Zaslužni hrvatski prevoditelj Ivan Trnski

Lirski i epski pjesnik, pripovjedač, putopisac, dramatičar, jezikoslovac i prevoditelj Ivan Trnski jedan je od naj­agilnijih i najdjelotvornijih u kolu hrvatskih preporoditelja koji su »umjeli da iskrenošću svog poštenog zanosa okupe oko sebe sve što je disalo patriotskom dušom. (...) I – što bi dlanom u dlan udario – bilo je sve kao u priči složeno. Novine razasute u narod, osjećaj nacionalnosti i skupnosti razbuđen pjesmom i historijskim reminiscencijama, kazalište zasnovano i narodna Čitaonica (...), a političke brošure i ratničke budnice uzeše raspaljivati uspavanu domovinsku svijest« (Andrić 1906: 5–6).

U takvim okolnostima stupio je Trnski na književnu scenu s nepunih šesnaest godina, objavivši već u prvom godištu »Danicze Horvatzke, Slavonzke y Dalmatinzke« poučnu crticu Kony Kosciuskov (Trnski 1835: 56), zasnovanu na legendi o dobročinstvima poljsko-litavskoga vojskovođe i borca za slobodu Kosciuska. No književni se njegov početak ipak ne povezuje s tom godinom, nego s godinom 1837., kad je u trećemu godištu »Danice« objavio devet različitih priloga. Prvi je od njih didaktička proza o mudrosti, srčanosti i skromnosti američkoga državnika i pisca Benjamina Franklina Sve za domovinu (Trnski 1837: 11–12), koja i naslovom i poučnim sadržajem upućuje na preporodne ideje osamnaestogodišnjega pisca. Ostalih osam priloga ljubavne su i prigodne pjesme i prijevodi, a u svima njima također su očite aktualne domovinske i humanističke poruke.

Pokazavši dakle već u adolescentskoj dobi zanimanje za događaje u širokom svijetu i za književnost drugih naroda, usporedno sa stvaralačkim radom intenzivirao je Trnski i prevodilački rad. Vođen mišlju da svaka civilizirana nacija mora poznavati klasičnu i suvremenu inozemnu literaturu, u prvo je vrijeme prevodio pjesme namijenjene urgentnom suzbijanju rastuće germanizacije koju je nametala i provodila središnja austrijska vlast. Školovan poput većine preporoditelja na njemačkom jeziku i u sferi dominacije germanske kulture i književnosti, posegnuo je ambiciozno za najvećima iz spomenute sfere, prevodeći na hrvatski jezik Schillera iz rane, slobodarske faze, i Goethea, u kojih ga iz razumljivih razloga najviše zaokuplja nacionalna retorika.

Orijentacija na prevođenje u Hrvatskoj rado čitanih njemačkih pisaca pokazala se već u prvim godištima »Danice«, a još očitije u prvoj zbirci Piesme (1842), u koju je nakon izvornih pjesama uvrstio prijevode Schillerovih balada i poemu Zvono te glasovitu Goetheovu pjesmu Mignon i ulomak spjeva Faust. Nastojeći otpočetka hrvatskome narodu osigurati prijevode birana štiva na njegovu jeziku, imao je Trnski na umu glavni preporodni cilj – da hrvatska riječ u svim područjima potisne njemačku i zavlada narodnim životom. Posvećen s puno žara tome cilju, ispod naslova je uz svoje ime dopisivao glagole pohrvatio ili ponašio, jer mu se uobičajeni preveo činio nepreciznim za posao koji je za svoj narod revno obavljao.

