Kroz labirint ogledala

Dojmu da Tin Ujević i danas, više od stotinu godina nakon svojih prvih objavljenih tekstova, smjelo izaziva čitatelje da otkrivaju mjesta koja je on »odavna napustio«, uvelike pridonosi nedavno objavljeni zbornik »Ja kao svoja slika«: Diskurzivnost i koncepti autorstva Tina Ujevića. Novo izdanje Biblioteke L Zavoda za znanost o književnosti okuplja radove autora koji su u studenome 2017. godine sudjelovali na istoimenome međunarodnom znanstvenom skupu u organizaciji zagrebačkoga Odsjeka za kroatistiku i beogradskoga Instituta za književnost i umetnost.

»Slijedeći isprekidanu liniju Ujevićeva ʽkrivovirna pravca’, nastojali smo se i sami otisnuti na plovidbu koja će, vraćajući se nezavršenim pletivima prošlosti, i djelo kojim se bavimo i vlastiti trud učiniti suvremenim«, ističu urednice zbornika Marina Protrka Štimec i Anera Ryznar. Sudeći prema unutrašnjosti korica s prepoznatljivim motivima »tinološkoga« kulturnog imaginarija, nova čitanja Ujevićeve proze i poezije okupljena lucidnom uredničkom koncepcijom pokazuju da se u opusu ovoga kanonskog autora nalaze itekako značajni poticaji inovativnim istraživačkim perspektivama koje nastaju višestrukim ukrštanjima književne i kulturne teorije s poviješću književnosti, jezika i kulture.

Slojeve tih nezavršenih pletiva otkrivaju četiri tematske cjeline zbornika. Prva, naslovljena »U dva stupca i pandana«: Izvedbe autorstva, problematizacijom kon­cepata autorstva koji su uokvirivali sliku »kralja boema« u čitateljskoj i stručnoj javnosti otvara širok spektar tema kojima će se istraživači iz različitih vizura baviti u ostatku zbornika, a sve ih povezuje kritički odmak od biografizma i istraživački povratak tekstu. Da se slika Tina Ujevića u dosadašnjoj kritičkoj, povijesnoj i kulturnoj recepciji temelji na nizu paradoksa, u svojem radu pokazuje Marina Protrka Štimec. Prvi je od njih nerazmjer između Ujevićeva kanonskog, pa čak i kultnog statusa i relativne nepročitanosti njegova opusa, čiji je manji lirski dio općepoznat, dok su veći dio poezije i cjelokupna proza gotovo posve zanemareni. U tome pogledu zbornik donosi značajan iskorak, počevši od rada Tomislava Brleka, koji tvrdi da Ujevićeva proza nipošto ne predstavlja marginalnu pjesnikovu djelatnost, nego autonoman i integralan dio autorova opusa, čije pomno čitanje bitno utječe na razumijevanje njegove cjeline. U nastavku Lana Molvarec uvodi detaljniji analitički fokus i u Ujevićevoj prozi istražuje prepoznatljive liminalne gradske prostore – poput ulice, kavane, gostionice, birtije, kolodvora i biblioteke – povezujući fizički i psihički nomadizam koji u njima nalazi privremena utočišta s diskurzivnim i performativnim oblikovanjem modernističkih autorskih figura i transformativnim učincima književnosti. Pomna čitanja Ujevićeve proze donosi i drugi tematski blok – »Ličnost je razgrađena kuća«: Ujevićeva (auto)biografija i (auto)poetika, okupljen oko problema koji Protrka Štimec smatra najizrazitijim paradoksom autorove recepcije: proturječja između ukorijenjenoga biografizma u tumačenju njegovih djela i Ujevićeve kritike (auto)biografije, kako na razini deklarativnih iskaza tako i na razini narativnih strategija njegovih (paradoksalno brojnih, ali neizbrojivih) »(anti)autobiografija«.

Na autoričinu pretpostavku o njihovoj vezi s raznolikošću i nesumjerljivošću subjekata Ujevićeve poezije i proze nadovezuje se rad Ivana Majića, koji u autorovim autobiografskim tekstovima ispituje složeni problem subjektiviteta posežući pritom za Blanchotovim pristupom pisanju kao poprištu desubjektivacije te Nietzscheovim utjecajima na Ujevićev koncept umjetnosti. Iščeznuće mrskoga ja, odnosno Ujevićev otpor autobiografiji, Iva Tešić povezuje s međusobno uvjetovanim odnosima prema egzistenciji, vlastitome biću i stvaralačkome činu. Nadalje, Krystyna Pieniążek-Marković i Sylwia Nowak-Bajcar, oslanjajući se na pristupe autobiografiji Małgorzate Czermińske i Elżbiete Rybicke, u svojim radovima donose uvid u žanrovsku i semantičku razvedenost Ujevićevih »(auto)biogeografija«.

