Epidemije zaraznih bolesti na istarskom području kroz povijest

Za Rimskoga Carstva istarski je poluotok bio opisivan kao prostor ugodne klime, bujne vegetacije i prekrasne obale. Razvijen je sustav vodoopskrbe i regulacija sustava otpadnih voda, što je osiguravalo povoljnu razinu higijene, ključne u održavanju zdravstvenog standarda. Padom Rima uslijedila su stoljeća nesigurnosti obilježena ratovima, migracijama i epidemijama. Do sredine XX. stoljeća poluotok će opterećivati kuga, kolera, malarija, tifus, tuberkuloza i druge zarazne bolesti.

Doba kuge i kolere pod okriljem mletačkog lava

U arhivskim vrelima nalazimo podatke o epidemijama kuge u Istri iz 557., 932., 1312., 1361., 1371., 1527. i 1631. godine. Mletački je Senat zbog učestalih epidemija kuge s dalekosežnim demografskim i gospodarskim posljedicama još 1485. odlučio uspostaviti posebnu magistraturu Providura i nadprovidura za zdravstvo (Provveditori e Sopraprovveditori alla Sanità). U njezinoj je nadležnosti bio nadzor nad lazaretima, održavanje putova te izvora pitke vode, kontrola prehrambenih namirnica, gostionica, organizacija rada liječnika, brijača, pogrebnika. Neovisno o uloženim naporima kuga se nastavila javljati u ciklusima i u sljedećem razdoblju – najdubljeg traga ostavila je (pos­ljednja) epidemija iz 1630–1632. godine. Može se govoriti i o pandemiji jer je zahvatila cijelo Sredozemlje te znatan dio Europe. U Puli je uzela 169 osoba, dovevši je na rub potpune depopulacije. Grad je uz tamošnji vojni garnizon i strance brojio tek oko tristotinjak žitelja. S obzirom na to da se Istra nalazila na mletačkom trgovačkom putu, posebna se pozornost posvetila kontroli brodova iz luka Levanta, Boke kotorske, Dalmacije i otoka koji su plovili k istarskim gradovima te dalje prema Veneciji, na pulskom otoku Veruda (danas poznatijem kao Fratarski otok) odlukom mletačkog Senata od 1690. godine osnovana je nadzorna stanica. Tijekom XVIII. stoljeća na otoku je bio smješten hospicij te sanitarna kućica (Casello di sanità), kojom je upravljao gvardijan. Bez njegova pregleda propusnica i izdavanja potvrde (Fedi di sanità) nije bilo dopušteno uploviti u Pulu, gdje su se pomorci i trgovci mogli opskrbiti prehrambenim namirnicama.

Problem vodoopskrbe bio je usko vezan sa širenjem zaraznih bolesti u Istri do sredine XX. stoljeća (izvor: M. Radošević, Smrt na krilima siromaštva, Zagreb: Srednja Europa, 2015)

Pod austrijskom krunom

Propašću Venecije i dolaskom Istre pod austrijsku krunu započeti su, poglavito u Puli kao novoj glavnoj vojnoj luci, procesi industrijalizacije, što se očitovalo i u brzom rastu broja stanovnika. Stoga su u drugoj polovici XIX. stoljeća izgrađene i nove zdravstvene ustanove poput Vojne i Civilne bolnice, uvedeno je zdravstveno osiguranje za zaposlene u industriji i trgovini, počela se voditi službena statistika s podatcima o mortalitetu te o uzrocima smrti cjelokupnog stanovništva. U tom se stoljeću u Istri kroz više epidemijskih epizoda pojavila kolera. Najteže posljedice ostavila je 1855., kada je oboljelo gotovo 20 tisuća ljudi (8,24 % stanovništva) te umrlo 6.670 ljudi (34,38 % oboljelih).

Gambuzija – ribica koje je pomogla borbu protiv malarije (izvor: M. Radošević, Smrt na krilima siromaštva, Zagreb: Srednja Europa, 2015)

Izazovi tuberkuloze i malarije pod talijanskom upravom (1918–1943)

Nakon završetka Prvoga svjetskog rata te talijanskom okupacijom (od 1920. i aneksijom), najveći se zdravstveni izazov odnosio na pokušaj suzbijanja epidemije španjolske gripe. Istarski je poluotok bio posebno pogođen u drugom valu tijekom jeseni 1918. s vrhuncem tijekom listopada i studenoga. Samo su u Puli, zaključno s ožujkom 1919., prema matičnim knjigama umrlih, umrle 193 osobe. Vlasti su propisivale preventivne, profilaktične mjere pa su tako bila zabranjena okupljanja, kašljanje, kihanje i pljuvanje u javnosti. Preporučalo se nošenje medicinskih maski, grgljanje raznih otopina, a poznato je da je u upotrebi bio i Bayerov Aspirin.

