Doživljaj velike trešnje u pisanim svjedočanstvima dubrovačkih stradalnika

Pisana građa o dubrovačkom potresu koji se dogodio 6. travnja 1667. godine, poznatom u historiografiji kao velika trešnja, prilično je opsežna.¹ Postoje mnogi pisani dokazi o toj katastrofi koja je pogodila Dubrovnik ali i velik dio jugoistočne jadranske obale jer je potres, prema navodima suvremenika, ostavio svoje rušilačke posljedice od Splita do Ulcinja. Premda je mnogo toga ostalo zauvijek pokriveno naslagama trusnog praha, o velikoj trešnji 1667. godine, prema arhivskim dokumentima dubrovačkog i mletačkog arhiva, kao i drugih arhivskih izvora i objavljenih tekstova, i dokumentarnih i pjesničkih iz toga vremena, moguće je govoriti iz najrazličitijih znanstvenih i stručnih perspektiva: od seizmoloških, viktimoloških i medicinskih odnosno zdravstvenih i psiholoških, do antropoloških i demografskih, urbanističkih, građevinsko-konstrukcijskih, gospodarskih, političkih, povijesnoumjetničkih, ali i moralnih odnosno filozofskih i drugih polazišta kao što su teodiceja ili katastrofizam itd. Pisana svjedočanstva o tragediji Dubrovnika ostavio je neposredno nakon glavnoga trusnog udara (od jednog dana do nekoliko tjedana nakon potresa) stanovit broj očevidaca, domaćih ljudi koji su obavještavali svoju rodbinu i prijatelje izvan Dubrovnika o tome što se dogodilo u domovini, ali i stranaca koji su se slijedom okolnosti odnosno posla zatekli u Dubrovniku u tragičnom trenutku.² Dubrovački nadbiskup Pietro de Torres prvi je, samo tri dana nakon što se ona dogodila, detaljno opisao katastrofu Dubrovnika u pismu upućenom vjerojatno nekomu od rodbine u mjesto Trani, u Apuliji 9. travnja.

Zemljovid i prikaz požara imaginarnog Dubrovnika, djelo grafičara neutvrđena imena iz 17. stoljeća

Pismo je napisao u blizini otoka Koločepa, na brodu prepunom izbjeglica iz Grada, njih stotinu i pedeset te 62 preživjele časne sestre, od ukupno njih stotinu i dvadeset, koliko ih je živjelo u osam uništenih dubrovačkih ženskih samostana. Nakon pretrpljenog straha i boli zbog uganute noge prilikom bijega iz srušene kapelice svoga dvora nadbiskup de Torres dao je pretjeranu ocjenu od 14 tisuća ljudi poginulih u potresom pogođenom području. Danas se smatra da je u samom Gradu poginulo oko dvije tisuće ljudi, dakle polovica njegovih stanovnika, dok je u okolnom području bila još jedna tisuća poginulih (N. Vekarić). O potresu su izvijestili svoju vladu i opisali fenomen i stanje u Gradu, kao i stanje svojih zemljaka koji su bili u pratnji holandskog ambasadora tijekom njegova službena posjeta Dubrovniku na proputovanju u Smirnu, diplomati Jacob van Dam i Etoille Hardin. Holand­ski ambasador i supruga poginuli su u potresu. Dubrovačka je vlada, sastavljena od nekolicine preživjelih senatora i okupljena nekoliko dana nakon potresa, poslala pismo svetom ocu Aleksandru VII. s kratkim opisom potresa i molbom za pomoć 10. travnja 1667. godine. Istom prigodom obaviješten je i diplomat Stjepan Gradić, tada u svojstvu suradnika glavnog tajnika Svete Stolice. Slijedila su potom pisma slična sadržaja različitim europskim vladarima u kojima se na diplomatski način izvještavalo o posljedicama potresa s naglaskom na pozivu za pomoć u novcu, građevnom materijalu, hrani i oružju. Vjerodostojan je opis potresa u dnevničkom zapisu Nikole Dživova Bona o danima koji su uslijedili neposredno nakon trešnje te potom nekoliko dana od 13. do 17. travnja tijekom kojih je zbrinuo obitelj u Stonu, dok je malobraćanin Vital Andrijašević u pismu utjecajnom Dubrovčaninu Diodonu Bosdariju u Anconu 16. travnja 1667. opisao stradanje bogate franjevačke knjižnice u požaru koji je uslijedio nakon potresa i u kojem su nestali i samostan i franjevačka crkva.³ Vrijedan dokument stradanja sačuvao je za povijest nadbiskupov kapelan i pjesnik Vlaho Nikole Skvadrija (1643–1691), podrijetlom s otoka Koločepa, koji se skupa s nadbiskupom i nekolicinom svećenika zatekao u nadbiskupskoj kapeli i taj svoj doživljaj tragedije u formi pisma datiranog 14. travnja poslao stricu u Veneciju.

