Granice mogućega

Roman Nevena Vulića podsjeća čitatelje da u istom gradu živimo ne samo različite živote na različite načine nego često živimo toliko udaljeni jedni od drugih kao da smo na međusobno vrlo udaljenim galaksijama koje se ne dodiruju. I nema puno izgleda ni da će se to ikada dogoditi u dalekoj bu­dućnosti.

Dok pišem recenziju Vulićeva romana Nježna stvorenja, mediji javljaju da je svaki peti Hrvat siromašan. Bojim se, ako globalna epidemiološka korona kriza u kojoj smo se našli potraje, da će taj broj biti zasigurno drukčiji, ali ne na strani onih koji jedva prežive mjesec. Prognoze su vrlo umjereno optimistične, ali više je onih ekonomskih analitičara koji naginju pesimizmu i apokaliptičnim procjenama. Neki su to već odavno najavili, samo što život nadmašuje svaku prognozu kao što nadmašuje i maštu pisaca, umjetnika općenito.

Nježna stvorenja uglavnom nitko ništa ne pita, a dovedena su do točke kada se više ni domaća ni svjetska politička elita ne usuđuje govoriti o napretku, nego o oživljavanju gospodarstva i problemima u društvenoj komunikaciji. Vulićevi likovi u romanu uglavnom s periferije grada upravo su opisani na način da bi ih trebalo staviti na respirator i oživiti, jer su iz dana u dan zatvoreni u neke svoje matrice koje ponavljaju do u beskonačnost. Upravo čitajući knjigu spomenuta naslova i sadržaja, pomišljam na mudrace koji od čovjeka traže da u svakoj godini poduzme nešto što prije nikada nije, odnosno da mora izići iz kolotečine, odmaknuti se od navika koje postaju zamka i stvaraju od ljudskoga bića zatočenike. Pomišljam i na ono biblijsko upućeno Abrahamu kojem Gospod poručuje: »Idi, idi iz svoje zemlje«. S jedne strane svjetlo osviještenoga valja dalje svijetom pronositi, a s druge strane, ako se čovjek zadovolji s onim što je postigao, istodobno otvara put odumiranju, entropiji, hlađenju, nečemu neprirodnom. I evo nam već na početku nesporazuma, a žrtve su nježna stvorenja. Znanstvenici, osobito nutricionisti, učestalo osuđuju predebelu hrvatsku naciju, a nitko ne kaže kako je sve više blokiranih računa, ovrha, nezaposlenih i da se sigurno taj dio populacije ne hrani biftecima ni škampima na žaru. Nježna stvorenja, kako Vulićeva tako i ona bezimena oko nas, za koja znamo i ne znamo, svakim mjesecom traže u ljekarnama sve više tableta za smirenje dok se zaista na kraju ne smire, to jest ne ukoče.

Naravno da je u takvoj situaciji Neven Vulić vjerojatno našao poticaj da napiše ovaj roman. Izvor mu je u spoznaji da ljudsko biće mora, da bi preživjelo 21. stoljeće, naći u sebi neku oazu. I tako sagraditi za sebe u makar maloj unajmljenoj sobici ili stanu ili kućici prostor za vlastiti identitet. Ali, kao što to već jest u nama poznatoj hrvatskoj priči, u stanu ili kući vrlo često živi nekoliko generacija, kao i u autorovu romanu, koji su zbog neimaštine osuđeni jedni na druge. Ljubav tu nije baš uvijek primarna, nego je to ekonomska računica. Dijete od četrdeset i više godina, premda, recimo, ima sreću da radi, zna da bez staraca ne bi išlo. No kao što iščitavamo iz Vulićeva književnog djela, »obiteljski osuđenici« baš ne komuniciraju najbolje ili ne komuniciraju nikako. Pa djed razmišlja: »Unuke nema, sin radi. Snaha je upravo otišla na posao, bit će odsutna još neko vrijeme i u starcu se gnijezdi neka neprobavljiva težina«.

Osim takvih sustanara starac zna da s njima živi i podstanar, izmaknut od života, riječ je o nekoj vrsti bjegunca koji bi bio sretan samo kada bi mogao zaključati u ormar: »Stigao je s pokojom stvari u planinarskoj torbi, ovamo se nakon samotnih izlazaka kasno vraćao, oprezno poput uljeza koji nikog ne želi probuditi, tiho gurajući starinski ključ u ključaonicu ulaznih vrata. Zatim bi ih već spuštene kvake nježno zatvarao«.

