Operacija »Oluja« u kontekstu uporabe pričuvnih postrojbi

Zbog promjena koje su se dogodile u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ) potkraj ljeta 1991. godine i nakon povlačenja Jugoslavenske narodne armije (JNA) iz Slovenije, situacija se u Hrvatskoj mijenjala tako da su ustavni ciljevi JNA postali manje jasni s vojnog aspekta te je njezina ustavna zadaća očuvanja teritorijalnog integriteta SFRJ svedena na jačanje kontrole koju imaju Srbi nad dijelovima Hrvatske u kojima ima Srba ili se smatraju srpskim. Time se je plan prisvajanja teritorija na kojem je većinsko srpsko stanovništvo u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (BiH) započeo intenzivno provoditi.

Lokalni su Srbi 21. prosinca 1990. godine proglasili »Statut Srpske Autonomne Oblasti Krajine«. »SAO Krajina« obuhvaćala je veći dio Banovine, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije. Dana 1. travnja 1991. »Izvršno veće SAO Krajine« donijelo je odluku o pripojenju »SAO Krajine« Republici Srbiji. Lokalno srpsko stanovništvo također je osnovalo »SAO« u istočnoj Hrvatskoj, koja je obuhvaćala Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem. Od travnja do prosinca 1991. lokalno srpsko stanovništvo osnovalo je vlastite naoružane snage koje nisu odgovarale republičkim vlastima u Hrvatskoj, nego su ostale lojalne ostatku SFRJ i Srbiji. Tijekom borbenih djelovanja JNA je osnovala operativne i taktičke grupe kako bi zadobila i/ili održala združeno i jedinstveno zapovijedanje nad postrojbama JNA, Teritorijalne obrane i policije »SAO Krajine« i »SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema«, srpskom Teritorijalnom obranom i dobrovoljcima/paravojnim postrojbama.

Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman je 29. svibnja 1991. proglasio neovisnost, nakon referenduma održanog 19. svibnja 1991., a dan prije su predstavljene četiri brigade Zbora narodne garde (ZNG) u Zagrebu. Do kraja studenog 1991. Hrvatska vojska (HV) je narasla na 200.000 ljudi i bila sastavljena od šezdeset pet (65) pričuvnih i četiri (4) gardijske brigade.

Potpisivanjem ugovora o prekidu vatre u Ženevi 23. studenoga 1991. kao i sporazuma u Sarajevu od 2. siječnja 1992. omogućen je početak primjene Vanceova¹ mirovnog plana². Plan je trebao biti donošenje prijelaznoga rješenja čiji je cilj bio stvaranje uvjeta mira i sigurnosti potrebnih za mirno rješenje sukoba, a sastojao se od triju faza. Prva faza – razmještanje mirovnih snaga UN-a (UNPROFOR) i policijskih promatrača (UNCIVPOL) u tri područja pod zaštitom Ujedinjenih naroda (UNPA) koja se podudaraju s četiri sektora: Jug, Sjever, Zapad i Istok. Druga faza – kontrola demilitariziranog područja pod zaštitom UN-a. Treća faza – održanje mira u područjima pod zaštitom UN-a i pripreme za povratak izbjeglica i raseljenih osoba.

Nakon spajanja srpskih autonomnih oblasti u Republiku Srpsku Krajinu (RSK) u proljeće 1992. godine, RSK je uz potporu JNA transformirala Teritorijalnu obranu u Specijalne policijske brigade te je na taj način zaobišla klauzulu o demilitarizaciji iz Vanceova plana. Osnivanje tih brigada jedan je od glavnih razloga pogoršanja situacije u područjima pod zaštitom UN-a. U listopadu i studenom 1992. godine RSK mijenja ime Teritorijalne odbrane RSK u Srpska vojska Krajine (SVK). RSK je blisko surađivala s Republikom Srpskom (RS) u Bosni i Hercegovini. Nakon usvajanja deklaracije u Prijedoru u listopadu 1992. godine, RS i RSK su tijekom veljače 1992. osnovale »Zajedničko veće odbrane«.

Nakon proglašenja »Autonomne pokrajine Zapadne Bosne« 27. rujna 1993., koja se nalazila u sjevernom dijelu bihaćke enklave (BiH) i bila pod vodstvom Fikreta Abdića, izbila su neprijateljstva između 5. korpusa Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) i snaga »Autonomne pokrajine Zapadne Bosne«. SRJ (Srbija), RS i RSK smatrale su kako je opstanak »Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna« i slabljenje 5. korpusa ABiH od strateškoga značenja pa su u skladu s tim davale potporu Abdiću.

Slika 1. Operacija »Ljeto-95«
(Preuzeto iz: www.braniteljski-portal.com

Hrvatske su vlasti očekivale kako će međunarodna zajednica i UNPROFOR uz pomoć Vanceova plana ponovno vratiti Hrvatskoj vlast nad dijelom teritorija koji je kontrolirala RSK. Istodobno, Hrvatska je reorganizirala, razvijala i obučavala HV kako bi bila sposobna provesti vojno rješenje. Uvođenje doktrine »zračno-kopnene bitke« u HV zahtijevalo je promjene u organizacijskoj strukturi, što je podrazumijevalo zamjenu trome strukture snaga fleksibilnijom. Istodobno je uvedeno novo naoružanje, sustav zapovijedanja i upravljanja te zapovjedni i informacijski sustavi. HV je 1995. brojio 62.880 pripadnika, čiju je okosnicu činilo sedam gardijskih brigada, 176 tenkova, 1098 topničkih i raketnih sustava, 213 protuoklopnih sustava.

Od 1992. do 1994. HV je tri puta provodio operacije u svrhu preuzimanja teritorija od RSK. Prvi put, 21. lipnja 1992., postrojbe HV-a napale su položaje Teritorijalne odbrane RSK u blizini Drniša, u »ružičastom pojasu« sektora Jug te napredovale nekoliko kilometara u šire područje Miljevaca i Miljevačkog platoa. Drugi put, 22. siječnja 1993., HV ulazi u »ružičasti pojas« i područje Jug pod zaštitom UN-a u području Maslenice, zračne baze Zemunik i brane Peruča. Treći put, 9. rujna 1993., HV zauzima tri pretežno srpska sela u području mjesta Medak. Za HV te su operacije bile taktičkoga karaktera, u kojima se testirala sposobnost provedbe brzog manevra i začetak doktrine zračno-kopnene bitke.

Od studenoga 1994. postrojbe Zbornog područja Split i postrojbe HVO-a (Hrvatsko vijeće obrane) započele su napadne vojne operacije (Operacija »Zima-94«) u širem području planine Dinare (BiH), pod zapovjedništvom general bojnika Ante Gotovine, zapovjednika Zbornog područja Split. Spomenute operacije HV-a i HVO-a na području planine Dinare bile su faze strateške vojne operacije (kampanje/pohoda) čiji je cilj bio izolacija Knina, njegovim odsijecanjem od dijelova BiH pod srpskim nadzorom.

