Ana je imala pravo

Ana je imala pravo kada je prorekla da će biti oluja. Za kratko vrijeme počeli se skupljati oblaci na nebu i povlačiti se prema zenitu. Zrakom je počeo strujati neki poseban vjetar koji je tako rijedak u tim krajevima i koji je navještavao da se vrijeme mijenja. Masline se sagibale na vjetru i strepile pred onim što će doći.

No sunce je još uvijek sjalo. Nebo je još uvijek bilo modro nad nama, samo se u daljini moglo primijetiti da se nešto mijenja. Ušao sam natrag u našu kućicu, sa svoje tri sobice okrenute prema moru i spram sunca, tako da smo u svako doba dana imali dovoljno svjetlosti. Pogled, koji se pružao kroz široke prozore, zahvatio je cijelu pučinu pred nama. Velika modra površina protegla se u nedohvat i stapala se s nebom u jednu cjelinu. Nije bila vidljive granice između neba i zemlje. Sve je bilo modro i sve je bilo na svojim rubovima prekriveno tankim maglicama, koje su titrale od vrućine. Namještaj u sobama bio je posvema jednostavan. Jedan ormar, dva kreveta, toaletni stolić s velikim zrcalom s Aninim toaletnim priborom, koji se sastojao od bezbroj kristalnih bočica ispunjenih svim mogućim mirisima, tekućinama i pomadama, koje su ženama svakodnevna potreba, a kraj toga maleni niski tronogi stolac s nekoliko cvjetova oleandra, na koje je Ana svako jutro stavljala svježe vode.

Druga soba bila je soba za jelo. Na sredini je bio veliki hrastov stol na tri noge, koji se za slučaj potrebe mogao produljiti. Oko njega četiri stolca od istesane hrastovine, načinjene u istom stilu kao i stol. Uz jedan zid, nasuprot prozoru, nalazio se stakleni ormar s nekoliko kristalnih čaša, nekoliko boca likera i domaće klekovače, koju je uvijek tako rado pio don Niko kad nam je znao poslije podne praviti društvo i pričati anegdote o svojim župljanima na otoku, te velikom kristalnom posudom u kojoj su se uvijek nalazile svježe smokve. Za njih se brinula stara Marija, koja je svaki dan redovito dolazila ujutro da uredi stan i da nam donese sve što je potrebno za život. Ta starica nije žalila truda da za nešto malo novaca mjesečno dolazi pola sata daleko od svojega sela i bude nam cijeli dan na usluzi. Bila je to dobra i priprosta duša, poštena do krajnosti, malo brbljava, kao što su sve naše žene na jugu, uvijek odjevena u crninu s crnim rupcem na glavi i s posvema sijedim, kao srebro bijelim, vlasima. Marija je bila udovica iza ribara Ante koji je poginuo u nesreći na moru, nadaleko od Dakse, gdje se njegov brod za oluje nasukao na klisurama što su stršile ispod mora i potonuo. Valovi su bili tako snažni da se nije mogao spasiti. Nakon toga ona je prisiljena obilaziti strance na otoku i svojim rukama zasluživati koricu kruha, onih par sušenih riba sprženih na maslinovu ulju, koju čašu teškog dalmatinskog vina, koje joj je tako prijalo i bez kojega nije mogla živjeti.

