Povijest kriminaliteta i svakodnevice u spisima Državnog arhiva u Dubrovniku ‒ Diplomata et acta 18. stoljeća

Postoji jedna osebujna vrsta »arhivskih« ljudi – usuđujem ih se nazvati arhivskim bonkulovićima – koji s posebnim žarom u očima otvaraju svaku arhivsku kutiju, mirišu papir, pa nježno prstima dodiruju listove, pomno izbjegavajući željeznom tintom progorena mjesta, pazeći da ih ne oštete. Oni ne čitaju spise, nego dopuštaju spisima da ih uvuku u svoj spisosvijet pa nalik na generaciju milenijalaca ovisnih o Netflixu, najradije svoje slobodne ure provode tu, u arhivskoj čitaonici Državnog arhiva u Dubrovniku s pogledom na Stradun, gdje satima mogu kontemplirati ušuškani pod dekicom minulih vremena. I tada baš tu, pod dekicom istkanom od arhivskih priča, glasovita Terencijeva »Homo sum, humani nil a me alienum puto« (Čovjek sam i ništa što je ljudsko nije mi strano) za njih postaje neobično životna. Kazneni procesi, svjedočenja pred sudom, živo, bez cenzure zapisana riječ svakodnevice, katkad teško breme dugih i bolnih procesa, krvavih žrtvi i bešćutnih zločina, ali često i živopisan pa i duhovit zaplet neke akcijske ili ljubavne storije ovdje postaju stvarnost.

U Državnom arhivu u Dubrovniku, u Arhivu Dubrovačke Republike, moguće je pronaći mnoštvo takvih priča, ako se samo usudite zaroniti u njegovo bespuće, a naša je namjera i arhivistička vokacija pomoći vam da pri zaronu (ne) ostanete bez daha!

Ovom prilikom, bacit ćemo brzi pogled na 18. stoljeće.

Društveno ozračje 18. stoljeća

Ni jedno društvo ni društvena skupina nisu lišeni problema agresivnosti, niti je taj problem ikad uspješno riješen. On najčešće pokazuje pravo lice kroz sukobe fizičke ili verbalne prirode ‒ bilo da je riječ o tučnjavi, oružanom napadu, ubojstvu, prijetnjama, uvredi, klevetama. Ovakva »univerzalnost« zločina i nasilja nepobitno implicira da, neovisno o našim današnjim osjećajima o tom pitanju, konflikti u prošlosti odavno potiču interes i maštu povjesničara svih povijesnih grana.

Čitaonica Državnog arhiva u Dubrovniku (Palača Sponza)

U svakom aspektu modernoga života, od krčme i ulice pa do spavaće sobe, mogućnost nasilja latentna je i ovisna o okidaču. Najčešće se očituje u manje agresivnim (ne)djelima, ali može kulminirati u svakom trenutku. Nerijetko se dovodi u vezu s niskim strastima i za krčmu karakterističnim ponašanjem grubih i neotesanih ljudi. U mnogim zajednicama, osobito u ruralnim područjima, nasilje proistječe iz razmirica oko zemljišta i stoke te je ostalo bitan dio života. Međutim, ni urbana područja nisu lišena tog problema, osobito zbog velikog broja nekvalificiranih radnika, među kojima se fizičkom grubošću pribavljalo poštovanje u društvu. U takvim se zajednicama nasilje rijetko prijavljivalo vlastima. Međusobno razmjenjivanje pogrda bilo je uobičajeno, a ono što bi započelo kao svađa ili verbalni delikt često bi završilo fizičkim obračunom. Slično je bilo i na području Dubrovačke Republike, posebice u pograničnom području. Naime, višestoljetna »okruženost« Dubrovačke Republike Osmanskim Carstvom uvelike je odredila život na granici i specifičan položaj dubrovačkih susjeda, hercegovačkih Vlaha i Crnogoraca. Njihovi su životi bili čvrsto isprepleteni na više razina, u rasponu od prijateljstva, suradnje i međusobnog pomaganja do zločina. Premda su pozitivni primjeri često ostajali »u mraku«, izvan domašaja administracije, ipak se posredno iz dokumenata mogu razaznati detalji koji govore o mirnom i prijateljskom susjedovanju pa i suradnji punoj kompromisa. Naime, vrlo je teško rasvijetliti mrežu odnosa običnih ljudi na granici Dubrovačke Republike, jer u dokumentima Državnog arhiva u Dubrovniku možemo pronaći samo konfliktne situacije i devijantna ponašanja. Dokumenata koji govore o redovnom, urednom životu »malih ljudi« i njihovu viđenju zbilje nema. Traganje za životnom zbiljom moguće je samo iščitavanjem dokumenata u kojima su zabilježena svjedočanstva sudionika i svjedoka raznih sporova. Naslućuju se u tim iskazima i detalji svakodnevice, premda skriveni svrhom zbog koje se iskazi daju. Stoga arhivske dokumente, u kontekstu rasvjetljavanja međusobnih, svakodnevnih odnosa tih graničnih prostora, moramo uzimati s rezervom.