Velika trešnja od dubrovačke je rezidencijalne četvrti Pustijerne učinila gomilu ruševina

Skvadri se suzdržao od procjene poginulih rekavši da ih je velik broj, a što se materijalne štete tiče potvrdio je da su gradske zidine ostale gotovo neoštećene u trešnji, osim manjih urušavanja na pojedinim tvrđavama, dok su sve kuće u Gradu srušene ili barem teško oštećene tako da nisu više za stanovanje. »Netom nakon Prikazanja, osjetio se potres koji se tako pojačavao da su svi s nadbiskupom napustili oltar i stali pod luk nad jednim vratima i vidjeli kako se u vremenu u kojem bi izgovorio polovicu Zdravomarije srušio dio kapele u našoj blizini, zatim soba nadbiskupova, a potom i središnji dio palače sve do temelja, dok smo mi čudom ostali svi živi, osim jednog klerika koji se našao pod lukom koji se sav iskrivio. Čim se trešnja malo smirila bacili smo se kroz prozor zahvaljujući jednoj gredi koja se tamo našla. Izašavši van svi smo bili ludi i šokirani ne znajući kud i kamo pobjeći vidjevši da oko nas nema više ni kuća ni crkava, samo brda kamenja i mrtvih ljudi zgnječenih kamenjem. Božjom providnošću, pružajući duhovnu pomoć onima koji još nisu bili preminuli i potom išteći svaki od nas što sigurniji prolaz, sa smrću pred sobom, našli smo način da se domognemo vrata od Pila, nakon čega je nadbiskup odmah otišao do Sv. Križa (dominikanski samostan, op. prev.) i ukrcao se na brod patruna Boža Vickova i držim da se već domogao Ancone. A ja sam bez išta ostao na Konalu, pomažući nesretnicima. U kući Petra Grankošića, zidarskog meštra, koji su me lijepo primili, osobito jedan od njegovih sinova koji je klerik. Ruševine Grada su strašne. Cijelo područje je bič Božji koji se mogao očekivati, od kojeg se veći dio sručio na sam Grad da se ne zna ni točan broj mrtvih, ali je sigurno veliki. Polako se javio i vjetar, a onda zapuhao istočnjak koji je uništio sve; danas je već četrnaesti dan da Grad gori u ognju u kojem je od osam stradalo sedam kuća u gradu, te crkve i samostani, osim dominikanskog samostana koji je do sada ostao pošteđen ognja, ali ga je prilično oštetila trešnja« (prev. S. S.). Pismo, u kojem je opisao situaciju u Dubrovniku: stradanje grada, patnju naroda, strahote požara, pljačkanja i nered, poslao je dubrovački kanonik Bernard Orsatov Giorgi (1621–1687) diplomatu Stjepanu Gradiću u Rim. Duljinu trajanja potresa opisao je dvjema usporedbama »in icto oculi, in sono tubae«, dakle u treptaju oka, u zvuku trube, dok je u gotovo svim drugim izvješćima duljina potresa uspoređivana trajanjem molitvi Očenaša, Zdravomarije ili Vjerovanja. O potresu koji je poharao Dubrovnik i njegovu širu okolicu širile su informacije posade s brodova koji su u vrijeme katastrofe prošli jugo­istočnom obalom Jadrana. Prve vijesti o katastrofi stigle su u Anconu 27. travnja 1667. godine: »Na Svetu srijedu ujutro, oko 14 sati zatresao je grad potres ne veći nego cijeli niz drugih potresa u tim područjima, koji je trajao kraće od jedne Zdravomarije, uništivši potpuno sve palače i kuće u Gradu, sve crkve, samostane i konvente, samo su ostale neoštećene tvrđave, zidine, lazareti od kontumancije i magazini. U isto vrijeme povuklo se more iz luke. Ruševinama od trešnje posljednji udarac dao je oganj iz kamina i pećnica, koji se raširio pogodovan vjetrom. Zbog svega toga drži se da je preživjela samo tisuća stanovnika, među kojima je nadbiskup, gotovo svi svećenici, osim osmerice, oko 60 časnih sestara iz 8 samostana i 240 plemića. Knez koji je s drugom čeljadi slušao misu poginuo je s istim svećenikom koji je držao misu, zakopan u ruševinama. Ovamo je došao i jedan redovnik malobraćanin, koji je također u vrijeme kad se dogodila trešnja, držao misu i dok je izgovorio ʽmuka Gospodina našega Isusa Krista’, mnogi su izginuli, kao i trideset plemića okupljenih pred Kneževim dvorom koji su čekali početak vijećanja. Poslije potresa zapuhao je strašni vjetar koji je jako prestrašio većinu preživjelih koji su se dali u bijeg, zbog čega su mnogi ostali živi zakopani među kamenjem, koji se bez velike pomoći nisu mogli izbaviti iz ruševina. Na milosrđe su pobuđivali glasovi koji su dopirali iz podzemlja, koji su se međusobno svađali i tješili, među ostalijem cijela škola puna dječaka. Zbog opće zbrke koja je nastala pozvani su neki Vlasi i drugi radnici pod paskom vojnika da bi izvukli iz ruševina koji su dva, tri i četiri dana već bili zakopani u kamenju. Jednoga su čak osmi dan iskopali živog, ali je odmah zatim umro. Drži se da je u prvim danima poslije trešnje pokradena velika količina robe, ali je državna riznica spašena, polovica Dogane ostala je na nogama, sedam kanonika i dva plemića koji su poslani u vladu, koja se nalazi u tvrđavi, unijeli su pozitivno ozračje među vojnike, s kojima je Caboga koji je bio zatečen u crkvi, čim se oslobodio zatvora, stavio se u službu domovine i ustanovio službu istrage na čemu mu treba biti zahvalan. Mletački providur iz Dalmacije, koji se nalazio u blizini Dubrovnika, iskazao je svoju humanost osiguravši Gradu stanovitu količinu beškota koja je bila predviđena da se transportira u Kandiju. Čak je i bosanski paša poslao dvije korijere u Dubrovnik s izrazima sućuti i ponudom za pomoć. Nadbiskup se ukrcao u jedan brod koji treba još fermati na Korčulu a očekuje se da će časne sestre dovesti u Anconu. Govori se da je ova trešnja porušila Ston i Herceg Novi, famozno sklonište turskih pirata.

