Svijet kakav doista jest

Ilija Jakovljević novo je književno ime (zapravo: pseudonim!) na suvremenoj hrvatskoj proznoj sceni. Dosad je objavio dvije duže novele, obje u Republici, časopisu DHK: Kanon. Facebook novela (5–6/2019) i Pamćenje (Google novela) (11–12/2019). Zasad dakle ostajemo bez autorovih biografskih podataka, ali nam uvid u spomenute beletrističke radove – uzimajući u obzir, naravno, i kratku priču Cassoulet koju donosimo u ovom broju Hrvatske revije – daje dovoljno argumenata da najavimo vrlo zanimljivog, intrigantnog i već formiranog pripovjedača.

Novele objavljene u Republici otkrivaju pisca sasvim uronjena u svijet suvremene stvarnosti, znatiželjna promatrača različitih aspekata ljudske svakodnevice, od međuljudskih odnosa pa do zabrinjavajućih učinaka galopirajuće tehnologije. Otkrivaju nam, istodobno, i pisca širokih interesa i znanja, s osviještenim pogledom na pojedince i ostvarenja koja baštinimo iz svjetske prošlosti, sugerirajući da nismo bića bez korijena. I, svakako, pisca sklonog preispitivanju i kritičkom promišljanju događaja i pojava, svakovrsnih iskušenja kojima smo danas izloženi. Već i neobičnim žanrovskim odrednicama dviju svojih novela, pa i njihovim neuobičajenim smještanjem u produžetku naslova – Kanon. Facebook novela; Pamćenje (Google novela) – Jakovljević izaziva čitatelja, šalje mu originalnu, snažnu pozivnicu da se uputi u njegov fikcionalni svijet. Osim toga, te dvije novele nekim svojim formalnim, stilskim i strukturnim sličnostima te zajedničkim likovima sugeriraju da će im se možda uskoro pridružiti još poneka novela i tako formirati ciklus ili zbirku.

U formalnom smislu Jakovljević je svoj Kanon napisao tako da priziva predodžbu dnevnika, makar u tom smislu što kronološki raspoređuje opis događaja, i to u sedam dana, od nedjelje 13. VII. 2015. do subote 18. VII. 2015. godine. Narator je u trećem licu, tekst je, po prirodi stvari, fragmentaran i bez čvrste fabule, likovi su povezani rodbinskim, bračnim, prijateljskim ili nekim drugim vezama. Oznaka Facebook pritom signalizira čitatelju da će ta internetska društvena mreža imati neku važnu ulogu u noveli. I ima je: likovi koji sudjeluju u komunikaciji šalju svoje objave (koje su u tekstu označene drukčijim tipom slova, kurzivom), a na njih onda stižu komentari ili neki drukčiji odgovori i tako pokreću »radnju«. S druge strane, čitateljima se otkrivaju dobre, loše ili neutralne strane mreže: tako je Marta, Andrejeva supruga, voljela objavljivati fotografije sebe i svoje obitelji pa joj je mreža služila kao obiteljski album uspomena; jedan je učenik s ekskurzije u inozemstvu na svom profilu insinuirao da je kolegica iz razreda navodnu krađu torbice htjela platiti seksualnim uslugama; Leo je pak objavio cijeli mali esej o svom shvaćanju Facebooka.

S druge strane, Andrejeva opsežna objava na mreži, koja stoji na samom početku novele, svojevrsna je najava glavne teme: birokratske procedure ne samo da usporavaju znanstvenike nego i ubijaju svaku volju za znanstvenim radom. O tome se govori na više mjesta u tekstu, vrlo uvjerljivo (dva glavna lika su sveučilišni profesori koji dobro poznaju stanje), a literarno najdojmljivije u opisu susreta kineske delegacije Ministarstva za ljudske resurse i predstavnika hrvatskog Ministarstva znanosti i obrazovanja. Što zbog naše neprofesionalnosti, što zbog ideoloških razlika i što zbog nerazmjera u veličini država, pokušaji razumijevanja i dogovora o suradnji povremeno djeluju ne samo humoristično nego i apsurdno, karikaturalno pa i groteskno. Valja reći da novela obiluje objavama u kojima se dodiruju najvažnija aktualna pitanja društva, politike, svjetonazora, kulture, sveučilišta, oblikovana kao mali eseji. Tu je tekst o pravosuđu, birokraciji, kazališnoj pseudopredstavi, Istanbulskoj konvenciji, potrebi »ostracizma«, kontroliranoj eutanaziji, javnom prijevozu, političkoj i znanstvenoj korektnosti...

Drugi Jakovljevićev tekst, Pamćenje (Google novela), može se po svojim karakteristikama svrstati u putopisnu prozu. Na put kreću trojica sredovječnih putnika – Zagrepčanin Andrej i njegov pariški prijatelj Pierre, sveučilišni profesori fizike, i Andrejev stariji brat Nenad, inženjer aeronautike, na visokoj poziciji u Boeingovoj tvornici u Seattleu. Putovanje traje 12 dana i za to vrijeme prijeći će oko 500 km od Aljmaša do Premanture, gdje ih u svojoj vikendici čekaju Nenadovi i Andrejevi roditelji, koji slave 60. godišnjicu braka. Nesvakidašnje je to što Andrej i Pierre jašu na konjima, a Nenad vozi električni bicikl.