Upravo te rečenice vjerno ocrtavaju ovaj roman atmosfere i krajnje otuđenosti likova od drugih bića i naposljetku od samih sebe. I kao u nekom američkom filmu koji se bavi ljudskom samoćom, promatramo toga istog podstanara kako sjedi sam na klupi u obližnjem parku i promatra ljude baš onako kako to znaju činiti klošari koji ne znaju kud bi sa sobom preko dana pa sjede u parku, malo drijemaju, glava im kljuca u nekom polusnu, malo promatraju ljude. I čini im se da svi imaju nekakav život, a oni nikakav. Čini im se, pa i podstanaru u Vulićevu romanu, da svi imaju nekoga tko ih čeka, a on nikoga. On kao da se svako jutro hrani odlomcima razgovora ukućana, nekom jače izgovorenom rečenicom koja doluta iz kuće ili susjedstva i probije se do njega, osluškuje zvukove riječi živih stvorenja, njihov smijeh, iznenadni povik, o nečemu se raspravlja, ali onaj koji sluša ne zna o čemu. On je promatrač, osluškivač glasova, a nije sudionik života. Pa autor u prostoru jedne nevelike kuće opisuje pravilno raspoređene osamljenosti. I to od starca koji se emotivno već od svih udaljio i ima samo sjećanje na unuku koja je gotovo preko noći od male djevojčice izrasla u studenticu. Snažan je dojam promašenosti i izgubljenosti među zidovima, pa i između bračnog para koji je vezan bračnim ugovorom koji je kratkotrajnu toplu vezu između dvaju bića pretvorio u dugogodišnje robovanje.

Neven Vulić želi nam poručiti da je naš svijet lišen pravde. I da više ne znamo kako preživjeti sa svojom i tuđom ironijom, cinizmom, sa sumnjom da godine koje dolaze neće biti bolje. Hoće li se dogoditi pobuna gubitnika, tko to zna.

Vrlo je dojmljiv dio romana koji govori o užasu koji mladić osjeća gledajući na internetu unakažena lica djevojaka i žena s kiselinom koja ih je spržila, unakazila, u svijetu u kojem se muškarci zbog takva suludoga, zločinačkog čina ne osuđuju, nego se to tretira kao neko običajno pravo luđaka na dvije noge. Pretežak je osjećaj stida normalnoga čovjeka koji promatra strašnu patnju tih nježnih, unakaženih stvorenja. Katkad tu je i golema frustracija nježnih stvorenja s osjećajem, oni drugi su uspjeli, a ja nisam. Oni su pametniji, jer su se obogatili, a ja nemam ni kune.

Vulić je majstor u opisima i detaljima osamljenosti likova, jer samoća zna biti vrlo analitična, pa takav čovjek zapaža detalje: mačka koji je iznenada zalutao na balkon, požutjeli trag vode u kadi s osjećajem sve je beskorisno. Začudno je koliko nježna stvorenja mogu podnijeti životne hladnoće, svjedočeći iz dana u dan mladosti koja samo tako nestaje, tu je i tijelo koje se mijenja, žena koja u godinama prestaje biti vidljiva i zanimljiva, ljubav valjda postoji, ali nježna stvorenja su ujedno i jako sumnjičava. I sve tako dok netko ne shvati da život nije proba, nije film gdje možeš neke scene ponavljati u nedogled, nego nešto za što ipak valja preuzeti odgovornost. Ne pristati na život u kazalištu sjena, tuđi sebi i drugima.

Nježna stvorenja su istodobno stvarna i nestvarna. Pornofilmovi zamjenjuju emocije, a osobito nema sretnog završetka neke veze kad se takav film preslika u stvarnosti u odnos mladića i djevojke. Intima bez intime. Ljubav ostaje enigma i izmiče u ledari krhkih stvorova. Vulić je u romanu pokazao antibuberovski stil života u kojem ne postoji ja-ti odnos, nego samo ja-ono koje ostavlja pustoš. No bez ljubavi u zimi otuđenja nježna stvorenja nemaju izgled preživjeti. Na kraju romana junak Nježnih stvorenja Nevena Vulića pogleda u ženu i pomisli: »Dobro je što plače. Znači da još uvijek nešto osjeća«.