 Sa svrhom ubrzanja rješavanja sukoba u Hrvatskoj ali i u BiH, predsjednik Tuđman je 12. siječnja 1995., u pismu upućenom glavnom tajniku UN-a, rekao kako bi mandat UN-a trebalo prekinuti te da snage UN-a trebaju napustiti Hrvatsku do 31. ožujka 1995. godine. Sabor RH je 28. ožujka 1995. donio odluku u svezi s produžetkom nazočnosti mirovnih snaga UN-a na teritoriju Republike Hrvatske. Vijeće sigurnosti UN-a je 31. ožujka 1995. prihvatilo Rezoluciju broj 981, čime je utemeljena Operacija UN-a za obnovu povjerenja u Hrvatskoj (UNCRO), koja je zamijenila UNPROFOR.

Nakon incidenata na autocesti Zagreb–Lipovac, koja je bila ponovo otvorena u zapadnoj Slavoniji, a koji su se dogodili 28. i 29. travnja, zračno-kopnene i specijalne postrojbe HV-a su 1. svibnja 1995. započele napadnu operaciju »Bljesak« kako bi dijelove zapadne Slavonije stavile pod kontrolu. Za samo 31 sat oslobođeno je oko 500 četvornih kilometara okupiranog teritorija i uspostavljen je nadzor nad autocestom Zagreb–Lipovac. Srpska vojska Krajine je 1. svibnja 1995. izvršila raketni udar po urbanim središtima RH (Zagreb, Pleso) u znak odmazde za pretrpljeni poraz.

Istodobno su združene snage HV-a i HVO-a nastavile vojne operacije u području planine Dinare. Operacija »Skok 1« bila je jednodnevna akcija HV-a i HVO-a, kada su pripadnici Srpske vojske 7. travnja 1995. ponovno poraženi na Dinari. Oslobođeno je dodatnih 75 četvornih kilometara. Hrvatske su se snage proširile bočno, prema zapadnoj strani, pa je time sigurnost postrojbi na Dinari postala stabilnija, a posebice sigurnost Livanjskog polja. Operacija »Skok 2« izvedena je od 4. do 11. lipnja 1995. na Dinari i Livanjskom polju. Njome je oslobođen dodatni prostor od 450 četvornih kilometara te je pod nadzor stavljeno cijelo Livanjsko polje. Otad se mogla nadzirati i Cetinska dolina te Vrličko polje, kao i dio Glamočkog polja te put Glamoč–Bosansko Grahovo.

Zapovjednik ZP Split je na sastanku održanom 17. srpnja 1995. na Brijunima s predsjednikom Franjom Tuđmanom i hrvatskim vojnim vodstvom zatražio odobrenje za nastavak operacija u području Dinare, prema Kninu, kako bi zauzeo Bosansko Grahovo i Glamoč te time stvorio uvjete za oslobađanje okupiranih teritorija Republike Hrvatske. Daljnje napadne operacije su odobrene, nakon čega su združene snage HV-a i HVO-a provele operaciju »Ljeto-95« (slika 1). Operacijom »Ljeto-95«, provedenom u vremenu od 25. do 30. srpnja 1995. godine, oslobođeni su Bosansko Grahovo i Glamoč te njihova šira područja, ukupno oko 1600 četvornih kilometara.

Srpske snage su u sjevernoj Dalmaciji dovedene u polu­okruženje, sa samo dva moguća izlaska prema BiH. Stvoreni su preduvjeti za oslobađanje Knina, sjeverne Dalmacije i Like.

Plan operacije »Oluja«

Operacija »Oluja« (slika 2) bila je podijeljena na četiri dijela u skladu s vojno-teritorijalnom podjelom zemlje, odnosno odgovornostima zbornih područja. Glavni je stožer upravljao operacijom s glavnoga zapovjednog mjesta u Zagrebu i koordinirao s Izdvojenoga zapovjednog mjesta u Ogulinu. Planirano je trajanje operacije unutar četiri do pet dana.

Zborno područje Zagreb – »Oluja-1«

Zborno područje Zagreb je po planu operacije »Oluja-1« imalo zadaću provesti operaciju u dvije faze s dva cilja.

S obzirom na »doktrinarnu naviku« krajinskih Srba da kompenziraju poraze raketnim udarima na hrvatske gradove, u prvoj fazi operacije cilj je bio okružiti Petrinju i prodrijeti u dubinu nekih 6 do 7 km južno od grada, eliminirajući topničko-raketne skupine SVK kojima su hrvatska urbana područja bila u dosegu. Ta je faza uključivala snažni, podupirući napad iz područja Sunje prema Hrvatskoj Kostajnici.

U drugoj fazi zadaća ZP Zagreb bila je što brži proboj do bosanskohercegovačke granice. ZP Zagreb bi onda izdvojilo postrojbe SVK na Zrinskoj gori, eliminiralo ih ili prisililo na predaju, čime bi bila u cijelosti oslobođena Banovina. To je bilo potpomognuto napadom na Kostajnicu i pritiskom snaga uzduž rijeke Une oduzimanjem riječnih prijelaza kod Dvora. Ukupna jačina snaga brojila je oko 30.000 vojnika uključujući potporno osoblje.

Slika 2. Napadna djelovanja gardijskih brigada u operaciji »Oluja 95« (preuzeto iz Balkan Battlegrounds)

Nasuprot ZP Zagreb stajao je 39. banijski korpus SVK. Korpus je imao samo četiri pješačke brigade i brojio oko 9.000 vojnika. Jedna brigada bila je u pričuvi. Dio tih snaga, jačine taktičke grupe, kao i pričuvna brigada, već su bili angažirani protiv snaga ABiH u Bihaću, ukupno oko 3.500 ljudi. Korpus je bio jači u oklopu od HV-a, ali slabiji u topništvu i teškim minobacačima. Kritična je ranjivost bila plitka operativna dubina korpusa; crta bojišnice brigada imala je dva obrambena položaja. Druga je obrambena crta bila udaljena 5 kilometara od prednje crte, ali bez položaja iza njih. Ako bi grad Glina, nekih 10 kilometara od bojišnice, bio izgubljen, korpusna glavna bočna linija komunikacije bi se smanjila, a time i većina obrambenih manevarskih sposobnosti. Uz nešto pričuvnih snaga za protunapad, bez pojačanja iz VRS ili VJ na horizontu, korpus je morao za­ustaviti HV na prednjoj crti obrane.

