»Veliki potres« i potresi na početku 20. stoljeća u Zagrebu

Grad Zagreb je u prošlosti pogodilo nekoliko snažnih potresa koji su ostavili traga. Prvi u izvorima zabilježeni potres dogodio se u ožujku 1502. godine; po svemu sudeći bio je vrlo jak, a štetu su pretrpjeli posebice Gornji grad te osobito crkva sv. Marka, kojoj se srušio toranj. U drugoj polovici 17. stoljeća bilo je još nekoliko jačih potresa. Tijekom 19. stoljeća također su zabilježeni potresi različitih magnituda; 1837. se oko podneva grad na tri sekunde zatresao, što je bilo dovoljno da se više zidova i dimnjaka uruši. Potresi su se potom događali i 1839., 1840., 1843., 1848., 1853., 1854., 1857., 1861., 1868., 1869., 1870., 1871., 1872., 1876., 1877. i 1879. godine.

Crteži iz austrijskih novina Neue Illustrierte Zeitung, koji prikazuju unutrašnjost zagrebačke katedrale nakon potresa. Crteži su nastali prema fotografijama. (ÖNB)

Do sada se u kolektivnoj memoriji grada isticao ipak jaki potres magnitude 6.3 po Richteru (IX u stupnjevima MCS) koji se odvio 9. studenog 1880. godine, u ranim jutarnjim satima (7 sati i 33 minute), s epicentrom između Kraljeva vrha, Zeline i Kašine. O tom su događaju pisale sve novine Trojedne Kraljevine i Austro-Ugarske Monarhije. Prije svega se pisalo o golemoj šteti koju je prouzrokovala trešnja od otprilike 10 sekundi: prema procjeni Mikse Hantkena, koji je iz Budimpešte stigao u Zagreb, šteta na zgradama u gradu iznosila je ukupno dva milijuna guldena.^[1] Znatno su pogođene bile gotovo sve zgrade Kaptola, osobito katedrala, ali i crkva sv. Marka, franjevačka crkva i crkva na Katarininu trgu. Razne institucije ili stambene zgrade imale su štete po stubištima, fasadi ili na krovovima, gdje su se često urušavali dimnjaci ili padao crijep. Unatoč početnim javljanjima da žrtava nema, čini se da su barem dvije ili tri osobe smrtno stradale, a bilo je i nekoliko teže te oko 20 lakše ozlijeđenih osoba. Oštećeno je više tisuća zgrada.

Mirko Bogović napisao je, potaknut potresom, pjesmu: »(...) Rod bo ljudski kojno poput mrava – amo-tamo trči, ne miruje – I sveđ nešto snuje i mudruje – Misleć, za sve vijeke da uradi – Kad što lijepa, dobra gdje sagradi – Pače sanja i o vječnoj slavi – Koju mora rad da mu pribavi (...), a potres to sve to uništava, To čovječe tašti ded’ prosudi – I ponešto bar čedniji ti budi!«^[2] U Obzoru je kanonik Franjo Rački opisao svoj doživljaj zbivanja: »Bijah upravo u polovici drugoga evanđelja, kada nastade silan šum. (...) Za šumom slijedila je uzastopce u tili čas strašna trešnja. Visoki zidovi koji su stoljetnim nepogodam prkosili, njihali su se poput slabe trstike. Bio sam si odmah svijestan, da to njihanje dolazi od podzemnih sila, koje koru zemaljsku mijese i dižu poput tijesta (...). Uz golemu trešnju, u kojoj jedva se moglo velikim naporom stajati na nogama, i uz strašan štropot čulo se štropotanje zidova«.^[3] Publicist i pedagog Mijat Stojanović pribilježio je također: »Dne 9. studenog 1880. oko 1/4 na 8. uru jutrom strašan potres zemlje 5 do 10, vele njeki do 30 secunda, da su se duvari po kućah razpucali, dimnjaci i uresi s krovova rušili, stvari po sobah opadale i razbijale. Budan ležao sam u postelji, kad je nastala katastrofa užasna potresa. Postelj se počme podamnom ljuljati kano čamac na uzburkanom, valovitom morju, duvari sobni počmu škripati, nihati se i pucati, a sitne stvari (...) opadati i lomiti se. Skočim iz postelje, prekrstim se i zazovem Boga u pomoć, obučem se na brzu ruku i odem na ulicu, gdje nadjem već puno malog i velikog svieta, sve preplašeno i uzplahireno, a ulice pune ruševina dimnjakȃ i uresȃ sa kućȃ«.^[4] Sin Augusta Šenoe, Milan, zapisao je poslije: »Na deveti dan mjeseca studenoga dođe onaj zlokobni potres. Moj je otac još bio u krevetu, majka nas je spremala u školu. U staroj kući u Mesničkoj ulici nije se osjetio žestoko, ali kako sam ja prvi izašao iz kuće, pa vidio, kako se na kući našeg susjeda Romanića srušio čitavi zabat, pa onda, kad sam vidio, da se je statua Svetoga Marka (...) srušila, (...) da je crkva Svete Katarine strašno štetovala, konvikt na pô razvaljen, a sve ulice pune opeka i ruševina, poletih kući, sav prestravljen. Moga oca više nije bilo kod kuće; on je već započeo svoj križni put«.^[5]

Oštećena unutrašnjost zagrebačke katedrale nakon potresa 9. studenog 1880. Fotografiju je snimio Ivan Standl.

