Igra Osvajanja

Osječka filologinja i književnica Jasna Horvat započela je godine 2009. niz eksperimentalnih romana-leksikona apologijom glagoljskome pismu i njezinu tvorcu Konstantinu Ćirilu Filozofu romanom Az (2009), čija je vrijednost potvrđena književnom nagradom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 2011. godine. Njime je oulipovski isplela prvu mrežu čija čvorišta permutacijskim procesima i preslagivanjem proizvode nove mreže njezina književnoprojektnoga sustava. Zadatak je toga sustava jasan i promišljen te posvećen ponovnom duhovnom osvajanju i posvajanju u prvom redu nacionalne kulturne baštine (ali ne samo nje!) i multimedijskom osvješćivanju njezinih svevremenskih potencijala, a onda i demistificiranju velikih znanstvenih tema i njihovoj popularizaciji žanrovskim prekodiranjem u umjetničke. Na toj se metodološkoj matrici razvilo osam romana mreža, koji funkcioniraju kao podsustavi opus magnum horvatianum sustava: Az (2009., drugo izdanje 2020), Bizarij (2009), Auron (2011), Vilikon (2012), Alikvot (2014), Vilijun (2016), Atanor (2017) i na kraju OSvojski (2019).

Svaki od navedenih romana rezultat je popularizacije znanstvenih tema poteklih iz područja filologije (glagoljično pismo, gramatičke teme poput veznika u jeziku), matematike (zlatni rez, magični kvadrat), etnologije (slavenska i hrvatska mitologija), kemije (periodni sustav kemijskih elemenata), historiografije (povijesne ličnosti – Konstantin Ćiril Filozof, Marko Polo, Kublaj-kan, Eugen Savojski, Sulejman Veličanstveni i dr.). Rečene je teme Jasna Horvat uspjela prekodirati te iz medija ograničene komunikativnosti (znanost) prenijeti u medij pojačane komunikativnosti (umjetnost). Prekodiranje iz znanosti u umjetnost Jasna Horvat ostvaruje primjenom oulipovskih ograničenja kojima se otkrivaju potencijali književnosti. Kako je zaključiti uvidom u autoričin životopis, primjena oulipovskih ograničenja događala se isprva nesvjesno, a onda programski osviješteno. U sredini svoga trenutačnog opusa, Jasna je Horvat princip stvaranja po oulipovskim ograničenjima opisala u Manifestu aksiomatske književnosti (u: Alikvot 2014) izravno potvrđujući utjecaj poetike francuske umjetničke škole (eksperimentalnog umjetničkog laboratorija) Oulipo, kojoj su, među ostalim, pripadali i književnik Italo Calvino te slikar Marcel Duchamp. Time je ova ekonomistica i statističarka po svome inicijalnom znanstvenom opredjeljenju ostvarila značajan učinak i utjecaj na različite razine društvenoga života u nacionalnim, ali i izvannacionalnim okvirima, što potvrđuje i uspostavljena znanstvena (književnoteorijska) recepcija njezinih tekstova, možda ponajbolje ovjerena riječima Dubravke Oraić Tolić u pogovoru romanu Vilijun: »Jasna Horvat ne piše samo pojedine romane i knjige, nego istodobno gradi cjeloviti opus u kojemu će svaki roman, svaka knjiga u spojevima znanosti, estetike i mistike zauzeti posve određeni, idejom ispunjeni prostor, a svaka ideja u cjelini opusa utjeloviti se u vrijeme pisanja i stopiti s prostorom pojedinih djela i ideja u zaigrani, znanošću i umjetnošću protkani opus magnum horvatianum«.

