Hrvatski iseljenici u Siriji nakon Drugoga svjetskog rata

Sažetak

Nakon Drugoga svjetskog rata dio je hrvatskih izbjeglica iz Italije transportiran u Siriju. Arapskim su zemljama bili potrebni iskusni časnici za nadolazeći rat s Izraelom. Doseljeni Hrvati bili su instruktori tek formirane sirijske vojske, ali i borci u Arapsko-izraelskom ratu. Nakon završetka sukoba veći dio doseljenika napušta zemlju, dok malobrojni ostaju i osnivaju Društvo Hrvata Damas. Većina doseljenika bili su Hrvati islamske vjere, ali je među njima bio znatan broj katolika. Najznačajniji pojedinci te zajednice bili su Hasan Čustović, Husnija Hrustanović, Ibrahim Pirić-Pjanić, Mato Dukovac te Džafer-beg Kulenović, koji je bio najistaknutija politička figura među tamošnjim Hrvatima. Društvo je pokrenulo svoj mjesečnik Hrvatska volja, u kojem su pratili zbivanja iz domovine, ali i u cijelom islamskom svijetu. Kulenovićevom smrću zajednica gubi politički značaj u hrvatskim emigrantskim krugovima. Pedesetih godina dolazi do daljnjeg iseljavanja, što je dodatno oslabilo zajednicu čije organizirano djelovanje zamire. U Siriji su ostali pojedinci čiji su potomci danas u potpunosti arabizirani.

Ključne riječi: Hrvati, Sirija, iseljeništvo, izbjeglice, Arapsko-izraelski rat

Ostatci hrvatskog izbjegličkog logora Fermo u svibnju 2018. (foto Ivo Mišur)

Uvod

Nakon Drugoga svjetskog rata tisuće civila zbrinuto je u izbjegličkim kampovima diljem Europe. O njima se brinula organizacija International Refugee Organization (IRO). Najveći hrvatski izbjeglički logor nalazio se u talijanskom Fermu. Hrvati su tamo stigli u kolovozu 1945. godine. Smještaj u logorima nije bio trajno rješenje pa je IRO tražio zemlje koje bi prihvatile izbjeglice. U članku »Syria wants moslem nazis«, The Palestine Post, piše 18. 4. 1947. da su sirijske vlasti već u travnju 1947. izrazile volju za prihvatom osam tisuća jugoslavenskih muslimana koji se nalaze u izbjegličkim logorima u Italiji. Jugoslavenska ambasada je 23. svibnja tražila da se ne dopusti doseljavanje njenih državljana iz izbjegličkih logora. Sirijski je ministar dao garanciju da do useljavanja neće doći. Obećanje je prekršeno 5. kolovoza 1947., kada je sirijska vlada službeno otvorila vrata jugoslavenskim izbjeglicama. Ambasador je uložio službeni protest u ime Jugoslavije.

Završetak rata označio je velike političke promjene u skladu s Teheranskom konferencijom. Na Bliskom istoku formiraju se nove države. Židovi proglašavaju neovisnost svoje države Izrael 14. svibnja 1948. Sukob s Arapima počeo je već u jesen 1947. godine. Arapska Republika Sirija je de iure nezavisnost stekla 24. listopada 1945., a de facto 17. travnja 1946. Sirijska vojska pripremala se za buduće vojne operacije sa židovskim naseljenicima. Jedan od glavnih problema bilo je neiskustvo i nedostatak obrazovanoga časničkoga kadra. Plan je bio taj nedostatak nadomjestiti vrbovanjem već prekaljenih vojnika iz Jugoslavije i Albanije muslimanske vjere koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu.

U ožujku 1948. godine u izbjegličke logore dolaze predstavnici zemalja Arapske lige kako bi vrbovali muškarce između dvadeset dvije i trideset dvije godine za vojnu službu. Nudili su financiranje puta do arapskih zemalja i financijsko zbrinjavanje obitelji u zamjenu za služenje u državnoj vojsci najmanje jednu godinu. U novinama je kao vlasnik naveden Mohammed El-Huseyli. Riječ je o jeruzalemskom muftiji kojem je puno ime bilo Mohammed Amin El-Huseini. Ponuda je bila primamljiva s obzirom na teške uvjete u kojima su se izbjeglice nalazile u logorima.