O izgledu grada nakon potresa zapise je ostavio i arheolog Ćiro Truhelka, tada gimnazijalac iz Gornjega grada: »Na ulici sve je bilo krš i pustoš: kolnik i nogostupi puni crepovlja, popadalog s krovova i ruševina oborenih dimnjaka; zidovi kuća popucani, prozori polomljeni, a došavši iza ugla Mletačke ulice na Markov trg ugledao sam, kako je čitav zabat zapadne fasade, koju su u ono doba obnavljali zidari, srušen, te je kroz nastali otvor provirila konstrukcija krova. Pod skelama je ležao u smrtnim trzajima jedan od zidara, koji je nastradao. Ista pustoš bila je u Gospodskoj ulici i na Katarininu trgu, gdje je lijepa fasada crkve sv. Katarine na više mjesta pokazivala znatne pukotine. (...) Ulicama je lutao prestrašeni i obezglavljeni svijet, koji je poluodjeven izletio iz kuća, da spasi glavu. Krovovi su bili izrešetani, kao da su im topovski hitci raznijeli crepovlje, a većina dimnjaka je ležala oborena na cesti i zakrčila prolaz. Zidovi su bili tako popucani, da se kroz pukotine moglo zaviriti u sobe. Srećom nije bila porušena ni jedna kuća. One stare, neugledne gornjogradske građevine oduprle su se potresu i ostale čitave prkoseći katastrofi, što ju je priroda spremila Zagrebu. Gričko brdo se junački držalo! Donji grad je bio kud i kamo jače poharan, a stradale su osobito novije zgrade. Udarci su se potresa, iako u sve manjoj mjeri, ponavljali cio dan i građanstvo zahvati pod večer prava panika. Tko je mogao, bježao je iz Zagreba, a tko nije, izletio je na ulicu, trgove, u Tuškanac ili u Maksimir i tu provodio noć pod vedrim nebom ili pod šatorim«.^[6]

Politički vrh reagirao je očekivano brzo. Hrvatski ban Ladislav Pejačević, instaliran nekoliko mjeseci prije, zabrinuto se uputio u Gradsku upravu i državne inženjere stavio gradu na raspolaganje. Prema pisanju Franje Račkog biskupu Strossmayeru, »bana se [potres, op. a.] tako kosnu, da je po sobah hodao jadikujući, da što mu je trebalo te časti, po kojoj je od svoje obitelji odružen i t. d.«.^[7] Potpora u obliku novčanih subvencija dolazila je u idućim mjesecima sa službenih adresa. Osim posebne donacije Sabora, među prvima je reagirao bečki dvor, odnosno sam vladar Franjo Josip I. Obratio se telegrafskom depešom u kojoj je banu naredio da naročito naznači što je potrebno za pomoć siromašnijeg dijela građana. Osim toga je kralj iz privatne blagajne donirao 10.000 guldena.^[8] Novčanu pomoć pripremila je i savezna Kraljevina Ugarska, a mobiliziralo se donacijama i hrvatsko plemstvo. Pomoć je postupno stizala i iz inozemstva: Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Vatikana, Švicarske, Danske, Poljske, Osmanskog i Ruskog Carstva. Sredstva za pomoć skupljali su i austrijski, češki te poljski listovi. Kružile su glasine kako bečki dvor priprema posjet cara i kralja Franje Josipa potresom pogođenom području, ali do toga nije došlo, moguće iz političkih razloga.^[9] Došlo je ubrzo i do napetosti na relaciji gradske i zemaljske uprave. Gradonačelnik Matija Mrazović, predvodnik Neodvisne narodne stranke, oštro je kritizirao Zemaljsku vladu i bana. Smatrao je da organiziranjem pripomoći, koja je povjerena ne pretjerano omiljenom podbanu Jovanu Živkoviću, te financiranjem sanacija štete pomoću zajmova kojima upravlja vlada, tako dokida lokalnu autonomiju, budući da gradsko poglavarstvo ne sudjeluje u određivanju potpora. Ban Pejačević tijekom studenog se uputio u Peštu kako bi zatražio odobrenje zajma te u Beč, gdje je u audijenciji vladaru dao izvještaj o stanju nakon potresa.^[10]

Trg bana Josipa Jelačića nakon potresa 1880. Vide se oštećeni krovovi, ali i metež na glavnom zagrebačkom trgu, na kojem je okupljeno vidljivo uznemireno stanovništvo. (Muzej grada Zagreba)