Pustijerna je i nakon 350 godina – pusta

Govori se također da je srušio i Budvu, kao i Kotor, u kojem se glavni trg pretvorio u luku, te još neke gradove u Dalmaciji.« (Državni arhiv u Dubrovniku, Diplomata et acta, sv. 5, br. 548, str. 1–2. Transkribirala i prevela S. S.) Dojmovi i izvješća većeg broja podanika Dubrovačke Republike, sudionika tragičnog događaja koji su napustili Grad tražeći spas na talijanskoj strani Jadrana, objavljeni su u Veneciji i Anconi. Spomenuti iskazi plastično oslikavaju atmosferu panike i užasa koja je vladala u gradu, govore o izbezumljenom bježanju preživjelih koji su gazili preko ranjenika i kamenjem zarobljenih dijelova tijela stradalnika te ne osvrćući se ni na najbliže hitali da što prije napuste domovinu podivljali od straha, polugoli, među njima čak i gospođe i djevojke. Među pjesničkim djelima najrealističniji prikaz tragičnih događanja u velikoj trešnji, opće katastrofe i pojedinačnih tragedija, prikazao je poklisar i pjesnik Jaketa Palmotić Dionorić (1616–1680), koji se vraćao iz izaslanstva u Dubrovnik u vrijeme kad se dogodio potres u kojem je izgubio suprugu i četvero djece. Informacije o tome što se događalo u Gradu dobio je od Nikolice Dživova Bona (1635–1678) i do posljednje sitnice sve zapisao u 1. pjevanju svoga spjeva Dubrovnik ponovljen. Palmotić je ponovno izabran za poklisara harača samo četiri mjeseca nakon povratka s prethodnoga a mlađi suputnik na tom dugom i neizvjesnom putovanju, opterećenom osmanlijskim ucjenama bio mu je poklisar Nikolica Bona, sin velikoga baroknog pjesnika pjesnika Dživa Bona Vučića (1592–1658).