Ponašanje kod incidentnih situacija u Dubrovačkoj Republici u dobroj je mjeri sukladno europskom »modelu«. Nasilje je bilo dio svakodnevnice ljudi »s granice«. Živopisnu sliku vremena daje nam Vesna Miović-Perić u knjizi Na razmeđu: osmansko-dubrovačka granica (1667–1806). Ona, kao jedan od primjera nasilja koje rađa nasiljem, navodi niz konfliktnih situacija jedne te iste obitelji. Tako je, primjerice, dječaka Ivana Lončarića iz Župe opljačkao 1720. knez Glavske. U lipnju 1727. Ivanov otac, zajedno s nekim Postranjanima, darovao je 4 roja pčela jednom Trebinjcu. Na povratku iz Trebinja njega, sina Ivana i Miha Markova Šarića napali su Vlasi iz Lijekove. Godine 1731. Trebinjac Salko Budalica ukrao je Vicku Lončariću 19 volova. Tridesetak godina poslije zabilježeno je da su jedan od sinova Vicka Lončarića i Boško Bustan istukli nekog Vlaha iz Zagradinje. Vickov sin Ivan pretukao je i opljačkao nekog starca, Vlaha. Godine 1780. u kolovozu Ivanov brat Vlaho potukao se s Vlasima iz Glavske, jer su krali grožđe u njegovu vinogradu. Pritom je Lončarić ranjen nožem, a mjesec dana poslije Vlahova braća Ivan i Andrija kreću u osvetnički pohod te teško ranjavaju Stanu i Damjana iz Glavske. Istoga dana seljani iz Glavske prijete im osvetom, ali nije poznato jesu li prijetnju i ostvarili.

Nasilje nije bilo obilježje samo pograničnih područja. Ni ostali dijelovi Dubrovačke Republike nisu ostali imuni na incidentne situacije, bilo da je riječ o kaznenim djelima protiv morala i ljudskog dostojanstva ili onima protiv života i tijela. Osim kaznenih djela imovinskoga karaktera, uglavnom uzrokovanih koristoljubljem i neimaštinom, fizički su sukobi najčešće inicirani uvredama i psovkama. Primjerice, Martin Lučin iz Postranja 18. svibnja 1711. tuži Peru Martinovu zbog uvrede i fizičkog napada jer ga je opetovano nazivala »rogatim jarcem od trista roga«, a potom ga izudarala komadom drveta po glavi pa ga do krvi ugrizla za dva prsta lijeve ruke, sipajući pogrde spram njegova oca, a da je pritom ni vlastiti muž nije mogao zadržati (Lamenta criminalia, sv. 57, f. 165). Marija, služavka Jakova Priščića, 4. kolovoza 1753. tuži Nikolu Libanovića, barabanta iz Trstenog jer ju je vrijeđao i šakama istukao u dućanu njezina gazde, a potom je nastavio tući i drugdje pa i u crkvi te vrijeđati ne samo nju nego i njezina gazdu. Dotični Nikola sljedeći dan uzvraća protutužbom pa 5. kolovoza 1753. tuži rečenu služavku Mariju jer ga je »štrapacala« pogrdnim i nepristojnim riječima, a kad je povrijedila čast njegove žene, ošamario je (Lamenta criminalia, sv. 120, f. 16–16v).