Kao i često prije u vremenima nepogoda koje su pogodile grad, dani nakon potresa izazvali su različite oblike zajedništva i uzajamne spontane pomoći među građanima. U samom su gradu pjevačka i druga društva nastojala prirediti različite plesne i druge aktivnosti kojima bi se vratio duh tmurnom gradu, ali i prikupila konkretna novčana potpora. Brojni su građani ostali bez smještaja, danima sjedeći na otvorenom po stolcima ili tepisima, provodeći noći pod šatorima i barakama, u omnibusima ili fijakerima. Danju su spašavali što se spasiti moglo. Veći otvoreni prostori, Trg bana Jelačića ili Zrinjevac, ulijevali su građanima najviše sigurnosti; stoga su danima nakon potresa bili ispunjeni ljudima. Koliko je građanstvo teško podnosilo iskustvo potresa upućuju i sitne informacije. Gosti u kavanama i gostionicama pri blagim podrhtavanjima tla, koje bi prouzročio prolazeći fijaker ili pad stolca, često su hrlili prema izlazima i na ceste. Gradsko poglavarstvo izdalo je 19. studenog očito potreban proglas koji je upozoravao da se bogohuljenje i kletve – koje su se u gradu mogle obilato nakon potresa čuti – kažnjava zatvorom od 6 sati pa do čak 14 dana.^[11]

Zagreb su u danima nakon potresa nastanili brojni strani i domaći novinari, pišući izvještaje o zbivanjima u gradu. Važnost novina pritom nije bila samo u informiranju. Bila je to i utjecajna platforma emocionalizacije građanstva. Novine su različitim prilozima podizale moral, organizirale i poticale oblike potpore, sudjelovale u kreiranju javnog miš­ljenja i atmosfere. Domaći novinari imali su priliku pružati ustrašenom građanstvu sigurnost, utjehu i nadu. Tako je primjerice časopis Napredak u tri uzastopna broja donosio velike priloge Mirka Tkalca o potresu kao prirodnoj pojavi (i nepogodi), s detaljnijim objašnjenjima za zagrebački kontekst.^[12] Seriju tekstova započeo je opisom iskustva: »Tko da se ne sjeća, komu još srsi ne prolaze tielom, komu da još danas nije uznemirena njegova duševnost čudnom sjetom i raztresenošću duha uslied posljednjega žalostnoga prirodnoga pojava, koga zovemo potresom«.^[13] U austrougarskom tisku izvan Banske Hrvatske javljaju se pak članci koji opisuju, objašnjavaju i analiziraju općenito ljudsko ponašanje u nedaćama. Tako u čitanom listu Neue Illustrierte Zeitung, koji je izlazio u Beču i Leipzigu, spisateljica Henriette Perl objašnjava kako čovjek u prvim sekundama potresa reagira, o čemu misli, objašnjava zašto djeca ili žene vrište, a muškarci onijeme, opisujući pritom i tijek zagrebačkog potresa.^[14] Novinski tekstovi nisu utjecali međutim samo u pozitivnom smislu. Brojni su prilozi širili paniku ili krive informacije te poticali posve neuvjerljive teorije. Gjuro Pilar zabilježio je: »Tlo je pod nogama ustrašenih građana još drhtalo, a već su teorije o potresu nicale poput gljiva iz tla«.^[15]

August Šenoa u svojim posljednjim »Zagrebuljama« piše: »K zdvojnosti pridruži se glad novinarski. Ta pisarčićima su potresni prizori, romantički iskićeni, najdraža hrana. Čitao sam te razne vijesti i članke. Kraj teške žalosti svoje nasmijah se grohotom na sve te gluposti i laži. Mišljah, da čitam mitologiju. Zagreb da je samo ruševina, pet crkvi da treba porušiti do temelja, 500 kuća da se srušilo, siromasi da su preseljeni iz uboške kuće, kod Resnika da se pokazaše vulkani, vrela voda da je štrcala 30 metara visoko. (Taj piskar valjda nije znao, što je metar, nit je imao u rukama compendium geologije.) A sve je to laž, sušta laž, to sam vidio na svoje oči. No općinstvo je sve to čitalo, novine gutalo, povjerovalo i prestravilo se. Ludost novinarska učinila je toliko zla, koliko i potres. Nesreća je velika, jer je šteta ogromna«.^[16]

S druge strane, novine su se našle i u nezavidnom položaju – želja za informacijama je bila velika, vijesti su trebale stizati brzo, a sve je najviše zanimalo hoće li biti još potresa. Tako se stvorio procijep između brzih i valjanih informacija, želje za pomoći u iznošenju točnih podataka i brojnih situacija koje nisu bile predvidljive ili su nedostajale konkretne informacije pa novinske obavijesti nisu mogle biti nužno precizne ili su ostajale nedorečene, pa čak i kontradiktorne.

Do sredine iduće godine Zagreb se još mnogo puta slabije zatresao; otprilike 185 puta. Određeni broj stanovnika trajno je napustio grad, preselivši se u druge gradove Monarhije, uglavnom u Cislajtaniji. Tako je prema nekim podatcima već u prvim danima nakon potresa oko tisuću obitelji napustilo grad, a u sljedećim mjesecima oko 10.000. Vlakovi koji su na dan potresa napuštali grad prema nekim su svjedočenjima bili prepuni.^[17] Tomu su naravno pridonosile i panične reakcije u novinama. Neoprezno se znalo pisati o »trajnoj opasnosti« koja prijeti Zagrebu ili o mogućem »podlijeganju« grada kao »žrtve« potresa.^[18] Nisu pomagale ni teorije o tome kako Mjesečeve zrake privlače lavu pod zemljom, izazivaju vulkanske erupcije i jake potrese.

