Masline na vjetru – sačuvani rukopis Zlatka Milkovića

I knjige, kao i njihovi autori imaju svoje sudbine. Mnoge od njih – nepoznate i prešućene – iz prostora hrvatskoga nacionalnog zaborava još uvijek dopiru do nas i otvaraju brojna pitanja i nedoumice. Pa iako se o Zlatku Milkoviću ponešto i znade, uskraćena recepcija još uvijek mnoštvom nepoznanica obavija njegov život i njegovo djelo. Rođen 1911. u Krašiću, Milković je bio pripovjedač, esejist i kritičar; u Zagrebu je studirao i diplomirao biologiju na PMF-u i radio kao kustos prirodoslovnog muzeja. Kao književnik uređivao je popularnu biblioteku BE-L-KA, u kojoj su objavljivana djela Side Košutić, Budaka, Čepulića, Kolara, Švel-Gamiršek, a uređivao je i kulturne rubrike dnevnika Hrvatski narod i časopisa Život za Hrvatsku (1944). Svršetak rata dočekao je u Berlinu na mjestu atašea za kulturu u hrvatskom poslanstvu, odakle odlazi u Pariz, gdje mu se potkraj 1946. ili početkom 1947. gubi trag.

Milković je pisac zanimljivih romana Zrinjevac (1933) i Tamnica (1942). Za prvi je napisano da »nema književne vrijednosti« i da je »opterećen verbalnim materijalom kroz koji se ne može probiti slika i autentična umjetnička predmetnost«, dok je za drugi kazano da je »karakterističan primjerak tzv. dokumentarne književnosti« i donosi sliku hrvatske društvene i političke zbilje potkraj tridesetih i početkom četrdesetih godina s evidentnim biografskim elementima i sadržajima. Uz ove romane, a na tragu žanra romansirane biografije, Milković je napisao i roman Klović, čija sudbina do danas nije razjašnjena, te biografske romane Buđenje (1939), Braća Seljani (1940) te Tragedija Joakima Pudera (1942), kao i zbirku novela Na vrelu (1942). Za razliku od brojnih iz »društva hrvatskih žrtvovanih pisaca«, kako ih s pravom okrsti Donat, o Milkoviću su pisali Kesterčanek i Zalar, spominju ga hrvatska književna enciklopedija i Ciliga u svojim zapisima, a uvršten je i u Nemecov leksikon hrvatske književnosti, u kojem se spominje i rukopis romana Masline na vjetru u Buenos Airesu te novela Starica majka.

Stranice spomenutog rukopisa (danas u Arhivu HAZU) – vjerujemo, uskoro dostupnog i književnoj javnosti – osvjetljavaju mnoštvo detalja ne samo iz života pisca nego i o društvenim okolnostima uoči završetka Drugoga rata u kojem se zatekao velik broj hrvatske inteligencije nakon »svibanjske tragedije«. O tome govore i dva pisma (priložena uz rukopis) što ih je iz Pariza, gdje se u nerazjašnjenim okolnostima odigrala i posljednja dionica njegova života, pisao školskom kolegi i prijatelju Hrvoju Freismanu, koji je sačuvao rukopis. U prvom pismu, od 8. listopada 1945., Milković piše o teškoj situaciji u kojoj se nalazi; ne propuštajući naglasiti da su vijesti koje dobiva iz domovine još očajnije, spominje mu vezu s argentinskim poslanikom koji pokazuje razumijevanje za položaj hrvatskih nesretnika. Neki od tih »rastepenih po Europi« imaju i argentinske isprave, što njihov status čini drukčijim od njegova diplomatskoga, s kojim izravno komunicira s argentinskom ambasadom. Dragog »prijatelja koji radi za nas« Milković u pismu uvjerava kako bi ta »raseljena lica« dobro došla i Argentini jer je riječ o intelektualcima, publicistima, novinarima, profesorima, svećenicima i odreda dobrim rodoljubima. Pa iako su prisiljeni napustiti domovinu, Milković uvjerava da »ne će biti izgubljeni za svoju zemlju i da će Hrvatska imati od njih koristi makar za nju radili i preko Oceana«, a pismo završava molbom da učini što je moguće za naše nesretnike.