Zborno područje Karlovac – »Oluja-2«

Uloga i zadaća Zbornog područja Karlovac bila je specifična u odnosu na ostala tri zborna područja. Za razliku od ostala tri koja su imale profesionalne gardijske brigade za prvi udar i proboj neprijateljske prve crte (ZP Split 4. i 7. gbr, ZP Gospić 1. i 9. gbr, ZP Zagreb 2. gbr), ZP Karlovac nije imao ni jednu profesionalnu brigadu, nego su napadna djelovanja izvodile pričuvne brigade i pukovnije ojačane topništvom.

Zadaća zbornog područja bila je provesti napad u dvije faze, na 21. kordunski korpus SVK, dijelove 15. ličkoga korpusa, a u zoni napada nalazio se je i dio snaga Korpusa specijalnih jedinica (oklopna brigada u području poligona Slunj). Primarni cilj napadnih djelovanja bio je poraziti 70. pješačku brigadu i osloboditi grad Plaški te zadržavati i vezati ostale snage neprijatelja, prikovati ga i držati podalje od bokova zagrebačkog i gospićkoga zbornog područja.

U prvoj fazi na glavnom smjeru napada Josipdol–Plaški–Slunj, ZP Karlovac trebalo je prisiliti na predaju ili uništiti 70. laku pješačku brigadu 15. ličkoga korpusa i time ujedno osigurati lijevi bok 1. gardijskoj brigadi (koja je bila u sastavu ZP Gospić). U drugoj fazi staviti u poluokruženje i pod topnički nadzor 13. motoriziranu brigadu u području grada Slunja, osloboditi grad Slunj i izbiti na državnu granicu te se spojiti s 5. korpusom ABiH. Zbog važnosti i značaja tog smjera u Ogulinu se je nalazilo Izdvojeno zapovjedno mjesto ZP Karlovac i zapovjednik general pukovnik Miljenko Crnac. Također zadaću nadzora i koordinacije situacije između ZP Karlovac i ZP Gospić obavljalo je Izdvojeno zapovjedno mjesto Glavnog stožera koje se također nalazilo u Ogulinu s general pukovnikom Marijanom Marekovićem na čelu.

Na pomoćnom smjeru napada ZP Karlovac, Karlovac–Turanj–Vojnić u prvoj fazi snage ZP Karlovac trebale su odbaciti neprijatelja dalje južno od grada Karlovca, time ograničiti topničko djelovanje i granatiranje Karlovca te staviti pod topnički nadzor neprijateljske snage u području Vojnića. U drugoj fazi napada snage ZP Karlovac trebale su produžiti s napadnim djelovanjem i izbiti na državnu granicu, staviti u okruženje veće gradove i kad se stvore uvjeti osloboditi ih.

Ukupna jačina snaga Zbornog područja Karlovac brojila je oko 15.000 vojnika.

Nasuprot Zbornom području Karlovac stajao je 21. kordunski korpus, dio 15. ličkoga korpusa i dio korpusa specijalnih jedinica. Pričuvne snage korpusa specijalnih snaga, iako posvećene srpskim operacijama protiv Bihaća, bile su dostupne u ovom sektoru, pogotovo nakon što su srpske snage počele povlačenje iz enklave Bihać. Naknadno je utvrđeno da se je i oklopna brigada korpusa specijalnih jedinica nalazila u zoni odgovornosti ZP Karlovac, ali je ona drugi dan operacije »Oluja« izvučena ispred nastupajućih hrvatskih snaga u BiH.

Dvadeset i prvi (21.) kordunski korpus imao je tri pješačke brigade, od kojih su dvije angažirane protiv ZP Karlovac, ukupne jačine oko 4.000 ljudi. Treća brigada korpusa zaglavila je negdje između zbornih područja Karlovca i Zagreba. U zoni napada ZP Karlovac 15. lički korpus imao je jednu pješačku brigadu, oko 1500 pripadnika, koja je držala zonu obrane u području Plaškog.

Dvadeset i prvi (21.) kordunski korpus i 70. laka pješačka brigada, kao i obično, brojčano su bili jači od HV-a u oklopu, topništvu i teškim minobacačima, ali su kao i 39. korpus imali nedostatak operativne dubine, zbog čega su morali zaustaviti napad HV na prvoj crti obrane. No, omjer u broju vojnika bio je oko 3:1 u korist HV-a, što je prema vojnoj doktrini dostatno za napadno djelovanje, s time da je ZP Karlovac grupiralo topništvo na glavnom smjeru napada kako bi anulirali nepovoljan omjer u topništvu i imali dovoljno paljbene moći za potporu pješačkih snaga i tempa napada.

Zborno područje Gospić – »Oluja-3«

Zborno područje Gospić imalo je zadaću probiti se na državnu granicu s BiH u suradnji s 5. korpusom Armije BiH (ABiH), cijepanje snaga SVK na dva dijela (UN sektor Sjever i Jug). Korpus bi potom uništio zaostale snage SVK u graničnom području s BiH. Operacija je trebala biti provedena u dvije faze. Prva faza je trebala biti pritisak na faznu liniju otprilike 10 kilometara od crta bojišnice izvan prve obrambene zone SVK, nakon čega bi drugi val nastavio proboj do državne granice. Nakon izbijanja na državnu granicu sve bi postrojbe toga zbornog područja bile uključene u čišćenje terena. Snage su bile grupirane oko dva smjera. Prvi je smjer vodio od Otočca prema Plitvičkim jezerima. Istodobno bi 5. korpus ABiH provodio operaciju razbijanja obruča te napao pričuvu SVK i povezao se s HV-om. Drugi je smjer vodio iz područja Gospić prema ZB Udbina. Ukupna jačina snaga brojila je oko 25.000 vojnika uključujući potporno osoblje te oko 2.000 vojnika 5. korpusa ABiH.

Nasuprot ZP Gospić bio je 15. lički korpus SVK braneći sektor koji je bio glavni cilj hrvatsko-bosanskog napada. Kako bi to učinio, imao je dvije brigade i još dvije u pričuvi nasuprot Bihaću. Snage su bile jačine oko 6.000 ljudi, stoga što korpus nije mogao računati na svoje dvije brigade udaljene otprilike 150 kilometara. Petnaesti (15.) lički korpus SVK bio je u bezizlaznoj situaciji stisnut između snaga HV-a i ABiH.

Zborno područje Split – »Oluja-4«

Zborno područje Split planiralo je i provelo operaciju »Ljeto-95«, koja je pripremila put za operaciju »Oluja«. Zajedno sa specijalnim postrojbama MUP-a, ZP Split imalo je glavnu zadaću zauzimanja gradova Knin i Gračac. U slučaju okruženja najvećeg dijela 7. sjevernodalmatinskoga korpusa SVK ili njegova prisiljavanja na povlačenje u BiH, operacija bi omogućila oslobođenje Dalmacije. Strateški, osvajanje Knina bio je jedan od najvažnijih ciljeva cijele operacije. Knin je bio središte i simbol pobune hrvatskih Srba protiv Zagreba, a njegov će pad poslati jasnu poruku Vladi RSK i ljudima kako je došao kraj njihovoj paradržavi.