Treća soba bila je biblioteka. Tu sam u posebnom ormaru sa staklenim vratima smjestio svoje knjige. Tu sam imao djela od kojih se nisam htio rastavljati i koja su mi bili najmiliji drugovi na tome otoku, dakako uz Anu. Tu je bio kompletan Hölderlin, kojega sam upravo pokušao prevoditi na hrvatski jezik i trsio se njegov ritam i njegovu boju stila pretočiti na hrvatski ekvivalenat, tu su bile Wildeove drame i pjesme u prozi, koje su odisale tragikom ovoga velikog Britanca, tu sam imao Balzaca, Matoševe eseje i sve ostale knjige koje sam dovukao sa sobom iz Zagreba u svojem krokodilskom kovčegu. Ukoso položen pokraj prozora stajao je moj pisaći stol sav zatrpan rukopisima, na što se je Ana uvijek srdila, jer nije mogla shvatiti da se red na pisaćem stolu ne može nikada držati. To su dvije posvema oprečne stvari. I kada je ona pokušavala svrstavati moje bilješke i moje papire, onda se ja više nisam mogao snalaziti u tome »novom redu«, nego je baš taj nered bio za mene red. To je doskora i ona uvidjela, pa se nije upletala u to i ostavljala mi je stol netaknutim, onakvim kakvim sam ga ja dan navečer ostavio. Osim toga se u toj sobi nalazila još jedna kožnata garnitura s dvije fotelje, sa stolićem, na kojem se uvijek nalazila otvorena kutija s cigaretama i jedna drvena kutija s Havanama za eventualne goste (kojih dakako u toj otočnoj pustoši nije bilo), jedna vaza s cvijećem (i opet to Anino cvijeće, koje mi samo sprječava pogled na drugu stranu stola), jedna knjiga uvezana u kožu (mislim da je baš sada stajao na njemu Gundulićev Osman), i to je bilo sve.

Ostali namještaj u kući nije zanimljiv. Malena i čista kuhinjica sva u bijelom, koja je mirisala po maslinovu ulju i po ribama, što se prže za objed na tavi, žustri struk starice Marije, koja mrmlja sama sa sobom neke nerazumljive riječi, bijele vage koje se gotovo nikada ne upotrebljavaju, jer svaka dobra kuharica sve u jelo stavlja »od oka« i to joj je najbolja mjera, mali hodnik s garderobom i gore pod krovom još jedna malena bijela sobica s jednim krevetom, s jednim ormarom, koji je na vratima imao zrcalo, s jednim stolićem i s jednim stolcem. To je tako zvana »soba za goste«, ako tko slučajno zaluta k nama, pa mora prespavati kod nas. Eto, to je uglavnom bila ta mala kućica, koju sam uzeo namjesto novaca u ime honorara od Nikole i gdje sam odlučio potražiti mir nakon toliko nemira u životu što sam ga imao.

Dok sam se ja brijao i prao do pasa u bistroj bunarskoj vodi, Ana se vrtjela po kuhinji i priređivala doručak. Skuhala je čaj, ispekla kajganu od nekih pet ili šest jaja zajedno s prženim pršutom, narezala ovčjeg sira koji se sušio na prozoru okrenutom prema suncu i donijela zdjelu punu svježih smokava, koje je to jutro ubrala sa stabla, pa se na njima još uvijek osjećala svježina rose i zadah ranoga jutra. Bila je odjevena u svoju jednostavnu haljinicu, koja je lepršala oko njezina vitkog struka, vlasi je zabacila unatrag, ruke su joj bile gole i potpuno preplanule od sunca, a cijelo joj tijelo mirisalo po morskoj vodi i slanosti, jer se kupala svako jutro čim bi ustala u malenoj draži uz kućicu. Bacila se u vodu, zapljusnula, rasplivala se, obišla od jedne hridi do druge koje su stršile iz vode, preplanula od sunca, blještala je poput brončanog kipa kakve sirene, koja je izašla na obalu i raspjevala se dolasku ranog sunca.

Na tome se otoku ona pretvorila u izvanrednu domaćicu. Od glumice, od nekadanje Nore, postala je sada najednom savršena gazdarica. Volio sam je gledati kako se vrzma po kući i kako vlada u tom našem malenom carstvu, kao kakva kraljica. Isto tako suvereno kao što je nekoć suvereno vladala pozornicom. Nikada ju ne bih mogao zamisliti takvu da to nisam sam doživio i da je nisam vidio. I onda sam, kada se ona sagnula nad štednjak i gledala jesu li jaja dovoljno pečena i kušala je li dosta soli u jelu, posvema tiho i na prstima pristupio iza njezinih leđa, obuhvatio je naglo oko pasa i stavio usta na njezin goli vrat.

– Ana, nemaš pojma kako si krasna u to rano jutro! – uskliknuo bih. Ona se izvila iz moga zagrljaja i srdila se.

