Etnološke percepcije vojnikovanja i ratovanja na istoku Hrvatske

Etnološko-antropoloških istraživanja o vojnikovanju, ratovanju i razdoblju vezanom uz ratna događanja iz vremena Vojne krajine, Prvoga i Drugoga svjetskog rata u nas je bilo malo, osim maloga broja i sporadičnih kulturno-povijesnih zabilježbi i crtica vezanih uz vojnu povijest.

Razdoblje Vojne krajine, Civilne Hrvatske i Prvoga svjetskog rata

Za Šokca, Slavonca, Srijemca, Baranjca, borbe protiv Turaka podloga su do današnjih dana određenim narodnim običajima, igrama, pjesmama, legendama, dječjim brojalicama, što se generacijama prenosilo usmenom predajom. Jedan od simbola velike starine vinkovačkog mjesta Otok svakako je običaj kraljičara, kraljica – duhovski ophod kroz selo iz prošlosti, koji je posljednji put u živoj praksi u mjestu organiziran 1959. godine u kući Eve Silađi (1925–2016) u otočkom sokaku Vrdovu. Danas se običaj scenski izvodi na različitim smotrama folklora.

Gorjanske ljelje, Gorjani, 2019., snimila Ljubica Gligorević

Otočki kraljičari, Otok, 2015., snimila Ljubica Gligorević

Glavne sudionice običaja kraljičara su djevojke, svečano odjevene u narodno ruho, sa šeširima na glavama i sabljama u rukama, uz osobite pjesme upućene obiteljima koje obilaze i ritualni ples, pa se mislilo i prenosilo generacijama kako su na simbolički način tako nadmoćne »istjerivale Turke« iz ovih krajeva u vrijeme Vojne krajine. U živoj praksi isti običaj kraljica očuvao se do našega vremena u mjestu Gorjani u Đakovštini pod nazivom ljelje. Upisan je kao nematerijalno dobro na UNESCO-ovoj Reprezentativnoj listi nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. U Gorjanima je 2016. godine otvorena i spomen-soba Muzej ljelja.

Bračni par, supruga i Tomo Vuić, Apševci, vinkovački kraj, 1900.

Vojnu krajinu Šokci su nazivali Granicom, u kojoj su muškarci bili doživotno vojnici – Graničari. Redoviti vojni rok u raznim razdobljima trajao je i po 12 godina, a vojničke obveze muškarca trajale su sve do njegove 60-e godine života. Do tada je on morao imati svoj vojnički ormar u kojem su bile pohranjene njegove vojničke potrepštine: odijelo – mundir, cipele, puška, streljivo i drugo. U Slavonskoj vojnoj krajini uz obale Save uz nasip su sagrađeni čardaci za vojne straže. Kada bi straža primijetila nešto sumnjivo, davala bi znak upozorbe i uzbune paljenjem snopova slame, što su prihvaćali najbliži čardaci i širili dalje. Uza svu strogoću i vojnu disciplinu u režimu Vojne krajine više od 300 godina razvijala se narodna kultura. Stari Šokci nisu previše kritizirali Granicu, nego su se kao Graničari ponosili i smatrali boljima od Paora. I danas se rado i često pjeva pjesma Odavno smo Graničari stari, čuvali smo Granicu na Savi... Misli se da mladima u vrijeme Granice vojnikovanje nije bilo previše teško, budući da su služili blizu svoje kuće, a vojnim vlastima je značilo da obitelji budu zadovoljne, da imaju što više djece i da postoji ekonomska sigurnost. Zasigurno da je katkad ratno stanje ispraznilo kuće, gdje nije ostao ni jedan muški član obitelji. Tako su i nestrpljive djevojke zbog udaje pjevale:

Diko moja, šalji moljbenicu,
da ne čekam drugu godinicu.

Konačnim razvojačenjem Vojne krajine 1873. i ponovnim sjedinjenjem s Civilnom Hrvatskom 1881. godine u Vinkovcima su živjeli umirovljeni graničarski časnici, podrijetlom iz seljačkih obitelji. Oni su Granicu imali u lijepoj uspomeni, koja je po njima u zadnjim desetljećima vođena pošteno i patriotski, unatoč razvikanosti o batinama, germanizaciji i pretjeranoj strogosti. Novačenje se obavljalo po teritorijalnoj pripadnosti, pa su Šokci i Srijemci uzimani pretežito u 70. pješačku pukovniju zajedničke austrougarske vojske sa sjedištem u Nagyváradu na rumunjskoj granici. Ostali Šokci i Srijemci služili su u 28. pješačkoj pukovniji Hrvatsko-ugarskog domobranstva sa sjedištem u Osijeku.