Vojni učinak zauzimanja Knina i Gračaca, oba ključna prometna čvorišta, odsjekao bi snage SVK u golemom džepu između Benkovca i Knina, prisiljavajući ih na predaju ili brzo povlačenje u Bosnu smjerom Otrić–Donji Srb. ZP Split planiralo je provesti zadaću uzduž dva temeljna smjera. Prvi smjer za napad prema Kninu išao je s pozicija oko Bosanskoga Grahova i Dinare. Drugi je smjer išao preko Velebita prema Gračacu. Ostatak zbornog područja organiziran u tri operativne grupe proveo je frontalni napad na položaje SVK oko Benkovca, Kistanja i Drniša vezujući snage SVK, odnosno, ako bude mogućnosti, probio se kroz njihove linije i ubrzao operaciju. Ukupna jačina snaga brojila je oko 30.000 vojnika uključujući potporno osoblje.

Srpski 7. sjevernodalmatinski korpus imao je glavnu zadaću obraniti se od napada ZP Split. Korpus je imao dvije motorizirane brigade i četiri pješačke ili lake na crti bojišnice od bosanske granice do Velebita, dok je brigada iz 15. ličkoga korpusa branila smjer Velebit–Gračac. Napredovanje HV-a preko Dinare–Livanjske doline u »Ljeto-95« sasvim je narušilo korpusnu obranu i prisililo ga da razotkrije svoje brigade i njihovu oskudnu pričuvu kako bi se pokrila »stražnja vrata« iz smjera Grahova, sada pod nadzorom HV-a. Novo sastavljene pričuvne snage, Taktička grupa-3, imale su male šanse zaustaviti novi udar iz smjera Grahova. Druga gardijska brigada korpusa specijalnih snaga, koja je krenula prema Grahovu u srpnju, bila je stacionirana u Kninu, ali nije bila u sastavu Taktičke grupe 3 (TG-3). Spoznaja kako su se njihovi položaji sada u potpunosti okrenuli morala je imati jak utjecaj na pad morala među 10.000 ljudi 7. korpusa.

Zborno područje Osijek

Ovo Zborno područje imalo je obrambenu zadaću kodnog naziva »Feniks«, čiji je cilj bio onemogućiti prodor srpskih snaga na pravcima Šid–Županja i Ernestinovo–Čepin, te stvoriti preduvjete za prijelaz u napadna djelovanja na pravcu Borinačka kosa–Bobotski kanal–Trpinja. Obrana je organizirana u dva odvojena obrambena pojasa koje su zaposjele snage ZP Osijek i dodijeljena mu ojačanja. Snage 3. i 5. gardijske brigade bile su u pričuvi sa zadaćom protunapada na srpske snage u slučaju njihova proboja hrvatske crte obrane. Na crtu obrane uvedene su 5. kolovoza i snage MUP-a RH. Zadaću nadzora situacije istočnoslavonskog bojišta obavljalo je Izdvojeno zapovjedno mjesto Glavnog stožera HV u Đakovu. Nasuprot snagama ZP Osijek, stajao je 11. korpus SVK sa sjedištem u Borovu Selu (Vukovaru). Sastojao se od lake baranjske brigade, 11. dunavskog odreda ratne mornarice i 89. logističke baze. Zadaća korpusa bila je spriječiti prodor hrvatskih snaga i potom izvršiti protunapad s ciljem odsijecanja Spačvanskih šuma i izbijanja na rijeku Savu radi spajanja sa snagama VRS.

Zapovjedništvo Južnog bojišta

Zadaća Južnog bojišta bila je organizacija obrambene operacije krajnjeg juga Hrvatske, kodnog imena »Maestral«, prema Hercegovačkom korpusu VRS i snagama VJ-a.

Doktrina operacija HV-a

Doktrina HV-a bila je u skladu s napadajnim karakterom operacije »Oluja«. Operacije su se provodile najbrže moguće, s gardijskim postrojbama kao udarnom snagom, zaobilazeći velike džepove otpora, kako bi se izbjeglo svako kašnjenje u postizanju ciljeva. Zaobiđene srpske snage bi se stavljale u okruženje i poslije onesposobile, što je uz praćenje nastupanja gardijskih brigada bila primarna zadaća pričuvnih postrojbi. Topničko-raketni udari, izvidničke i diverzantske postrojbe nastojale su onemogućiti zapovjedne i komunikacijske čvorove SVK, ugroziti manevar SVK te usporiti reakciju na brzi prodor snaga HV-a. Postrojbe elektroničkog ratovanja multiplicirale su spomenute učinke ometanjem SVK komunikacija.

Srpski planovi obrane

Vodstvo pobunjenih Srba u Kninu prosuđivalo je namjere državnog vodstva RH. Prosudilo je kako će RH samo u iznimno povoljnim međunarodnim okolnostima pokrenuti vojnu operaciju u svrhu integracije »Krajine« u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. U »Direktivi o upotrebi Srpske vojske Krajine Op. br. 1 ʽGVOZD’«³ doslovno se navodi sljedeće:

Napadnu operaciju sa radikalnim ciljem i odbranom na ostalim delovima fronta najverovatnije će izvršiti u zoni: Sveti Rok, Donji Lapac, Šturlić, r. Mrežnica, grupisati g/s na pravcu: Ogulin – Slunj – Rakovica – Tržac, a pomoćne na opštim pravcima: Otočac – Pl. jezera (Korenica) i Gospić – Udbina. Verovatni cilj agresije bio bi da uz upotrebu HD (helikopterskog desanta – moja napomena) u širem reonu Rakovice i s. Podlapača i sadejstvom snaga 5. K vojske muslimansko-hrvatske federacije BiH sa pravca Tržačka Raštela – Rakovica, u prvoj etapi ovlada linijom: Slunj – Rakovica – Babin Potok – Ljubovo – s. Ploče, a potom u drugoj etapi, uvođenjem svežih snaga, spoji se sa 5. K vojske MHF BiH izbije na gornji tok r. Una.

Najviše političko-vojno vodstvo bivše Jugoslavije održalo je 29. srpnja 1995. godine 39. sjednicu »Vrhovnog saveta odbrane«⁴, na kojoj su razmatrana vojna i politička pitanja, te su doneseni zanimljivi zaključci:

Načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije je upozorio na to da se u narednom periodu može očekivati dalje zaoštravanje situacije i ne povoljan razvoj događaja za RS i RSK, koji bi se ogledao u sledećem: Agresija HV na RSK i dejstva MV na više pravaca, sa ili bez podrške vazduhoplovnih snaga NATO. Ovim dejstvima pretila bi opasnost od presecanja teritorije RSK na više pravaca: Gospić–Gračac–Srb; Otočac–Plitvice–Bihać; Ogulin–Slunj–Cazin; Karlovac–Vojnić–V. Kladuša; Sisak–Glina–Topusko; Sunja–Kostajnica–Dvor. Cenimo da u ovoj etapi HV ne bi išla u agresiju na istočnu Slavoniju i Baranju. Ukoliko bi HV imala uspeha, to bi praktično značilo razbijanje SVK i uništenje RSK kao državne tvorevine.