– Prestrašio si me opet svojim dolaskom. Mogla sam prevrnuti tavu i...

Smijao sam se njezinoj ljutini. Sva je mirisala svježinom hladne morske vode i sunčanih traka koji su bili upijeni u njezine crne, crne oči.

Nije znala što da mi odgovori. Nasmijala se svojim bistrim smijehom, izvila se nježno iz mojih ruku i poljubila me ravno u usta.

– I ... ništa. – rekoh.

– I sada me ostavi samu, jer će nam pregorjeti jaja.

Morao sam se povući u sobu i čekati zajutrak. Dohvatio sam jednu smokvu i stao srkati slatki sok iz njezine, kao krv crvene, unutrašnjosti.

Doskora se pojavi ona s bogatim zajutrakom i stavi ga na stol. Čaj je bio vruć i pun ruma.

– Morat ću Mariju poslati u mjesto da nam kupi maslinova ulja. Doskora ćemo ostati s našom zalihom pri kraju – govorila je i brinula se za kuću.

– Nije potrebno. Don Niko mi je već obećao ulje. On ga imade iz svoga vlastitog maslinika koliko god nam treba.

– Gdje se zapravo nalazi don Niko? Već ga gotovo tri dana nema kod nas, a to je gotovo nevjerojatno jer je on inače naš stalni gost.

– Ne znam. Moguće je zapriječen. Izgleda mi da je dobio posjet iz grada. Kazao je da bi neki njegov nećak došao k njemu preko ljetnih mjeseci.

Onda će barem imati s kime razgovarati.

Don Niko bio je nesretan bez društva. I zato je bio zadovoljan što je mogao nekoga od svoje rodbine primiti na koji mjesec, samo da si prikrati vrijeme na tome otoku.

Prihvatio sam se smokava, nakon što sam pojeo sva jaja pomiješana s pršutom.

Danas mi neobično prija hrana! – rekoh.

U zraku se osjeća svježina. To je oluja koja dolazi.

Pristupio sam k prozoru i zagledao se u more i nebo. Voda je postajala sve više zelenom. U zraku se osjećao vjetar, koji je najavljivao buru. Iza mojih leđa tiho se kretala Ana i pospremala stol. Izašao sam van odjeven samo u košulju i lake bijele hlače. Vjetar mi se igrao košuljom i vlasima. Zrak je bio svjež, more je šumilo. Sparina, koja je posljednjih dana pritiskala zemlju i mučila nas svojom težinom, sada je nestala. Disalo se lako i s punim plućima. Uživao sam u tome jutru, koje je bilo puno sunca i blještavila. Sada je vrijeme kao stvoreno za šetnje. Vratio sam se u kuću i upitao Anu.

– Hoćeš li poći sa mnom na šetnju?

– Da – reče ona.

I pođe u kuhinju da Mariji izda potrebne naredbe za pripremanje ručka, dade joj ribu koju je imala prirediti na brodeto, odmjeri kukuruznog brašna da napravi puru za sok i brašna da zamijesi palačinke. Onda pođe u spavaću sobu i dohvati svoj široki florentinski šešir s ružičastom vrpcom i pođe za mnom.

– Mislim – reče – da bi danas mogli obići cijeli otok okolo naokolo, koliko imade svježine u zraku.

Kod grma oleandra koji se rascvjetao velikim, kao krv rumenim cvjetovima u visini čovjeka, zaustavi se i stane kidati cijele grane.

– Što će ti to? – upitam je.

Ona se tajanstveno smiješila.

– Moram ispuniti svoj svakodnevni zavjet.

– Svoj svakodnevni zavjet? – začudio sam se. – Kakav li to svakodnevni zavjet ispunjavaš?

Zavjet naše velike ljubavi.

Nisam je razumio, ali sam je poljubio u vrat koji je bio okupan u suncu. Osjetio sam da su to velike riječi, koje ja još do sada ne mogu shvatiti, ali koje imaju dublje značenje. Pustio sam ju da tu tajnu zadrži za sebe, pa sam šutke pošao uz nju.