Doseljavanje u Siriju
i Arapsko-izraelski rat

Prvi brod s dvjestotinjak jugoslavenskih izbjeglica islamske vjere pristao je u Bejrut u travnju 1948. godine. The Palestine Post 9. 4. 1948. piše da im je dolazak sponzorirala Arapska vojska oslobođenja koja ih je regrutirala. Iste godine u studenom Egipat prima sto trideset pet muslimana iz Jugoslavije i Albanije koje je IRO klasificirao kao ratne zločince. Za njih je intervenirao egipatski princ Amr Ibrahim, a putovanje su financirale gradske vlasti Kaira. S njima su dovedene i njihove obitelji. Iako se ta grupa ne spominje u daljnjim izvještajima, zasigurno je regrutirana u Arapsko-izraelskom ratu. Mjesec dana poslije pedeset sedam muslimana također označeni kao zločinci od IRO-a putuje u Amman, tadašnju Transjordaniju. Do početka veljače 1949. još je sto pet muslimana doputovalo u Siriju.

Mato Dukovac, instruktor sirijskih zračnih snaga

Veliku ulogu u transferu izbjeglica imao je Veliki jeruzalemski muftija Mohamed El-Husseini, koji je kontakte s hrvatskim i bosanskohercegovačkim muslimanima ostvario još 1930-ih godina. El-Husseini se za transport koristio svojom agencijom Orient Press. Nakon dolaska Hrvati i Bošnjaci su regrutirani u Vojsci Svetog rata (Jaysh al-Jihad al-Muqaddas), koju je predvodio El-Husseinijev nećak Abd al-Qadir Husseini.

Nakon početka Arapsko-izraelskog rata 1948. godine sirijske vlasti ubrzavaju proces dobivanja viza za Hrvate. Glavni razlog primanja velikog broja izbjeglica bilo je vojno iskustvo koje su imali. Izbjeglice su bile najprije smještene u džamiji sultana Selima. Nakon dolaska uveden je vojni režim života. Među nekoliko stotina pridošlica bilo je petnaest časnika.

Izvještaji CIA-e koji su deklasificirani prije desetak godina kao vojnog predstavnika hrvatskih izbjeglica u Siriji navode Ahmed-bega Cerića. Spominje se i Šefkija Muftić iz Tuzle, koji je na cesti za Tripoli 10 km od Bejruta trenirao četiristo ljudi za vojsku velikog muftije (Vojska Svetog rata). Muftić je imao veze u sirijskom Ministarstvu unutarnjih poslova kojima se koristio za ubrzano dobivanje viza za izbjeglice. Dobio je čin potpukovnika. Nakon rata odselio se u Libanon, gdje je radio u kontraobavještajnoj službi.

Hrvati i Bošnjaci su se borili u tek formiranoj regularnoj sirijskoj vojsci, Vojsci spasa, te u Arapskoj vojsci oslobođenja pod zapovjedništvom Fawzija Qawukjia. Hrvati koji su bili dio Arapske vojske oslobođenja bili su smješteni u Quatani u četiri bataljuna – 1. Yarmuk, 2. Yarmuk, Hittin i Ajnaddin. U Vojsci spasa bili su izbjeglice koji su se doselili u Jordan, tadašnju Transjordaniju. Zapovjednik oko sto pedeset jugoslavenskih izbjeglica u Vojsci spasa bio je Fuad Šefkobegović. U Siriju nisu došli samo Hrvati islamske vjere nego i katolici. Mato Dukovac bio je uz još četvoricu Hrvata prvi instruktor zračnih snaga sirijske vojske. Poslije se odselio u Kanadu, gdje je i umro.

U sirijskoj su vojsci do visokih činova došli Muharem Barjaktarević i Elez Dervišević, koji su pokopani na vojnom šehitskom groblju. Imena koja se još spominju su: Sead Zupčević, Elez Dervišević, Asim Baraković, Hasan Ćustović, Safet Ferizović, Ramo Kovačević, Mujo Avdović, Sabit Podrug (poginuo). Muhamed Bajraktarović je dobio čin te postao potpukovnik.