Prevodeći potom i druge velike zapadnoeuropske i slavenske pisce, pokazao je Trnski zavidan prevodilački potencijal, desetljećima ugrađivan u hrvatsku prijevodnu baštinu. Stoga se o njemu i ne može govoriti ne uzme li se u obzir opsežan i za ono doba silno koristan prevodilački rad, pogotovo zato što noviji istraživači tvrde da su mu prevodilačke zasluge veće od književnih, no vagati i sporiti se oko toga ne ćemo, jer je za samu stvar korisnije što je napokon istraženo i zapisano da je na tom polju obavio »težak i veoma važan zadatak« (Gavrin 1970: 63). Tako kaže Mira Gavrin, a ugledni germanist Zdenko Škreb proglasit će Trnskoga u tom istom kapitalnom zborniku iz 1970. godine – »profesionalnim prevodiocem njemačkoga stiha« (Škreb 1970: 164).

Rekosmo napokon zbog svih onih koji su svojedobno znali za njegovo prevodilačko umijeće, ne sluteći da će XX. stoljeće u glavnini svoga tijeka ostati indiferentno prema njihovu znanju i mišljenju inače cijenjena Augusta Šenoe, koji će, govoreći o prijevodu Halmove poetske drame Sin pustinje, Trnskoga nazvati pjesnikom zlatna pera i skladna, zvučnoga jamba (Šenoa 1872: 6).

Jedan od većih prevodilačkih izazova bio je Trnskomu popularni Kraljodvorski rukopis (1817), vješto smišljena mistifikacija Václava Hanke i suradnika (A. V. Svobode i Josefa Linde) koji su češku i europsku javnost uvjerili da je riječ o sretno pronađenoj zbirci staročeških narodnih pjesama iz XIII. stoljeća, sve dok nije utvrđeno da je novotvorina i obmana. Svjesno iskoristivši »tadašnje idealizirane predodžbe o visokoj razini stare kulture i pismenosti« (Karpatsky 1975: 26), te na tom tragu naraslu romantičarsku pomamu za narodnim umotvorinama, autori su umješno, dapače inspirativno, imitirali obrasce starih junačkih epova i ljubavnih narodnih pjesama te postigli nezapamćen uspjeh.

Nešto prije Trnskoga Kraljodvorski rukopis preveo je i u Pragu (1852) objavio Brođanin Ignjat Alojzije Brlić, no njegov se prijevod u Hrvatskoj nije udomaćio. U prijevodu pak Trnskoga zbirka se pojavila u dva varijantna izdanja, Kraljodvorski rukopis i Rukopis Kraljodvorski, i to iste, 1854. godine, i kod istoga nakladnika, no usporedba njihova pokazuje da nije riječ o bitno različitim prijevodima, nego o mjestimičnim jezičnim i gramatičkim intervencijama koje ne postižu značajnije stilske efekte. U instruktivnom Predgovoru obaju izdanja objašnjava Trnski čitatelju kako je rukopis pronađen i tko ga je proučavao, što mu je sadržaj i kakva je metrička struktura pjesama, te kako je i sâm na poticaj književnih prijatelja odlučio prevesti cijelu zbirku. Prilagodivši pritom jezik i stil poetici hrvatskih narodnih pjesama, Trnski je prijevod posvetio omiljenom banu Josipu Jelačiću, te u pjesmi Posvetnici slikovito opjevao kako je junačka slava banova i ljubav prema hrvatskome jeziku domamila pjesme posestrime sa sjevera i udomila ih u zemlji Hrvatskoj.

Usprkos spornim okolnostima nastanka, Kraljodvorski rukopis uzburkao je europske duhove i snažno utjecao na češku preporodnu književnosti i nacionalnu samosvijest. Zanimljivo tumačenje o tom nudi nam Ludvig Bauer u romanu Toranj kiselih jabuka, gdje razloge za tako zamašan uspjeh jedne knjižice pjesama vidi u traumatičnoj povijesti Čeha kojima je nasilno ugušena husitska pobuna: »Shvatio sam [kaže njegov autobiografski pripovjedač] što je moglo Václava Hanku ili nekoga od njegovog prijatelja navesti da nađe takozvani Rukopis Králvédvorský (...), kako bi tim nalazom češka književnost bila svojevrsnim temeljem književnosti europske, u što je čak i Goethe bio povjerovao« (Bauer 2013: 437).