Prolazili smo uz rub maslinova gaja. Ovakav je krajolik morao doživjeti Isus Krist, kada je svoju posljednju noć proveo na Gori u molitvi. Samo je ono bila noć odricanja i borbe s ljudskim u njemu, a ovo je bio dan ispunjen svim mojim snovima i čežnjama. Nemir u mojim grudima, koji se tako često javljao baš u onim trenutcima kada sam mislio da sam posvema miran i da sam već pokopao svoju prošlost u sebi, sada je posvema splasnuo. Danas sam živio samo za sunce, za Anu i za ovu divnu svježinu zraka.

Ona je stupala pokraj mene s malo zabačenom glavom unatrag i s profilom oblivenim suncem. More je pjevalo svoju veličanstvenu pjesmu prirodi i uzvišenosti. Put, po kojemu smo išli, bio je posut šljunkom i sagrađen tik uz obalu, tako da je more, kada je zapljusnuo koji veći val, doprlo gotovo do naših nogu. Zatim se povuklo zapjenjeno i posramljeno kao psetance koje se želi ulagivati svomu gospodaru i legne prednjim šapicama do njegovih nogu. Biljke su bile zaprašene i debela lišća, koje (kako sam se sjećao iz botanike) služi protiv prevelikog isparivanja na ovome gotovo tropskom suncu. Isto je tako svaki list završavao šiljkom, odnosno bio posipan gustim i prilično dugim dlačicama, koje služe također protiv transpiracije biljke.

Išli smo jedno četvrt sata tim puteljkom uz more. Onda se vegetacija najednom zgusnula i zbila, kao da je sva skupljena na jednome mjestu. Masline su postale gušće negoli su bile na drugim mjestima, agave su procvjetale svojim cvjetovima i došli smo do zavale svetoga Pavla. Uvijek smo se vraćali na to mjesto, kao da nas je nešto instinktivno gonilo ovamo, a ne znam zašto. To je mjesto nosilo u sebi tradiciju, nosilo je smisao cijeloga ovoga otoka u sebi.

Šuteći smo prišli pećini na kojoj je navodno sjedio svetac i propovijedao riječ Božju. U malenoj udubini bio je uklesan križ. Ništa više. Takvih križeva ima na otoku, uopće na našoj obali, vrlo mnogo. Njima se obično označuju mjesta gdje je koji ribar nastradao životom. No, ovdje je imao mnogo veće i drugo značenje. Nedaleko od te pećine nalazila se druga, isto tako velika kao i ova, samo s ravnom kamenom pločom na vrhu i gustom maslinom, koja je rasplela svoje grane pune srebrnog lišća i raspjevala se na punom suncu. Ispod te masline nalazio se manji kameni blok koji je podsjećao na klupu, a ja vjerujem da je u stara rimska vremena i služio za klupu. S jedna strane pružala se malena niša urezana u kamen, a pogled je s toga mjesta bio nezastrt i širok na veliku morsku pučinu koja se valjala pod nama.

Ana se pomalo uspinjala gore i kada je došla do klupe, pristupi niši u kamenu i sada tek opazim da je ta uvala puna oleandrova cvijeta. Ona izvadi cvijeće i laganim ga pokretom prospe u more. Cvijeće nije odmah potonulo, nego je ostalo plivati na valovima koji su ga ponijeli na svojim ramenima i raznijeli morem. Zatim ona skupi veliki buket cvijeća koji je nabrala u blizini naše kućice i položi ga u nišu. Pristupio sam k njoj i sjeo zajedno s njom na klupu. Je li to njezina tajna, njezin svakodnevni zavjet? Nositi cvijeće na taj pusti dio otoka i okruniti ga oleandrovim rascvalim i kao krv crvenim ružama? To je bezuvjetno najljepše i najromantičnije mjesto na otoku, ali...