Pitaje me, koje j’ dika vojske?
Domobranac, dvadesetiosme.

Neki su služili i kod drugih vojnih jedinica, konjaničkih ili topničkih. Vojni rok je u zajedničkoj austrougarskoj vojsci bio tri godine, a u domobranstvu dvije, jer je ono kao dio oružane sile Monarhije služilo za unutarnju obranu i potporu zajedničkoj austrougarskoj vojsci.

Nakon ukidanja Vojne krajine u vojsku se išlo s punoljetnošću, koja je nastupala s 24, a poslije s 21 godinu. Stoga je bio čest slučaj ženidbe prije vojništva. Više je razloga bilo zašto su se na selu rano ženili i udavali već sa 16 ili 17 godina: rano su fizički i psihički sazrijevali, trebalo je radne snage za kućne i poljske poslove, a već su završili i školovanje, pet godina pučke škole i dvije-tri godine opetovnice, dodatne naobrazbe u tjednu. Ako se momak nije oženio prije vojništva lako se probećario, pa možda i propio, a onda mu se bilo poslije teže oženiti. Po tadašnjim shvaćanjima djevojka je također dolazila u različite kušnje, ako se ne uda, pa lako dođe na loš glas, a poslije joj se teže udati. Ona je već s 20 godina smatrana starom curom. Mladež, koja je na selu rano stupala u brak, smirila se, navikavala na obiteljski život, djeca su ih dodatno povezivala, a riješeno je i pitanje radne snage u gospodarstvu, što je bio velik problem nakon raspada velikih kućnih zadruga.

Mali ratni svatovi, Ivankovo, vinkovački kraj, 1915.

Za muškarca iz sela velik je izazov bio otići u vojništvo u grad. Ondje je vidio i naučio puno novoga. Ako je bio nepismen, mogao se i opismeniti. Ali i doći u doticaj sa ženama nižega morala. Ako je bio oženjen, čeznutljivo se dopisivao sa svojom mladom ženom. Kod djevojaka i momaka, nakon dvije-tri godine, djevojka je rijetko kada dočekala momka nakon vojništva zbog različitih osobnih sumnji i nesigurnosti.

U Listovima iz soldatije – služenja vojne obveze potkraj 19. stoljeća u Trojednoj Kraljevini, koje je zapisao svećenik i jedan od preteča etnološke misli u nas Josip Lovretić (1865–1948), ispisane su zanimljive muško / ženske osobne ispovijedi i ljubavni osjećaji na razini pjesništva:

Fotografiranje uz vojnike u odorama iz Velikog rata i automobile bilo je osobito impresivno za Vinkovčane, djecu, ali i odrasle. Oko 1917/1918.

Pisano u Petrovaradinu 6. svibnja 1897.

Sa pozdravom M.B. ... Evo meni na um pade i ja uze pero sade, da napišem jedno pismo, što zajedno, draga nismo. Niti legnem, niti ustanem, dok za tobom ne uzdanem. Kad pomislim, kako smo živili, davno smo se, zlato, rastavili, veće prošla godinica. Koliko je od mene do tebe minuta, toliko te... Evo uze pero i papira, da ja tražim momu srcu mira! Perom pišem, al teško uzdišem, što ne ljubim više lice tvoje, pa u meni vene srce moje... Zlo je tebi, al meni i gorje, što ne ljubim sada lice tvoje. Kad se sitim tvoga bila lica i ti tvoji medeni usnica, oće mene da vata groznica. Volijo bi ope(t) s tobom leći, nego, lane, sve carsko imanje, volio bi te sada poljubiti, nego s dušom u raj pristupiti... Putuj, putuj, pismo moje, pa u ruke drage moje. Nek te draga moja čita i za moje zdravlje pita... Pozdravljam te stoput i zafaljujem ti, što si me dočekala i pogostila, jer se ja nisam ni nado. Želim ti ljubav vratiti, kad ti k meni dojdeš. Piši mi, kako ti je sad od božića. Meni je dosta krivo, što sam bez kuće... Oj ljubezna ljubo moja, i ljubim ti usta tvoja, kako vene srce moje, što ne ljubi lice tvoje... Ružmarin zeleni, moje srce uveni!. Venem, dušo, ko zelena trava, ja študiram kako ljuba spava. Srce moje durati ne more. Da j moguće, došlo bi ti luče...