U digresiju se upustismo zato što ilustrira kako je prošlost neodvojiva od bilo koje suvremenosti, jer nacionalna povijest i tradicija urastaju u obiteljska sjećanja i žive u potomcima – više ili manje u svakome od nas.

A zahvaljujući Milivoju Šrepelu i njegovu članku Rad Ivana Trnskoga u »Viencu« točno znamo što je sve u tom važnom Matičinu časopisu Trnski objavljivao, iz godišta u godište, od osnutka 1869., kad mu je na naslovnici objavljena posvetna pjesma Viencu, do godine 1887., kad se proslavljala 50. obljetnica njegova književnoga rada. Dug je to i temeljit bibliografski popis osamdeset i sedam izvornih naslova i sedamdeset i osam prevedenih – od pjesnika Foscola, Geibela, Schillera, Goethea, Uhlanda, Ljermontova, Platena, Grüna, Rückerta, Lenaua, Heinea, Stjepana Milova (njemački pjesnik našijenac), Scotta, Thomsona, Manzonija, Ade Kristen, Njekrasova, Uspenskog, Mickiewicza, Abouta, Ovidija, Prešerna, Shakespearea, Byrona i Tennysona – do prozaika Scotta, Hugoa, Jeysea, Kellera, Kinkela, Čelakovskog, Turgenjeva i anonimnih autora (Šrepel 1878: 284–287).

Pouzdana Šrepelova bibliografija sama za sebe govori o opsegu i izboru Trnskijevih prijevoda, no iako su to jedva dva u nizu desetljeća njegova neumorna prevođenja probranih inozemnih štiva, jasno je i tu vidljivo da se laćao velikih imena i svjetski poznatih djela, poput Ovidijeva Oproštaja s Rimom, Shakespeareovih soneta, Ljermontovljeve Dume, Foscolovih Grobova i Mickiewiczevih Krimskih soneta, iz kojih su i on i Vraz baštinili navigacijsku metaforiku (Flaker 1970: 9).

Posebno je Trnskijevo i valjda najzanimljivije prevodilačko poglavlje ruski romantičar i miljenik njegov među pjesnicima Aleksandar S. Puškin. Prvi prijevod romana u stihovima Evgenij Onjegin objavljivao je u nastavcima u II. godištu Lukšićeva »Glasonoše« 1862. godine, a integralni je drugi prijevod s Puškinovim vjekopisom objavio dvadesetak godina poslije u Matici hrvatskoj (1881). Uglavnom je prevodio pjesnička djela, a najviše je naslova objavio u »Nevenu«: lirske pjesme Dva gavrana, Čast Petra Prvoga, Zagonetka, Gvadalkivir, Anđeo i Zapis, te poeme Kavkaski zarobljenik i Bahčisarajski vodomet (Brešić 2004: 33, 44, 45, 49, 61). U »Nevenu« je u tri nastavka objavio i opsežnu biografiju o pjesniku pod naslovom Aleksandar Puškin (1854). Bilo je to »doba isključivog Trnskovog ʽpuškinstva’« (Andrić 1906: 89), u desetljeću kad su se pod režimom Bachova apsolutizma oko »Nevena« okupljali slobodoumni i progresivni umovi.

Nema sumnje, ruski klasik poetički je uzor Trnskomu još iz mladih dana kad ga je oduševljeno čitao, i kad je potresen tragičnom smrću pjesnikovom napisao odu Uspomeni Puškinovoj, a to se nije promijenilo ni kad ga je pedesetih godina intenzivno prevodio i pisao spomenutu biografiju, gdje mladim književnicima preporučuje da čitaju Puškina i od njega uče kako povezivati i usklađivati jezgrovitost misli i izraza s istinskom slikom ljudi i prirode.