Pismo iz prosinca 1945. zapravo je odgovor na prethodno pismo. U njemu Milković prijatelja podsjeća na poznanstvo iz zagrebačke gimnazije, spominje imena nekih profesora, a podsjeća ga i na svoje književno djelovanje za koje on odlaskom u Ameriku zacijelo ne zna. Spominje tako da je objavio deset romana, da je uređivao tri biblioteke, Reviju mladih, Omladinu, kulturnu rubriku Hrvatskoga naroda te reviju stožera Život za Hrvatsku. Bez obzira na privatnu intonaciju pisma, za književnu historiografiju zanimljiv je podatak o »romanima i novelama kojima je prodro preko granice domovine« pa su mu stvari prevedene na njemački, talijanski, slovački, poljski, bugarski, rumunjski i šćipetarski, a u vrijeme dok piše pismo odvijaju se pregovori s nekom francuskom izdavačkom kućom za prijevod nekih romana. Milković ne krije da bi mu to popravilo nezavidnu situaciju u kojoj se u Parizu nalazi.

Dio pisma govori i o odnosima u domovini, o izborima na kojima je »sadanji vlastodržac dobio osamdesetosam do stoposto glasova«. Da bi mu približio stanje u domovini, spominje logore te bijeg inteligencije i crkvenih prelata, podsjeća i na neljudske čine nove vlasti zbog čega je Crkva reagirala, posebno kada je riječ o skrnavljenju grobova... Opisujući stanje među hrvatskim izbjeglicama u Francuskoj, kazuje mu da s nestrpljenjem čekaju rješenje svojih molba za Novi svijet, što je, uz ostalo, povezano i s teškim dobivanjem karata za brod, pri čemu do izražaja dolazi dovitljivost naših ljudi. Zahvaljujući mu za sve što je učinio za »hrvatsku mladost«, Milković završava pismo s nadom da će se doskora sresti.

Milković, kako što je poznato, nije otišao u Argentinu, nego mu se tragovi gube u nerazjašnjenim okolnostima pariških dana. I dok Donat, pozivajući se na Ciligine zapise, sugerira da se ključ njegove sudbine možda krije u napomeni N. Kesterčanek da je bio »Evropljanin i Afrikanac«, kaotične okolnosti među izbjeglicama i emigracijom tih dana njegovu sudbinu još ostavljaju otvorenom. Kako bilo, nepoznata autorova sudbina prenijela se i postala mjerom njegove književnosti, kao što je slučaj i s romanom Masline na vjetru, koji odabranim odlomkom predstavljamo hrvatskoj čitalačkoj i kulturnoj javnosti.

Pisan u Bad Gasteinu od 27. travnja do 28. svibnja 1945., roman Masline na vjetru ima zanimljivu pretpovijest. Milković kazuje da se za vrijeme berlinskih ratnih dana 1944. kretao u šaroliku društvu literata i umjetnika. Druženje s njima dovelo ga je i do poznanstva s nekom gospođom Terezom, poznatom po filmskim scenarijima prevedenima i na hrvatski jezik. Već pri prvom susretu, pripovijeda Milković, ona mu otkriva svoje poznanstvo s Rikardom M. koji joj je ostavio rukopis, a koji mu ona želi predati. Riječ je, navodi dalje, o rukopisu hrvatskoj javnosti poznata imena, bliska krugovima Matoša i Vidrića, istaknuta po svojim lirskim prozama, prijevodima Hölderlina, čiji su književni razvoj onemogućila ratna stradanja, premda je »mogao značiti nešto iznad prosječnosti u hrvatskom književnom stvaranju«. Opteretivši dodatnom zagonetnošću njegov sadržaj – koji bi se mogao nazvati i zapisima, sjećanjima i dnevnikom, a ponajbolje bi mu pristajala odrednica »izpoviest jednog hrvatskog čovjeka« – rukopis skriven u »maloj bilježnici ispisanoj sitnim pismenima i uvezan u sive karirane korice s bielom etiketom na naslovnoj stranici okruženoj crvenim rubom« sve ga je više počeo zanimati. Premda ga, kako veli, nije pisao pisac po vokaciji, nego čovjek koji je na papiru znao ostaviti svoj život, nepoznati ga je rukopis privlačio sudbinom svoga autora, pa je bilježnicu ponio sa sobom pri bijegu iz Berlina. Iako ga je gospođa Tereza poticala da rukopis iskoristi kao građu za mogući roman, on je odlučio rukopis objaviti onakvim kakvim ga je dobio, a sve da ne »povrijedi svetost osjećaja čovjeka, koji je cijeli svoj život posvetio u tih desetak stranica ispisanih sitnim rukopisom«.