(Odgovor.) Pisano 15. svibnja 1897.

Ljubezni list iz Otoka. Faljen Isus, drago moje, primi pismo drage tvoje, pismo primi, š njime se veseli, srce tvoje nek igra u tebi. Oj medena diko moja, pozdravlja te ljuba tvoja. Jel ti teška služba tvoja ko što j meni tuga moja? Znaš li, zlato, kaka mi je tuga, što ja nemam pokraj sebe druga? Diko moja rumenoga lica, ljubi l tebe kaka sluškinjica? Žali, Bože, tišljerska kreveta, kad u njemu ležim kano sveta!. Diko moja, ja mislim na tebe, dok ne legnem ja s tobom pod čebe. Na svršetku moje pisarije tražim pomoć Divice Marije, da te čuva na svakome mistu, to doista pišem ti u listu. Znaš li, dragi, za čim srce vene? Baš za tobom, što nisi kod mene. Sad zbogom, drago zlato moje. Živ i zdrav bijo i soldačiju odslužijo, kući došo i mene ljubio.¹

Josip Lovretić nam je, osim tih emotivnih listova, zapisao i one kad se mlade žene pisanjem brane od opravdanih ili neutemeljenih kleveta i douškivanja.

Istodobno, kad se čovik vrati iz soldatije, soldačije, vidi se kako će živjeti sa svojom ženom. Dobro je ako ne ide u birtiju i u kolo k gajdama, što je za njega i njegove vršnjake neprilično, ako se ne karta i ne psuje po kući i ako se priljubi uz ženu, onda je tako najčešće i ostalo. Govorilo se kako su mnogi u soldate otišli nedužni, a kad su se vratili, rušio im se temelj kućni.

Ratni mužar, sada muzejski eksponat u Gradskom muzeju Vinkovci, 2020., snimila Ljubica Gligorević

Zapreke su ljubavi između mladih, ali i kod bračnoga para, osim, primjerice bolesti, smrti, siromaštva... i vojska i rat. O tome nam je vezano uz Veliki rat pisao etnomuzikolog Slavko Janković (1897–1971) i pritom zabilježio mnogobrojne šokačke pismice. Možda su se upravo tada i budili snažni ljubavni osjećaji. Posebice kod mladih bračnih parova koje je rastavila vojska ili rat sa strašnim slutnjama na smrt. Tada je zasigurno poneka djevojka ili mlada žena u samoći svoje sobice, maštajući o ljubavnim noćima, skrbeći se o malom djetetu, u iščekivanju neizvjesnog povratka s neispunjenim čežnjama, ispjevala pismice svom voljenom mužu. Dakako, kad nema nevjere i utjehe u ljubavi s drugim.

Care Karlo i carice Zita,
Što ratuješ, kad nemate žita.
                   &
Caruj care, al’ nemoj zbog rata,
Jer zbog rata osta neudata.
                   &
Da je dati s dikom vojevati,
Ja bi mala s mojim vojevala.
                   &
Na ratištu padaju granate...
Pazi, diko, da ne padnu na te.
                   &
Mili Bože, i ovoga rata,
Oće l’ dika dojti iz soldata.
                   &
Došlo pismo sa ruske granice,
Da je dika ranit u bolnice.
                   &
Italijo, krvlju zalivena,
Tamo mi je dika ubijena.

Muzejska vojna građa

Po muzejskim povijesnim i etnografskim zbirkama čuvaju se mnogobrojni predmeti vezani za vojnikovanje i rat kroz turbulentnu povijest na ovim našim prostorima. Uz odore, oružje, mnogobrojne dokumente i znamenja čuvaju se i predmeti poput vojničkih graničarskih ormara, teških vojničkih putnih drvenih sanduka, ali i drugi predmeti, kao ratni mužar u Etnološkom odjelu Gradskoga muzeja Vinkovci, za koji darovatelji 2005. godine tvrde kako su ih u vrijeme Prvoga svjetskog rata dobivali časnici po topničkim postrojbama, o čemu nigdje nije pronađena zabilježena adekvatna potvrda.