Uočivši u tim i srodnim mislima otklon Trnskijev od Puškinova romantizma i pristajanje uz estetiku zrele stvaralačke faze, pripisuje mu Badalić »najranije teoretsko fundiranje književnog realizma u hrvatskoj znanosti o književnosti« (Badalić 1972: 210). Potkrijepivši smioni svoj zaključak Trnskijevim građanskim demokratizmom i književnom idejnosti, zauzeo se Badalić za potpunije promišljanje i vrednovanje njegovih književnih zasluga, pozivajući se pritom i na slikovite Šrepelove riječi: »Trnski ne piše za književne oblaporce, njemu je pred očima – i u srcu sâm narod; pa stoga u svojem književnom nastojanju ne leti poput orla nebu pod oblake, nego se drži kao lastavica domaćeg krova« (Šrepel 1899: 287).

No, unatoč naporima hrvatskih germanista i slavista koji Trnskijev doprinos u prevođenju njemačkih i ruskih književnih klasika stavljaju na pravo mjesto, on i nadalje ostaje neshvatljivo prešućen, te Hrvatska enciklopedija ovako piše: »Puškinova recepcija u Hrvatskoj također je marginalna. ʽIliri’ su u njem vidjeli pjevača moćnoga slavenstva; samo je S. Vraz cijenio i sentimentalno-romantičarsku poeziju, a neke su novele prenesene i na hrv. tlo« (HE 2007: 110). Srećom su u Hrvatskoj književnoj enciklopediji ispravili površne i netočne podatke napisavši da Puškinov utjecaj u hrvatskoj književnosti nije marginalan, naprotiv, »ʽUčitelja narodne književnostiʽ osobito su prevodili i objavljivali hrv. preporoditelji« (Lugarić 2011: 507), no ni tu među imenima na koja je Puškin najviše utjecao nema Trnskoga, ali ga među prevoditeljima, i to važnijima, ipak ima; navedeno je Matičino izdanje Onjegina (1872) i prilozi u Izabranim djelima (1899). Zato nas veseli što se Trnskijevi prijevodi pjesama (Rusalka, Španjolska romanca, Zapis i Pjesniku) još uvijek uvrštavaju u izdanja izabranih Puškinovih djela (Babić i dr. 2002), jer suvremenijih i boljih zacijelo nemamo.

Dva prijevoda Evgenija Onjeginu nisu u Trnskoga osamljen slučaj. U želji za što vjernijim i skladnijim poetskim izrazom uzastopno se vraćao prevođenju poznatih pjesničkih djela, a ogledni su primjeri takva postupka dvaput prevedena Schillerova Rezignacija i triput prevedeno Zvono. U odnosu na nesiguran prvi prijevod nevješta prevodioca koji se bori s metričkim zahtjevima suptilna originala (1842), te nešto skladniji i izvorniku bliži drugi prijevod Schillerova Zvona (1869), primijenio je Trnski u trećoj verziji (1887) vlastita metrička načela uspostavljena u članku O našem stihotvorstvu (1874), a iz cjeline uspješna prijevoda izdvaja Milaković i napose hvali prizore požara i dirljiv završetak poeme (Milaković 1907: 26).

Spomena je vrijedna i žustra polemika oko prijevoda Shakespeareova Otela, koji je 1883. godine objavljen u dva prijevoda, Trnskijevu i Karlovićevu. Usporedivši izvornik s jednim i drugim prijevodom, priklanja se Pasarić Trnskijevu prijevodu jer je vjeran i duhu hrvatskoga jezika i engleskom originalu, za razliku od Karlovićeva deseteračkoga prijevoda gdje takva suglasja nema i gdje su pogreške u sadržaju i izrazu očite (Pasarić 1883). Nasuprot Pasariću, neki se kritičari zalažu za Karlovića, i to samo zato što je kićeni jezik Trnskijevih stihova glumcima težak. Rasprava je okončana tek kad je za premijeru 1885. odabran Otelo dokazana prevoditelja Trnskog, koji je prevođenjem Shakespearea, a i prijašnjim prijevodima s njemačkoga jezika, dokazivao da hrvatski jezik nije antijambičan.