Ukratko, kroz antagonizam međuljudskih odnosa ‒ ljubav i mržnju, nasilje i osjećaj časti ‒ donekle možemo naslutiti kako se osjećao i ponašao čovjek u rano moderno doba.

Kratki pregled arhivskih vrela za proučavanje kriminaliteta

U knjizi Pod plaštem pravde Nella Lonza iscrpno prikazuje izvore kaznenog prava u 18. stoljeću ‒ normativne zbirke koje se čuvaju u arhivskom fondu HR-DADU-14 Manualia practica cancellariae u Državnom arhivu u Dubrovniku. Srednjovjekovni pravni izvori bili su formalno na snazi u Dubrovačkoj Republici sve do njezina pada, jer je ona zbog svoga političkog identiteta inzistirala na središnjem mjestu statutarnog prava i kontinuitetu pravnog sustava koji se nadograđivao na starim temeljima. Posebice se to odnosi na Statut grada Dubrovnika, Knjigu svih zakona, Zelenu i Žutu knjigu te Priručnik Kaznenog suda. Ne smije se, međutim, pomisliti da su Statut i druge normativne zbirke bile sve­obuhvatne. One u nekim pravnim granama nisu bile dominantan pravni izvor. Postojali su i pravni izvori drugačije prirode – običajno pravo, europsko »opće pravo«, sudska praksa – koji su bili bitni i živi gradivni elementi pravosuđa. Međutim, važnost »starih normativnih temelja« nipošto se ne smije zanemariti. Autorica se u istoj knjizi bavi i ustrojstvom kaznenog pravosuđa, vrstama kazni i institutima kaznenoga procesnog prava, u prvom redu koristeći se gradivom fondova HR-DADU-20 Kaznene tužbe (Lamenta criminalia), stari broj 50 i HR-DADU-23 Kaznene presude kancelarije (Criminalia), stari broj 16.

Ista je autorica u članku »Srednjovjekovni zapisnici dubrovačkog Kaznenog suda« opisala stanje te u prvobitni red rekonstruirala nizove zapisnika dubrovačkoga kaznenog suda iz razdoblja prije 15. stoljeća. Obradila je serije HR-DADU-20.1 Knjige tužbi kaznenog prava (Lamenta criminalia sive Liber maleficiorum), stari broj 50.1; HR-DADU-21.1 Tužbe kaznenih djela unutar Grada (Lamenta de intus), stari broj 51; HR-DADU-21.2 Tužbe kaznenih djela izvan Grada (Lamenta de foris), stari broj serije 52.

Diplomata et acta 18. st. na policama Arhiva Dubrovačke Republike

Važno je napomenuti da je prije desetak godina, u okviru doktorskog studija Povijest stanovništva na Sveučilištu u Dubrovniku, pod idejnim i praktičnim vodstvom Nelle Lonza i Nenada Vekarića, u Državnom arhivu u Dubrovniku obavljeno opsežno istraživanje kriminaliteta na seriji HR-
-DADU-20.3 Lamenta criminalia post terraemotum (Kaznene tužbe poslije potresa), stari broj 50.3. Doktorandi su, zajedno s voditeljima i mentorima, po prethodno utvrđenom obrascu obradili nešto manje od 10 000 kaznenih postupaka zabilježenih pred Kaznenim sudom u Dubrovniku u tri dekade ‒ s početka, sredine i kraja 18. stoljeća. Na tom je istraživanju izraslo više znanstvenih radova objavljivanih u više navrata u Analima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.