Arapi su cijenili izbjeglice iz Jugoslavije kao poljoprivredne stručnjake. Tako Palestine Post 18. 3. 1948. piše da je irački ministar Sayid Mumtaz el-Umar u svibnju 1948. godine u američko-britanskoj okupacijskoj zoni tražio dvije i pol tisuće jugoslavenskih muslimana radi naseljavanja na plodnoj zemlji na sjeveru Iraka.

Zanimljivost je da je grupa hrvatskih časnika koja se 1947. godine doselila u Argentinu ponudila da sudjeluje u ratu kao dio argentinskoga kontingenta koji bi bio dio međunarodne palestinske vojske, stoji u izvještaju CIA-e. Novinar izvještava da je argentinska vlada ponudu prihvatila.

Društvo Hrvata Damas

Nakon Arapsko-izraelskog rata Alija Šuljak je uz pomoć Bratovštine sv. Jeronima počeo organizirani transfer Hrvata iz Sirije u Argentinu. Tko se nije mogao domoći Južne Amerike odlazi u odlazi Južnu Afriku, Jordan, Irak, Saudijsku Arabiju i Tursku.

Preostali Hrvati osnovali su Društvo Hrvata u Siriji Damas, koje se sastojalo od pedesetak osoba. Društvo je pokrenulo mjesečnik Hrvatska volja: glasilo Hrvata na Orientu, koji je izlazio od listopada 1949. do svibnja 1952. u Damasku. Na naslovnoj stranici svakog broja stajalo je geslo društva: Svaki je svjestan i savjestan Hrvat dužan raditi za ponovnu uspostavu hrvatske države, zatomljujući sve svoje osobne, skupinske i stranačke interese. Svake nedjelje na Radio Damasku bila je jednosatna emisija na hrvatskom jeziku koju je vodio Hasan Čustović. Da su tamošnji Hrvati bili u dobrim odnosima s damašćanskom radiostanicom svjedoči podatak da je službena adresa hrvatskih novina Hrvatska volja bila na adresi radiostanice na ime Hassana Racheda.

Osim Hrvatske volje među Hrvatima u Siriji čitali su se Hrvatska i Hrvatski karitas, koji su izlazili u Buenos Airesu, te Danica iz Chicaga. Hrvati su druženja organizirali u tekiji sultana Selima u Damasku. Opis skupštine održane 21. listopada 1949. nalazi se u mjesečniku. Skupštine su počinjali izvođenjem hrvatske himne, nakon čega bi se održalo nekoliko domoljubnih govora. Neformalno druženje nastavljalo se uz pjevanje bosanskih sevdalinki i drugih hrvatskih pjesama.

Društvo Hrvata u Siriji 1951. godine
(u prvom planu Husnija Hrustanović, u sredini, s brkovima, sjedi Ibrahim Pirić-Pjanić /moguće/)

Istaknuti predstavnici društva bili su Džafer-beg Kulenović, bivši doglavnik NDH te predsjednik vlade u egzilu, Ibrahim Pirić-Pjanić, časnik, Hasan Čustović (predsjednik društva i urednik glasila) te Husnija Hrustanović, novinar i književnik.

Na Sveislamskom kongresu u Karachiju 1949. godine sirijski predstavnik dr. Omer baha Emiri-beg pročitao je memorandum koji su sastavili i potpisali svi važniji bosanskohercegovački muslimani u Siriji koji su se tada izjasnili kao Hrvati. U tekstu se htjela skrenuti pozornost muslimana na antiislamski karakter jugoslavenske vlasti.

Mi upravljamo naše molbe Motamar-el-Alam-e-Islam (Sveislamskom kongresu) a po njemu cijelom islamskom svijetu da upozna vrlo opasan položaj u kojem su Hrvati muslimani, kako smo to eto naprijed opisali. Osobito molimo svu islamsku braću, da podupru zahtjeve i potrebe milijuna svoje vjerske braće, da bi napokon i oni dobili punu vjersku slobodu. Isto tako molimo, da ih poduprete u njihovu vapaju za slobodnom hrvatskom državom, jer je država jedino jamstvo za svaki budući život, a osobito u Hrvatskoj. A kada jednom dobijemo s pomoću Velikog Alaha svoju nezavisnu državu Hrvatsku mi ćemo biti sposobni ne samo održati tu najveću skupinu muslimana u Europi, nego ćemo, kao i u prošlosti, biti najbolji tumači i veza između bratskih naroda i srca Europe.