Ni u jednom trenutku srpska vodstva nisu razmatrala mogućnost udara HV-a na čitavoj crti bojišnice »Krajine«, osobito na grad Knin, s ciljem uništenja glavnine SVK.

Sastanak u Bosanskom Petrovcu održan je 30. srpnja 1995. godine. Nazočili su mu vojni zapovjednici dviju srpskih vojski na čelu s generalima Ratkom Mladićem i Dušanom Lončarom iz Knina. Planirali su pokrenuti stratešku vojnu operaciju s 80.000 vojnika (kodni naziv »Vaganj 95«) na snage HV-a, HVO-a i Armije BiH, vratiti Grahovo i Glamoč, uzeti Kupres, Livno (»i izbiti na crtu iz 1992.«). Operacija »Vaganj 95« bila je planirana napadna operacija srpskih snaga na Republiku Hrvatsku i oslobođene dijelove BiH iz ljeta 1995. godine. Operacija je imala cilj zauzeti prostor koji će osigurati dugoročnu vojnu održivost Republike Srpske i tzv. Republike Srpske Krajine. Nakon što je početak operacije srpskih snaga odgođen radi početka operacije »Oluja«, operacija nije provedena u opsegu kako je planirana.

Slika 3. Plan operacije
»Vaganj 95« (preuzeto iz: https://hu-benedikt.hr/?p=123880)

Provedba operacije »Oluja«

Stojeći nepomično među svojim nezgrapnim ratnim strojevima poput kipova u mraku, 135.000 hrvatskih vojnika bacilo je cigarete, popelo se na tenkove, kamione i oklopna vozila te krenulo u napad na Krajinu koja je bila pod srpskom okupacijom. Tako je počela, pred zoru 4. kolovoza 1995., »Oluja«. Za nekoliko sati hrvatski su zapovjednici znali kako je kodno ime njihove operacije dobro izabrano. Gdje god bili, srpski vojnici, njih oko 40.000, s 400 tenkova, povlačili su se s izlaskom sunca. Unutar nešto više od jednog dana zastava Hrvatske lepršala je na tvrđavi u Kninu, visoko iznad Krajine. (Vego, Hamburg 2008., predavanje)

4. kolovoza 1995.

Zborno područje Zagreb – »Oluja-1«

Snage Zbornog područja Zagreb tijekom napada prvog dana operacije naišle su na jak otpor neprijatelja. Na glavnom smjeru Mošćenica–Češko selo–Petrinja neprijateljske snage 31. pješačke brigade SVK uništile su nekoliko tenkova HV-a na prilazu Petrinji te spriječile hrvatsko pješaštvo u napredovanju prema gradu. Na pomoćnom smjeru napada Sunja–selo Mrčaj–Kostajnica, snage zbornog područja su zaustavljene: zaustavljene su 103. i 151. brigada te 17. domobranska pukovnija. Na smjeru napada selo Brkševina–selo Viduševac–Glina snage zbornog područja su nasilno prešle rijeku Kupu, pri čemu su pretrpjele gubitke. Nakon uspostave mostobrana na suprotnoj obali, snage su zaustavljene.

Zborno područje Karlovac – »Oluja-2«

Snage Zbornog područja Karlovac prvog dana »Oluje« na glavnom smjeru napadnih djelovanja započele su napadnu operaciju u pet sati ujutro i probile su neprijateljsku prvu crtu na tri mjesta. Nakon borbi, potkraj dana, ušle su pet kilometara u dubinu neprijatelja.

Udarna snaga na glavnom smjeru, Ogulinska 143. domobranska pukovnija, ubačenim izvidničkim vodom tijekom prethodne noći, odmah nakon otpočinjanja napada u 5 sati ujutro zauzima i uništava glavnu topničku promatračnicu i radiorelejno čvorište na brdu Hum, tri kilometra u dubini neprijatelja. Pješačke snage 143. domobranske pukovnije prodiru na smjeru Skradnik–poligon Slunj, koji je spoj 21. kordunskog i 15. ličkoga korpusa, i smjerom Radošić–Vajin vrh, i u popodnevnim satima ušavši 7 kilometara u dubinu neprijatelja ovladavaju crtom Sekulića vršak–brdo Hum–Vajin vrh.

Snage 14. domobranske pukovnije prešle su rijeku Mrežnicu i formirale mostobran. Postrojbe 99. brigade probijaju crtu neprijateljske obrane, ali zbog ulaza u minsko polje zastaju i vraćaju se na početne položaje.

Na pomoćnom smjeru djelovanja ZP Karlovac spriječeno je jače djelovanje neprijateljskog topništva po civilnim ciljevima i industrijskim kapacitetima Karlovca i njegove šire okolice. Dio snaga 110. domobranske pukovnije, nakon postizanja početnog iznenađenja i neprimjetnog prijelaza crte razgraničenja, dolazi do komunikacije Karlovac–Tušilović, gdje se spaja s ubačenim dijelovima 266. izviđačko-diverzantske satnije. No, ubrzo nakon toga snage 110. domobranske pukovnije bile su prisiljene na povlačenje. Pri nasilnom prijelazu rijeke Kupe, snage 104. brigade HV-a u području Kobilić Pokupski–selo Donja Račica vratile su se na početne položaje.

Zborno područje Gospić – »Oluja-3«

Napadna je operacija započela točno u šest sati kombiniranim zračnim i topničkim udarima po vitalnim vojnim ciljevima, zapovjednim mjestima i komunikacijskim čvorištima, čime je ostvaren najviši stupanj iznenađenja i znatan početni uspjeh nad neprijateljem. Na glavnom smjeru djelovanja ZP Gospić HV nije uspio potpuno izvršiti planiranu zadaću zbog velike pokrivenosti prostora minskim poljima i jakog otpora neprijatelja, ali je ipak uspio probiti prvu crtu obrane i neprijatelja otjerati u smjeru Ličke Jasenice. Na pomoćnom smjeru Čanak–Trnavac–Homoljačko polje–Ličko Petrovo Selo HV je naišao na jak otpor neprijatelja, ali je u popodnevnim satima 4. kolovoza uspio probiti neprijateljsku crtu obrane. Na području Ljubova i Ličkog Osika neprijatelj je pružio snažan otpor pa su hrvatske snage prvoga dana napredovale sporije od planiranog, no ipak su ostvarile potreban uspjeh za nastavak borbenih djelovanja.