Vesna Miović-Perić, u knjizi Na razmeđu, koristi se arhivskom serijom HR-DADU-3.1 Acta Consilii Rogatorum, u kojoj se nalaze presude težih kaznenih djela između Dubrovčana i Osmanlija, jer je Senat bio nadležan za teže prijestupe, osobito između Dubrovčana i stranaca. Autorica se u knjizi, kao osobito važnim vrelom, koristi i arhivskom serijom HR-
-DADU-7.3 Diplomata et acta, koja doduše najvećim dijelom sadrži korespondenciju dubrovačkih konzula i izaslanika s dubrovačkom vladom, ali osim toga i pisma upućena dubrovačkoj vladi o stanju na granici, tužbe i svjedočenja Dubrovčana ispred Malog vijeća te zapisnike sudskih procesa. Namjera nam je upravo na tu seriju svratiti čitateljevu pozornost.

Širi pogled na arhivski fond Acta et diplomata

Zacijelo najopsežniji fond Arhiva Dubrovačke Republike i francuske uprave koji se čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku pod signaturom HR-DADU-7 jest arhivski fond Acta et diplomata. Riječ je o približno 80 dužnih metara gradiva podijeljenog u tri serije:

7. 1 Privilegia

7. 2 Acta Turcarum

7. 3 Diplomata et acta (u užem smislu)

Prema starom ustroju fondova i zbirki Državnog arhiva u Dubrovniku gradivo Dubrovačke Republike i francuske uprave smatralo se cjelovitim fondom nastalim djelovanjem jedinstvenog stvaratelja koji je bio podijeljen na sadržajno povezane serije i podserije. U Gelcichevu Katalogu ta serija nosi signaturu 76 i samo je sumarno označena jednom rečenicom. Gelcich je naziva Acta Sanctae Mariae Marioris, jer jednim manjim dijelom sadrži najvažnije državne isprave, koje su se u rano doba Dubrovačke Republike čuvale u riznici katedrale. Tridesetih godina prošlog stoljeća ta se serija nazivala još i Prepiska, jer velikim dijelom sadrži korespondenciju između dubrovačkih konzula i izaslanika, te dubrovačke vlade. Ni jedan ni drugi naziv ne smatraju se prikladnima jer sadržajno ne pokrivaju cjelinu gradiva, tako da je serija nakon 1945. dobila novi sveobuhvatan naziv Diplomata et acta.

Nakon arhivske reforme provedene 1984. godine dotad jedinstven fond Dubrovačke Republike razdijeljen je na 76 novih fondova. Tada i serija Diplomata et acta dobiva novu signaturu 7, postaje fond Acta et diplomata i dijeli se na više serija: ćirilske isprave, latinske isprave, turske isprave i povlastice (privilegia). Takva podjela zadržana je i u najnovijem Pregledu arhivskih fondova i zbirki Republike Hrvatske iz 2006. godine, međutim, u praksi je pokazala dosta nedostataka jer su neke isprave bile sastavljane višejezično (na latinskom i slavenskom) ili na više pisama (primjerice na latinici i ćirilici, tj. bosančici) pa ih nije bilo moguće razdvajati. Tek u posljednjem desetljeću, kad se pristupilo izradi detaljnih analitičkih inventara u digitalnom obliku, na prijedlog višeg arhivista Zorana Perovića fond je reorganiziran u tri gore navedene serije.

Serija HR-DADU-7.1 Privilegia (stari broj serije 20) sadrži među ostalim i obavijesna pomagala iz vremena Dubrovačke Republike, doduše sa starim signaturama, ali korisna za »snalaženje« u turskim spisima.

Serija HR-DADU-7.2 Acta Turcarum, prethodno poznata i kao Diversa Turcarum (stari broj serije 75), sastavljena je najvećim dijelom od dokumenata na osmanskom jeziku, njihovih prijepisa i prijevoda na talijanski i hrvatski jezik. U istoj se seriji može pronaći i poneki dokument pisan arapskim, armenskim i hebrejskim jezikom te na latinici, ćirilici i bosančici. Važno je napomenuti da je 1990 fermana, koliko ih ima u seriji, skenirano te dostupno korisnicima u originalu, kao i u digitalnom obliku. Seriju je klasificirala i inventarizirala Vesna Miović, te dosad objavila dva inventara, prijeko potrebna za snalaženje u toj seriji.