Plave čojane čakšire iz vinkovačkog mjesta Otok, otkupljene 1988. godine za Gradski muzej Vinkovce, vojne su austrougarske hlače za cuksfirera – vodnika, kako je govorila vlasnica po sjećanju i kazivanjima svojega djeda Mate Gradinca (1880–1973), koji se 1919. vratio iz Prvoga svjetskog rata.

Austrougarske plave čojane čakšire, Gradski muzej Vinkovci, 2019., snimila Ljubica Gligorević

Nekadašnji ratnici rado su za svečane prigode uz šokačko ruho nosili takve hlače – paradirajući u njima, a na neki način i ponoseći se. Vlasnik ih je nosio u crkvu uz reklu, fusekle, opanke kalančore i gornji crni glotani kaputić. Sašivene su od plave čoje – tvorničkoga vunenog sukna, sužene prema donjim otvorima, gdje imaju i vanjske proreze na kopče i pamučne vrpce pričvršćene za navlačenje oko stopala. Po vanjskim spojevima nogavice su urešene žuto-crnim gajtanima. Po prednjim stranama nogavica, od gornjega otvora, pored nakoso ušivenih unutarnjih džepova, proreza od 14 cm, u dužini od po 33 cm, istom vrstom gajtana apliciran je ornament viteški vez (čvor).² Prednji središnji prorez dubok 25 cm je na zakopčavanje s tri metalna siva dugmeta, a džepovi su na zakopčavanje s po jednim istim dugmetom. Omiljene su zadnjih desetljeća kod ljubitelja tradicijske kulture za izradu rekonstrukcija, koje rado nose uz svoje šokačko ruho, zato su i ovdje temeljito opisane.

Domovinski rat

Posljednjih desetljeća bilo je nekoliko projekata Etnografije rata vezano uz Domovinski rat, prije svega na razini Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, poput: Domovinski rat i ratne žrtve u XX stoljeću: etnografski aspekti, voditeljice projekta dr. sc. Reane Senjković-Svrčić, znanstvene savjetnice, u razdoblju 2002–2006. godine. U projektu je sudjelovalo oko 20 istraživača, ponajviše etnologa / kulturnih antropologa s ratom zahvaćenih područja diljem Hrvatske. O Domovinskom ratu bilo je i pojedinačnih interesa istraživanja i objavljivanja rezultata. Najčešće su ratni stradalnici bili u središtu znanstvenoga interesa, propitivanja i interpretacija njihovih životnih priča: prognanici, izbjeglice, autobiografije djece – ratnih prognanika, ratni invalidi, obitelji poginulih i nestalih, njihov život prije, tijekom rata i nakon njega. Rijetko sami aktivni branitelji. Istraživani su egzodusi, prisilne migracije, interakcije prognanika, izbjeglica i lokalnih zajednica, prilagodbe novim situacijama, nuđene definicije migracija i novi aspekti te osjetljive problematike.

Spaljena zgrada Gradske knjižnice i čitaonice Vinkovci, 1991/1992., snimila Ljubica Gligorević

Suradnik Luka Markovinović (1929–2018) iz vinkovačkog mjesta Đeletovci govorio je kako su se roditelji, brat i on doselili u to mjesto iz Donjega Lapca 1941. »bježeći pred četnicima sa zapada na istok, a 1991., pred četnicima bježali smo s istoka na zapad«. (...) Selo je bilo zaposjednuto sve do početka 1998. godine, kada su se mogli vratiti u svoje mjesto, obnavljati porušeni dom i početi život iznova. Isto mi je kazivala i suradnica Katica Filić, Gađina, r. Svetić (1944) iz Lovasa, s vukovarsko-iločkoga područja. Po roditeljima je Primorka iz Novoga Vinodolskog. Njezina je obitelj u vrijeme Drugoga svjetskog rata bježeći pred Talijanima krenula na sjever. Rođena je u Rugvici pokraj Dugog Sela, prije doseljenja obitelji na sam istok Hrvatske, u Lovas. Nakon nepunih 50 godina povijest se ponavlja. Bježeći od ratnog rušilaštva i stradanja u napadnutoj Slavoniji i Srijemu od strane jugovojske, na Veliku Gospu 1991. prema zapadu, najprije se obitelj Filić zadržala u Zagrebu, gdje je rođen unuk Dino, od sina Branka, čija obitelj sada živi u Omišlju, na području Primorja.