Pod nama se prostrla pučina.Velika i zelena pod udarcima vjetra, koji je bivao sve jači. Valovi su rasli. Na njihovim vrhovima igrala se pjena i kao stado ovaca rastepla se u daljinu. Sunčana svjetlost, koja se uvijek rastapala u zlatu, bila je sada razbijena u milijune i milijune žarkih varnica, koje su praskale poput vatrometa u vodi. Sada to nije bilo više zlato. To je sada prosuti dijamant, ne, to su milijuni i milijuni dijamanata koji bliješte na tracima sunca i bodu u oči svojim blještavilom. Nikada još nisam vidio veličanstvenijega pogleda na more od ovoga, a ipak sam prošao sva svjetska mora i sve oceane.

Okrenuo sam se spram Ane. Nikada je nisam vidio ovako lijepu kao u taj olujni dan, kada je vjetar bio gospodar njezinih živih vlasi. Oči su joj lutale nekim daljinama, ispunjene nečim neočekivanim, a bile su tako velike i duboke kao ovo more podno nas koje je šumjelo i pjevalo pjesme zanosa i oduševljenja. Nikada priroda nije tako lijepa kao u časove kada se može slobodno razulariti u svojim strastima i ljudi kada se predaju prirodi.

Prihvatio sam Anu za obje ruke i povukao ju na svoja prsa, ona se posvema bezvoljno predala mojemu milovanju i naslonila glavu na rame. Pogled joj je uvijek bio dalek. Usta su joj se malo rastvorila, pa sam joj vidio kao biser bijele i zdrave zube, a grudi joj se nadimale pune vjetra i svježine.

– Ana... – rekoh – Sada sam konačno otkrio tu tvoju svako­dnevnu tajnu, kada mi se svaki dan izgubiš na pola sata...

– Da – reče ona.

Ali pogled joj još uvijek nije bio njezin, nego ovoga vjetra.

– Ti svaki dan nosiš cvijeće na ovo mjesto?

– Da.

– Krasno je ovdje. Pravi oltar vječnoj ljepoti prirode...

– Da – ponavljala je ona automatski, a tada se trgne. Pogled, koji je lutao daljinama, vrati se i ona reče:

– Ali nije samo to...

– Nego?

Nije gledala u mene i glas joj je opet poprimio gotovo tamnu boju kakvu sam čuo samo u najvećim časovima zanosa kod nje:

– Na ovome mjestu je Mario Fabricio provodio najzanosnije dane svoje ljubavi s Klaudijom ...

Pritisnuo sam usne na njezine vlasi i zaklopio oči. Ovo je mjesto bilo posvećeno ljubavi. Ovdje je dakle prije gotovo dvije tisuće godina mladi rimski plemić gledao ovu istu pučinu, ovo isto modro nebo, udisao isto ove svježe vjetrove koji su najavljivali oluju i sjedio na istoj klupi. I onda je sjalo ovo isto sunce i njegovo je srce kucalo istim ritmom ljubavi kao sada i moje, dok je uz njega sjedila Klaudija, kao što sada sjedi uz mene Ana. I vidio sam kako je svaki dan dolazio na ovu pećinu povrh mora, kako je sjedao na ovu klupu od kamena i ljubio usta svoje djevojke, a oleandri su cvjetali i mirisali oko njih.

Kada sam otvorio oči, nestalo je vizije, ali je ostalo nebo koje je naviještalo oluju i more, koje je bilo zeleno. Ana je još uvijek sjedila zabačene glave i pogled joj se gubio u neizvjesnosti. Ne znam koliko smo dugo sjedili. Već se sunce diglo prema zenitu i oblaci se skupljali povrh naših glava, kada se ona izvine iz moga zagrljaja, ustane i reče:

– Pođimo, cvrčci već navješćuju podne.

I pošli smo.