Princ Eugen od Savoje i Pijemonta u toj je opusnoj mreži Jasne Horvat svoj književni život započeo u jednoj od petnaest priča romana Bizarij (2009), posvećenog dvije tisuće godina dugoj povijesti grada Osijeka. Riječ je o priči Zaključne veze sestrične princa Eugena od Savoje i Pijemonta ispisane ograničenjem zaključnih veznika (dakle, stoga i zato) a prenesene u sjećanjima prinčeve bezimene sestrične. Nakon te književne epizode Savojski se nakratko pojavio u zapisima s Horvatičinih putovanja zabilježenih u Antiatlasu (2014), pa onda u romanu Atanor (2017) kao kemijski element sumpor (S), u poemi Ars Eugenium objavljenoj u publikaciji Ars Andizetum (2018), a potom i kao samostalni tekst u publikaciji Ars Eugenium – notni zapisi (2019., suautorstvo sa skladateljem Lukom Gotovcem) koja je poemu Jasne Horvat izvela iz granica teksta u performativne i druge umjetnosti.

Izvanknjiževna osječka stvarnost deset godina poslije prvoga književnog bavljenja Eugenom Savojskim Jasni je Horvat povodom za novo zaokupljanje Savojskim – graditeljem osječke Tvrđe. Obnavljanje osječke Tvrđe većinskim sredstvima Europske unije uvjetovalo je strateško – tektonsko – premještanje Savojskoga u konceptualnu mrežu Jasne Horvat. Taj se poticaj čita u poemi Ars Eugenium objavljenoj 2018. godine, potom u njezinu uglazbljivanju i višestrukim izvedbama 2019. godine te naposljetku i u objavljivanju romana OSvojski. Obnavljanje osječke Tvrđe gesta je kojom se Europa vraća Osijeku i Tvrđi, što ju je tri stotine godina prije podizao upravo Savojski, koga povjesnica pamti ne samo kao europskoga vojnog stratega i ratnika nego i kao inicijatora važnih urbanističkih i arhitektonskih zahvata na prostoru nekadašnje Habsburške Monarhije. Takva su zbivanja potaknula izmještanje Eugena Savojskog iz uloge sporednog junaka (Bizarij, Antiatlas, Atanor) i postavila ga u središte romana OSvojski u kojem diktira pravila igre, čime se premetnuo u Osjetnika OSvojskoga. Jer osvajanje je, kako svjedoče historiografski zapisi, bilo pravom prirodom toga izobraženog vojskovođe – matematičara i ljubitelja umjetnosti – iz sporedne linije kuće Savoja, podrijetlom Talijana, a odgojem Francuza, koji je svoj vojnički i ratnički genij darovao vladarskoj kući Habsburga pod devizom »Austrija iznad svega«. Osvajač Eugen Savojski (1663–1736) danas se drži jednim od najvećih svjetskih vojskovođa. Upravo je on »presudio« Osmanlijama u Europi pobjedama kod Beča, Sente, Petrovaradina i Beograda, proslavio se u borbi protiv Francuza u Pijemontu i u Španjolskom nasljednom ratu, te na kraju postavio klasične uzore europskoj strategiji ratovanja. U novi pripovjedni tekst Jasne Horvat Savojski nije umarširao vojničkim korakom