Serija HR-DADU-7.3 dijeli se na devet podserija, prema stoljećima:

7.3.1 Diplomata et acta do 12. stoljeća

7.3.2 Diplomata et acta, 12. stoljeće

7.3.3 Diplomata et acta, 13. stoljeće itd.

7.3.9 Diplomata et acta, 19. stoljeće.

U posljednjih desetak godina u Državnom arhivu u Dubrovniku intenzivno se radilo na izradi digitalnih analitičkih inventara tih podserija. Dosad je Zoran Perović završio vrlo detaljne i precizne inventare za prve tri podserije, dok je potpisnica ovih redaka napisala digitalne analitičke inventare podserija HR-DADU-7.3.6 Diplomata et acta 16. st. (3 d/m), HR-DADU-7.3.8 Diplomata et acta 18. st. (32 d/m) i HR-DADU-7.9 Diplomata et acta 19. stoljeće (5,6 d/m).

Ti digitalni inventari »izrasli su« na već postojećim obavijesnim pomagalima za ovu seriju koja se nalaze u Državnom arhivu u Dubrovniku. Naime, još 30-ih godina 19. stoljeća, na zahtjev austrijskih vlasti, činovnik Luka Ćurlica inventarizirao je Arhiv Dubrovačke Republike. Inventar za seriju Diplomata et acta postojao je već godine 1836., a sastojao se od pet knjiga u rukopisu velikog formata (Protocolli), podijeljenih po stoljećima. Te se knjige, od milja zvane »Ćurlica«, nalaze u čitaonici Državnog arhiva u Dubrovniku u Palači Sponza te su korisno pomagalo i danas, osobito stoga što su popisane i one isprave koje su se dosad izgubile ili »zagubile« prilikom prenošenja u Beč, zbog nepravilno i neuredno napravljene restitucije. »Ćurlica« ipak ima nekih nedostataka i netočnih datiranja, a najveći mu je nedostatak što spisi nisu popisani kronološkim redom, neke su skupine dokumenata označene jednim brojem, a dokumenti unutar skupine nisu pojedinačno razrađeni.

Osim »Ćurlice« za cijelu tu podseriju u Arhivu postoji i vrlo temeljit analitički popis u rukopisu Branimira Truhelke, nastao između dvaju svjetskih ratova. Ipak, i taj je popis trebalo provjeriti, nadopuniti i korigirati, a regesta ujednačiti.

U sljedećem koraku suzit ćemo fokus!

Opis podserije Diplomata et acta 18. st.

Podserija HR-DADU-7.3.8 Diplomata et acta 18. st. sastoji se od 3403 skupine spisa raspoređenih u 205 svežnjeva, što ukupno iznosi 32 dužna metra gradiva.

Najveći dio cjeline sastoji se od korespondencije visokih crkvenih i državnih dužnosnika s dubrovačkom vladom. Tako se ovdje mogu naći papinske bule s olovnim pečatom po kojem su i dobile ime, kraljevska pisma na pergameni, pisma raznih diplomatskih predstavnika iz inozemstva, konzula, ministara, primarijusa, svećenika upućenih Dubrovačkoj Republici. Ti svežnji nisu organizirani kronološki, ali ni sadržajno tako da se cjeline sličnoga sadržaja mogu pronaći na više mjesta u sklopu podserije. Da bi se doskočilo tom problemu, otprije je ostao zabilježen jedan arhivistički pokušaj da se grupiraju svežnji koji sadrže korespondenciju Francesca Favija s Dubrovačkom Republikom. Iz cjeline su izdvojeni svežnji 20, 21, 22 i dio svežnja 28, spisi su poredani kronološki te je formirana zasebna »zbirka« Favi unutar podserije Diplomata et acta 18. st. Na taj je način narušen prvobitni red, što se u praksi nije pokazalo spretnim rješenjem te smatramo, premda je zahvaljujući računalno pregledivom inventaru taj problem premošten, da bi te spise trebalo vratiti u prvotno stanje.