Cijeli maslinov gaj oko nas pjevao je zanosnu pjesmu podnevu i suncu, koje se točilo s visina na zemlju. Zaustavio sam se pokraj jedne masline i okrenuo list na suprotnu stranu, tako da je donja strana lista bila sada obasjana suncem. I ispod toga lista, raspojasanog u pjesmi, ugledam maloga cvrčka kako je podignuo u pobožnom zanosu svoje tijelo ravno spram sunca i gudio svoju pjesmicu. Ti su maleni virtuozi u tisuće i tisuće egzemplara pjevali svoje pjesme suncu. Krilca su malena podigli od tijela, nogama zagrlili grančicu na kojoj su se nalazili, kao da ju žele sačuvati samo za sebe, upili se posve u tamno zeleni list masline koji je treptao na vjetru u očekivanju oluje, kao da ne zna hoće li ju preživjeti ili ne. Njegova tamna boja kutikule bila je isto takva kao i granje masline na kojoj se nalazio. Priroda je doskočila da ga se teško raspozna i da se što manje izlaže opasnosti.

Ana pruži ruku i skine jednog cvrčka s lista, pa stavi na svoju ruku.

– Cvrčak je znak sreće kućnog ognjišta – reče. – Ponesimo jednog sa sobom do naše kuće.

Pošli smo dalje. Cvrčak je stajao na dlanu ruke i začuđeno gledao što se to s njime događa. Nije shvaćao iznenadnu promjenu. Nije znao da li da nastavi pjevati svoju pjesmu dalje ili ne. Pružio je pred sebe svoje prednje nožice i nešto tražio njima po zraku, kao da želi nanjušiti je li još uvijek na listu masline ili smrče ili negdje drugdje. A onda, čini se, da mu je postalo jasno što se s njime događa, jer je naglo pustio nožice i uvukao glavicu u sebe. Sav se pretvorio u maleni ocjelni upitnik, koji traži rješenje za nenadani događaj pred sobom.

Tako smo prolazili puteljkom uz more, kojim smo došli do Fabricijeve pećine (ja ću je od sada nazivati tim imenom, jer joj to ime najbolje odgovara). Vjetar se dignuo i počeo jače puhati. Oluja se približavala. Prihvatio sam Anu za ruku i povukao je za sobom.

– Moramo se požuriti kući da nas ne uhvati nevera! – rekoh.

Nije mi odgovorila. Zabacila je glavu nauzmak i disala širom rastvorenih usnica zrak koji se kovitlao oko nas. Na ispruženom je dlanu nosila cvrčka.

Jadna se mala životinjica ponovno počela micati. Udarci vjetra kao da su ga pokrenuli u novi život. Ponovno je ispružio svoje nožice i krenuo naprijed. Ana je pokrenula prste da spriječi njegov hod, ali je u isti čas puhnuo vjetar, životinjica se prepala, a Ana, koja se htjela ukloniti s mjesta da ne stane na nju, zapela je u grumen zemlje i taj poklopi cvrčka.

– Ah! – usklikne razočarano.

Sagne se brzo da ga podigne, ali je životinjica nepomično ležala pod kamenom, sa svim nožicama okrenutim u visinu. Kada ga je uzela u ruke, opazi da je mrtav. Anine se oči rastuže.

– Uginuo je jadnik – šane. Mrtvi cvrčak znači nesreću.      

Vidio sam na njoj da je vjerovala u staro vjerovanje da će tim danom ući nesreća u našu kuću. Možda nema krivo. Vidjet ćemo.

Ona se sagnula i polako, gotovo pobožno, položila ga na mahovinu ispod masline koja je rasla uz obalu. Oči su joj još uvijek bile turobne, kao da zaista pokapa svoju sreću. Dalje putem do kuće nismo govorili ništa. Ni jedna riječ nije prešla preko naših usta. Kada smo stigli do stana, ona uđe u sobu i zatvori se u spavaonicu, dok sam ja ostao vani i gledao kako se skupljaju oblaci na nebu i navještaju oluju. More je počelo bjesnjeti. Vjetar je udarao o vrata kuće i treskom ih zalupio, da se cijela kuća stresla, kao da će se sve srušiti. Ušao sam unutra, zatvorio sva vrata i prozore da ne popucaju stakla, pa sjeo u kožnati naslonjač i dohvatio Osmana, koji je uvezan u koži ležao na stolu. Pokušao sam čitati, ali nisam mogao razumjeti ni jednu riječ. Nisam se mogao sabrati, pa ustanem i pristupim prozoru i ponovno se zagledam u sada posvema zeleno more.