Uostalom, njegov prevoditeljski rad za kazališnu scenu bio je i inače intenzivan i uspješan, pa nije pretjerano reći da je hrvatsko glumište živjelo od Trnskijevih prevodilačkih prinosa, među kojima su brojna više ili manje poznata dramska djela: Nestroyev Smušenjak, Halmov Sin pustinje, Trelerov Albrecht, Kneiselovo Tko pjeva zlo ne misli, Feuilletov Jedan pariški roman, Shakespeareov Othelo, Vossov Carev crnac, Grillparzerovo Valovlje mora i ljubavi, Norveg-Kraatzova Glumičina kći, Claretiev Gospodin ministar, Goetheov Klavigo i Calderónov Sudac Zalamejski. A tu su i prijevodi libreta, operete Nanon R. Genéea i opera: Alessandro Stradella F. Flotowa, Milosnica G. Donizettija, Roberto Diavo G. Meyerbeera, Čuvidski ples (libreto F. M. Piave), odnosno Krabuljni ples (libreto A. Somme) i Macbeth G. Verdija te Kralj je rekao L. Delibesa (Hećimović 1990).

Popularne i na europskim scenama najizvođenije komade prevodio je Trnski uglavnom s njemačkoga jezika i kad se radilo o francuskom i engleskom izvorniku. Dramske pak vrste gdjekad je precizirao (drama, igrokaz, tragedija), a češće opisivao (žalosna gluma, pučka gluma, šaljiva gluma). Osim Freudenreicha i Bacha, redatelji su tih predstava bili i ondašnji dramski prvaci Mandrović i Fijan.

Broj prevedenih naslova govori puno, a broj izvedbi govori još više o šezdeset punih godina Trnskijeve nazočnosti na repertoaru središnje hrvatske glumišne kuće u njezinu dramskom i glazbenom programu, od Nestroyeva Smušenjaka (1866) do Verdijeva Krabuljnog plesa (1926), koji je na zagrebačkoj pozornici doživio impresivne, danas nezamislive, dvjesto devedeset i dvije izvedbe (1877–1926): pod naslovom Čuvidski ples opera je u režiji Josipa Freudenreicha i dirigenta Ivan Zajca izvedena šezdeset i sedam puta, a pod naslovom Krabuljni ples izvođena je i prije i nakon Trnskijeve smrti u različitim režijskim i dirigentskim postavama dvjesto dvadeset i pet puta. Hvaljeni prijevod Shakespeareove tragedije Otelo doživio je trideset i jednu predstavu, a ipak su zasluge Trnskijeve u oblikovanju hrvatskoga dramskoga i opernog repertoara ostale neocijenjene (Hećimović 1990).

Među važnijim je prijevodima i pjesnička priča iz primorskoga života Marko Dubrović Antonije Reyerove (1899) te zbirka prijevoda slovenskih, čeških, poljskih i ruskih pjesama Iz slavenske rodbine (1904), kojom je Matica hrvatska darivala svoje članove u povodu 30. godišnjice svojih pravila. I dok se u nas na sav glas hvalilo pjesnika koji prijevodima slavenskih pjesnika obogaćuje književnu ponudu, zbirku su u Sloveniji kritizirali zbog navodne skromne zastupljenosti i loših prijevoda svojih pjesnika, gdje kritičara napose smeta prevoditeljev izbor Prešernove Vrbe koju pogrešno drži pjesmom lokalna značenja (Tominšek 1905: 440–441).