Korespondencija Francesca Favija s dubrovačkom vladom. Diplomata et acta 18. st., sv. 20 i 21, br. 2493–2693 (Državni arhiv u Dubrovniku)

Sudeći po dosadašnjem interesu istraživača, čini se da najveća zanimljivost »zbirke« Favi leži u tome što obuhvaća informacije o američko-dubrovačkim odnosima tijekom Američkog rata za neovisnost, koji je trajao od 1775. do 1783. godine. U to je doba Francesco Favi bio prvi stalni diplomatski predstavnik Dubrovačke Republike u Parizu. Za to ga je mjesto preporučio Ruđer Bošković, čija pisma upućena Republici također možemo pronaći u toj podseriji. Favi je bio oštrouman profesionalni diplomat koji je vrlo rano uvidio važnost i potencijal Sjedinjenih Američkih Država kao buduće svjetske sile te je u više navrata predlagao dubrovačkoj vladi da pravno prizna SAD. Premda su se intimno, zbog vlastite ekonomske koristi, Dubrovčani sa simpatijama odnosili prema oslobođenju Amerike od britanske kolonijalne vlasti, ipak su, zbog osjetljivosti političkog pitanja i vjerojatno straha od britanske flote, bili oprezni. Stoga su oklijevali poduzeti takav korak, istovremeno osluškujući kako će se u tom pitanju postaviti ostale europske zemlje. U međuvremenu, dok su se u Parizu vodili tajni mirovni pregovori, Favi je sve svoje spoznaje i razmišljanja javljao dubrovačkoj vladi. Tako se u pismima može naći puno detalja o vezama Amerike s europskim državama, o njihovim diplomatskim potezima, o pomorskim i kopnenim bitkama, o trgovačkim planovima i političkim predviđanjima. Pritom se svojim anticipiranjem buduće američke političke dominacije Favi istaknuo kao neobično pronicljiv diplomat i jedan od najvažnijih predstavnika male Dubrovačke Republike u inozemstvu.

Drugi značajan dio te podserije čini gradivo zanimljivo istraživačima kriminaliteta 18. stoljeća, a odnosi se na iskaze i prijave Malom vijeću. Naime, Malo je vijeće bilo zaduženo za rješavanje tekućih poslova u svrhu rasterećenja Velikog vijeća i Senata, ali mu je bila povjerena i sudbenost u kaznenim djelima. Pri tome je uglavnom sudilo u kaznenim djelima u koja su bili upleteni stranci (pretežno Vlasi iz zaleđa) i plemići, ali samo za lakša nedjela jer nisu smjeli izreći kaznu sakaćenjem, kao ni smrtnu kaznu. No, budući da je nadležnost sudske vlasti u Dubrovačkoj Republici bila prilično fleksibilna, našao se pred Malim vijećem popriličan broj šarolikih slučajeva.

Tako ovdje možemo pronaći razne prijave o ubojstvima, oružanim napadima, tučnjavama, svađama i uvredama, krađama i krijumčarenjima, ali i o kužnim epidemijama. Primjerice, znamo da je 1785. godine u Stravči u Konavlima od kuge stradalo deset osoba iz dviju kuća. Jedan od umrlih bio je Marko Redžović, zbog kojega je 1786. godine pokrenuta sudska istraga (sv. 146, br. 3185). Istraga se vodila protiv kapetana, tj. glavnog asistenta zdravstvenog ureda (saniteta) Frana Gozze. Glavni asistent zdravstvenog ureda bio je plemić, pod čijom su upravom bili asistenti saniteta, koji su najčešće bili građani. I jedni i drugi mijenjali su se jednom mjesečno. U narodu su ih zvali kacamorti (cazamorte) jer su »tjerali smrt« skrbeći se da se zaraza kugom ne proširi.