Proslava u Društvu Hrvata u Siriji 1951. godine (izvor Hrvatska volja). U prvom planu Marijana Hrustanović

Proslava u Društvu Hrvata u Siriji 1951. godine (izvor Hrvatska volja). Na čelu stola Husnija Hrustanović s kćeri Đulsom

Na kongresu 1951. godine ponovno je skrenuta pozornost na problematiku muslimana iz Jugoslavije koji su Hrvatsku nazvali zapadnim predziđem islama. U svibnju 1951. godine u Damask dolazi muftija El-Husseini kako bi prisustvovao sjednicama Arapske lige. Posjetio je dvojicu najuglednijih muslimana iz Jugoslavije. Iako novinar ne navodi o kome je riječ, vrlo vjerojatno je jedan od njih Džafer-beg Kulenović. Komentirao je mogućnost ponovne uspostave hrvatske države: Kad dođe za to vrijeme islamski će svijet znati učiniti što bude potrebno i moguće piše Hrvatska volja u srpnju 1951. godine.

CIA je od svojih agenata dobivala informacije da je El-Husseini nastavio održavati veze s jugoslavenskim muslimanima te se u studenom 1953. u Libanonu susreo s predstavnicima Shawkatom (Šefkija) Muftićem i Asafom Karajevićem. U izvještaju iz 1951. piše da se Ante Pavelić u listopadu iste godine povjerio najbližim suradnicima kako El-Husseini lobira za priznavanjem hrvatske vlade u egzilu kod arapskih zemalja. Upravo 1951. godine imenovan je za predsjednika te vlade Džafer-beg Kulenović, koji je tada živio u Siriji. Sirijski Hrvati su došli u ideološki sukob s Društvom bosansko-hercegovačkih i sandžačkih Hrvata sa sjedištem u Londonu.

Svakodnevni život u Siriji

Iz intervjua koje sam 2018. godine vodio s Đulsom Hrustanović i Fadilom Harambašić Talić saznajemo detalje svakodnevice Hrvata u Siriji.

Husnija Hrustanović je bio novinar i pjesnik. Iz Ferma je s kćeri Đulsom i suprugom Marijanom rođ. Hoffman iz Brinja doplovio u Bejrut. Ondje je planirao dovršiti studij prava započet u Zagrebu. Ubrzo se preselio u susjednu Siriju. Bio je aktivan u društvu Hrvata, a surađivao je u Hrvatskoj volji pišući pjesme i govore. Radio je administrativne poslove u uredu u zdravstvu, dok mu je supruga radila u obližnjem laboratoriju Louis Pasteur. Damask je već tada bio dijelom europeiziran pa se kršćanke nisu morale pokrivati. Husnija je nakon vjenčanja ostao musliman, a Marijana katolkinja. Zajedno su posjećivali mnoge džamije i crkve.

Husnija Hrustanović, hrvatski književnik koji je djelovao u Siriji

Njihova kći Đulsa školovala se kod sestara franjevki u kvartu Salhiye u Damasku koju su pohađala djeca diplomata i bogatijih Arapa. Đulsa Hrustanović se sjeća da se u školi govorio samo francuski, na ulici arapski, a kod kuće hrvatski. Ona je bila dijete tijekom boravka u Siriji te je dane provodila u igri s vršnjacima. Sjeća se dječaka Hameta koji je bio iz miješanoga palestinsko-bosanskog braka. Hrustanovići su slobodno vrijeme provodili u večernjim šetnjama na obalama rijeke Barade koja protječe kroz sam Damask.

Fadila Talić rođena Harambašić i njena obitelj jedini su zabilježeni primjer dolaska u Siriju nakon završetka Arapsko-izraelskog rata. Njena majka je s troje djece došla potkraj 1956. godine. Fadila je imala šesnaest godina. Dva mjeseca nakon dolaska udala se za Fadila Talića. Njihov brak dogovorili su roditelji jer nisu htjeli da im se djeca vjenčaju s Arapima.

