U svijetu glazbenohistoriografskih izvora

Malobrojne su knjige u kojima njihovi autori na sveobuhvatan i sustavan način objedinjuju vlastita višedesetljetna istraživanja. U hrvatskoj su glazbenoj znanstvenoj literaturi napose rijetke, stoga i vrlo važne, sinteze o glazbenohistoriografskoj problematici.

O tome svjedoči i nedavno objavljena iscrpna studija Sanje Majer-Bobetko, koja je vlastitu znanstvenoistraživačku autorsku energiju ugradila u nekoliko područja svojega znanstvenoga rada. Baveći se, među inim, temama estetike hrvatske glazbe, hrvatskoga glazbenog nazivlja, napose i hrvatskom glazbenom kritikom te hrvatskom glazbenom historiografijom, zacijelo se najintenzivnije, svakako i najdosljednije posvetila hrvatskoj glazbenoj historiografiji, objavivši dosad o toj problematici mnogobrojne znanstvene i stručne radove.

Knjiga je izvorna znanstvena studija, raspoređena na 287 stranica, strukturirana kao slijed manjih ili većih poglavlja: sadržava »Predgovor« i 12 numeriranih cjelina. Naime, nakon »Uvodnih napomena« (I.), niže se zapravo pet središnjih poglavlja (II.–VI.), u kojima se metodološki i znanstvenoistraživački slijedi temeljna ideja eksplicirana u naslovu; uz »Zaključne napomene« (VII.) slijede dodatni prilozi, koji opsegom zauzimaju znatan dio knjige: ponajprije opsežan »Popis izvora« (VIII.), razložen na sedam manjih poglavlja, među njima neki i s potpoglavljima, u svemu dakle 44 dijela u knjizi; naposljetku, »Literatura« (IX.), »Summary« (X.), »Tumač kratica« (XI.) i »Kazalo imena« (XII.).

Premda joj je u obrađenome tematskom području pisana riječ, štoviše, riječ o pisanoj riječi, dotično o glazbenoj historiografiji, dakle riječ o samim izvorima, ova je knjiga i grafički oblikovana pregledno, sadržavajući 24 slikovna priloga (faksimile iz publikacija: naslovnih stranica knjiga i časopisa, stranica iz časopisa i novina, ilustracija, tablica i sl.).

Slijedom dispozicije dijelova, sadržaj je oblikovan znanstvenom metodologijom, što uključuje brojne reference. Takav je znanstveni aparat – u obliku 642 bilješke, bogata popisa izvora, također opsežne literature i kazala – omogućio jednostavnost pretraživih dijelova, napose onih objedinjenih u prilozima / popisima, što obuhvaćaju gotovo trećinu knjige. Štoviše, njezina je vrijednost, među inim, napose u prikupljenim, klasificiranim i pregledno predstavljenim primarnim izvorima glazbenohistoriografske građe. Na tim je i takvim izvorima autorica temeljila svoja zapažanja, analitičke prosudbe, potom i zaključke, što je, uostalom, bio i jest prepoznatljiv model autoričina spisateljskog rukopisa. Obilje građe koja je autorici stajala na raspolaganju i koju je godinama sabirala (»uvidom u više od 2500 relevantnih članaka, studija, monografija, rukopisa te glazbenohistorigrafskih sinteza iz prve polovine 20. stoljeća, a potom i njihovom analizom«), iskusnim je znanstveničkim perom uobličeno u dijelove u kojima se predstavljaju temeljne skupine glazbenohistoriografskih izvora, od opsežnijih (glazbenohistoriografskih sinteza i monografija) prema kraćim tekstnim prilozima (objavljenim u glazbenoj periodici) te u rukopisu sačuvane različite glazbenohistoriografske građe.

Nakon »Uvodnih napomena« (I.), u opsežnijem poglavlju (61 str.) »Glazbenohistoriograf­ske sinteze« (II.), u središtu su motrenja ponajprije kronološki objavljene opće povijesti glazbe (tri), potom i nacionalne povijesti glazbe (šest), većinom iz pera hrvatskih autora, osim jedne inozemnoga autora (Ivan’ Kamburov’: H’rvatska muzika. Minalo i s’vremenost’); s druge strane, skupini nacionalnih povijesti glazbe pribrojena je i jedna hrvatskog autora (Josipa Andrića) o slovačkoj glazbi. Predstavljajući ih, autorica je u njima uočila stanovite uzorke, modele, metodologije i periodizacije, »kojima su se hrvatski glazbeni historiografi relevant­nog razdoblja priklanjali, često se ne odmičući od konvencionalnih postupaka«.

