Među živopokojnicima ili kako umire moj narod

I otprije se u narodu znalo da tko pjeva, zlo ne misli pa tako ni »dobre duše folkloraša Seljačke sloge iz 1938., poumiralih prije Domovinskog rata, a sada inkognito žive na Đuricinom salašu«. Živopokojnici su to, koji zajedno s malom vojskom anđela čuvara, piše u prologu Martin Grgurovac, bdiju nad šokačkim življem, nad ovozemaljskim životima suvremenih Trbušančana u zadnjim danima prije propasti svijeta. »Kad će ona biti, nitko ne zna, ali bit će«, siguran je autor ovih proznih redaka.

Dugogodišnji urednički i nakladnički rad Martina Grgurovca može se pratiti već četrdesetak godina, a temeljem je postojanja i opstojanja vinkovačke Privlačice – izdavačke kuće koju je učinio prepoznatljivim toposom i u nacionalnoj nakladničkoj mreži. Istraživačke prinose zaljubljenika u svoj narod i običaje, istraživača, zapisivača i kulturnog djelatnika široka spektra zanimanja također je moguće pratiti već od ranih osamdesetih godina 20. stoljeća. Književni autorski rad Grgurovac započinje dnevničkim zapisima tijekom Domovinskoga rata te nastavlja do današnjih dana, obogaćujući povremeno hrvatski književni prostor beletrističkim te humorističkim pričama i zapisima.

Regionalno orijentirana književna djelatnost toga Vinkovčanina nastavljena je tako i knjigom pod naslovom Trbušančani III. Bit će skoro propast svijeta, objavljenom prošle godine. Treći je to dio specifične (auto)biografske i (auto)topografske proze kojom lokalni kroničar, možebitni panonski Smoje, oštrim potezima pera »o ljudima rođenim i umrlijem za čast i Domovinu slavnu«, zapisuje – »Na pergameni, da ne kažu – nije to rekao« – ono što treba biti zapisano, kćerima i sinovima u naslijeđe.

Svakodnevni je život stanovnika maloga sela na periferiji u fokusu pripovjedača koji slikovitim, duhovitim i satiričkim diskursom upozorava na one pukotine suvremenoga društva čiji se zijev ubrzano širi i prijeti progutati ne samo konkretni lokalitet nego i svijet u cjelini. Pozicija sveznajućega naratora, kao onoga koji jasno vidi devijacije, upućuje na opasne degenerativne promjene u tkivu lokalne zajednice te naviješta skoru propast svijeta, nije ujedno i defetistička. Autor upravo u liku Izaslanika, u svim njegovim ovozemaljskim falingama i grijesima, u svim njegovim nebeskim vrludanjima i pretjerivanjima, nudi zrcalnu sliku svih nas:

»Kao za života, narav mu i ovdje bila nemirna i hirovita, rođena za sve drugo samo ne za molitvu. (...), ali njemu, nemirnom duhu i po krvi rođenom bećaru, nebeski su dani teži od svih dana na zemlji u blatu i snijegu. Njemu, izvornom loli i bekriji kojemu je oduvijek do pjesme i tambure, do dobrog vina i kulina, do starih prijatelja, takav život nije odgovarao ni po mjeri ni po namjeni.«

Njegove su vrline tako i naše vrline, njegove su mane i naše mane. Na posljednjem sudu jedino što se uzima u obzir.

Autorsko pripovijedanje na horizontalnoj relaciji stvarnost je fikcija – fikcija je stvarnost kod Grgurovca poprima, dakle, još jednu dimenziju – onu vertikalnu, između Neba i Zemlje, ili ni na nebu ni na zemlji, a u koju postavlja ključnoga protagonista – spomenutoga povratnika iz mrtvih među žive – Žavu – izaslanika sv. Petra i onoga koji će među svojim suseljanima izabrati najzaslužnije, one koji će preživjeti nadolazeću propast svijeta. Grgurovac i ostale likove oblikuje veoma životno, u isto su vrijeme veoma personalizirani, ali ujedno i nositelji prepoznatljivih kolektivnih osobina, jasno ocrtanih i precizno označenih mjesta razlike.