Dr. Massimo Sella – zaslužan za uvođenje gambuzija u Europu (izvor: M. Radošević, Smrt na krilima siromaštva, Zagreb: Srednja Europa, 2015)

No, dok je španjolica, ne umanjujući njezine posljedice u demografskom pogledu, u relativno kratkom roku »nestala«, druge su zarazne bolesti u poraću, zbog negativnih socio-ekonomskih prilika, bilježile tendencije rasta stope morbiditeta i mortaliteta. Visokom poratnom stopom smrtnosti od zaraznih bolesti, u prvom redu tuberkuloze (prvih poratnih godina bilježio se mortalitet od 2,5 promila s više od 10 posto udjela u općem mortalitetu; ukupno 12.000 žrtava između dvaju svjetskih ratova), Istarska je provincija prednjačila u odnosu na ostala talijanska područja i gotovo dvostruko premašivala talijanski prosjek. Prema službenim podatcima vođenim od Središnjega statističkog ureda Kraljevine Italije možemo ustvrditi da je u međuratnom razdoblju u Istri od posljedica zaraznih bolesti umrlo najmanje 15.000 osoba. Najzastupljenije bolesti uz TBC bile su dizenterija, difterija, malarija, ospice, sifilis, šarlah, tifus. Njihova je pojavnost potvrđivala utjecaj socio-ekonomskih čimbenika i njihovih partikularnih manifestacija u pogledu niskih higijenskih mjera, nedostatne i nepravilne prehrane, prenapučenosti kućanstava, neorganiziranosti zdravstvenoga sustava i nedostatnosti zdravstvene infrastrukture te manjka stručnoga osoblja.

I dok su epidemije harale i u obližnjim industrijskim gradovima Trstu i Rijeci, kao i u nekim pokrajinama susjedne Kraljevine Italije, specifičnost zdravstvene slike istarskoga poluotoka ogledala se u tome što su one jednako opterećivale urbane sredine kao i male ruralne općine agrarne orijentacije. Dijelom takvu situaciju možemo pripisati tradicionalnom odnosu seljana prema bolničkim institucijama kao mjestima u koja se »odlazilo umrijeti«, ali je ključan element u širenju zaraze i visokoj smrtnosti bio socijalnoga predznaka: neobrazovanost, ekonomska nemoć te nizak životni standard.

Školski pano za talijanske uprave 1930-ih godina kojim se nastojalo educirati školarce kako spriječiti zarazu tuberkulozom (izvor: M. Radošević, Smrt na krilima siromaštva, Zagreb: Srednja Europa, 2015)

U široj je istarskoj javnosti dobro poznat podatak da je njemački liječnik i bakteriolog Robert Koch, uz svoje suradnike dr. Froscha i dr. Elsnera, tijekom godine dana (1900–1901) »oslobodio« Brijunsko otočje malarije, što je bio preduvjet turističkom razvoju toga jadranskoga bisera kakva ga danas poznajemo. Na Brijunima su tada živjele 253 osobe, ali je morbiditet bio iznimno visok; mikroskopskim pregledima Kochove ekipe otkriveno je čak 20 slučajeva najopasnijeg oblika bolesti – malarije tropike, 20 slučajeva malarije tercane i jedan slučaj malarije kvartane. Uz kurativne i preventivne metode – liječenjem kininom, petrolizacijom voda stajaćica i asanacijom tla, mehaničkom zaštitom prozora kućanstava te mikroskopskom kontrolom svih posjetitelja otočja, malarija je uspješno iskorijenjena. Međutim, time ni u kom slučaju nije riješeno pitanje u ostatku istarskoga poluotoka gdje nije bilo moguće provesti Kochove metode zbog objektivnih razloga. Tek će sredinom 1920-ih godina doći do velikoga, »kopernikanskog« obrata introdukcijom ribice gambuzije u tisuće istarskih lokava, pojilišta za stoku, a ujedno i staništa komaraca, prijenosnika zaraze. Kako pojilišta iz egzistencijalnih razloga pretežno agrarno orijentiranoga poluotoka nisu smjela biti isušivana, rješenje u pogledu korištenja predatora ličinki bilo je izrazito efikasno i relativno jeftino. Za njihovu introdukciju zaslužan je dr. Massimo Sella, ravnatelj Instituta za biologiju Jadranskoga mora u Rovinju, koji je ribicu iz SAD-a prenio prvo u Španjolsku, a potom u Italiju pa tako i Istru, iz koje se proširila na druga područja, među ostalim i na obalna područja Kraljevine Jugoslavije. Potkraj 1940-ih Istra (tada još uvijek bez Zone B Slobodnog Teritorija Trsta), kao sastavni dio NR Hrvatske više nije bila evidentirana kao malarično područje, dok je na području cijele Jugoslavije malarija iskorijenjena 1964. godine.