Slično je bilo i sa Zagorcima iz okolice Bedekovčine i Zlatara doseljenim 1942. »u doline« – Slavoniju, vinkovačko mjesto Karadžićevo, a 1945. Zagorci su preseljeni u susjednu Jarminu, današnje »malo Zagorje«.

Sigurno svaki razuman čovjek u sebi nosi osudu ratnoga besmisla. Još je Erazmo Roterdamski pisao o ratu kao o nečemu tako okrutnom da više pristaje divljim životinjama nego ljudima, nešto tako nepravedno da ga najbolje mogu voditi samo najgori razbojnici. U povijesti je nažalost bilo i otvorenih apologeta rata, kao što je Joseph M. Maistre, za kojega je »rat upravo božanstven« ili nacističkih teorija da je »rat najviši izraz rasne volje za životom«.

U srpnju mjesecu 1991. godine prvi minobacački napad uopće izveden u Hrvatskoj na jedan grad bio je na Vinkovce iz tri kilometra udaljenih Mirkovaca, sela s pretežito srpskim stanovništvom, koje je samo predgrađe Grada.

S obzirom na sve veće neprilike na vinkovačkom području tijekom kolovoza zaposlenici Gradskoga muzeja Vinkovci iznad svega su se samoorganizirali. Došlo se do stotinjak čvrstih drvenih sanduka koje je Hrvatska vojska sa streljivom zarobila od jugovojske u koje je spakirana muzejska građa najviše spomeničke kategorije. Uz pomoć Hrvatske vojske izmještena je na sigurnije područje Hrvatske, a ostalo je pohranjeno na druga sigurnija mjesta unutar Grada.

Početkom rujna 1991. godine uslijedili su projektilima svih kalibara svakodnevni, žestoki napadi na Vinkovce. Uselili smo se u naše podrume i skloništa iz kojih se danima nije moglo izaći. To su postali prostori za naš dnevni i noćni boravak.

Vinkovci su svakim danom doživljavali golema razaranja. Stradali su svi vitalni objekti. Izgorjela je do temelja Gradska knjižnica i čitaonica s fundusom od oko 86.000 knjiga, razorena je crkva sv. Euzebija i Poliona, spaljen Župni dvor. Uništen je Općinski sud, teško su oštećene brojne gradske javne zgrade. Razoreno je oko 13.000 stambenih objekata. Štete u vinkovačkom gospodarstvu bile su goleme i dosta dugo neprocjenjive. Mnoga industrijska postrojenja nisu radila. Obustavljeni su tada svi poljoprivredni radovi. Od ukupno 39 sela na području općine Vinkovci agresor je okupirao 26, prognao stanovnike Hrvate i Mađare, opljačkani su i spaljeni njihovi domovi. Zločini nad civilnim stanovništvom bili su golemi..

Zgrada Gradskog muzeja Vinkovci i Općinskog suda Vinkovci nakon ratnih razaranja 1991/1992., snimila Ljubica Gligorević

Nakon Sarajevskog primirja i dužeg izbivanja žena iz Grada muškarci su se šalili: »U ovom našem kriznom području Hrvati izgubili slobodu, stigle žene kući!« Čuli su se i prvi vicevi. Tijekom rata svi su bili sportski odjeveni. I žene i starice, koje nikada nisu nosile hlače, bile su u njima ili u trenirkama.

Iako su svi branitelji nosili maskirne uniforme, ipak su se razlikovali po mnogim detaljima: vrstama kapa, bojama beretki, bojama šešira i ukrasima na njima, vrstama obuće, mjestu nošenja križa i krunice, kao neslužbenim ikonografskim oznakama. Poslije, kada je bilo puno više civila na ulici, kad su mnogi skinuli maskirne uniforme, nosili su samo po jedan maskirni odjevni predmet: kapu, majicu, jaknu, hlače ili žene – samo u suknji od maskirnoga platna, pa i u cijelome kostimu. Djeca su osobito bila pod »maskirnim« utjecajima. Njihove igre bile su povezane s ratom; međusobno »ratujući«, teško je netko pristajao biti četnik ili jugovojnik. Komentirali su događaje svojih očeva s bojišnica, iskazivali ekskluzivnost i nadmetanja u priči.