Regionalna je određenost, kao i u kre­iranju likova, jedan od ključnih elemenata iz kojih će proizići i pripovjedna struktura. Pripadnost šokačkoj zemlji i ljudima determinira tijek radnje, a specifičnost jezičnoga izraza upotpunjuje sveukupni čitateljski dojam. Umjetnička transfiguracija kojom Grgurovac slika kolektivni psihološki profil i upućuje na (poremećenost) vrijednosnoga sustava tradicionalno zatvorene zajednice pruža uvid u svojevrsnu šokačku kulturnu matricu čija su bitna obilježja odnos prema zemlji i odnos prema vjeri.

Upotreba biblijskih motiva i njihove simbolike jasno pozicionira autorski tekst unutar tradicijskoga i kulturnog prostora te nudi kodove za interpretaciju. Jahači Apokalipse, dvanaestorica izabranih ili četrdesetodnevni potop samo su neka od mjesta intertekstualnosti kojima autor izravno zadaje koordinate kretanja književnim tekstom, dopuštajući ipak kratke humorističke crtice s autoironijskim odmacima:

»– Eto, Žaverije... pisao si da bi iš’o kući (...) Evo, sveti je Petar odlučio udovoljiti tvojoj želji i poslati te dolje među ljude. Misija ti je osigurati opstanak ljudima u tvojoj Panoniji. Preživjet će samo pravedni i pošteni, a među njima i desetak tvojih Trbušanaca...«

Pripadnosti prostora o kojem i u kojem piše sveukupnome nacionalnom kulturnom identitetu Grgurovac potvrđuje zanimljivom autorskom intervencijom u tekst. Naime, faktografiju vezanu za prijenos posmrtnih ostataka bana Josipa Šokčevića iz Beča u Vinkovce 2002. godine upisuje izravno u književni tekst. Takve su dokumentarističke intervencije legitimni dio autobiografskoga diskursa, baš kao i preostala mjesta, ljudi i događaji u kojima se dadne prepoznati sadašnji trenutak.

Snažan emotivni odnos Šokaca prema zemlji, od koje su se uvelike danas otuđili, još je jedan od gradivnih elemenata ovoga teksta. Neobrađena zemlja s koje se odlazi, prazna sela i sve manje ljudi, dokumentirana je stvarnost iz koje polako nestaje duha običaja i zajedništva. I ovim se zapisima Grgurovac pokušava oduprijeti nezaustavljivom tijeku vremena, devalvaciji tradicionalnih društvenih vrijednosti i propasti samoga čovjeka.

Tako u drugome dijelu knjige, naslovljenom Dani velike nevolje, autor bulgakovljevski ocrtava linije unutar kojih razvija naraciju, priziva likove i s ovoga i s onoga svijeta, postavlja pozornicu za posljednji čin, a groblje kao kulisu za završnu igru.

U šokačkom je imaginariju osim zemlje još jedan veoma značajan element – voda. Upravo se na groblju, zajedničkom mjestu sjećanja, simbolički sjedinjuju zemlja i voda čineći blato i glib iz kojega se Trbušančani teškom mukom mogu izvući. I tako umire moj narod.

Autor na pozicije promatrača kaosa trenutačnog stanja postavlja dvojicu staraca, nositelje životnog iskustva i kolektivne mudrosti koji nastalu gungulu promatraju gotovo produhovljeni:

»Jedini neutralni su stariji ljudi kao čič’ Iva Dorić i bać’ Ilja Ilarkov.

Oni i sada sjede na svojim klupčicama, ispod svojih oraha i pijuckaju frakliće s rakijicom kao da su sami na svijetu i kao da ih se to ne tiče. K vragu, iza njih je na desetke kojekakvih ratova, od Galicije do nedavnih, srpsko-hrvatskog, američko-islamskog, srpsko-
-NATO-vskog. Novi im više nisu zanimljivi.

Njihove puške odavno miruju.«

Izborom otvorenoga kraja i nedolaskom najavljenoga i očekivanog, gotovo u beckettovskoj maniri, glavni protagonist sjedi na groblju i odsutno gleda u daljinu. Postapo­kalip­ti­čni prizor upotpunjuju lešinari i vrane te lavež gladnih pasa u daljini.

Konačno, neskrivenu topofiliju Martina Grgurovca čitamo kao temeljnu pokretačku snagu svih njegovih pisanih djelatnosti. Osviještena pripadnost lokalnoj kulturi kao dijelu nacionalnoga kulturnog identiteta dio je prepoznatljivosti toga autora na suvremenoj hrvatskoj književnoj sceni, baš kao i autoironijski momenti kojima nemilosrdno šiba po otvorenim ranama današnjega društva dokle god u nosnicama i sami ne osjetimo neugodni smrad sumpora.