Život i piščeva mašta

Ako smo uspjeli izbaciti iz sebe otrovnu biljku zavisti i korov taštine, onda nas pojava pisca poput autora romana Blizina svega mora razveseliti, jer talent je nešto što se ne može diplomirati na fakultetu ili dobiti certifikat u školi kreativnog pisanja. Ukratko, ili jesi ili nisi onaj koji treba pisati o svijetu oko sebe i o svijetu u sebi. A najbolje što se takvoj osobi može dogoditi jest da ima i smisla za humor i vidi i onu smiješnu stranu života kakav god on bio.

Mudraci s istoka bi rekli da ne uzimamo sami sebe previše ozbiljno, jer smo u prolazu i da svijet nije dovršen pa povremeno padamo u neke procijepe i rupe, ali se uglavnom iz njih i izvučemo.

Ante Zlatko Stolica rođen je u Splitu 1985., živi u Bistri, a radi u Zagrebu, dakle životnih pozornica koliko duša želi. A dodatnu mjeru izdržljivosti takav putnik stječe živeći neko vrijeme u unajmljenim stanovima, a tomu naravno prethodi čitanje oglasa koje prati koncentracija onog tko traži stan i neozbiljnost onog koji nudi smještaj pa naglašava blizinu škole, autobusa, vrtića, blizinu svega i svačega. Pa i samih zvijezda. No kad čovjek dođe na vrata, eventualno svojega novog boravišta, pita se je li pročitao zabunom neki drugi oglas, jer riječi i viđeno se nikako ne mogu povezati. Mnogi iz takvog razdoblja svojeg života, iz beskućništva, nose traume u ostatku života, ali za pisca ti doživljaji postaju dragocjena arhiva raznoraznih zgoda i nezgoda. Pa mogli bi to sažeti i tako da nemati stan za pisca zaista može biti veliki hendikep, ali za književnost dobitak. I da tu sada pobliže ne ulazimo u specifične domaće situacije.

Knjiga Blizina svega i stil kojim je pisana otkrivaju utjecaj fragmentarnosti mailova i SMS-ova na suvremenu književnost. Naravno, to je generacijski blisko našem autoru, ali zacijelo on ne pripada u one koji će se dati umrežiti u banalnost kojekakvih lajkova i virtualnih prijatelja koji prate pisca, ali opravdano treba sumnjati da bi se ti pratitelji jednog tmurnog dana pojavili i na, ne daj Bože, posljednjem ispraćaju. Umjesto toga lajkali bi kako je bio zgodan, drag, i kako se od njega puno očekivalo.

Ante Zlatko Stolica bez dvojbe nagledao se i naslušao kojekakvih likova i spadala, usputnih rečenica u nekom autobusu ili tramvaju, nešto je zapamtio, nešto zapisao i zatim sve to jednoga dana uobličio u roman koji je pred nama, blizak čitatelju, jer riječ je o onom pulsirajućem bilu života kojeg mnogi zamjećuju, ali nisu talentirani kao autor spomenutog romana pa tim više čitatelji mogu biti zahvalni piscu što je ovjekovječio dio svakodnevice i za njih.

U našem kraju-dječji vrtić Kapljica i pogrebno poduzeće Suzica.

Prodao mi Marko svoj ajfon pa sam u prebacivanju kartice nekako izgubio podatke sa starog mobitela. Ostao mi je tako i dio crtica. A još sam ti htio nešto reći.

Došla mi sestra u Zagreb, pijemo pivo u Tkalčićevoj. Priđe nam Ciganka s djetetom u naručju, pita para. Polako vadim sitno, a ona ovako govori : Rodit će ti se dite zdravo! Sina će ti rodit... Bit će isti ti!

Upravo takav stil pisanja sa crticama iz života tu oko nas pisca približava čitatelju koji bi najradije piscu volio reći: »Vidimo se na piću ili naći ćemo se na kavici, jer kad se čita roman Blizina svega, gotovo da posvajamo književnika kao nekog sebi jako bliskog«.