Zborno područje Split – »Oluja-4«

Već prvoga dana »Oluje« snage ZP Split probile su prve crte obrane neprijateljskih postrojbi oko Knina. Neutralizirane su snage Taktičke grupe-3 SVK, koja je branila Knin. OG Sinj ovladala je crtom bojišta od Pitomog vrha do Ružića grada. Nakon prvog dana borbe OG Zadar uspostavila je crtu bojišta Stružnica–Duliba–Tulove grede i tako omogućila da se komunikacija Obrovac–Mali Alan–Sveti Rok može koristiti za uvođenje tehnike Specijalne policije MUP-a. OG Šibenik uspostavila je crtu bojišta od Čiste Velike preko Pamučara do Dugovca. Specijalne postrojbe MUP-a uspješno su probile prvu crtu neprijateljske obrane i suvereno ovladale dominantnim kotama na Velebitu. Uspjeli su se probiti u području vrha Ćelavac i uzduž glavne ceste za Gračac.

5. kolovoza 1995.

Zborno područje Zagreb – »Oluja-1«

Ni drugog dana operacije snage ZP Zagreb ne uspijevaju ostvariti zadaću oslobađanja Petrinje, zbog čega vrhovni zapovjednik imenuje general pukovnika Petra Stipetića novim zapovjednikom. Istog dana u večernjim satima reorganiziraju se postrojbe na bojištu.

Zborno područje Karlovac – »Oluja-2«

Drugoga dana operacije »Oluja« uvođenjem svježih snaga i pregrupiranjem postrojbi, ZP Karlovac na glavnom pravcu djelovanja izvršava svoju zadaću u potpunosti. Ogulinska 143. domobranska pukovnija obuhvatnim napadom s dvije pješačke bojne preko poligona Slunj dolazi 70. pješačkoj brigadi iza leđa u šire područje sela Plavče Drage, dok treća bojna izravno napada smjerom Vojnovac–Plaški–Plavča Draga i oslobađa prvo grad Plaški, a potom selo Plavču Dragu, u kojem se spajaju dvije pješačke bojne 143. domobranske pukovnije. Zauzevši dio poligona Slunj, jedna pješačka bojna ostaje na poligonu štiteći lijevi bok pukovnije od mogućeg protunapada 13. motorizirane brigade iz smjera grada Slunja.

14. domobranska pukovnija nakon nasilnog prijelaza rijeke Mrežnice nastavlja s napadom u dubinu neprijatelja te oslobađa selo Primišlje.

Zborno područje Gospić – »Oluja-3«

Na glavnom smjeru napada ZP Gospić, Lička Jasenica–Saborsko–Kuselj–Koranski most–Rakovica, snage zbornog područja udaraju u bok 21. korpusa SVK i do kraja dana izbijaju na Koranu i ulaze u Plitvice. Nastavljaju napredovanje u smjeru državne granice RH i u Tržiškoj Rašteli spajaju se s 5. korpusom ABiH.

Zborno područje Split – »Oluja-4«

Zbog uspjeha prvog dana operacije snage ZP Split oslobađaju Knin. Tijekom noći s 4. na 5. kolovoza vlada RSK i Glavni štab SVK povlače se 35 kilometara sjeverno od Knina. Na podupirućem smjeru Stružnice–Ošćenica–Male Jasle–Golovro snage zbornog područja razbijaju protivnika i spajaju se sa specijalnim postrojbama MUP-a. Potkraj drugog dana oslobođen je Obrovac i Benkovac. Specijalna postrojba MUP-a u cijelosti je drugog dana ovladala prometnicom Gospić–Gračac. Uz Gračac oslobođeni su Lovinac i Medak.

6. kolovoza 1995.

Zborno područje Zagreb – »Oluja-1«

Nakon reorganizacije snaga ZP Zagreb u ranim jutarnjim satima trećega dana »Oluje« oslobađa Petrinju, Kostajnicu i u večernjim satima Glinu.

Zborno područje Karlovac – »Oluja-2«

Snage ZP Karlovac 143. domobranska pukovnija i 14. domobranska pukovnija trećega dana operacije oslobađaju šire područje grada Slunja i spajaju se sa snagama 1. gardijske brigade koja iz smjera Plitvica također sudjeluje u oslobađanju grada Slunja.

Zborno područje Gospić – »Oluja-3«

Snage Zbornog područja Gospić 6. kolovoza u večernjim satima ulaze u Korenicu te ovladavaju prostorom sela Ljubova i Novoga Ličkog Osika te do kasnijih večernjih sati pod nadzor stavljaju prostor Krbavskog polja.

Zborno područje Split – »Oluja-4«

Snage ZP Split potiskuju neprijatelja prema granici s BiH te uvode svježe postrojbe u Obrovac. Specijalne postrojbe MUP-a nastavljaju napredovati prema sjeveru kroz Bruvno prema Donjem Lapcu te se povezuju s dijelovima snaga Zbornog područja Gospić u Udbini ovladavši Malovanom, Bruvnom i Otrićem. Pod kontrolu stavljaju i cestu Gračac–Bruvno.

7. kolovoza 1995.

Zborno područje Zagreb – »Oluja-1«

Srpske snage na Banovini pristaju na pregovore o predaji 21. korpusa SVK. Borbena djelovanja se nastavljaju nekoliko sati poslije zbog izvlačenja snaga 39. korpusa SVK s prostora Banovine preko Dvora na područje BiH. Na smjeru Maja–Klasnić–Žirovac–Dvor snage zbornog područja nastavljaju napade. Nailaze na snažan otpor neprijatelja, koji nastoji čuvati odstupnicu neprijateljskoj koloni koja se povlači prema BiH iz Vojnića i Vrginmosta preko Velikog i Malog Obljaja. Dio snaga djeluje na smjeru Kostajnica–Dvor, dolazi do Dvora, ali zbog jakog otpora neprijatelja odbačene su sjeverno i sjeveroistočno od grada.

Zborno područje Karlovac – »Oluja-2«

Četvrtog dana operacije snage Zbornog područja Karlovac oslobađaju čitav prostor Korduna, mjesta Krnjak, Vojnić, Turanj i Tušilović te izbijaju na granicu s BiH.

Zborno područje Gospić – »Oluja-3«

Snage Zbornog područja Gospić oslobađaju Udbinu, dio se spaja s 5. korpusom Armije BiH na prostoru Plješivice, a do kraja dana dio snaga ulazi u Donji Lapac, gdje se spajaju sa specijalnim postrojbama MUP-a, koje su već oslobodile taj gradić. Sedmoga kolovoza izbijaju na državnu granicu s BiH pokraj rijeke Une.