Ni jedan, međutim arhivski izvor, kao ni poetski zapis, ne obiluje informacijama koje oslikavaju katastrofu Dubrovnika, osobnu tragediju uzrokovanu gubitcima mnogobrojnih članova unutar uže i šire obitelji, o događajima koji su uslijedili nakon potresa a povezani su s posljedicama potresa, brojem mrtvih, duljinom trajanja potresa i njegovu tijeku, evidencijom srušenih zdanja i onih koji su odoljeli rušilačkoj snazi potresa, sa svakodnevicom života u gradu nakon katastrofe, osobito kad su posrijedi dubrovačka vlastela i njihovo snalaženje u uvjetima koje je izazvao i ostavio iza sebe potres, pljačke u Gradu, o organizaciji vlasti u postpotresnom Dubrovniku, političkom okruženju i diplomatskim nastojanjima da se Republika održi na nogama, o gospodarstvu, prijestupima, o događajima na posjedima izvan Grada i udaljenim područjima Republike – u toj mjeri kao što to čine pisma dubrovačkog vlastelina Frana Jakovljeva Bobalija (Dubrovnik, oko 1619 – 1683) upućena nećaku i poslovnom čovjeku Marku Bassegliju, koji je u vrijeme velike trešnje boravio u Veneciji. To je cijeli niz od 26 pisama upućenih istom adresatu u razdoblju od sredine travnja 1667. do kraja srpnja 1668. godine, međusobno povezanih strahom, nesigurnošću, duboko proživljenom patnjom, pobožnošću i neizvjesnošću života, brigom za obitelj, ali i za gospodarski i politički opstanak Dubrovačke Republike te snažno protkana sentencioznošću koja im, osim utilitarnosti, daje karakter višega komunikacijskog oblika. Ista duhovna za­okupljenost ta pisma doista čini jedinstvenim epistolarijem. Frano Bobali bio je četrdesetosmogodišnjak u vrijeme velike trešnje, ali posljedice proživljenog straha, patnje i bolesti te osobito boli za poginulom suprugom, poginulih sedmero djece, majkom i brojnom širom rodbinom obeshrabruju ga do te mjere da se čini, osobito iz prijašnjih pisama, kao da ih je pisao klonuli starac. Bio je oženjen Dešom Damjanovom Bona (1634–1667), koja je poginula u trešnji skupa s njihovo sedmero djece. Na životu su ostali samo čudom preživjeli Damjan, u dobi od nekoliko mjeseci i njegova nekoliko godina starija sestrica Marija, koju od milja otac zove Bušicom. Nakon stanovitog vremena Bobaliju se vraća poduzetnost u životni ritam i on sve više vodi računa o stanju na svojim posjedima izvan Dubrovnika, osobito vinogradima na Pelješcu, kao i o posjedima svoga nećaka Marka Basseglija, međutim slike stradanja obitelji svejednako ga progone, osobito sjećanje na najmlađu kćer, trogodišnju Anicu, koja je u ruševinama preživjela potres vičući »Ćaće da(j) piti!«, ali je ispod kamenja nitko nije mogao izvući, pa je stradala u požaru. Uspio je, međutim organizirati spašavanje plemića Marojice Bernardova Caboge ispod gomile ruševina u zatvoru Kneževa dvora gdje je odsluživao doživotnu kaznu zbog ubojstva svoga svaka. Bobali je bio jedan od desetorice plemića koji su se okupili 11. travnja, pet dana nakon velike trešnje, kako bi se izabrala privremena vlada. Do smrti 1683. godine bio je sedam puta izabran za kneza. Bobalijeva pisma čuvaju se u rukopisnoj ostavštini obitelji Bassegli sadržanoj u fondu Dubrovačke Republike Državnoga arhiva u Dubrovniku (signatura: RO Bassegli, C ½). Bobalijev epistolarij je u takvoj mjeri dokumentaran da ga istraživači seizmolozi uzimaju kao iznimno važan povijesni izvor za analizu stanja neposredno nakon katastrofe i prosudbu o učinku potresa koji je 6. travnja 1667. godine razrušio Dubrovnik i okolicu, pri čemu se ocjene različitih autora o jakosti velike trešnje kreću između IX i X EMS98. Bobali izvješćuje o stradanju grada, ali dijelom prikazuje i stradanje vlastite obitelji, govori o sebi i o svome stanju posvemašnje izgubljenosti i očaja. Pisma je pisao talijanskim jezikom s ponekom rečenicom na hrvatskom jeziku koja najčešće sažeto formulira neko njegovo životno iskustvo do čega dolazi u trenutcima kad ga svladavaju emocije. Proverbijalna artikuliranost njegova izričaja na hrvatskom jeziku rezervirana je za posebne situacije u kojima se s malo riječi upućivalo na duboki sadržaj. Pisma nisu konzistentna, osobita ona koja je pisao u prvom razdoblju nakon katastrofe. Donosimo u cijelosti prijevod prvog od 26 pisama o velikoj trešnji i njezinim posljedicama koja je slao svome nećaku u Veneciju taj dubrovački plemić (prev. S. S.). Pismo je poslao nepuna dva tjedna nakon katastrofe iz Gruža, gdje se sklonio s preživjelim članovima obitelji nakon što su se izvukli iz središta srušenoga Grada.

Dubrovnik, 18. travnja 1667.

Slavni moj gosparu, najugledniji zaštitniče i najdraži nećače!