Kada je bilo vrijeme objedu, Ana me pozove u blagovaonicu i sjeli smo šutke za stol. Marija nas je podvorila kod stola i donijela veliku zdjelu punu brodeta s purom.

– Gdje ste dobili barbune? – upitah je.

– Ribar Ivan, šjor – odgovori Marija.

Čudilo me da je taj stari mrki morski vuk htio odstupiti ribe, ali se nisam upustio dalje u razgovor, jer je Marija već stajala pripravna na veliku raspravu koju bi odmah objeručke prihvatila, samo da može iz sebe istresti što se ovog prijepodneva u njoj skupilo. Zato sam kimnuo glavom i mahnuo joj rukom da nas ostavi same. Kad smo ostali sami, okrenem se spram Ane i položim svoje ruke na njezine.

– Ana? – rekoh.

Ona me pogleda svojim velikim pogledom.

– Što je?

– Zar te se tako dojmila smrt onog jadnog malog cvrčka.

Spustila je glavu i nije mi odgovorila.

– Pa to je samo narodna priča – rekoh. – Ne vjeruješ valjda u bajke. Ne vjeruješ valjda da će u našu kuću doći zbog toga nesreća!

Ona odmahne glavom.

– Nije to.

A ipak sam znao da je to ono pravo.

Nakon ručka ustao sam i širom otvorio prozore. Zrak je uvijek prije oluje pun sumpora i zagušljiv u prostorijama. Hladan vjetar koji dolazi s kopna djeluje osvježujuće i bistri glavu. Dolazila je bura.

Na Jadranu postoje različite vrste nevremena. Najopasnija je bura. To je snažan vjetar, koji puše sa sjevera. Kada bi se htjeli izražavati meteorološkim rječnikom, onda bi kazali da se njegov barometarski maksimum nalazi negdje na panonskoj nizini, a minimum nad morskom površinom.

Bura je najčešća zimi, kada znade biti tako snažna da nosi sa sobom ne samo ljude nego i životinje, cijele koze, pa štoviše ruši i vlakove. Jednom sam doživio takvu buru u senjskoj luci, gdje je najjača, jer se ondje ruši niz velebitske strme litice. Bila je tako snažna da je brod, veliki putnički brod, morao punom parom raditi da ga ne baci na pučinu i ne razbije na liticama. Užeta su samo zviždala na vjetru, vijak je radio, a brod se uopće nije micao s mjesta. Drugi sam put takvu buru doživio u Crikvenici, gdje su drveni veliki balvani, priređeni za gradnju kuća, letjeli po zraku kao komadići papira. Na Rijeci, u Trstu, u Puli razapinju se za vrijeme bure konopci po ulicama, da se ljudi koje zahvati nevrijeme na cesti drže za njih, jer ih inače odnese sa sobom u more. Za vrijeme bure more je posvema svijetlozelene boje, kao trava, a nebo je vedro, odnosno u koliko se naoblači, onda ti oblaci brzo prolaze nebom, kovitlaju se i ostavljaju iza sebe čistinu. Druga vrsta nevremena na Jadranu je »jugo« ili »sirrocco«, koji imade svoj postanak u Africi. To je topao vjetar koji donosi sa sobom zaparu, sumporni zrak, i od kojega boli glava. Jugo dolazi s teškim oblacima koji navještaju dugu i nesnosnu kišu. Ako je obratno, onda se promeće u veliku i katastrofalnu oluju, tako da kod našeg naroda postoji poslovica koja kaže: Bog te čuvaj vedrog juga i oblačne bure. Često puta, ako je takav »jugo« i osobito jak, onda donosi sa sobom i pijesak iz afričke pustare, koji ispunja sav zrak, kao i velike skakavce koji nošeni na krilima vjetra znadu preletjeti cijelo Sredozemno i Jadransko more i spustiti se u našim krajevima.