U pionirskom poslu prevođenja stranih djela na hrvatski štokavski jezik pokazao je Trnski inovativnost stilotvorne i stihotvorne prilagodbe izvornim djelima. Prevodilačko umijeće priznali su mu i visoko ocijenili Šenoa, Tomić, Pasarić, Šrepel i Milaković, a sredinom XX. stoljeća pridružio im se respektabilni Barac, koji Trnskoga svrstava među najplodnije hrvatske prevoditelje, i to takve koji najviše dotjeruju svoje prijevode, pretjerujući katkad na vlastitu štetu u jezičnoj perfekciji i čistunstvu. Tako je, misli Barac, pogriješio kad je u drugom izdanju Puškinova Evgenija Onjegina razigranost stopa iz prvoga prijevoda zamijenio dosljednim trohejskim stopama (Barac 1960: 194–195). Barca će ciljanim ekspertizama slijediti i s aspekta svojih specijalističkih područja valorizirati noviji istraživači, Gavrin, Škreb i Badalić. Tako se dogodilo da se o prevoditelju Trnskom hrvatska znanost dokazala, dok je književnik Trnski u hrvatskoj književnoj povijesti gotovo nevidljiv, a pogotovo njegova idejna i djelotvorna sveprisutnost u XIX. stoljeću.

Zato je pozornosti vrijedan nedavno u »Vijencu« objavljen članak Tatjane Jurić, koja se bavi pitanjima zašto je Trnski i kako preveo Tennysonovu pjesmu Mariane, te kakvu poruku tim prijevodom šalje 1874. godine u povijesno prekretničkom trenutku nagodbene hrvatske zbilje? Odgovarajući na ta pitanja, otkriva autorica u Trnskome hrvatskoga Tennysona koji se izborom autora i pjesme, ali i versifikacijom i stilom prijevoda poslužio »kako bi domislio moderni hrvatski jezik kao politički instrument, te književnost kao njegovu temeljnu modernu instituciju« (Jukić 2020). A zapravo uzevši, cijeloga života Trnski i nije činio drugo nego djelima i djelovanjem pridonosio preobrazbi hrvatskoga naroda u modernu europsku naciju. Zasad se čini da prijevodi otkrivaju zamašnost i temeljitost njegovih nastojanja bolje od izvornih djela, no to se samo čini jer je ideja prosvijećene i uljuđene hrvatske nacije i njezin prosperitet konstantna i neiscrpna tema u svim njegovim djelima, od lirskih pjesama i epova do pripovijedaka, drama, putopisa i publicistike. I zato ga treba istraživački potanko čitati i proučavati, tako kako su čitani i proučeni najzaslužniji hrvatski preporoditelji, Kukuljević, Preradović i Mažuranić. Tek ćemo tada osvijestiti koliko nas je Ivan Trnski zadužio – izvornim djelima, prevođenjem i neumornim kulturnim aktivizmom – a samo bi i jedno od toga dostajalo za trajno pamćenje.

Literatura

Andrić, Nikola: Pod apsolutizmom, Matica hrvatska, Zagreb, 1906.

Badalić, Josip: Ruski pisci u hrvatskoj književnosti, u knjizi Rusko-hrvatske književne studije, Liber, Zagreb, 1972.

Babić, Ivan i dr. (prir.): Aleksandar Puškin, Pjesme, Bajke, Drame, Hum naklada, Zagreb, 2002.

Barac, Antun: Književnost pedesetih i šezdesetih godina, Zagreb, 1960.

Bauer, Ludwig: Toranj kiselih jabuka, Fraktura, Zagreb, 2013.

Brešić, Vinko (prir.): Časopis »Neven« i »Jadranske vile«, Poseban otisak Kronike Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, Zagreb, 2004.

Flaker, Aleksandar: Hrvatska književnost unutar evropskih književnosti u devetnaestom i dvadesetom stoljeću, u zborniku Hrvatska književnost prema evropskim književnostima od narodnog preporoda k našim danima, Zagreb, 1970.