Pripovjedač, ponovo neutralni, povremeno opisuje krajolik kojim prolaze, primjerice opustjela slavonska sela, pa goranske šume pod pljuskom i susret s migrantima, a našlo se i jedno neobično zapažanje (neka vrsta minus-postupka), kako je »malo koji dio Hrvatske toliko zasluženo neopjevan kao bilogorski kraj. (...) Čitatelj stoga ne će zamjeriti zato što na ovome mjestu nema detaljnoga opisa puta kojim su Andrej, Pierre i Nenad prošli kroz Moslavinu, kao ni dojmova o krajoliku koje su na tome putu stekli: nije ih bilo«. Opisuju se i pojedini zanimljivi događaji kao što je potraga za jednom otpalom konjskom potkovicom, a potom i za majstorom koji će je ponovo staviti, ili jahanje pokraj aerodroma upravo u trenutku kad je tridesetak metara iznad njih preletio golemi Boeing 727.

Pažnju osobito privlače pojedini susreti naših putnika s ljudima kod kojih bi zanoćili, recimo najprije na ranču kod nekadašnjeg vozača autobusa koji se još početkom rata obogatio i poslije izgradio kućerinu s bazenom i štalom s dvadesetak boksova za konje, ili u egzotičnom OPG-u u Severinu na Kupi. Pojedine dionice putovanja obogaćene su pak pričama ili razmišljanjima putnika o pitanjima koja su ih intrigirala, pa je Pierre pričao o nekim svojim slavnim predcima, iznio je i svoje poglede na sadašnjost i budućnost Europske unije, razgovaralo se o prostituciji, o iseljavanju iz Hrvatske, o njezinu gospodarstvu, o braku kao instituciji koju treba mijenjati. U jednom trenutku kad su se našli nasamo, Nenad je ispričao Andreju kako je, dok je on još bio mali, brak njihovih roditelja bio u velikoj krizi jer je otac ljubakao sa svojom tajnicom. Završnica novele vrlo je efektna, a dala joj je i naslov: slavljenica je rekla da se ne sjeća koje ju je godine budući muž zaprosio, a on, koji boluje od Alzheimera, sjetio se ne samo godine i datuma nego i boje haljine.

Sjajna Jakovljevićeva kratka priča Cassoulet, kojom se predstavlja čitateljima Hrvatske revije, govori o događaju koji se odigrao koliko jučer: o potresu u Zagrebu 22. ožujka u 6.24 sati. Protagonist priče, Branko Marković, vlasnik i šef kuhinje luksuznoga zagrebačkog restorana »Lucullus« (istog onog koji se spominje u obje novele!), »upravo je tada odlučio skuhati savršen cassoulet«. Odluka je motivirana dvama razlozima: prvi, imat će mnogo vremena za njegovo spravljanje, a drugi, uz to jelo vezalo ga je sjećanje na jedan važan događaj u njegovu životu. Bilo je to prije 33 godine, kad je jedna skupina gimnazijalaca iz Jugoslavije boravila u nekom selu kod Toulousea na učeničkoj razmjeni. Ondje se zaljubio u splitsku gimnazijalku Vesnu, pa su se jedne večeri iskrali iz đačkog doma te kupili dvije konzerve cassouleta i bocu crvenog vina. U obližnjem vinogradu pojeli su sadržaj konzervi i iz boce popili vino, a zatim su igrali igru skidanja.

Od zaliha hrane u hladnjacima htio je spraviti svoje i Vesnino jelo s okusima i mirisima koji bi bili jednaki onima iz 1987. godine, ali mu to nikako nije uspijevalo, koliko god se trudio, pa je nakon nekog vremena odustao od te nakane. Onda se dogodio potres, nazvale su ga kći i bivša žena i pitale kako je, ali ih se nastojao brzo riješiti. Udaljavao se od obiju već godinama, a prema kćeri je osjećao stanovitu grižnju savjesti jer joj je oduzeo mogućnost da odrasta u obitelji. U priči se vrlo uvjerljivo opisuje kako Branko sve više gubi tlo pod nogama, kako mu se u mučnoj atmosferi stvorenoj epidemijom i potresom stvari počinju priviđati i kako polako iz realnosti plovi prema drugoj strani razuma. A kad ga je jednog dana nazvala kći, koja je radila u Bihaću za neku humanitarnu organizaciju i zamolila da dođe autom po nju i njezina dečka Adnana jer je on izgubio dokumente u Iraku, Branko je oštro odbijao, lagao da mu je auto pokvaren i htio da razgovor završi što prije. Taj dramatični razgovor toliko ga je potresao da je »znao da ne sanja, znao je da je živ, da postoji svijet«.

Takav kakav doista jest.