Povjesničar grada, Gjuro Szabo, smatrao je, kao i neki prije njega te mnogi nakon njega, kako je potres, unatoč početnoj panici, ipak u konačnici imao pozitivan učinak za sam Zagreb. Potaknuta je obnova i daljnji razvoj grada. Ključne su institucije obnovljene ili temeljno preuređene, a razvija se i Donji grad, u kojem se grade nove stambene zgrade i urbane palače. Tako je 1880. ušla u povijest grada kao bitna prekretnica od koje je intenzivirana izgradnja modernog Zagreba. Do početka 20. stoljeća Herman Bollé vodi restauraciju zagrebačke katedrale i novogradnju na Kaptolu, što je podarilo gradu zapravo novu stolnu crkvu i sasvim novi identitet. Sam Bollé velikim dijelom je sudjelovao u projektiranju obnove diljem Zagreba. Potporu je našao prvenstveno u mladom i ambicioznom intelektualcu, Izidoru Kršnjavom, a preko njega neko vrijeme kod Račkog i Strossmayera. No uskoro je Kršnjavi pristao uz režim bana Khuen-Héderváryja, kako bi obistinio svoju viziju kulturnog procvata grada i zemlje, koja se preklapala s banovom politikom. Bila je to nova, ključna stepenica u realizaciji projekta obnove Zagreba kao reprezentativnog i monumentalnog centra. No, kao što je Khuen-Héderváry ostao zapamćen kao zloglasni ban, tako su i Kršnjavi i Bollé dugo vremena kritizirani kao rušitelji starog Zagreba. Stoga će zagrebački flâneur Nikola Polić prvim graditeljem »novog Zagreba« proglasiti Augusta Šenou.^[19] On je kao gradski senator odlučio neumorno i nezaustavno pomagati uoči zime građanima na terenu, prilikom čega se sam prehladio, dobio upalu zglobova, od koje je neko vrijeme bolovao te u prosincu 1881. preminuo.

Potres kod Kamenitih vrata (KGZ)

Zagreb je oko 1900. u institucionalnom, društvenom, kulturnom i ekonomskom smislu već neupitno hrvatsko središte, grad s najvećim rastom stanovnika u Ugarskoj i Habsburškoj Monarhiji općenito. Osim što je potres potaknuo građevinske djelatnosti, zbog manjka građevinskih radnika dao je poticaj za osnivanje zagrebačke Obrtne škole (1882). I druge struke se nakon 1880. mijenjaju. U razdoblju dominacije znanosti i statistike, u tipičnoj maniri 19. stoljeća, veliki zagrebački potres izazvao je izniman interes publicista, znanstvenika, stručnjaka, pa i lažnih stručnjaka koji su nastupali u javnosti. U Beču je, upravo povodom zagrebačkih događaja, unutar nekoliko tjedana organiziran iznimno dobro posjećen niz znanstvenih predavanja o prirodnim nepogodama i potresima u Austro-
-Ugarskoj Monarhiji. Predavanja tada vrlo uglednih geologa, Ferdinanda Hochstettera i Eduarda Suessa, objavljena su među ostalim i na hrvatskom jeziku u tisku. Astronom i meteorolog Rudolph Falb razvijao je u to vrijeme teoriju o povezanosti položaja Mjeseca, meteoroloških zbivanja u atmosferi s potresima i poplavama, nastojeći predvidjeti vrijeme i mjesto prirodnih nesreća. Nekoliko mjeseci nakon njegova istraživačkog putovanja po Južnoj Americi, vratio se u Austro-Ugarsku bolestan i obeshrabren od brojnih kritičara: »Tek s potresom u Zagrebu 9. studenog 1880. povratila mi se stara energija i djelatnost u potpunosti (...)«.^[20] Tako su se Zagrebom proširile glasine da je Falb predvidio nove snažne potrese 15. i 16. prosinca, unijevši među pojedince strah i paniku. Da bi umirio Zagrepčane, podban Živković je pozvao Falba u Zagreb da održi predavanje, što je i napravljeno. O tome svjedoči i sam Falb: »(...) i kada sam se već bio vratio u Beč, telegrafskim sam putem od odjelnog predstojnika gospodina baruna Živkovića primio poziv da dođem u Zagreb, kako bih svoja promatranja i gledišta o uzrocima katastrofe na licu i mjestu upotpunio, odmah sam poslušao i dobio zadovoljštinu (...) doživjeti potvrdu očekivanog sekundarnog obnovljenog podrhtavanja«.^[21] Falb je na taj način smatrao da je u Zagrebu, koji se ipak nešto zatresao 16. prosinca, doživio potvrdu svojih teorija. Ipak, čini se kako ni izvjestitelj Napretka nije bio do kraja siguran može li se pomoću Mjeseca predvidjeti potres, jer napominje kako je nastupio uštap te da je »prošao optički pojav pomračenja mjeseca«.^[22] Falbov posjet je zapamtio i Truhelka: »Panika je postala još veća, kad je u Zagreb došao dr. Falb, stručnjak za sejzmografske pojave, od koga se Zagreb nadao doznati, hoće li se i kad će se ponoviti potres; a on je samo mudro šutio, davao maglovite izjave ili je razlagao svoju teoriju o općim uzrocima potresa. To zagrebački purgeri naravski nisu razumijevali, a nije im ni stalo bilo do toga, kako nastaje potres, koliko do toga, kada će se ponoviti«.^[23] Ipak, Falb je očito bio dobar komunikator s javnosti, unatoč stalnim kritikama za demagogiju i nestručnost, jer su njegove ideje lako dolazile do publike. Taj aspekt komunikacije s javnosti počeli su zatim preuzimati i sami znanstvenici, kako bi na taj način educirali javnost i prezentirali svoj rad.^[24] I hrvatski znanstvenici pisali su prvi put podrobnije o prirodnim nepogodama, objašnjavali potrese, odgovarali na različita pitanja ili teorije. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti formirala je komisiju koju su činili akademici Ljudevit Vukotinović i Josip Torbar te fizičari Vinko Dvořak i Ivan N. Stožir, koji su »u Zagrebu i barem po onih priedjelih naše domovine, kuda je potres žešće harao, sve njegove tragove i znakove kupiti pomagali«.^[25] Mijo Kišpatić, hrvatski mineralog i sveučilišni profesor, koji se isticao i u popularizaciji znanosti, upravo je u svojem prvom objavljenom znanstvenom radu 1879. pisao o seizmologiji. Kišpatić je bio i na čelu Potresnog odbora Jugoslavenske akademije osnovanog 1883. godine, koji je zatim davao redovite godišnje izvještaje o podrhtavanjima tla u kojima je nastavio provoditi sustavna povijesna istraživanja potresa, objavljujući do 1906. više od dvadeset potresnih »izvještaja«, zapravo informativnih stručnih prikaza potresa od 1502. u Zagrebu i okolici s podatcima koje je uspio prikupiti. Gjuro Pilar, profesor mineralogije i geologije na Zagrebačkom sveučilištu, objavio je uz potporu matematičko-prirodoslovnog razreda Akademije podrobnu analizu potresa iz 1880. (Grundzüge der Abyssodynamik, 1881) nadovezujući se na rasprave iz geomehanike о geodinamičkim procesima u kamenoj kori. Analizu potresa službeno su pokrenuli i u Budimpešti i u Beču, i to kroz dvije odvojene komisije. Tako je u Zagreb iz Beča poslan asistent s Geološkog instituta Franz Wähner, koji je trebao bilježiti štetu, prikupljati podatke i razgovarati s očevidcima na terenu, što je i učinio te objavio u knjizi koja kombinira geologiju, seizmologiju i etnografiju. Istovremeno je i ravnatelj Geološkog instituta u Budimpešti otputovao u Zagreb kako bi napravio temeljitu procjenu štete na zgradama.^[26] Ravnatelj Miksa Hantken, geolog i paleontolog, objavio je zatim 1882. godine u Budimpešti knjigu Das Erdbeben von Agram 1880.