Džamija Tekkiye u Damasku koju je izgradio sultan Selim, gdje su održavane skupštine Društva Hrvata

Fadilin otac Šerif Harambašić se 1947. godine nalazio u izbjegličkom logoru u Italiji. Njegova obitelj ostala je u Jugoslaviji. Harambašić je bio predstavnik 174 izbjeglice kojima je tražio državu koja će im dati azil. Jugoslavija je 1947. godine izradila popise svojih državljana koji su se nalazili u Italiji te zatražila njihovo izručenje. Ta vijest je Harambašića zatekla u Napulju. Brodom je preko Marseillea došao u Aleksandriju u Egiptu. Iz izvještaja CIA-e od 16. rujna 1947. vidljivo je da je tranzitnu egipatsku vizu Haramabašiću i nekolicini drugih osigurao Kamil Avdić, student s Al-Azhara. Harambašić se u Aleksandriji sastao sa sirijskim predsjednikom Shukrijem Al Quwatlijem. On je obećao prihvat izbjeglica uz uvjet da vojno sposobni ratuju u sirijskoj vojsci u ratu s Izraelom. Harambašić je to faksom javio u logor u Italiji. Dio vojno sposobnih je nakon pristajanja u Bejrutu pobjegao jer nije htio pristupiti vojsci. Šerif Harambašić se dolaskom u Siriju uključio u rad hrvatskih iseljeničkih listova. On sam nije ratovao. Pisao je članke za hrvatske iseljeničke listove u potpunoj tajnosti, kasno navečer tipkajući na pisaćem stroju. Članke je slao iz jednog restorana u Bejrutu, kamo bi odlazio jednom mjesečno. Jugoslavenske su vlasti pratile aktivnosti doseljenika iz novootvorenoga veleposlanstva u Damasku. Jedan portir, po nacionalnosti Albanac, koji je radio u jugoslavenskom veleposlanstvu javio je Šerifu da ga se nadzire. Harambašić je iz opreza uništio svoju putovnicu NDH te je pomno krio svoju adresu stanovanja. Ondje je i primao poštu. Šerif Harambašić je u Siriji radio kao računovođa na željezničkoj stanici na Kadamu. Kad je poslije otišao u mirovinu radio je isti posao kod privatnika. Znao je engleski i talijanski jezik te arapsko pismo, koje je učio na islamskom vjeronauku u djetinjstvu.

Njegova supruga s djecom je 1950-ih pokušala legalnim putem doći u Siriju apliciranjem zahtjeva za iseljavanjem. Zahtjev je međutim odbijen. Službene vlasti su tih godina odobravale vrlo malo zahtjeva. Jedan je njihov rođak bio general u JNA pa su Harambašići iskoristili tu vezu tako da im je novi zahtjev za iseljavanjem odobren. Uvjet je bio da se odreknu imovine koju su imali u SFRJ. Šerif je prije odlaska opunomoćio suprugu za upravljanje imovinom. Šerifova supruga se odrekla imovine u korist rođaka te dobila odobrenje za iseljenjem. Na Dan Republike 29. studenog 1956. ukrcali su se na vlak u Beogradu koji ih je preko Đevđelije i Istanbula odveo do Alepa u Siriji.

Otac Fadilina supruga bio je Jusuf Talić iz Sanskog Mosta. Prije rata je bio imućan, vlasnik trgovine obuće te je imao kuće i zemlje u rodnom gradu. Za vrijeme rata odbio je financijski pomagati partizane, što je u ono vrijeme bio zločin koji se kažnjavao smrću pa je zbog toga dolaskom partizana u grad pobjegao u Zagreb. Padom NDH s obitelji, suprugom Zlatkom, djecom Zinetom, Fadilom i Fuadom, bježi vlakom u Austriju. Najstariji sin Muhamed, koji je za vrijeme rata studirao medicinu u Zagrebu, strijeljan je nakon dolaska partizana. Talić se u Siriji predstavljao kao Hrvat, kao i Šerif Harambašić. Talići nisu morali raditi u Siriji jer su uspjeli prošvercati dio svoga prijeratnog zlata u novu domovinu. Njihova djeca nisu išla u javnu školu, nego ih je podučavao jedan Austrijanac, inženjer elektrotehnike (prezime Brivshnajder). Fadil Talić je uz poduku uspio u Njemačkoj položiti ispite za inženjera elektrotehnike. Bio je tehnički direktor tekstilne tvornice Debz, ugledne tvrtke koja je radila i za predsjednika Sirije Hafiza Assada. Poslije toga je pokrenuo privatni elektronički biznis u koji je investirao tada već bivši ministar u sirijskoj vladi Moffak Assas.