Šifra kojom se koristio Ruđer Bošković u diplomatskoj korespondenciji s Dubrovačkom Republikom. Diplomata et acta 18. st., sv. 173, br. 3277/2.237, str. 3 i 4 (Državni arhiv u Dubrovniku)

Protiv kapetana Frana Gozze podignuta je optužnica 29. siječnja 1786. zato što je natjerao Petra Milana u Stravči da iz kuće izvuče i pokopa Marka Redžovića, koji je obolio i preminuo od kuge. Ovaj se nije imao snage suprotstaviti kapetanu pa je to učinio, premda vrlo nerado, braneći se riječima: »Ja za tega nijesam, nemojte me Gosparu u to prtit«. Bio je, međutim, toliko uplašen da je tijekom pokopa umro od straha, vjerojatno od infarkta. Iskaz o slučaju dali su očevidci: okrivljeni Frano Gozze, kacamorat Đuro Petrović i župnik Frano Zeko.

Nije bila rijetkost da su se plemići i građani plašili preuzeti dužnost kacamorta za kužnih epidemija, osobito u onim dijelovima Konavala i Dubrovačkog primorja koji su bili vrlo udaljeni od gradskih liječnika. Neki su uzimali »bolovanje«, samo da bi izbjegli odlazak iz Grada. Tako se na više mjesta u toj podseriji mogu pronaći liječničke ispričnice na temelju kojih se zbog teške bolesti i vezanosti za postelju, bilo to opravdano ili neopravdano, izbjegava neka služba.

U završnim svežnjima podserije Diplomata et acta 18. stoljeće možemo čitati o sudskim postupcima za osobito devijantna i skandalozna djela. Primjerice, u svežnju 201, br. 3399.7 zabilježen je slučaj incesta iz 1710. godine koji je prijavljen Malome vijeću. Otac, Ivan Arcoli seksualno je zlostavljao svoga šesnaestogodišnjeg sina Diega i desetogodišnju kćer Katu. Osobito je potresno svjedočenje djevojčice pred Malim vijećem o ocu koji je, kad nikoga nije bilo doma, »tento... činit... grube stvari«. Zbog delikatne prirode slučaja preuzeo ga je Senat, a otac je iste godine bio doživotno prognan iz Dubrovačke Republike. U istom je svežnju (spis br. 3399.17) ostao zabilježen i bizarni proces protiv seljaka iz Topologa koji su u potrazi za vukodlacima u svome selu otvarali grobove i probadali ih kolcem.

Iskaz kacamorta u slučaju kuge u Stravči 1786. godine. Diplomata et acta 18. st., sv. 146, br. 3185.31a–b (Državni arhiv u Dubrovniku)

Svežnji podserije Diplomata et acta 18. st. odlagani su donekle nasumično, vjerojatno onako kako su »dolazili pod ruku« (ostalo je tako još iz vremena Ćurlice), ali su spisi unutar svežnja ipak poredani kronološki koliko je to bilo moguće. Takav redoslijed nije naknadno mijenjan (osim u prethodno navedenom slučaju Favi), niti su spisima dodjeljivani novi brojevi. Izrada digitalnog analitičkog inventara znatno je olakšala snalaženje u gradivu. Pregledan je i pojedinačno popisan svaki volantni spis (više od 41 000 unosa). Inventar je napisan u programu MS Excel, čime je korisnicima gradiva omogućeno jednostavno računalno pretraživanje. Inventar sadrži informacije o broju sveska u kojem se spis nalazi, o broju i podbroju spisa, točnom datumu, mjestu, sadržaju i imenima korespondenata ili sudionicima procesa u hrvatskom prijevodu, s brojem listova, brojem priloga, postojanjem pečata i napomenama, a pretraživanje u digitalnom obliku omogućeno je po bilo kojem od navedenih elemenata.

Nadamo se da će ovaj opis maloga dijela bogate arhivske građe u Državnom arhivu u Dubrovniku staviti soli na jezik i potaknuti istraživačku glad barem u ponekom čitatelju. Pritom je važno znati kako nesebični »bonkulovići«, spomenuti na početku ove priče, jedva čekaju podijeliti svoj zalogaj s drugima. Zahvaljujući njima postajemo više nego svjesni činjenice da se na držićevskoj trpezi dubrovačkog arhiva može nasititi svako nepce i ogrijati svako radoznalo srce.