Crteži oštećenih crkvi sv. Marka u Zagrebu i broda crkve u Remetama. (Max Hantken von Prudnik. Das Erdbeben von Agram im Jahre 1880. Bericht an das k. ung. Ministerium für Ackerbau, Gewerbe und Hände. Budapest: Gebrüder L. Egrädy, 1882)

I u drugim strukama ostavio je potres traga. Austrijska spisateljica Rosa Pirka pod pseudonimom »Robert von Fels« objavila je u Dresdenu 1890. knjigu s tri pripovijetke, među njima i »Agramer Schreckenstage« [»Zagrebački dani straha«], posvećenu potresu. Osim što su se izrađivale i precrtavale različite ilustracije koje su prikazivale štete potresa, dok su se u stranom tisku pojavile i krivotvorene ilustracije potresa u Zagrebu, aktivno su se u stvaranju dokumentacije o štetama i učincima potresa uključili i fotografi Otto Dasch, Heinrich Krappek, Gjuro Varga, Hermann Fickert i Ivan Standl, a njihove fotografije su prenijele brojne ugledne europske novine.^[27] Ivan Standl je zbirku od 27 fotografija zagrebačkog potresa posvetio kralju Franji Josipu. Arhitekti i građevinari počeli su više voditi računa o projektima, što će se pokazati jasno u daljnjim potresima koji su grad pogodili primjerice 1894., 1895., 1901., 1905. i 1906. te 1909. godine. Zagrebački potres je nedavno u svojoj knjizi The Earthquake Observers: Disaster Science from Lisbon to Richter američka povjesničarka Deborah R. Coen nazvala »savršenim potresom« upravo zato što je potaknuo ili razvio različite prakse proučavanja, ponašanja i stručnog djelovanja.