Ne pisah prije Vašem Gospodstvu jer ne imah ni tintu, ni pero, ni papir. Vjerujem da ste do sada čuli o tome što se dogodilo u našem jadnom gradu, o potresu 7. (nije 7., nego 6. travnja, ali uznemireni Bobali je pomiješao dane, op. S. S.) tekućeg mjeseca u 14 sati.⁴ Za jednog očenaša padoše sve kuće u gradu bez da je ijedna ostala neoštećena, a tako i u Konavlima, Župi dubrovačkoj, u Rijeci dubrovačkoj, Gružu, Zatonu, na Osojniku, na Kalamoti, na Lopudu i u Velikom Stonu. Preostale su pretrpjele manju štetu. U to vrijeme nađoh se u crkvi Gospe od Rozarija, poslije čega otiđoh vidjeti svoju kuću i zovući ne čuh nikoga, ali sljedećeg dana poslah ponovno da se izvidi i izvukoše žive Bušicu i Damjana s Marijom, Jakovljevom dadiljom, a svi preostali s brijačem Lucijanom poginuše. Istog dana izvukosmo Vašu gospođu majku svu izranjenu po licu, koja je sada sa mnom i molim se Bogu da ostane dobra zdravlja. Umrli su g. Jeronim Gozze, g. Rafael, njegov sin, mlađi sin i kći, g. Damjan Bona i Ivan, njegov sin, g. Ivan Sorgo s cijelom kućom, i njegovom i pokojnoga Pešića, Sekondo Buća sa ženom, kćeri, dva sina, Augustin Tudisi s cijelom kućom, Augustin Bona sa svima osim jednog sina, Julije Mihov Sorgo sa svima, osim žene i Luke, Šimun Getaldi, Pavo Saraca sa svima, osim g. Šimuna, jedne mlađe kćeri i jednog sina, i Lamprica Sorgo s kćerima. Ostadoše na životu ona živina Vlaho, Ivan Vito Gozze, Damjan Pozza sa svima osim Matije njegova sina, Martolica Cerva, Petar Županov Bona sa svima svojima, Miho Testa, Serafin Zamagna, Mario Sekundov Pozza; ostade samo g. Sebastijan, Anica, njegova žena, Ora od pokojnoga g. Savina Giorgi, jedna kći i brat g. Marina Giorgija Bona, ostaše on, žena i jedan sin, od Nikolina Gondole ostaše dvojica sinova ovdje i jedan u Levantu. Mrtvi su Đuro Menze sa ženom, Marin Ragnina izgorje živ ne mogavši se izvući, tako i glazbenik Julije Pozza, Ivan Jeronimov Gozze, Andrija Pavlov Pozza sa svojima, Orsat Gondola s kćeri, Marin Bona sa svojima, Nikola Gradi s kćeri, Sebastijan Menze, Jakov Basegli, Miho Resti sa ženom, Luka Resti s majkom, Serafin Caboga s bratom, gospođa Ora od g. Pavla Menze s gospođom ženom pokojnoga Ivana Menze, sa sinom i kćeri, Pier Antun Cerva sa ženom g. Sigismonda Gondole, Ivan Tudisi, Pasko Bona, Lucijan Bernard Caboga, Marko Lovrijenčev Sorgo sa svima osim Ivana i dadilje, g. Julijo Lorencov Sorgo sa svima, osim Lorenca i dadilje, Marin Franov Gondola s dva sina, Ivan Marin Gondola sa svima, iz kuće pokojnoga g. Ivana Bernarda Giorgija svi, i mnoge druge udovice i mladići kojih se ne sjećam, tako i većeg dijela pučana, notara i tajnika, ne osta nitko drugi osim sina Marka Antuna Sabacija, i veći dio preživjelih osta osakaćen, jer ih izvukoše ispod ruševina nakon osam do deset dana, i ostah zaprepašten kako je Damjan moj uspio izdržati dva dana i jednu noć bez hrane, Bog kojeg štujem ostavi mene za najgoru kaznu, xuala G(ospodinu) B(ogu), samo da ostanemo i opeta se refamo (u kurzivu su dijelovi Bobalijeva teksta koje je pisao na hrvatskom jeziku), ali za sebe sumnjam jer se ovdje ne dogodiše pljačke već razbojništva naših javnih i privatnih riznica jer je svjetina nasrnula bez obzira na to što od kuće gospođe Marije gospara Damjana, moje, gospara Marina Tudisija i gospara Jakova, Bog zna da se nije spasilo vrijednosti ni za sto dukata, a potrošio sam blizu 200 dukata i jedva za to htjedoše ući (među ruševine kuće, op. prev.) od straha od potresa i vatre. Iz moje kuće nisam izvukao drugo osim dva tapita, dva stramaca i kolanu, sve preostalo izgorje; od gospođe Marije par lincula, neke košulje, prekrivač, malo svile; gosparu Marinu Tudisi ne osta ništa; gosparu Damjanu jedna deka, neka odjeća, linculi, prekrivači i pet stramaca, gosparu Jakovu tri deke, 38 dukata, dvije sablje, jedna puška i neki mačevi, jedan pokrivač u dronjcima zbog kojeg se posvadih s njegovom sluškinjom, koja mi odgovori: »Ja mislim da sam vreću mađarskih dukata i dvije vreće s odjećom dala gosparu Marku Sorgo« u čijoj kući nije propalo ni novčića. Ukratko, osim gospara Luke Zamagne, Luciana Pozza, Antuna Basegli i Nikolice, Jeronima Resti, Marina Bona, Vladislava Bona, Mata Marinova Bona, Luke Franova Bona, Rafaela Lukina Gozze, Marka Sabacci, Marina Battitori i Vlaha Nale (trojica predstavnika građanskog staleža iz redova antunina, op. prev.), opljačkaše javno i privatno i za ljude iz Cavtata kažu da su odnijeli barem 30 tisuća dukata. Ali mi ćemo, uz Božju pomoć, ostati. Nadalje, nađoh kod gospara Jakova pola peče sukna koje dadoh kapetanu na Pločama da ih proda, jer da se takvo što ne nađe kod gospara Jakova, sofisali bismo od glada. Nek mi Vaše Gospodstvo piše ako želite da Vam pošaljem dvije sablje. Dragi gosparu Marko, oprostite mi ako pišem neumjesno jer nisam sav svoj, izgubih i nemam načina da pokopam majku, ženu i sedmero djece, nećake, rođake, zeta i mnoge druge prijatelje i rodbinu, pored sve one sirotinje koju nakupljah ne jedući i ne oblačeći se kako bih uzdržavao veliku obitelj, a sada ne mogu nikuda od sestre, koju bih, da nije u ovako lošem stanju, sa isto bih ie doueo tamo a isto tako na leđima imam Mariju Damjanovu koja se ne može pomaknuti i koja ne želi ništa nego samo lesciati, pa da se barem pobrine za stvari oko kuće, a najviše je ovdje sa mnom onaj, da se tako izrazim, prasac Marin Tudisi, koji očajan neprestano plače jer je, pretpostavljam, posudio tisuću dukata državnog novca pokojnom gosparu Đuru Matovu Gradi i gosparu Nikolinu Gondola, a sada se naxodi gol i bos kao ja.