usmjerenim takvim pobjedama i osvajanjima, nego kao homo ludens čije se pobjede i osvajanja sele u prostor igre. Njegova bojna polja, a time i zadana ograničenja, sada su kartaška igra pike, šah i igraće kocke. Posvećujući Savojskoga tim kombinatoričkim i strateškim igrama, Jasna Horvat modelira OSvojskog, strukturirajući novu mrežu unutar svoga opusa, sadržajno posvećenu ne samo Eugenu Savojskom nego i Osijeku te manje poznatim dijelovima povijesti grada koji je OS njezine biografije. Da je tomu tako posvjedočuje i igra grafostilističkim jedinicama od kojih je sastavljeno njegovo novo ime –OSvojski: grafem O prvo je slovo u imenu grada Osijeka, a udružen s grafemom S, koji predstavlja inicijal njegove dinastičke pripadnosti Savojski (također impliciranu drugom sastavnicom imena S(a)vojski), ponovno oblikuje kraticu OS kao prepoznatljivu oznaku za Osijek. Kao oznaku za geografski i duhovni prostor na kojem se postaje SvOj. Jasna Horvat Savojskom/Osvojskom dodjeljuje ulogu pripovjedača koji, doslovce, otvarajući karte dnevnički ispovijeda priču o Osijeku i sebi – svom životu i odlukama koje se prispodobljuju s taktičkim potezima figura po šahovskoj ploči, ali i s hazarderskim bacanjem igraćih kocki. Stoga očekivano, u skladu sa zadanim (oulipovskim) ograničenjem, tekst organizira u strukturu koja se raslojava prema brojevima na kojima počivaju navedene igre: u osam glavnih poglavlja i njihovih osam uvodnika organizira igraću ploču romana OSvojski. Na igraćoj ploči romana nalaze se 32 potpoglavlja – koliko je linija i redova na šahovskoj ploči, ali i koliko je karata u špilu općepopularnih mađarica te svijetlih i tamnih polja na šahovskoj ploči. OSvojski sadrži ukupno 42 tekstovne cjeline, zajedno s uvodnim i zaključnim poglavljem te uvodnicima pojedinim poglavljima (32 + 8 + 2) – koliko je ukupno točaka na dvjema igraćim kockama (21 + 21). Karte (poglavlja) koje OSvojski pričajući otvara imenuju se rijekama koje navodnjavaju njegovu biografiju (Drava, Dunav, Sava, Tisa), gradskim vratima osječke Tvrđe (Esekerska, Carska, Vodena, Nova), okusima koje upoznaje u Osijeku (kruh, vino, knedle, kava), ratnicima (skakači) na osječkom i slavonskom prostoru (Ludwig Badenski, Maksimilijan II. Emanuel, Maximilian von Petrasch, Alexandre Bonneval), lovcima (dečki) i uzorima (Eugen Mauricije, Karlo Borgomanero, John Churchill Marlborough, Johann Lucas von Hildebrandt), ključnim ženama (kraljice/dame) njegova života (Gospa Snježna, Lijepa Lori, Olimpia, Lady Montague), kraljevima kojima je služio (Luj XIV., Leopold I., Josip I., Karlo VI.) i asovima budućnosti koje nam je ostavio u nasljeđe (gradovima utvrdama, knjigama, umjetninama i filozofskoj strategiji igranja).