Plan Zagreba s označenim mjestima i težinom štete u gradu koji je izradio Kraljevski ugarski geološki institut. Oznake zgrada: crveno – lakše štete; sivo-zeleno – jače oštećeno; sivo – zgrade koje nisu za uporabu; crno – urušene zgrade. (Max Hantken von Prudnik. Das Erdbeben von Agram im Jahre 1880. Bericht an das k. ung. Ministerium für Ackerbau, Gewerbe und Hände. Budapest: Gebrüder L. Egrädy, 1882)

U novom, 20. stoljeću, znanstvenici profesionalno nastupaju u novinama i časopisima, popularizirajući svoja istraživanja, važne poruke i naputke. Radili su to poučeni iskustvima druge polovice 19. stoljeća, potresima u Zagrebu i poslije Ljubljani (1895). Kada se Zagreb potkraj 1905. (17. prosinca, magnitude 5,6 i VIII stupnjeva po MCS ljestvici) i početkom 1906. (2. siječnja, magnitude 6,1 i VIII stupnjeva po MCS ljestvici) ponovno jače zatresao, ravnatelj Kraljevskoga zemaljskog zavoda za meteorologiju i geodinamiku Andrija Mohorovičić nastupao je u javnosti suvereno i uvjerljivo. Uspio je prikupiti potporu za konačno osnivanje seizmografske postaje u Zagrebu. Uz financijsku potporu Zemaljske vlade postavljen je i seizmograf, koji je Mohorovičić već prije »posudio« iz Budimpešte. Kao tipični primjer školovanog znanstvenika u Austro-Ugarskoj, Mohorovičić preko novina i javnih predavanja upozorava, daje savjete vezane uz građevinske pothvate i sigurnost, ponašanja prilikom potresa, objašnjava mogućnost predviđanja potresa i uspoređuje potrese iz prošlosti s aktualnima – djeluje dakle u javnosti. Ta dva potresa nisu uzela ljudske žrtve, ali su napravila materijalnu štetu. Potresu iz 1905. prethodili su manji još u travnju te godine. Potres 2. siječnja 1906. probudio je Zagrepčane iz novogodišnjih slavlja u 5 sati i 27 minuta. Manji potres se osjetio već nekoliko minuta nakon ponoći, no, kako i same novine navode: »Tko je bio u buci i zabavi, medju množtvom, gdje se žamorilo, pjevalo i igralo, nije ga tako lahko osjetio, ali tko je laglje spavao ili se mirnije zabavljao, taj je prvi potres u novoj godini 1906. (...) dobro osjetio, ali se baš i nije tako preplašio, jer smo ovo posljednjih 14 danah već privikli na slabije zemljotrese, samo što smo se prevarili u računu, držeći, da će biti sve slabiji i slabiji, a onda ipak jednom i prestati«.^[28] Ipak, »glavni« potres nakon 5 sati ujutro je već i po izvještajima obilježen kao najjači (»neobično dug i jak«) nakon »velikog potresa« 1880. godine. Građani su se prestrašili i odmah pojurili na otvoreno. Virovitičan tako u svom izvještaju napominje kako je bitno ostati miran, ne širiti paniku i glasine, a gradska uprava treba jasno reagirati. Već isti dan su gradski službenici (građevna redarstvena povjerenstva) počeli obilaziti Zagreb, pregledavati štetu i obilježavati lokacije koje bi mogle biti u još većoj opasnosti ako se potres ponovi. Velik problem su, uz dimnjake, bili klimavi balkoni, ali i brojni ukrasi na zgradama koji su ili popadali ili su prijetili s visina. Ipak, napomenuto je kako krivnja leži i na neodržavanju zgrada. Najjače su stradale kuće u Vlaškoj ulici, a posebice tavanski stanovi, iz kojih je trebalo iseliti stanare.^[29] Pali su dimnjaci na nadbiskupskom dvoru, a šteta se vidjela i na Bakačevoj kuli, zgradi Glavnoga kolodvora, isusovačkoj crkvi, školama (npr. gimnazija na Gornjem gradu)... Potres se osjetio i izvan Zagreba na već očekivanim lokacijama (najviše je nastradala Stubica) pa sve do Ljubljane, Maribora, Velike Kaniže i Barča.^[30] Zanimljivo je da je opet trebalo umiriti stanovništvo od predviđanja Rudolfa Falba i njegove teorije o »kritičnim danima« pa je tako Dom i sviet morao napomenuti: »Za one, koji misle, da potresi dolaze ʽkritične’ dane, valja spomenuti, da se zagrebački potresi od 17. prosinca i od 2. siečnja slabo slažu Falbovom predpostavom, jer je Falbov kritični dan prvoga reda bio na 26. prosinca«.^[31] Čovjekova želja za predviđanjem potresa kako bi uklonio to strašno iskustvo iznenađenja, ostala je neispunjena, kao što se vidi i iz usputnih komentara: »A u Zagrebu pripoviedaju, kakovo li je to čudo, taj seismograf! A onda, da vam pravo rečem, to vam nije nikakovo čudo. Kada je potres – a ne prije, onda se taj stroj pomiče. Neka mi zakukuriče prije, nego li će biti, nego li će biti potresa! Takav stroj neka oni pronadju«.^[32]

Karta oštećenja zbog potresa 9. XI. 1880. godine. Oznake: A – područje najvećih oštećenja; B – područje velikih oštećenja; C – područje slabih oštećenja; crveno – lokacije s najvećom štetom; plavo – jako oštećene lokacije; žuto – slabo oštećene lokacije. (Max Hantken von Prudnik. Das Erdbeben von Agram im Jahre 1880. Bericht an das k. ung. Ministerium für Ackerbau, Gewerbe und Hände. Budapest: Gebrüder L. Egrädy, 1882)