Zborno područje Split – »Oluja-4«

Snage ZP Split ovladavaju crtom Strmica–Plavno–Otrić–Gračac, a u popodnevnim satima tog dana spajaju se sa specijalcima u selu Otriću. Specijalne postrojbe MUP-a u Udbini se spajaju sa snagama ZP Gospić, dok drugi dio snaga uz topničku potporu ovladava Gornjim i Donjim Lapcem, a treći dio drži spojnicu Malovan–Otrić. U poslijepodnevnim satima specijalne postrojbe MUP-a ovladavaju zapadnom obalom rijeke Une u Kulen Vakufu.

8. kolovoza 1995.

Ministar obrane Gojko Šušak na tiskovnoj konferenciji obratio se javnosti priopćivši da je operacija »Oluja« uspješno završena 7. kolovoza 1995. u 18 sati. U popodnevnim satima dogovoreni su uvjeti i način predaje 21. korpusa SV pa su se oni 9. kolovoza i predali na širem području Gline. Prije toga snage Zbornog područja Zagreb su oko 11 sati počele napad na Dvor na Uni te su ga oslobodile u ranim poslijepodnevnim satima. Započelo je pretraživanje i osiguravanje oslobođenog prostora, a dio postrojbi HV-a krenuo je u BiH.

Mitovi i pouke iz operacije »Oluja«

Legende i mitovi o hrvatskoj pobjedi nad SVK započeli su odmah nakon njezina uništenja. Mnogi su tvrdili (i danas tvrde) kako su bivši američki časnici planirali i proveli operaciju »Oluja«, što nije istina, jer je pripremu, planiranje i provedbu operacije »Oluja« izveo HV samostalno bez ičije pomoći. Drugi su govorili kako je svrha Miloševićeva slanja generala Mrkšića u RSK bila priprema povlačenja vojske i stanovništva te da se SVK nije zapravo borila, nego jednostavno povukla čim je HV napao. Ništa i od tih priča nije istinito, unatoč tvrdnjama bivšega generala SVK (Sekulić) kako je Beograd prodao RSK.

Zapanjujuća pobjeda HV-a kombinacija je poboljšanja strukture snaga i doktrine prije operacije i ključnih rasijecanja neprijateljskih položaja. Temelj za »Oluju« su doktrinarna i strukturalna poboljšanja HV-a od 1993. Profesionalna poboljšanja i sposobnost HV-a da planira i organizira operacije impresivne veličine i složenosti te razvoj sposobnosti za provedbu operacija visokog tempa u svrhu dubokog prodora u neprijateljevu obranu, ključ su uspjeha. Bez tih poboljšanja HV nije bio u stanju poduzeti operaciju »Oluja« na način kako se ona odvijala.

Doktrina sama, međutim, nije dostatna, ali je dosljedno provedena na bojištu. Nije svuda bio uspješan napad planiran u »Oluji«. Uspjeh HV-a u postizanju ciljeva na ključnim sektorima, pojačan poremećajem sustava zapovijedanja SVK, potkopao je obrambeni sustav SVK u cjelini i izazvao njegov kolaps.

Prva i najvidljivija kritična operacija HV-a s dugoročnim posljedicama bila je zauzimanje planine Dinare i Livanjske doline, što je osiguralo izvrsne pozicije za brz, izravan udar na Knin, zaobilazeći glavne snage SVK. Pojavom snaga HV-a u operaciji »Ljeto-95« u Bosanskom Grahovu učinkovito je zapečaćena kninska sudbina prije »Oluje«.

Brzi prodor specijalnih postrojbi MUP-a prema Gračacu u vrijeme »Oluje« omogućio je HV-u potpuni poraz 7. korpusa SVK i prije nego su to najveći optimisti predviđali.

Poraz 15. ličkoga korpusa postignut je od strane 9. gardijske brigade napadom uzduž uskoga koridora »poput štikle« uz jak otpor snaga SVK, prodorom 1. gardijske brigade kroz Kapelu prema granici s BiH i spajanjem s 5. korpusom ABiH te dubokim prodorom 143. domobranske pukovnije i dolaskom iza leđa 70. lakoj pješačkoj brigadi dovodeći ju u poziciju da bude odsječena i uništena.

Napad 5. korpusa ABiH, koji je pokrenut noću, djelovao je kao katalizator koji povećava brzinu propadanja SVK. Napadom 5. korpusa, zajedno s probojem Ljubova od strane 9. gardijske brigade, fragmentirana je kohezija obrane 15. korpusa SVK, što je ostavilo srpske snage izoliranim u džepovima, gdje su sukcesivno uništene.

Prodor 1. gardijske brigade omogućio je udar u bok 21. korpusa SVK, zbog čega se on morao povući.

Glavni stožer SVK i njegovi zapovjednici korpusa nisu imali dovoljno borbenih postrojbi za održavanje dubine i mobilnosti potrebne kako bi se spriječili prodori HV-a. Pri udaru HV-a na statičnu obranu Knina, zapovjednik 7. korpusa SVK nije imao postrojbu u pričuvi kako bi pojačao obranu i pokušao spriječiti njegovo zauzimanje. Korpusni sektori suočeni s istim teškoćama doživjeli su istu sudbinu. Mrkšićev korpus specijalnih snaga trebao je nadoknaditi nedostatak korpusne pričuve. Iako su se njegove elitne postrojbe borile protiv 5. korpusa tijekom napada na Bihać, on je u »Oluji« bio »lutajuća« pričuva koja nije ništa učinila, a oklopna brigada bojeći se zarobljavanja ili uništenja već se je drugi dan, 5. kolovoza, povukla s poligona Slunj u RS ne uključivši se u borbena djelovanja.

Problem Glavnog stožera SVK 1995. bio je isti kao i u vojsci bosanskih Srba, a to je djelovanje Jugoslavije kao strateške pričuve. Ta pričuva u »Oluji« nije bila dostupna. Poteškoće u raspodjeli obvezne pričuve pogoršale su se tijekom operacija HV-a u Zapadnoj Bosni. Od Beograda do Banje Luke i Knina bila je podcijenjena sposobnost HV-a. Napad na Bihać u srpnju 1995. zrcali taj problem vrlo zorno. Sve su srpske vojske reagirale prekasno i HV je ušao u Glamoč. Taj je događaj bio zadnja mogućnost za popravljanje strukturnih pogreški. Naprosto, sve srpske vojske zajedno nisu mogle niti znale uspostaviti poželjan odnos snaga i prostora.