Gavrin, Mira: Pjesništvo narodnog preporoda u odnosu na njemačko i austrijsko pjesništvo, u zborniku Hrvatska književnost prema evropskim književnostima od narodnog preporoda k našim danima, Zagreb, 1970.

HE – Hrvatska enciklopedija, 9, Leksikografski zavod Miroslav Krleža [2007], str. 110–111.

Hećimović, Branko (prir.): Repertoar hrvatskih kazališta 1840–1860–1980, Knjiga prva, Globus – Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1990., str. 47, 51, 54–55, 59–60, 63, 72–73, 75, 77–79, 81, 101, 185–186, 188, 194–195, 200, 534, 543.

Jukić, Tatjana: O Trnskijevu prijevodu Tennysonove Mariane u Viencu, »Vijenac«, br. 675, Zagreb, 16. siječnja 2020.

Karpatsky, Dušan: Češka književnost, u knjizi Povijest svjetske književnosti, 7, Liber – Mladost, Zagreb, 1875.

Lugarić, Danijela: Puškin, Aleksandr Sergejevič, Hrvatska književna enciklopedija, 3, Leksikografski zavod Miroslav Krleža [Zagreb, 2011], str. 506–507.

Milaković, Josip: Trnski, Spomen na književnu 70-godišnjicu (1837.–1907.), Tiskom i nakladom Daniela A. Kajona, Sarajevo, 1907.

P–ć [Pasarić, Josip]: Dva prievoda Shakespeareova »Othela«, »Vienac«, XV, br. 33, str. 537–539; br. 35, str. 575–576; Zagreb, 18. kolovoza i 1. rujna 1883.

Šenoa, August: Izbor dramatičnih djela iz repertoira nar. hrvatskog kazališta, Svezak I., Uprava kazališna Vladinim troškom, Zagreb, 1872.

Škreb, Zdenko: Šenoa i njegovo doba prema njemačkoj književnosti (1860–1881), u zborniku Hrvatska književnost prema evropskim književnostima od narodnog preporoda k našim danima, Zagreb, 1970.

Š. [Šrepel, Milivoj]: Rad Ivana Trnskoga u »Viencu«, »Vienac«, XIX, br. 18, str. 284–287, Zagreb, 1. svibnja 1887.

Šrepel, Milivoj: O književnom radu I. Trnskoga, »Vienac«, XXXI, br. 18, str. 287, Zagreb, 6. svibnja 1899.

Tominšek, Josip: Iz slavenske rodbine, Pjesme, Preveo ih Ivan Trnski, U Zagrebu 1904., »Ljubljanski zvon«, XXV, br. 7, str. 440–441, Ljubljana, 1905.

Trnski, Ivan: Kony Kosciuskov, »Danica«, I, br. 14, str. 56, Zagreb, 18. travnja 1835.

Isti: Sve za domovinu, »Danica«, III, br. 3, str.11–12, Zagreb, 21. siječnja 1837.

Isti: Aleksandar Puškin, »Neven«, III, br. 42, str. 660–665; br. 43, str. 680–684; br. 44, str. 698–700; Zagreb, 1854.

Isti (prev.): Kraljodvorski rukopis / Rukopis kraljodvorski [Drugo izdanje], Narodna tiskarnica Dra. Ljudevita Gaja, U Zagrebu 1854.

Isti: O našem stihotvorstvu, »Vienac«, VI, br. 31, str. 490–493; br. 32, str. 504–506; br. 33, str. 520–522; br. 34, str. 536–538; br. 35, str. 551–554; Zagreb, 1874.

Isti (prev.): Aleksander S. Puškin, Evgenij Onjegin, Roman u stihovih, Naklada »Matice hrvatske«, Zagreb, 1881.

Isti (prev.): Iz slavenske rodbine, Pjesme, Zabavna knjižnica Matice hrvatske, Zagreb, 1904.