Zahvalni smo piscu što ima i taj osebujni smisao za humor, za uočavanje apsurdnosti neke situacije, za izvrtanje naglavačke onog što kobajagi stoji veoma čvrsto na nogama zbiljnosti. Ali, ništa od tog, nasmijati se ovom ludom svijetu moćno je oružje, moćnije od mnogih farmaceutskih tvornica koje enormne svote novca zarađuju na kojekakvim antidepresivima. Ante Zlatko Stolica nudi nam umjesto tableta da se radujemo homo ludensu i branimo ga svojim životom kako se ne bi pretvorili iz čovjeka u biljku na izdisaju. Naravno, ima i gorkih trenutaka, pogotovo kad se čovjek bavi pisanjem pa mu bogataš određuje honorar i smanjuje ga na mrvicu iz zavisti, iz pakosti, jer su jednom njega potplatili. Pa onda otima i tu mrvicu, zavlači s isplatom, izmišlja kojekakve razloge da ne plati, jer jednima uvijek novac treba, a drugi kao pišu, jer ionako nemaju pametnijeg posla. Tako to ide veoma često u Lijepoj Našoj. Onaj koji je zaradio milijune zaradio je usput i strašnu, gotovo neizlječivu bolest pohlepe prema kojoj korona virus i nije tako strašan, jer se ipak čovjek uglavnom može izliječiti. Ali za pohlepu, e tu nema garancije. Pohlepni, makar se to na prvi pogled ne vidi, uvijek nose dva kaputa, pojedu dva ručka, a pisac ode u grad da se malo razonodi. Ima toga na svim razinama.

Zove me baba. Dođi da vidiš ministrante kako su debeli, glave im se zaokružile ko balote, samo je jedan mršav.

Dva psa idu Zrinjevcem, za njima žena, moli ih nešto, sve nalijepo, a onda rekne: Jebem vam mater, stoko jedna! Jebem ti Lidiju dok mi vas je dovela. Kako priča, tako mi se približava. Sve potrošim na njih, nisam ja mogla kupit tako lijepe tenisice kao vi. Odgovaram: Pa dobre su Vaše. Kaže: Nisu, tiskaju me.

Autor romana kao da nam sa svakom rečenicom poručuje da osvijestimo apsurdistan u kojem živimo, škole u kojima nema sapuna ni toaletnog papira, zemlju u kojoj umjetnike zovu uhljebima, i preziru slobodnjake i neslobodnjake, pisce i slikare, skladatelje, a zapravo je istina da se milenijci neće sjećati imena ni jednog premijera ili nekog iz tzv. političke elite, ali sjećat će se lijepe pjesme, baleta, knjige, priče, filma. I jednoga dana bit će im smiješno da si morao u demokraciji biti u nekoj stranci da bi imao šansu uspjeti, a da za ono što je ponuđeno stručnost ne postoji. Pa sad ti piši, a ravnatelj te gleda poprijeko, jer si buntovnik, jer ti klikeri u glave rade brže nego njemu. Treba te dakle što prije zatrti.

I opet moramo shvatiti da živimo u svijetu u kojem je narod kao svetinja, a ti što o tome govore nemaju pojma kako narod izgleda po autobusima i tramvajima, po prigradskim vlakovima, ni što o njima misle i kako ih varaju. Samo se obično pred izbore rukuju po tržnici s kumicama, plate neki sir i slično, a inače jedu gotovo besplatno kao lordovi. Zaštićena politička čeljad – od naroda.

Roman Blizina svega nije samo djelo nadarenog pisca nego i svjedočenje o jednom vremenu u nevremenu u koje je autor očigledno ugradio puno toga iz vlastitog iskustva i zapažanja. Pa ne mogu odoljeti, a da ne napišem kako me godinama progoni misao da bi trebalo staviti u tramvaje i taksije mikrofone i snimati te obične ljudske situacije kojima ni sam Ionesco nije dorastao. Unatoč svemu autor romana Blizina svega podsjeća nas da je život čudo, dan je čudo, ljudi su čudesni »vaki ili naki«. A javna prometala, koje autor često spominje kao i one koji se u njima voze, sjajna su pozornica likova, nema toga kazališta koje ima zahvalniju publiku od pisca promatrača. Pa tako promatrani i promatrač čine naposljetku Blizinu svega.