Glas iz Irana (umjesto uvodnika)

Krunski ili krunolik virus, kakva li lijepa imena za tako problematična uljeza! Svijet se obrnuo naopako. Sve za što smo se borili, za što smo se zauzimali, iza čega smo stajali – preko noći je umrlo.

Zagovarali smo bliskost i empatiju, toplinu u međuljudskim odnosima, a sada se, zbog ugroze zarazom, zauzimamo za udaljenost, izoliranost, odmjerenu distancu, nosimo zaštitne maske, rukavice... Hodati ulicom postaje problematično, pazimo na sigurnu udaljenost od prolaznika, od suradnika na radnom mjestu, ukućana, voljenih; ne ulazimo u rijetke, otvorene kafiće (govorim o stanju u Teheranu, u kojem služim Republici Hrvatskoj kao veleposlanik). I jer je papirnati novac gotovo izbačen iz upotrebe zbog prijenosa virusa, dok utipkavam lozinku u dućanu i plaćam karticom razmišljam tko je sve prije mene radio isto. Pritisak na dugme u dizalu postaje potencijalni dodir ugroze. Ovo nije život na kakav smo pozvani i za koji smo stvoreni. Ophrvava nas inducirana psihoza, strah od zaraze nepoznatog virusa i smrti ako smo stariji od 60 godina. Nekidan mi je u hrvatsko veleposlanstvo došao kolega, predstavnik Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), nosio je masku – nakon kratkog vremena ju je skinuo. Popio je čaj i razgovarao sa mnom o dramatičnoj situaciji sa širenjem koronavirusa koje vlada u Iranu. Obilazi bolnice, sastaje se s iranskim dužnosnicima koji se bore da obuzdaju epidemiju.

Sada se ne rukujemo, kao nekada; no ne upotrebljavamo ni američki agresivni udarac laktovima, nego se na islamski način stavljajući ruku na prsa lagano naklonimo jedan drugom. Ispraćam ga do izlaza i pozdravljam, želeći mu dobru kob. Nakon povratka u mojoj sobi je već djelatnik sigurnosti koji prska alkoholom fotelju na kojoj je sjedio moj gost, prska i mene; traži da mu pružim ruke, i pružam ih, da ih dezinficira; ne branim se od njegove predostrožnosti. Kaže – dotični obilazi bolnice, velika je vjerojatnost da je zaražen. Ima nešto duboko postiđujućeg u rečenom stavu i ponašanju, ali to je stanje mojeg, i ne samo mojeg, okružja danas.

Kako smo samo stigli do ovoga stanja, forsiranjem gospodarskog rasta, profitokratskom opsjednutošću i nezajažljivom pohlepom. Napredak koji ruše temelje na kojima počiva sav naš svijet i uljudba nije napredak nego najgora bolest, prijetnja, duhovna karikatura, opsesija bez presedana i zdravoga razuma. Rast koji smo zazivali dekadama bio je karcinomski rast, zloćudno bujanje kroz nerazumno ponašanje. Uništili smo zemlju roditeljicu, uništavamo sada i sebe na njoj; crni svijete, bakljo užasa!

Ovaj virus porod je od tmine. Globalizacijskom bezobzirnošću i agresivnim gospodarskim interesima umreženi, premreženi – sada vidimo – zaprepaštenu, ustravljenu Zemlju.

Vrijeme je da shvatimo da je manje više, da je zdrava priroda dar Božji, da je samoodrživost i samooslonjivost ili samodostatnost osnova svakog umjerenog i ravnotežnog života zajednice. Sijmo i žanjimo na vlastitoj zemlji, berimo plodove koje ćemo blagovati, pijmo svoju bistru i zdravu vodu, brinimo se o svojoj maloj hrvatskoj zajednici, hrvatskome narodu, jer on je temelj našeg opstanka, temelj opstanka svijeta kao primjerak za ogled i isticanje.

Gdje pronaći izlaz nakon junačke bitke liječničke struke, kolega koji svojim žrtvovanjem i primjerom upućuju na smjer; za razliku od pojedinaca koji se ponašaju neodgovorno i ugrožavaju druge? Gdje je nestala nježnost i dobrota koju čovjek baštini od Boga, svoga stvoritelja?

Upitajmo se koliko smo svi pridonijeli ovoj kataklizmičkoj i gotovo nezamislivoj situaciji koja siječe grane ljudstvu i njegovu trajanju. Ouroboros – zmija koja guta svoj rep metafora je današnjega svijeta što klizi svojemu kraju i svojoj propasti. Gdje naći nadu u ovom trenutku? Preostaje nam jedino duhovno izvorište i snaga svete riječi, svetih poruka koje smo posve izbacili iz svojih života i svojeg ophođenja.

Svijet se urušio i čovječanstvo s njime; preostaje nam nada kristovska i vjerovanje da bez Njegove milosti i odluke ništa neće i ne može doći svome kraju.

Osiljeno čovječanstvo pred prirodom i Bogom, odlučilo se preuzeti poluge svetih moći, ali ne za svetu stvar, nego za zlonamjerje – nerazumnog obilja, iskorištavanja ljudskosti sebičnim načinima glumljenja svemoći. Rasrdio se Bog i pustio virus među svoje otpadnike, no znamo i za milost njegovu koja će doći poslije velikih nevolja. Usmjerimo svoje oči k plemenitim zasadama i shvatimo da smo ništavni i da je oholiti se uzalud.

Gdje su oni koji će imati snage okrenuti kotač u suprotnom smjeru? Ne pojave li se, umorni i iscrpljeni, sjest ćemo na obalu rijeke i plakati kao Izrael u Babilonu. U Perziji sam trenutačno koja časti svog ahemenidskog plemenitog vladara Kira Velikoga, koji izvede Izraelce iz babilonskog ropstva. Tko je i gdje naš novovjeki Kir, veliki Izbavitelj? Gdje je plemenitost u ponašanju koju zazivljemo danomice? Hoće li se odazvati danas kada se konča sve na čemu stajasmo. Plemenitost vapimo – gdje si skromni i razumni čovječe? Ili ćemo se okrenuti licem svojim plemenitosti ili ćemo propasti.

Ako je točan Hölderlinov navod: Gdje je opasnost tu je i spasonosno, možda paradoksalno izlaz i rješenje za čovječanstvo u slijepoj ulici, pronađemo u džepu virusnoga plašta koji nas ovih dana nemilosno obavija.