Literatura

Baričević, Hrvoje, Ruža Radoš i Nella Lonza. »Kazneni postupci pokrenuti po službenoj dužnosti u dubrovačkoj praksi 18. stoljeća«. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku 53/1 (2015): 195–239.

Bath, Joanna. Violence and Violent Crime in the North East, c. 1650–1720. University of Newcastle upon Tyne: Department of History, 2001.

Benyovsky, Irena. »Vampiri u dubrovačkim selima 18. stoljeća«. Otium 4/1–2 (1996): 118–130.

Cvjetinović, Goran i Nella Lonza. »Protutužbe u dubrovačkim kaznenim postupcima 18. stoljeća«. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku 52/1 (2014): 235–254.

Cvjetinović, Goran, Ruža Radoš i Nella Lonza. »Tempo suđenja i trajanje dubrovačkih kaznenih postupaka u 18. stoljeću«. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku 51/1 (2013): 317–358.

Emsley, Clive. Crime, Police, and Penal Policy: European Experiences 1750–1940. Oxford University Press, 2007.

Koncul, Antun, Radmila Šutalo i Ivana Lazarević. »Povratnici pred Kaznenim sudom: slučajevi obitelji Valjalo«. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku 54/1 (2016): 227–246.

Kovačić, Neda. »Kirurzi i brijači – vještaci u postupcima dubrovačkog Kaznenog suda u 18. stoljeću«. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku 53/2 (2015): 265–292.

Lonza, Nella. Pod plaštem pravde: kaznenopravni sustav Dubrovačke Republike u XVIII. stoljeću. Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 1997.

Lonza, Nella. »Srednjovjekovni zapisnici dubrovačkog Kaznenog suda«. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku 41 (2003): 45–74.

Miović-Perić, Vesna. Na razmeđu: osmansko-dubrovačka granica (1667–1806). Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 1997.

Miović, Vesna. Dubrovačka Republika u spisima namjesnika Bosanskog ejaleta i Hercegovačkog sandžaka: s analitičkim inventarom bujuruldija (1643–1807) serije Acta Turcarum Državnog arhiva u Dubrovniku. Dubrovnik: Državni arhiv u Dubrovniku, Matica hrvatska, Ogranak Dubrovnik, Istorijski arhiv Sarajevo, Kantonalni arhiv Travnik, 2008.

Miović, Vesna. Dubrovačka Republika u spisima osmanskih sultana, Dubrovnik: Državni arhiv u Dubrovniku, 2005.

Miović, Vesna i Nikša Selmani. »Turska kancelarija i Acta Turcarum od vremena Dubrovačke Republike do danas«. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku 45 (2007): 235–284.

Muljačić, Žarko. »Odnosi Dubrovnika i Sjedinjenih Američkih Država«. Naše more, god. III, br. 1, Dubrovnik (1956): 65–70.

Mrđen, Ivana, Ana Prohaska i Nenad Vekarić. »Ritam zločina: Godišnja i mjesečna distribucija kaznenih djela u Dubrovačkoj Republici u 18. stoljeću«. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku 51/1 (2013): 273–316.

Prohaska, Ana, Ida Gamulin i Irena Ipšić. »Odgovornost bližike – institut kolektivne odgovornosti pred dubrovačkim Kaznenim sudom u 18. stoljeću«. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku 54/1 (2016): 195–226.

Stanić, Darija, Ivana Mrđen i Rina Kralj-Brassard. »Nasilje prema djeci i kriminalitet mladih u Dubrovniku u 18. stoljeću«. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku 53/1 (2015): 241–264.

Stojan, Slavica. Vjerenice i nevjernice. Žene u svakodnevici Dubrovnika (1600–1815). Zagreb-Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU i Prometej, 2003.