Srodnost motiva, postupaka i autopoeti­čkih iskaza u Ujevićevoj poeziji i prozi ne samo da otvara raznolika, ali kompatibilna čitanja autorovih žanrovski raspršenih tekstova nego, na tragu još jedne Brlekove teze, pokazuje da poezija i proza u autorovu opusu nisu suprotstavljene i hijerarhijski postavljene kategorije, nego »dva modaliteta u kojima se ostvaruje ista djelatnost – pisanje«. Da jednoznačne žanrovske rubrike mogu reducirati čitanje opusa koji im se odupire te da se pritom primjedba o njegovoj nepročitanosti odnosi i na recepciju Ujevićeve poezije, pokazuje treća tematska skupina u zborniku – »Mjesto koje sam odavna napustio«: žanr, poetika i tekst. Na vezu u dosadašnjoj recepciji previđenih žanrovskih obilježja i semantičkih potencijala teksta upućuje Slaven Jurić, opisujući pjesmu Riđokosi Mesije kao poemu, žanr koji omogućuje usložnjavanje utopijskih, distopijskih i karnevalesknih značenjskih komponenata. Značajne pomake u žanrovskoj analizi uvode i Branislav Oblučar, koji dosad slabo istražene Ujevićeve pjesme u prozi smješta u kontekst povijesti hrvatske književnosti i autorova stvaralaštva na razmeđu stiha i esejistike, a zatim i Luka Šeput, opisom ambivalentne pripadnosti Ujevićeve Kolajne formi kanconijera. Budući da je ljubavna fabula njezin gradbeni postupak, Andrea Milanko zbirku sagledava kao lirski roman te svoje uvide povezuje s analizom fikcionalnih postupaka u Ujevićevim esejima iz zbirke Ljudi za vratima gostionice koji je približavaju modernističkome romanu, otkrivajući međuprostor poezije i proze u kojem su »svi ujevići u Ujeviću ravnopravni«. Veze između poezije i esejistike uspostavlja i Aleksandar Mijatović čitanjem antologijske pjesme Pobratimstvo lica u svemiru i autorovih eseja o Jugoslaviji iz pariškoga razdoblja. Uključujući u raspravu Simondonov koncept transindividualnoga, Deleuzeov pojam Drugoga te Foucaultove postavke o tehnologiji sebstva, autor teorijski elaborira pretpostavku o samoći kao obliku političkoga udjela u zajednici.

Naposljetku, Ujevićev dijalog s prošlošću i suvremenošću okuplja radove četvrtoga tematskog bloka – »Obnoviti se ili umrijeti«: Ujevićev modernizam na ramenima tradicije. S jedne strane, u ovoj cjelini istaknut je niz književnih i kulturnih tradicija iz kojih Ujević crpi utjecaje: antička književnost u radu Ane Petković, starija hrvatska književnost u istraživanjima Ljubice Josić i Amira Kapetanovića te mediteranska kultura u tekstu Sanjina Sorela. S druge strane, istraživanja Ujevićevih veza sa srpskom modernom i avangardom u radovima Bojana Jovića i Bojana Čolaka uvode nas u teme beogradskoga skupa A(tra)kcija Ujević. Avangarda, angažman i revolucija, održanoga sredinom 2018. godine, čiji će zbornik još jednom obnoviti ujevićevsku polifoniju. Uz četiri tematska bloka, zbornik donosi i prilog u kojem Marija Mitrović donosi fotografiju, transkript, prijevod i analizu Ujevićeve dopisnice utemeljitelju talijanske slavistike Ivanu (Giovanniju) Maveru iz travnja 1935. godine, koju je pronašla u njegovoj rukopisnoj ostavštini.

Potaknuvši istraživanje proizvodnje autorstva u Ujevićevu opusu i njegovoj recepciji, zbornik je okupio radove različitih tema i pristupa, čitateljima ponudio svježa, domišljata i pomnjiva čitanja njegove proze i poezije te upozorio na njihovu aktualnost u svjetlu suvremenih književnoteorijskih i književnopovijesnih perspektiva. Time je promijenio ne samo metodološke okvire proučavanja Ujevićeva opusa u domaćoj književnoj znanosti nego i njegovu autorsku sliku, čija neuhvatljivost kao uvjet pisanja i čitanja nalikuje onoj koju je sam vidio. Ujevićevim riječima, »čovjekova slika u svijetu samo je šetnja jedne sjene kroz jedan labirint ogledala: ona je niz odraza svjetlosti u redu optičkih leća i prizama«.