Pročelje ruševne palače na Pustijerni

I nema čovjeka koji bi pošao s ljudima u grad za izvući pokoju stvar prije nego požar opustoši. Loša vlada je pustila vatru koja je sve uništila, a Sveti Franjo koji je ostao neoštećen ove noći i sam izgorje, ne sna se ni dieie bio ni zarkua ni manastier, neima se die ni glaua stauiti. Bijah u Rijeci dubrovačkoj i ne nađoh drugo nego tendu u orsanu. Dakle obiđoh cijelu Rijeku dubrovačku i nađoh filjugu (tip barke kojima je vlastela dolazila u svoje ljetne dvore) u Sustjepanu, a da nisam mogao saznati tko ju je porinuo a barke nema niti ju se sada može tražiti jer nema ni respekta ni posluha. Jedan moj seljak s Osojnika mi je ukrao naušnice, tri šalice, privjesak, dva prstena s biserima, onaj dijamant koji je Vaše Gospodstvo poklonilo Jakovu i uteko je govoreći: ʽNeka mi poscglie gospar barabanta’, scto mi cini naiuechie uartieti ceruelom (mozgom, op. prev.). Bude li se poboljšavalo stanje majci Vašeg Gospodstva, preselit ću ili na Kobaš ili u Mali Ston. Ovdje sam u kući pokojnog gospara Marka Sorga na škaru, gdje patimo za kruhom, a naiuechie er ne snamo ni scto chiemo ni ku(d) chiemo dokle se rasuedri. Sa skapulati Marina Scpaletina do sam peset ducata cetuerima Vlaxima i Nikolinu Baseglievu paralo da ne mogu poslati i doista nije bilo moguće da mu se moglo dauat jesti.⁵ A došo je i Dživo Kruhoradin, razbojnik, i mnogi drugi osuđenici. Zbog loše vlade smo kažnjeni i, što je najgore, istrijebljeni i huala Bogu na onomu scto on cini, ma scto sli gliudi cine nemosce ciouiek biti patienat i da nije bogohulno na uieru bix reko sascto me Bosce, ostavi u sciuotu da gledam ouaku miseriu poput uništenog Jeruzalema i spaljene Troje. Uas puk vika da ie ouo scto su Maroia iseli is zarkue i sato ie onaj dan ucinio, u kojem se trebalo glasovati da mu se nakon pet godina pruži milost. Ja zaista držim da je dobrim dijelom to uzrok, ali i zloba koja je zavladala koliko među plemstvom tako i među cijelim pukom. Sa danas molim, draghi Marko, suietuite me jer Bog zna hoće li mi se vratiti razum. Koliko znam i mogu, xochiu se ugoditi s uogliom Bosciom, ma kad Bog xochie kastigati ciouoieka naiprie mu pamet usme. Spali smo deset dana u Martolice na Pilax pod cergom od iedra na goloj zemlji, živeći od malo kruha i vode. Sada veramente cinim donositi s Osonika vina i koslichia koji nas okrjepljuju. Tako se sad i ja, kao i vaša gospođa majka, nalazim u postelji, ieda nas G(ospodin) B(og) pomosce. Za ljubav Božju, ako Vaše Gospodstvo čuje nešto nova o meni (ako umre, op. prev.), dođite ovamo, jer će sve poći naopako. Ovo govorim jer sam obolio od crvenog vjetra, a ne imam niednoga lieka isuan Gospodina Boga, a G(ospođa) maika darscim da će za osam dana ustati iz postelje, koja sa suzama u očima zajedno sa mnom preporučuje se Vašem Gospodstvu, nemo(j) nas ostauiti. Učinio sam sve što je bilo moguće da nađem (trgovačku, op. prev.) knjigu pokojnog gospara Jakova neka bi se snalo die su mu efetti (mjenice, op.p.), ma mi e uechie cegliadi reklo da mu e dosta u uas i u Ierca Boschi, koji kad čuje za njegovu smrt, neće propustiti udovoljiti Vašem Gospodstvu kao i njegov brat. Mucim se ako su oue cetar tisuchie ostale u Marka Louroua, jer da su bile u kući, mogli bi i ukrasti, ma bi i ostalo. Bože dragi, tko je mogao zamisliti da će se dogoditi pokolj u jednom oblaku i sve okrenuti naopako i suak ostaie boglie stoiechi isvan ulastela.⁶ Tebi hvala, G(ospodine) B(ože), i ako ie ono malo, poscgli i iosc.⁷ Marko moi, ne vidim više ovo pismo, er mi se uarti mos a i pamet. Adio.