Odlučivši pustiti da »Rikard M. govori svojim vlastitim riječima«, odnosno da pripovijeda svoju životnu zgodu, u roman uvodi opis otoka Mljeta s legendom koja još uvijek tvori djelić otočne memorije. Riječ je o predaji koja govori o tome kako se na povratku iz Svete Zemlje nakon brodoloma sv. Pavao sklonio u pitomost otoka te povratkom u Rim kao kršćanin i Kristov odani sljedbenik bio osuđen na smrt. Otkrivši tajnu ubojstva sveca svojoj majci, rimski se vojnik Mario preobraćuje i odlučuje napustiti ovozemaljske radosti i priznanja i postati kršćanin te svojim životom svjedočiti snagu kršćanske vjere, ljubavi i praštanja. Odrekavši se ovozemaljskih priznanja i hvala, napušta Rim i odlazi na Mljet i ondje gradi palaču po uzoru na očevu rimsku. Smještena u »vrijeme kada su sveci prolazili zemljom i kada su se na zemlji događala čudesa«, priča dalje kazuje da se Mariju na otoku pridružila i zaručnica Klaudija, i sama se pre/obrativši na kršćanstvo. U takav ambijent, u kojem povijest i legenda posreduju stvarnost, u vrijeme priče ulaze likovi/životi pisca Rikarda M. i glumice Ane i njihov susret s davnim prijateljem, knjižarom. Umjesto honorara za dogovoreni tisak knjiga, on Rikardu nudi smještaj na otoku, gdje dvoje umjetnika nastavljaju vrlo dinamičan i intenzivan život. Doznajemo da je Ana priređivala umjetničke večeri na kojima se okupljalo birano društvo (npr. Marija Ružička-Strozzi i dr.), a otkrivamo i o nesuglasicama u njezinu životu, nerazumijevanju supruga i konačnom bračnom lomu. Uzevši od Nikole kućicu umjesto honorara, dvoje umjetnika počinje »živjeti zajedno«, uživati u pitoresknom ozračju otoka, šetnjama do spilje sv. Pavla (»pravog oltara vječnoj ljepoti prirode«) i pohoda mjestima gdje je davno prije »Mario Fabricio provodio najzanosnije dane svoje ljubavi«. Interpolacija s oltarnom slikom sv. Pavla s lađicom u nevremenu u priču uvodi lik Marija, nećaka lokalnog svećenika kojega Rikard spašava, a sadržajno je proširuje odabrano društvo pozvano na proslavu 50. godine svećenikova misništva. Ulazak Marija u priču slutnjom neobjašnjivoga, a na pozadini legende o Menandru, Claudiji i Fabriciju – opterećuje govor priče, a dodatno ga dramatiziraju šetnje Ane i Marija upravo po mjestima kojima su u davno vrijeme šetali Claudija i Fabricije. I dok njih dvoje sve više prirastaju jedno drugom, Rikarda sve više opterećuju galicijske godine kada je na ratištu ubio ranjenika kako bi spasio sebe. Motivom ubojstva uspostavivši paralelizam između one mitske i nedavne ratne zbilje, ali i ulogu lika ribara sa »zlim pogledom«, »oluje u dušama« likova postaju nosiva dimenzija knjige, poglavito kada Ana neskriveno obilazi Marija i tako dodatno opterećuje i uznemiri odnos s Rikardom, koji sve više naginje tragičnom raspletu, najavljenom slikom mrtvoga cvrčka onoga dana kada je Mario ušao u njihovu kuću i njihove živote. Shvaćajući da je sve izgubilo smisao i da razočarenje postaje (jedina) njegova zbilja, pripovjedač i lik u istoj osobi priznaje da je teško živjeti od sjećanja, a nakon što Ana u trenutcima rastrojstva na kraju popije otrov, u krešendu olujne noći, nalik onoj galicijskoj, javljaju se masline na vjetru kao svjedoci i »sestre u njegovoj nesreći«.

Piščevim riječima opisan kao »ispovijest jednog hrvatskog čovjeka«, rukopis Masline na vjetru ima mnoštvo književnih osobina. Osim zanimljive teme, ogledaju se u naraciji posredovanoj vještim prepletanjem govora legende/predaje i govora zbilje, u privlačnim opisima ambijenata u kojima likovi dobivaju primjereno psihološko osvjetljenje te u rečenici u čijim se slojevima zrcali iskustvo pripovjedača vrijedna pozornosti čitatelja. I kao činjenica u nedovoljno osvijetljenoj biografiji pisca i kao zanimljiva književnost, stranice rukopisa vrijedne su naše znatiželje.