravila? Ja sam samo uzorak. Ne borim se, posebno ne naknadno, za osobito mjesto u Tonkovu svijetu. Takvih poput mene bilo je mnogo, ali neka nitko ništa ne zaboravi.

Ushićen prevoditelj Borgesa, sposoban u jednoj rečenici pogoditi bit nečega neomeđivog, kazao je jednom prilikom kako je Borges »pretvarao erudiciju u imaginaciju«. Možda za njega samoga nema bolje definicije. Krajnja Tonkova skromnost proizlazila je iz činjenice da se, kroz prostore i vremena, družio s najvećima i najboljima i bio im baštinik. Njegova družba bili su Horacije i Ariosto, Hektorović i Bunić Vučić, Leopardi i Eliot, majka Margarita i Montale, Slamnig i Ungaretti... Stoga je bio oslobođen male mjere, nepodvrgnut sitnim očekivanjima, neusidren u dnevno; njegova je dobronamjernost dolazila iz gornjega rakursa.

U tom smjeru gledajući susretat ćemo ga.

11. X. 2020., mjesec dana od Tonkove smrti