Ni mjesec dana nakon katastrofe Frano Bobali nije posve pri sebi od boli i straha, premda nova pisma nećaku donose i nagovještaje praktičnoga života. Uputio mu je pismo 3. svibnja 1667. iz malog mjesta Kobaš u blizini Stona gdje se na neko vrijeme sklonio s ostatkom obitelji i gdje se moglo živjeti normalnije, bez stalne ugroze od podrhtavanja tla i u relativnoj sigurnosti pod krovom nad glavom: »Dragi gosparu Marko, oprostite mi ako uam piscem confuso er sam smeten od glave do pete. Ne mogu otiti od oule ziech sestre, a odavle ne mogu učiniti nikakvo dobro niti saznati hoće li biti prilike da Vi dođete amo, a trieba mi e načiniti kuchiscte u Grusciu da bih bio što bliže uništenom Gradu, a poslije popraviti vrata u Rijeci dubrovačkoj na kojima su pokrali čak i brave, a sada ne imam ni kgliucia ni brave, sue su vilani pokupili, ne imam skrigne, sato vas molim za ljubav poscglite mi iedno pet ali sces sckrigna s bravama i ključevima, ali ne one koje se zovu dievoiacke, nego od pure ielovine scklette m (nego od običnih dasaka od jelovine sastavljene, op. prev.)«. Vrijeme donosi i druge brige: grožđe je dobro rodilo u vinogradima koje posjeduju i Frano Bobali i njegov nećak u različitim područjima Republike i potrebno je pripraviti se na berbu i pohranu novog vina: »Mislim se die chie se stauiti ako Bog da noua intrata da iz Sciupe, Orascza, i Scipana, Grusca, Sctitkouize, Satona, a sue su bacue isgoriele. Bože dragi, a i ovo mi pomuti razum, ma ne mogu drugo nego xualiti Boga i moliti da mi da pamet i uputi i ukasce. Nisam doma, ni na putu, gol i bos, a ne imam nigdi stana, a suak dere i želi iščupati srce, iako vidi da nie ostalo drugo nego dux u costima, a oue kontinue trescgne cine inspiritavati jer se u hodu naprijed pada na tle u grču«.

Pisana svjedočanstva o velikoj trešnji koja je pogodila Dubrovnik i njegovu okolicu 6. travnja 1667. godine dramatično prikazuju sav užas katastrofe u kojoj su se bez ikakvih prethodnih naznaka tragedije najedanput našli njegovi stanovnici. Iako su Dubrovčani u svojoj tradiciji sjećanja imali pohranjeno iskustvo trešnje koje su češće pohodile dubrovačko područje, pošast koja je toga ranoga sunčanog jutra pogodila Grad nitko nije mogao naslutiti ni u najstrašnijim snovima. Pisma se međusobno dopunjaju u opservacijama vanjskih učinaka potresa i njegovih popratnih pojava, ali i posljedica koje je, osim strašnih ruševina, ostavila katastrofa na ljudskim dušama. Strah je najjača emocija koju iskazuju i koja u drugi plan stavlja i bol za gubitkom bliskih ljudi i članova obitelji i svih dobara koje su tijekom cijelog života uz manje ili veće odricanje stjecali i posjedovali. Uništenje doma ima razorni učinak na ljude koji su izgubljeni i dezorijentirani jer bez sigurna mjesta na koje se može stupiti ne može se ni ožaliti sudbina ni odbolovati ranjena ljudska duša. Zato je najčešća i napotresnija misao koju preživjeli Dubrovčani upućuju svojim adresatima: »Nema se gdje glava položiti!«. Osobno, intimno i privatno u pismima o trešnji u Dubrovniku najsnažniji je izraz tih svjedočanstava destrukcije.