Doduše, tu su želju jednakim intenzitetom hranili i dalje razvijali sve apsurdniji novinski članci. Neki su mađarski listovi tako izvještavali o katastrofi u Zagrebu 1906. Pomagali nisu ni veliki svjetski potresi u Čileu ili San Franciscu iz 1906. Lagani potres u veljači 1908. u Beču dežurnoga je bečkoga »katastrofičara« Karla Krausa nagnao da se obrati publici jednog žanra koji je povezivao prosječnog čitatelja gladnog za senzacijama i narcisoidne, lažne suvremene znanstvenike. Predstavljajući se kao inženjer J. Berdach iz Beča, koji je iz dugogodišnjeg boravka u Boliviji naučio prepoznati razlike među potresima koristeći se svojom busolom, obratio se čitateljima Neue Freie Presse i prenio svoja stručna opažanja. Novine su na Krausovo oduševljenje pismo čak i redigirale te objavile ne sumnjajući da njihov dugogodišnji protivnik satirizira istovremeno žanr senzacionalističkih obavijesti o potresima, čitatelje, ali i redakciju novina.

U tom razdoblju je još jedno podrhtavanje tla zabilježeno 1909. godine, kada se dogodio potres s epicentrom u dolini Kupe magnitude 6,0 stupnjeva po Richteru. Srušili su se pojedini dimnjaci i bila su vidljiva neka oštećenja na zgradama. Ipak, kako su bili slabiji od potresa 1880. godine, a šteta je bila »ograničena« na srušene dimnjake, štete na krovovima, zgradama i sl. i budući da nije nastradao snažnije ni neki od simbola Zagreba, tako je u kolektivnom pamćenju i dalje ostao potres iz 1880. godine.

Mnogo se o »velikom« zagrebačkom potresu pisalo i u 20. stoljeću: počevši od 20. godišnjice, novine su često prenosile sjećanja na zbivanja. Iako su tragovi potresa iz 1880. godine u obliku različitih izvora prilično dobro očuvani i dostupni, zanimljivo je da kolektivno pamćenje potresa iz 1880. godine nije potaknulo stvaranje urbanog »mjesta sjećanja« na potres.

Izbor korištenih izvora i literature

Agramer Zeitung, 19.–22. XI. 1880., 9. XI. 1900.

Dom i sviet, 15. I. 1906.

Glasonoša, 15. IV. 1906.

Hrvatska zastava, 25. I. 1906.

Napredak. Časopis za učitelje, uzgojitelje i sve prijatelje mladeži, 1. XII., 10. XII. i 20. XII. 1880.

Neue Freie Presse, 23. XI. 1880.

Neue Illustrierte Zeitung, 21. XI. 1880.

Obzor, 14.–19. XI. 1880.

Prager Tagblatt, 13. XI. 1880.

Virovitičan, 14. siječnja 1906.

***

Coen, Deborah R., The Earthquake Observers: Disaster Science from Lisbon to Richter. Chicago–London: University of Chicago Press, 2013.

Krakov Zagrebu: album posvećen stradalnicima potresa 1880. godine = Krakow Zagrzebiowi: album poswiecony ofiarom trzesienia ziemi z 1880 roku, prir. Maciej Czerwinski – Magdalena Najbar-Agičić. Zagreb: Srednja Europa, 2011.

Damjanović, Dragan, »Photo Albums of the 1880 Zagreb Earthquake«, u: VI Congresso AISU Visibile Invisibile: percepire la città tra descrizioni e omissioni, ur. Salvatore Adorno – Giovanni Cristina – Arianna Rotondo. Catania: Scrimm Edizioni, 2014., 1833–1845.

Falb, Rudolf, Das Land der Inca in seiner Bedeutung für die Urgeschichte der Sprache und Schrift. Leipzig: Verlagsbuchhandlung J. J. Weber, 1883., XI.

Herak, Davorka – Marijan Herak, »Potresi u Zagrebu i okolici«, Hrvatska revija 4 (2004), 37–43.

Kišpatić, Mijo, »Potresi u Hrvatskoj«, u: Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Razred matematičko-prirodoslovni 13 (1891), 81–64.

Korespondencija Rački-Strossmayer, knj. 2, ur. Ferdo Šišić. Zagreb: JAZU, 1929.

Timms, Edward, Karl Kraus Apocalyptic Satirist. Culture and Catastrophe in Habsburg Vienna. New Haven–London: Yale University Press, 1986.

Kuk, Vlado, Eduard Prelogović, Ivica Sović, Krešimir Kuk, Kristina Šariri, »Seizmološke i seizmotektonske značajke šireg zagrebačkog područja«. Građevinar 52 (2000) 11, 647–653.

Ladović, Vanda – Nada Premerl, Potres 1880. i izgradnja Zagreba, Zagreb: Muzej grada Zagreba–Historijski arhiv, 1981.

Pilar, Gjuro, Grundzüge der Abyssodynamik: zugleich ein Beitrag zu der durch das Agramer Erdbeben vom 9. November 1880 neu angeregten Erdbebenfrage. Agram: Universitäts-Buchhandlung Albrecht & Fiedler, 1881.

Polić, Nikola, Zagrebačke šetnje: marginalia, kozerije, feljtoni. Rijeka: Izdavački centar Rijeka, 1991.