Rat je donio nova iskustva i spoznaje. Kada bi krenuo topnički vatromet na Grad, reakcije ljudi bile su različite u samopomoći: puštanja žestoke glazbe do kraja, ili u drugih – suvremenih ratnih pjesama, ili mnogobrojnih drugih sličnih reakcija. U borbi protiv užasa, nakon svega proživljenog, bilo je prisutno stanovito ignoriranje i neki drugi angažman.

Pogled s razorenog Općinskog suda Vinkovci na toranj vinkovačke crkve sv. Euzebija i Poliona, 1992., snimila Ljubica Gligorević

Maskirna odjeća i različiti rekviziti maskirno dizajnirani i danas privlače veliku pozornost kod svih generacija obaju spolova. I onih koji su rođeni nakon Domovinskoga rata, kao njihovu poveznicu i pripadnost hrvatskomu biću.

Među mnogobrojnim neslužbenim ikonografskim simbolima hrvatskoga vojnika u vrijeme Domovinskoga rata zasigurno su krunice. Imali su ih gotovo svi branitelji oko vrata ili omotanih oko naramenice vojničke košulje ili jakne. Bilo da im je dao njihov svećenik, ili su ih ponijeli od doma. Blagoslovljene, i one su bile neka vrsta oružja, ali i svojevrsni »modni trend«. Nosili su ih i oni koji do tada, pa i poslije nisu bili pobožni. U prostorima ljudske intime svima je bila nada i utjeha i davala im je duhovnu snagu u najtežim trenutcima.

Zaključno

Različita očitovanja vojne povijesti u doticaju s bogatim tradicijskim životom i kulturom, kao i antropologijom, prošlošću, ali i suvremenošću, ne samo istočne Hrvatske nego općenito na našim hrvatskim prostorima, malo su istražena. Kroz povijest bilo je zasigurno međusobnih poveznica i utjecaja, vezano uz tradicijsku odjeću i vojne odore, izrađevine na jednoj i drugoj odjeći, načine izrade, uporabe i nošenja. Zar jedan od takvih primjera nije i kravata, ukrasni odjevni predmet pod vratom muškaraca? To je izvorna hrvatska tvorevina koja se proširila Europom u 17. stoljeću posredstvom hrvatskih vojnika u Tridesetogodišnjem ratu (1618–1648), kao prepoznatljivi modni detalj. Kako su ju među prvima prihvatili Francuzi, a la Croate – na hrvatski način, od njih je i krenuo sam naziv cravate dalje po Europi i svijetu kao znak kulture i otmjenosti. U nekim slavonskim mjestima u 19. stoljeću za svečanih prigoda muškarci su pod vratom obvezno nosili pošu, od plavog ili crnog atlasa zlatom vezenu. Tko nije imao pošu, pod vrat je vezao crvenu svilenu maramu, katkad i druge boje maramu. U pokorničkim prigodama za adventa i korizme nisu nošene poše. Taj svečani tradicijski muški odjevni detalj toga vremena jedna je od hrvatskih verzija preteča građanske kravate. Smatra se kako je prva »službena« uporaba kravate zabilježena 1656. godine, što znači da je ove 2020. godine 454. obljetnica njezine prve službene uporabe. U nas se od 18. listopada 2003. obilježava i Dan kravate.

Moguće da će nove generacije etnologa i kulturnih antropologa pokazati veći interes za ovaj važni dio kulturne povijesti te kroz svoja komparativna istraživanja u interdisciplinarnosti dati očekivani prinos i odgovore na mnogobrojna neodgovorena pitanja. Time će se olakšati drugim strukama i znanostima u njihovim spoznajama i istraživanjima. n

Bilješke

1  Lovretić, Josip. 2016. Otok. Hrvatski pretisci, knjiga broj 2. Privlačica d.o.o. Vinkovci. 248–249.

2 Poticaj i preporuka za ovaj rad krenuo je od vojnog povjesničara Zdenka Kuftinca iz Zagreba. Zahvaljujem za sva njegova promišljanja, korisne i kreativne sugestije.