Bilješke

    Najrelevantnije radove o velikoj trešnji sa seizmološkog stajališta napisali su Mijo Kišpatić, »Potresi u Hrvatskoj«. Rad JAZU 106(1891): 81–164; Jelenko Mihailović, Seizmički karakter i trusne katastrofe našeg južnog primorja (od Stona do Ulcinja). Srpska akademija nauka, Beograd, 1947; Paola Albini, The Great 1667 Dalmatia Earthquake. An In-Depth Case Study. Electronic Supplementary Material (dalje ESM). Springer 2015.

    Najveći dio te pisane građe pronađene u fondu Dubrovačke Republike Državnog arhiva u Dubrovniku transkribirao je i objavio Radovan Samardžić u: »Borba Dubrovnika za opstanak posle velikog zemljotresa 1667 g.«. Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda. sv. 19. Beograd: SAN, 1960: 46–49, 49–52. Dio građe o tom potresu, kao i o drugim značajnijim potresima iz dubrovačke povijesti, pohranjene u različitim europskim arhivima donijela je P. Albini u: The Great 1667 Dalmatia Earthquake. An In-Depth Case Study. ESM. Springer 2015. Ona je, smatrajući da je potres, nazvan u historiografiji velika dubrovačka trešnja, jednako katastrofalno kao i Dubrovnik pogodio i ostala područja u Dalmaciji, nazvala taj potres The Great 1667 Dalmatia Earthquake.

    Diodono Bosdari kao moćan i ugledan čovjek u Anconi objavio je knjižicu poezije na temu velike trešnje već početkom jeseni 1667. godine pod naslovom Grad Dvbrovnich vlastelom v trexgniv. Piesan Gospodina Nicca Giva Bunichia Vlastelina Dubrouachoga. In Ancona, nella stamperia Camerale. M.DC.LXVII. Knjižica sadržava pjesme o trešnji u Dubrovniku iz 1667. trojice autora: Nikolice Bunića, Petra Kanavelića i Bara Bettere. Bosdari je, osim te propagandne knjižnice kojoj je zadaća bila prikupiti što je moguće više pomoći za stradali Dubrovnik, objavio i njemu upućeno pismo fratra malobraćanina Vitala Andrijaševića. Vice Adamović u svom već spomenutom djelcu O trešnjama grada Dubrovnika ističe da je Bos­dari objavio pismo zato da senzibilizira talijanske moćnike, prije svega vatikanske, da pomognu Dubrovniku u gotovo bezizlaznoj gospodarskoj i političkoj situaciji.

    Bobali napominje da se potres dogodio u 14 h, što bi prema našem današnjem brojenju vremena značilo u 9 h. Za Dubrovčane je prva ura noći počinjala u 19 h, a ne u ponoć.

    Špaletin je obiteljski nadimak Marina Bernardova Caboge, zvanog Marojica Caboga (1630–1692). Brat sestrina muža, Nikola Gaudencijev Sorgo (1601–1662) optužio ga je za nedolično ponašanje i prijateljske odnose s Osmanlijama, tvrdeći da je protivno Papinoj buli nekom Turčinu poklonio pušku, aludirajući da taj potez može imati štetne posljedice za Republiku. Marojica ga je ranio nožem pred Dvorom i Sorgo je nakon nekoliko dana preminuo. Nadajući se crkvenom azilu, Marojica se nakone zločina sakrio u samostan Male braće. Istog dana Senat je odlučio da ga se unatoš kršenju prava azila, uhiti i utamniči. Zatvoren je u najbolje čuvanu tamnicu u Kneževu dvoru. Nakon više od 4 godine provedene u tamnici Caboga je uputio molbu za pomilovanje Velikom vijeću, koje je trebalo održati sjednicu upravo na dan velike trešnje. Zatočen i prekriven gromadama kamenja Marojica je preživio potres nakon što je Frano Bobali doveo ljude da ga iskopaju i plativši ih 50 dukata. Caboga je odmah postao središnja figura obrane Grada, spasitelj Republike i najsposobniji dubrovački političar u vrijeme postpotresne krize i osmanskih političkih pritisaka.

    Neposredno prije početka potresa na posve jasnom nebu iznad Dubrovnika pojavio se oblak u obliku grede i nakon toga se zatreslo. Mnogi su svjedoci u toj gredi naknadno prepoznali znak odnosno uzrok potresa jer se sličan oblak pojavio, prema predaji, na nebu i pred potres 1520. godine na blagdan Spasova.

                Teodicejski stav koji opravdava Božje djelovanje, pa je tako i potres doživljen samo kao ozbiljna Božja opomena za grijehe, ne opravdava međutim dubrovačku vlast, kojoj se pripisuju različiti propusti i pogreške na unutrašnjopolitičkoj i vanjskopolitičkoj razini.