Fadilov brat Fuad Talić radio je kao pomoćnik kod jednog stomatologa u Damasku. Jednom ga je zapazio stomatolog iz Saudijske Arabije koji je radio za kraljevsku obitelj te ga pozvao da radi kod njega. Taj posao je za cijelu obitelj Talić bio velik uspjeh. Fuad Talić je poslije završio stomatologiju, također u Njemačkoj. Imao je tri sina, od kojih su dvojica stomatolozi, a treći je kirurg. Oni i dalje žive u Rijadu u Saudijskoj Arabiji, gdje imaju svoju stomatološku ordinaciju. Fadila Harambašić Talić sjeća se Hasana Čustovića, koji je bio predsjednik Društva Hrvata u Siriji. Vidjela ga je samo jednom, ali sjeća se njegovih emisija na Radio Damasku koje su išle svake nedjelje te koje su svi sa zanimanjem pratili. Iako je došla nakon što je iseljavanje Hrvata iz Sirije u prekomorske zemlje već počelo, gospođa Fadila Harambašić Talić se sjeća inženjera kemije iz Hrvatske Andrijasa, koji je boravio u Siriji s obitelji, a poslije je otišao za Kanadu. U istu zemlju odselio se i inženjer Abrašević s obitelji. Fadila se još sjeća dr. Emira Zupčevića te Ejuba Džinića, koji je ostao u Siriji. Bračni par Talić se 2004. godine vratio u Bihać.

Mnogi Hrvati su svoje posljednje počivalište pronašli na sirijskom pijesku. Hrvati poginuli u Arapsko-izraelskom ratu 1948. godine pokopani su na groblju u Mukheyam Palastin (Palestinski kvart) u Damasku. Ondje je pokopan i Šerif Harambašić nakon što je umro u bolnici u Damasku. Šerifova supruga je pokopana na groblju u damašćanskom kvartu Midan baš kao i Jusuf i Zlatka Talić.

Tijekom 1950-ih godina dolazi do daljnjeg iseljavanja Hrvata iz Sirije, čime ionako malobrojna zajednica gubi na značenju. Književnik Husnija Hrustanović iselio se u Australiju 1957. godine, a 1956. umro je Džafer-beg Kulenović. Njegovo posljednje počivalište nalazi se u mezarima u ulici Baghdad Ave u Damasku u blizini sirijske Centralne banke. Ibrahim Pirić-Pjanić od 1970-ih živi u Njemačkoj. Hasan Čustović je do kraja života ostao živjeti u Damasku, gdje je umro 1982. godine.

Zaključak

Hrvati u Siriji bili su malobrojna zajednica nastala nakon Drugoga svjetskog rata. Arapske zemlje davale su azil ratnim veteranima s obiteljima iz izbjegličkih logora u Europi, posebice Italiji. Veliku ulogu u njihovu doseljavanju imao je veliki jeruzalemski muftija El-Husseini. Tek formirana sirijska vojska spremala se na rat s Izraelom te joj je nedostajalo iskusnih časnika. Uz muslimane iz Jugoslavije prihvaćali su i Albance. Doseljenici su bili instruktori, ali i borci u Arapsko-izraelskom ratu (1947–1949). Nakon završetka ratnog sukoba većina Hrvata odlazi iz Sirije. Malobrojni preostali 1949. godine osnivaju Društvo Hrvata u Siriji te izdaju mjesečnik Hrvatska volja, koji je izlazio do 1952. godine. Tijekom pedesetih godina daljnje iseljavanje slabi ionako malobrojnu zajednicu. Odlaskom Husnije Hrustanovića 1955. godine društvo gubi važnu intelektualnu uzdanicu koja je vodila mjesečnik, a smrću Džafer-bega Kulenovića političku važnost u emigrantskim krugovima. U Siriji su ostali rijetki, a njihovo organizirano djelovanje u potpunosti zamire. Potomci Hrvata koji su živjeli u Siriji danas žive u Libanonu, Saudijskoj Arabiji, Argentini, Turskoj, Njemačkoj, Kanadi, Bosni i Hercegovini itd.