Iz te je usložnjene igre, ponovno očeki­vano kada je riječ o Horvatičinim romanima, izrastao i vizualno atraktivan tekst premrežen kartama, ali i crvenim i crnim kvadratnim poljima. Romanska crveno-crna šahovnica na denotativnoj razini simulira šahovsku ploču, ali su njezina polja simbolički zasićena i usmjerena s jedne strane sastavnicama hrvatskoga kulturnog identiteta poput šahovnice i uglate glagoljice kao kontekstualizirajućim stalnicama opusa Jasne Horvat, a s druge samom Eugenu Savojskom i dijelovima njegova životopisa. Vizualnoj atraktivnosti pridonose i igraće karte koje otvaraju poglavlja i potpoglavlja te drugi slikovni materijali. Horvatijanski se i ovaj put od čitatelja iziskuje intelektualna dosjetljivost u gonetanju te čitatelj dobiva ulogu ključnog igrača i svoju uobičajenu pasivnu ulogu zamjenjuje aktivnom. Kodovi brzog odgovora pridonose komunikativnosti teksta, ali i širenju recipijentske mreže te raznovrsnosti načina čitanja teksta. Riječ je o multimedijskim zapisima čije se kriptirane slike nalaze u romanu, a očitavaju se putem pametnog telefona. Kodovi brzog odgovora u Horvatičinu su poetiku uglavljeni još od Vilijuna (2016) – prvoga »pametnog« romana u hrvatskoj književnosti čiji se tekstovi romana mogu čitati i uhom. Sve to govori kako Jasna Horvat svoje teme ne prepušta slučaju (ona ih je i odabrala da druge zaljubljuje u njih), nego im se misionarski posvećuje i nakon što su ukoričene, mobilizira svoja ekonomska znanja na prostoru kulture kako bi ih provjerila i u području društvenih znanosti. Poštujući zakonitosti kružne kreativnosti kao temeljnog principa kreativne industrije, čijim je najpoznatijim popularizatorom u nacionalnim okvirima kao utemeljiteljica Andizeta – Instituta za znanstvena i umjetnička istraživanja u kreativnoj industriji te popularizacijskoga simpozija Kreativna riznica, ona iz svojih romana izvodi junake i prepušta ih drugim medijima, uglavljujući ih ujedno u različite sektore kreativne industrije (izvedbene umjetnosti, audiovizualne umjetnosti, dizajn, primijenjene umjetnosti, glazba, novi mediji, arhitektura i sl.). Tako se to već dogodilo s glagoljicom, koja se iz romana Az preselila u murale-meandre Ekonomskoga fakulteta u Osijeku, oblikujući jedinstven galerijski prostor posvećen tom hrvatskom baštinskom pismu, tako je bilo i s Markom Polom, koji je iz Vilijuna ukoračio u happening u režiji Roberta Raponje, pa onda u videouradak na kraju nagrađen nagradom Ful kulturno za najbolje brendiran kulturni događaj 2017. godine, a tako je i s Eugenom Savojskim/Osvojskim, koji je 2019. godine osvojio nagradu Josipa i Ivana Kozarca kao roman godine. Život Eugena Savojskog opjevan u poemi Ars Eugenium putem koda brzog odgovora sastavnim je dijelom i romana OSvojski te je time Jasna Horvat pokazala kako se multimedijski povezuju tematske srodnosti ostvarene u različitim izražajnim poljima. Savojski u OSvojskom (kreativno) kruži u scenskoj igri s pjevanjem i nazdravljanjem, ponovno u režiji Roberta Raponje, izvedbi studenta glume Filipa Severa i studenta glazbe Luke Gotovca – ujedno i skladatelja glazbe. A onda su se Gotovčevi notni zapisi združili s Horvatičinom poemom Ars Eugenium i uvodnim riječima Josipe Mijoč koje su zapravo projektna studija u kojoj se razrađuju smjernice za kulturno brendiranje grada Osijeka. Da je riječ o projektu kojim je okupljen veći broj dionika potvrđuje i činjenica da se Ars Eugenium može pronaći na mrežnoj stranici Instituta Andizet, a mogućnost slobodnog preuzimanja te publikacije upućuje na želju dionika tog projekta da svoje ideje i kreativne napore daruju budućim strategijama kulturnog brendiranja grada Osijeka.

Ući u svijet multikodnoga književnoga teksta Jasne Horvat znači iznova svjedočiti majstorskoj polifoniji te multimedijske hrvatske umjetnice. Književni rad Jasne Horvat odlikuje pluralizam postmodernističkih strategija poput intertekstualnosti, intermedijalnosti, citatnosti, autoreferencijalnosti i metatekstualnosti umrežen u književnokritički i teorijski potvrđen te vlastitim Manifestom aksiomatske književnosti (2014) ovjeren autorski – opusni – univerzum ars horvatiana magna, kako ga je definirala već spomenuta D. Oraić Tolić. Usložnjen i razgranat, uglavljen u model teorije sustava izrastao iz autoričinih književnoprojektnih laboratorijskih zadatka s izvorištem u različitim znanostima, vlastiti je opus Jasni Horvat postao temeljnim izvorom inspiracije. Primjenom spomenutih postmodernističkih strategija i tema uposlenih u proizvodnji eksperimentalnih romana proizvela je tako književne tekstove koji su istodobno leksikoni, studije, igračke i pametne knjige.

Budući pametne, knjige Jasne Horvat nadrastaju same sebe, a vlastitim nadrastanjem permutiraju pokazane i primijenjene strategije te tako Osvajaju prostor kulture.