Osim ova dva najjača vjetra, koji znadu prouzrokovati najveće nesreće na dalmatinskoj obali, imademo ugodni i osvježujući vjetar sa zapada »maestral«, koji se javlja redovito svako poslije podne u isto vrijeme i razblažuje ljetnu zaparu, tako da boravak na Jadranu nikada nije nesnosan, a s istoka puše »levant«, koji je vrlo povoljan vjetar za brodarenje. Mogli bi još spomenuti »refule«, »bave«, koje pušu ponajviše noću i nemaju većeg značenja itd., ali nije mi namjera sve ih spomenuti jer ne želim pisati nikakvo znanstveno djelo o meteorološkim prilikama na Jadranu, a koga to zanima taj će sve to vrlo lako naći u svakoj srednjoškolskoj knjizi koja obrađuje fizikalnu geografiju.

Sada je dolazila bura, i to bura koja je nosila sa sobom oblake. Ja volim razularenu prirodu. Volim kada se raspojasaju prirodne strasti i kada je čovjek samo igračka u rukama prirode. Tada osjećam kako smo mi ljudi zapravo jako mali i sićušni u tome svijetu i kako je sve naše isprsivanje smiješno pred veličanstvom prirode, koje nas jednim daškom vjetra, jednim valom uzburkanog mora može poklopiti zauvijek, da se više nikada ne podignemo i da tako poklopljeni dočekamo Sudnji Dan. To je isto možda osjećao i Michelangelo kada je crtao svoju Sikstinu i taj sam dojam imao kada bih sam stajao otkrivene glave pred slikom koja za mene znači najveći uspon u slikarstvu uopće.

Svukao sam kaput i ostao sam samo u košulji. Izašao sam van iza kuće i stao na obalu. Godili su mi udarci vjetra, koji su se u sve većim naletima zalijetali na otok. Imao sam na čas osjećaj kao da se cijeli otok trese pod udarcima vjetra i valova, no varao sam se. Kamene su klisure stajale nepomično, samo je vjetar pištao u granama smrča i maslina. Oleandar, koji je rastao uz kuću, savijao se kao da će puknuti. Cvrčci su zašutjeli i povukli se u svoje malene podzemne nastambe. I oni su se prestrašili onoga što je imalo doći. Vjetar mi je kovitlao kosama i napuhao mi košulju poput jedra. Čamac, koji sam unajmio od Ivana, plesao je luđački ples na valovima koji su ga bacali amo tamo.

Onda se naglo sve promijenilo. Jedan je oblak naletio na sunce i sakrio ga. Svijetom je zavladalo neko prigušeno žućkasto svjetlo, kao da je nastupila neočekivana pomrčina sunca. Jedna je strijela rasparala nebo i tutanj je groma odjeknuo morem i otokom, da se zatresla sva zemlja. Zatim je slijedio drugi, pa treći, četvrti... More zaurla i razlije se obalom kao da želi potopiti sav svijet oko sebe.

– Rikard...

Je li to bio vjetar ili je to bučilo more?

– Rikard...

Okrenem se. Ana je stajala na vratima kuće i borila se s vjetrom.

– Rikard...

Još je nešto vikala u oluju, ali nisam mogao razabrati nijednu riječ. Samo je mahala rukama i pokazivala u daljinu. Pogledao sam na pučinu, ali osim brda pjene i zelenila razbješnjene pučine nisam mogao ništa drugo razabrati. Za njom je izletjela na vrata i Marija, i ona se zagledala u pučinu, a onda nenadano klone na koljena i po micanju usnica razaberem da je kriknula:

– Isuse Marijo!

Što se to tamo zbiva? Ili one možda s povišenog praga nešto vide što ja s obale ne mogu vidjeti? Oblaci su bili tako tamni da se gotovo smračilo oko nas. Samo sam jednom doživio ovakvo urlanje prirode, i to onda kada se dogodila ona katastrofa sa mnom, onda kada sam ubio Mirka. Zašto sam se baš sada sjetio toga događaja? Zar nikada neću moći zaboraviti na to? Zar i ovdje, gdje sam kanio naći zaborav i gdje sam htio pobjeći pred samim sobom, opet moram intenzivno misliti na to?

Ulomak iz rukopisa romana Masline na vjetru, 1945.