Literatura

Bencetić Lidija, Prikaz pisanja lista Hrvatska volja: glasilo Hrvata na Orijentu (1949. – 1952.) Zbornik Hrvatska izvan domovine. Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2015.

CIA Reading room, https://www.cia.gov/library/

Čuvalo Ante, Hrvatska mala škola »sv. Josipa« – Album – Izbjeglički logor Fermo, CroLibertas, Chicago, Illinois, 2015.

Drantzman Seth, Ćulibrk Jovan, Strange bedfellows: The Bosnians and Yugoslav volunteers in the 1948. War in Israel/Palestine, Istorija 20. veka, 1/2009.

Hartoch Noam, A History of the Syrian Air Force 1947–1967. 2015.

Haider Diab Hassan, Ustaše i Titovi borci zajedno ratovali protiv Izraela, Večernji list, 23. XII. 2005. https://www.vecernji.hr/vijesti/ustase-i-titovi-borci-zajedno-ratovali-protiv-izraela-814093 (pristupano 20. 5. 2017)

Imamović Mustafa, Bošnjaci u emigraciji. Monografija bosanskih pogleda 1955–1967., Zurich, 1996.

Mišur, Ivo (2018). »Svjedočanstva hrvatskih i bosanskih izbjeglica u Siriji nakon Drugoga svjetskoga rata – Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća«. Portal Hrvatskog kulturnog vijeća pristupljeno 25. svibnja 2018.

Mišur, Ivo, »Hrvatska politička emigracija u Siriji«, Hrvatsko kulturno vijeće, www.hkv.hr 11. srpnja 2017. Pristupljeno 13. srpnja 2017.

Mišur, Ivo (2018). »Uloga političke emigracije iz NDH u događanjima na Bliskom istoku 1947–1964.«, Gračanički glasnik, časopis za kulturnu historiju, broj 46, godina XXIII, novembar, str. 49–60.

The Palestine Post

Životić Aleksandar, Politička emigracija iz Jugoslavije u Siriji 1947–1952., Tokovi istorije, god. 16, br. 3–4, 2008.

Prilog:

Pjesma Husnije Hrustanovića napisana u Damasku 1951. godine.

PROGNANIKOVA TUGA I ZVIJEZDE
NA ORIJENTU

Ne čuje se više glas mujezina,
minareti spokojno straže u noći.
Prošli su zadnji karavani,
Tek se čuje sevdah mladog beduina.

Noć je,
Zvijezde nad Orijentom
trepere sneno i šapću tople molitve.
Mušepci skrivaju tajne starog Damaska,
šedrvani žubore
u sjeni đulistana ...

Otvaram srce i ono plače.
Hvala, hvala Ti, ahbabu moj,
al’ tuga je bez doma svog biti;
sad ga u tuđini još volim jače.

Na čelu tvome sve je zapisano,
to je znak sudbe ---
sijedi Abdul-Aziz smireno zbori,
sjedeći na serdžadi,
u sumarku plavom.

Tuga i ja bdijemo i noći ove,
daleko od svega, što sam nekad volio
u mladosti svojoj.

Sagibam glavu na kamen
nekog prastarog spomenika,
sklapam umorne oči,
a najdraži san u tišini orijentalne noći
širi se oko mene
i vidim:
ponosnu Bosnu,
starodrevni Grič
i biser Jadrana plavog ...

Abdul-Aziz je odavna otišao uskim sokakom.
Riječi još drhte sijedog starca,
što liječi tugu i samoću
smirenjem i vjerom u Allaha.