Kad ih je pogodila »Oluja« situacija na bojnom polju u Bosni je onemogućila bosanske Srbe da pokušaju protunapad oko Grahova i Bihaća. Poteškoće u dodjeli pričuve pogoršavale su neobično tromo djelovanje Glavnog stožera VRS tijekom operacija HV-a na području Dinara–Livanjsko polje. Podcijenili su mogućnosti HV-a. To je još više pogoršala odluka o napadu na Bihać u srpnju 1995. umjesto da provedu zajedničku operaciju (SVK–VRS) protiv HV-a južno od Grahova. VRS je reagirala prekasno na zauzimanje Bosanskoga Grahova i poslala premalo pričuvnih snaga za obranu područja. »Oluja« je bila znak za uzbunu VRS, ali došla je prekasno da pomogne spasiti SVK. Jugoslavenska vojska nije pružila veću izravnu pomoć hrvatskim Srbima, jer Milošević to nije želio⁵. Čak i da je bio voljan pomoći, brzina kojim je HV udario i uništio VSK nije dala vremena za slanje postrojbi Vojske Jugoslavije (VJ), a sa značajnim snagama HV-a u obrani na istoku i jugu te velikim snagama u napadu, ukupno oko 200.000 vojnika Hrvatske vojske i to s borbenim iskustvom i uvježbane, za bilo kakvu ozbiljniju pomoć trebale bi biti mobilizirane velike snage, više korpusa, dobro obučenih i uvježbanih, što VJ nije ni imala.

Sve tri srpske vojske bile su nadmudrene vještim manevriranjem snaga. Kada su to shvatile, rat je bio već gotov.

Jedna od vrijednosti Domovinskog rata i Hrvatske vojske, pričuva i pričuvne postrojbe, u raščlambama i prikazima »Oluje« i Domovinskog rata općenito, ne spominju se još uvijek dostatno niti se dublje raščlanjuje njihov značaj i uloga. Činjenica je da su gardijske brigade, profesionalni vojnici, bile okosnica i glavni stup Hrvatske vojske. Ovdje se svakako ne zaboravlja ni važnost i značaj specijalne policije Ministarstva unutarnjih poslova RH. No, isto tako činjenica je da bez pričuvnih postrojbi i pričuve s iskustvom u borbenim djelovanjima, ne bi bilo ni Oluje, niti ijedne značajnije vojne operacije. Gardijske brigade i specijalna policija kao profesionalni sastav u »Oluji« sudjelovale su s oko 20.000 vojnika, dok je pričuva brojila oko 115.000 vojnika.

Sposobnost i obučenost, mogućnost brzog manevra i borbenu snagu pričuve u Oluji iskazalo je više pričuvnih brigada i pukovnija. Kao primjer tomu posebno je raščlanjena i dublje prikazana uloga i značaj ZP Karlovac, koje za proboj nije imalo gardijsku brigadu u svom sastavu. Tu ulogu imale su pričuvne postrojbe.

ZP Karlovac djelovalo je na području Karlovca, Ogulina i Korduna, a na protivničkoj strani imalo je Kordunaški korpus SVK. Ono je dobilo jedan od najzahtjevnijih zadataka u Oluji. Ubrajalo se u mala zborna područja, a za protivnika je imalo cijeli Kordunaški korpus, jednu brigadu Ličkoga korpusa, topničku brigadu Glavnog štaba SVK te dio Korpusa specijalnih jedinica SVK (Marijan, 2007:99). Uz to, ZP Karlovac se nije sastojalo od profesionalnih snaga, nego od pričuvnih postrojbi (Pleša, 2015:135).

U skladu s navedenim, detaljnije je prikazano angažiranje 143. domobranske pukovnije i 14. domobranske pukovnije, koje su već prvi dan imale tempo i uspjeh gotovo na razini profesionalne postrojbe. Osobito, 143. domobranska pukovnija osim svoje glavne zadaće oslobađanja grada Plaškog, izvela je i još nekoliko narednih; sudjelovala je u oslobađanju grada Slunja i prva ušla u taj grad, a potom nastavila napad i sudjelovala u oslobađanju Veljuna, Vojnića i Vrginmosta. Ta pričuvna pukovnija kao glavna snaga ZP Karlovac u svom borbenom djelovanju prešla je više od 100 kilometara. Takvih uspješnih pričuvnih postrojbi bilo je još nekoliko te više pričuvnih postrojbi koje su svoje zadaće izvršile u potpunosti, nerijetko i više od planiranog.

U Domovinskom ratu, pričuva i pričuvne postrojbe, 65. brigada i pukovnija te još dosta postrojbi borbene potpore; topništva, inženjerije, logistike, protuzračne obrane (PZO), veze i drugih rodova, bile su presudan čimbenik izdržljivosti, snage i moći Hrvatske vojske.

Operacija »Oluja« po veličini angažiranih snaga, a posebno po načinu provedbe, slikom stanja u realnom vremenu, novoj doktrini ratovanja, združenom djelovanju i brzom manevru najveća je i najznačajnija vojna operacija nakon II. svjetskog rata na tlu Europe. Zbog toga ju je potrebno detaljno proučavati, ali i temeljito poučavati buduće generacije o njoj, jer zorno prikazuje snagu hrvatskog vojništva.

Literatura

Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. Volume I; Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis, Washington, DC 20505, May 2002

Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995 Volume II, Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis, Washington, DC 20525, October 2003

Barić, Nikica, 2004. Je li 1995. godine Hrvatska počinila »etničko čišćenje« Srba, Časopis za suvremenu povijest, vol. 20, Zagreb, str. 441–461.

Barić, Nikica, 2011. Srpska oblast istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem – od »Oluje« do dovršetka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja (prvi dio), Scrinia Slavonica, vol. 11, Zagreb, str. 393–456.

Bljesak Oluje – A Flash of the Storm: (Kninski muzej i Tvrđava u Kninu od 5. kolovoza do petog listopada 2005.), Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Zagreb.

Goldstein, Ivo, 2008. Hrvatska 1918–2008, Europapress holding: Novi Liber, Zagreb.

Marijan, Davor, 2007. Oluja, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb.

Radelić, Zdenko, 2006. Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat, Školska knjiga, Zagreb.

Pleša, Josipa, 2015. Oluja–bitka svih bitaka, Essehist, vol. 7, str. 135–143.

Bilješke

1  Izvješće Ustavnog suda Republike Hrvatske u povodu Inicijative Vlade Republike Hrvatske, klasa: 004-01/02-02/12, urbroj: 5030109-02-2 od 10. listopada 2002. godine

2  Cyrus Vance (1917–2002), jedan od najpoznatijih svjetskih diplomata. Nakon što je diplomirao pravo na Yaleu, postigao je zavidnu karijeru u administracijama demokratskih predsjednika u Washingtonu. Bio je ministar u Kennedyjevoj administraciji, zamjenik ministra obrane u administraciji Lyndona Johnsona i državni tajnik za vrijeme predsjednika J. Cartera. Odstupio je nakon neuspješne operacije oslobađanja američkih talaca u Teheranu.

3  Izvorni dokument nastao u veljači 1995.

4  Zapisnik sa tridesetdevete sednice Vrhovnog saveta odbrane održane 29. 07. 1995.

5  Vidjeti zapisnike s 39. i 41. sjednice Vrhovnog savjeta obrane