Posljednja epidemija malarije na poluotoku zabilježena je 1932. godine na području doline rijeke Mirne kao posljedica obavljanja melioracijskih radova i stvaranja novih staništa komaraca u kojima nisu bile prisutne gambuzije. Epidemija se u rujnu počela širiti s područja ruralnoga zaleđa Novigrada i Tara, u neposrednoj blizini desnoga i lijevoga toka ušća Mirne. Do kraja godine proširila se na obje strane rijeke sve do Vižinade, odnosno do Dajle u općini Umag. Tar je brojio 446 novooboljelih (28% ukupne populacije), seoske frakcije Brtonigle ukupno 1061 (60 %), a sama Brtonigla 141 slučaj (10 %) te općina Vižinada 554 slučaja (13 %). Ukupni broj prijavljenih slučajeva odnosio se na 3658 osoba. Bez ikakve sumnje, epidemija je daleko najteže pogodila manje seoske aglomeracije bliže samoj dolini, niže nadmorske visine. Općinski su liječnici određeni dio krvnih uzoraka poslali na analizu u pulski bolnički laboratorij, a s pomoću njih se samo potvrdilo da su ruralni krajevi bili pogođeniji od urbanih.

Pred Drugi svjetski rat situacija će se u općem zdravstvenom smislu znatno poboljšati. Razloge trebamo tražiti u sinergijskim rezultatima široko postavljenoga sustava zdravstvenog prosvjećivanja, razvoja zdravstvene infrastrukture, ali i nastavka modernizacijskih procesa – prije svega izgradnje vodovoda. Do konačnog poraza višestoljetnih pošasti koje su pogađale (ne samo) Istru doći će, ipak, tek nakon Drugoga svjetskoga rata korištenjem antibiotika i uvođenjem cjepiva za širu populaciju.

Izabrana literatura

Angeleski, Zoran, »Puljanka Iva Milovan Delić doktorirala na temi španjolske gripe u Puli«, Glas Istre, 18. 4. 2020. Preuzeto s:
https://www.glasistre.hr/pula/puljanka-iva-milovan-delic-doktorirala-na-temi-spanjolske-gripe-u-puli-koronavirusu-i-spanjolskoj-gripi-zajednicke-su-teorije-zavjere-637283 (3. VI. 2020)

Bertoša, Miroslav, »Istra u prošlosti (II). Prebivalište melankolije, bolesti i smrti«, Istra, 4 (1979), 33–45.

Gioseffi, Mauro, La tubercolosi nella Venezia Giulia, Pola, 1922.

Gioseffi, Mauro, Malaria e lotta antimalarica in Istria nel periodo 1. XI 1932.–31. X 1933. La malaria nelle vecchie zone – l’episodio epidemico del Quieto la difesa sanitaria dell’Arsa, poseban otisak, Roma, 1934.

Glesinger, Lavoslav, »Zdravstvene prilike u Istri u prošlosti«, u: Zbornik 26. sastanka Naučnog društva za historiju zdravstvene kulture, ur. Franjo Krmpotić, Rijeka, 1978., 13–24.

Radošević, Milan, Smrt na krilima siromaštva. Tuberkuloza i malarija u Istarskoj provinciji 1918. – 1940., Zagreb: Srednja Europa, 2015.

Radošević, Milan, »O dizenteriji, ospicama, sifilisu, šarlahu i tifusu u Istarskoj provinciji za talijanske međuratne uprave (1918. – 1940.)«, Problemi sjevernog Jadrana, 14 (2015), 55–81.

Rudelić, Ivan, Povijest medicine u južnoj Istri: u okviru svjetskih zbivanja, Pula, 1997.

Schiavuzzi, Bernardo, »Le epidemie di peste bubbonica in Istria«, Atti e memorie della societa istriana di archeologa e storia patria, 4 (1888), 430–447.

Tonković, Vilim, »Malarija i njena eradikacija u Istri«, u: Medicina u Istri kroz vjekove: međuopćinska izložbena djelatnost u Istri 1982/83., ur. Vesna Jurkić, Ivan Rudelić, Vilim Tonković, Pula, 1982., 11. 2

Vinci, Anna Maria, »Malattie e societa: il caso istriano«, u: Istria fra le due guerre: Contributi per una storia sociale, Roma, 1985., 225–280.