Sabrana djela Augusta Šenoe, knj. 2, prir. Antun Barac. Zagreb: Binoza, 1932.

Simović, Veselin, »Potresi na zagrebačkom području.« Građevinar 52 (2000) 11, 637–645.

Stojanović, Mijat, Sgode i nesgode moga života. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2015.

Szabo, Gjuro, Stari Zagreb. Zagreb: Knjižara Vasić i Horvat, 1941.

Šenoa, Milan, Moj otac. Zagreb: Matica hrvatska, 1933., 93–94.

Torbar, Josip, Izvješće o zagrebačkom potresu 9. studenoga 1880. Zagreb: JAZU, 1882.

Truhelka, Ćiro, Uspomene jednog pionira. Zagreb: Izdanje hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda, 1942.

---

^[1]   Max Hantken von Prudnik, Das Erdbeben von Agram im Jahre 1880. Bericht an das k. ung. Ministerium für Ackerbau, Gewerbe und Hände (Budapest: Gebrüder L. Egrädy, 1882), 120.

^[2]   Gjuro Szabo, Stari Zagreb (Zagreb: Knjižara Vasić i Horvat, 1941), 202.

^[3]   Obzor, 15. XI. 1880.

^[4]   Mijat Stojanović, Sgo de i nesgode moga života (Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2015), 269.

^[5]   Milan Šenoa, Moj otac (Zagreb: Matica hrvatska, 1933), 93–94.

^[6]   Ćiro Truhelka, Uspomene jednog pionira (Zagreb: Izdanje hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda, 1942), 16–17.

^[7]   Korespondencija Rački–Strossmayer, knj. 2, ur. Ferdo Šišić (Zagreb: JAZU, 1929), 331.

^[8]   Obzor, 14. i 15. XI. 1880.

^[9]   Korespondencija Rački–Strossmayer, knj. 2, ur. Ferdo Šišić (Zagreb: JAZU, 1929), 337.

^[10]  Agramer Zeitung, 19.–22. XI. 1880.

^[11]  Obzor, 19. XI. 1880.

^[12]  Mirko Tkalec, »O potresih u obće, a napose o posljednjem zagrebačkom«, Napredak. Časopis za učitelje, uzgojitelje i sve prijatelje mladeži, 1. XII., 10. XII. i 20. XII. 1880. (brojevi 34–36).

^[13]  Mirko Tkalec, »O potresih u obće, a napose o posljednjem zagrebačkom«, Napredak. Časopis za učitelje, uzgojitelje i sve prijatelje mladeži, 1. XII. 1880.

^[14]  Neue Illustrierte Zeitung, 21. XI. 1880.

^[15]  Gjuro Pilar, Grundzüge der Abyssodynamik: zugleich ein Beitrag zu der durch das Agramer Erdbeben vom 9. November 1880 neu angeregten Erdbebenfrage (Agram: Universitäts-Buchhandlung Albrecht & Fiedler, 1881), 1.

^[16]  Sabrana djela Augusta Šenoe, knj. 2, prir. Antun Barac (Zagreb: Binoza, 1932), 126–127.

^[17]  Agramer Zeitung, 9. XI. 1900.

^[18]  Prager Tagblatt, 13. XI. 1880.

^[19]  Nikola Polić, Zagrebačke šetnje: marginalia, kozerije, feljtoni (Rijeka: Izdavački centar Rijeka, 1991), 215.

 ^20]  Rudolf Falb, Das Land der Inca in seiner Bedeutung für die Urgeschichte der Sprache und Schrift (Leipzig: Verlagsbuchhandlung J. J. Weber, 1883), XI.

 ^[21]  Rudolf Falb, Das Land der Inca in seiner Bedeutung für die Urgeschichte der Sprache und Schrift (Leipzig: Verlagsbuchhandlung J. J. Weber, 1883), XI.

 ^[22]  Napredak. Časopis za učitelje, uzgojitelje i sve prijatelje mladeži, 20. XII. 1880.

 ^[23]  Ćiro Truhelka, Uspomene jednog pionira (Zagreb: Izdanje hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda, 1942), 17–18.

 ^[24]  Deborah R. Coen, The Earthquake Observers: Disaster Science from Lisbon to Richter (Chicago–London: University of Chicago Press, 2013), 54.

 ^[25]  Josip Torbar, Izvješće o zagrebačkom potresu 9. studenoga 1880. (Zagreb: JAZU, 1882), VI.

 ^[26]  Deborah R. Coen, The Earthquake Observers: Disaster Science from Lisbon to Richter (Chicago–London: University of Chicago Press, 2013), 144–145.

^[27]  Dragan Damjanović, »Photo Albums of the 1880 Zagreb Earthquake«, u: VI Congresso AISU Visibile Invisibile: percepire la città tra descrizioni e omissioni, ur. Salvatore Adorno – Giovanni Cristina – Arianna Rotondo (Catania: Scrimm Edizioni, 2014), 1834–1836.

^[28]  Virovitičan, 14. siječnja 1906.

^[29]  Virovitičan, 14. siječnja 1906.

^[30]  Hrvatska zastava, 25. I. 1906.

^[31]  Dom i sviet, 15. I. 1906.

^[32]  Glasonoša, 15. IV. 1906.