Znatno brojnije publikacije opisane su u III. poglavlju (61 str.), objedinjene po nazivom »Glazbenohistoriografske monografije«. One uključuju biografije glazbenika četiriju hrvatskih autora: Šime Čipčića (o Giacomu Pucciniju), Vjekoslava Klaića (o Vatroslavu Lisinskom), Božidara Širole (o Zajcu) i Antonije Kassowitz-Cvijić (o Vatroslavu Lisinskom, Ivanu Zajcu i Franji Kuhaču), potom slijede spomenice (primjerice, Goglina o Hrvatskom pjevačkom društvu Kolo ili pak Ogrizovićeva Hrvatska opera 1870.–1920.) te ostale monografije (različitih tema – od Dobronićevih Predavanja iz povjesti /!/ i estetike muzike do Kučinićevih Sredovječnih glazbenika te Plamenčevih i Vidakovićevih studija); naposljetku, premda nisu izravno vezani uz hrvatske glazbenohistoriografske teme niti su im autori Hrvati, u poglavlje su uvršteni i prijevodi biografija inozemnih glazbenika (dakako, izvorno iz pera inozemnih autora) te prijevodi monografija. Naime, kao što sama autorica navodi, »promatrano u širem kontekstu, one su nedvojbeno postale dijelom hrvatskog kulturološkog prostora u širem smislu i glazbenohistoriografskog, pa dijelom i glazbeno-pedagoškog (kao učenička i studentska literatura) u užem smislu«.

Još je brojnija građa predstavljena u IV. poglavlju pod naslovom »Glazbena historiografija u periodici« (29 str.). Riječ je o historiografskim prilozima objavljenim u 18 glazbenih časopisa, među kojima je većina bila, doduše, kraćega vijeka, osim dakako Sv. Cecilije. U razmatranje su bili uključeni i tekstovi u ostalim časopisima (primjerice, u Hrvatskoj reviji) kao i oni u dnevnome tisku (primjerice, u Novome dobu), u kojima su se katkad našli i članci glazbenohistoriografske provenijencije. Autorica je uočila njihovu važnost, jer je bila riječ ne samo o manje poznatim temama nego i stoga što su im autori bili poznati hrvatski glazbeni pisci i muzikolozi (poput Dragana Plamenca ili pak Josipa Andreisa). Štoviše, težeći potpunom uvidu u sve glazbenohistoriografske priloge, uključila je i radove hrvatskih autora koje su oni objavljivali u glazbenim časopisima izvan Hrvatske (primjerice, u Zvuku, Muzičkom glasniku i Cerkvenom glasbeniku). Stoga, budući da se oni kao takvi mogu držati i dijelom hrvatske glazbenospisateljske produkcije u širem smislu, našli su mjesto u prilozima (u »Popisu izvora«).

Posebnu građu činili su glazbenohistoriografski prilozi u zbornicima i leksikografskim izdanjima obuhvaćeni V. poglavljem naziva »Glazbena historiografija u zbornicima i leksikografskim izdanjima« (8 str.). Riječ je naime o izdanjima znatne prosvjetiteljske i informativne, pa tako i edukacijske uloge, u to vrijeme i vrlo čitane, što međutim ovdje nije bio i jedini kriterij, nego su neki prilozi u njima bili i znanstvenoga karaktera. Osobito se posezalo za leksikografskim izdanjem Znameniti i zaslužni Hrvati (a i danas se u njima iščitavaju rijetki podatci o mnogim nama nepoznatim ili posve zaboravljenim imenima). Dakako, ondje su, među inima, svoje mjesto našli i glazbenici o kojima su pisali autori najrazličitijih profila, zvanja i zanimanja, a njihove nevelike tekstove valja motriti u kontekstu vremena i s povijesne distance. Takva je izdanja autorica kontekstualizirala, ocijenivši ih svojevrsnim »idejnim anticipacijama« kasnijih, nama suvremenih višesveščanih publikacija, zabilježivši sljedeće: »Dok Znamenite i zaslužne Hrvate jednim njihovim dijelom možemo držati idejnom anticipacijom Hrvatskog biografskog leksikona, a Našu domovinu anticipacijom velebnog izdanja Hrvatska i Europa (oba još nedovršena), Znanje i radost nemaju pandan u suvremenim tiskanim medijima. Mogli bismo reći da se u novije doba u televizijskom mediju pojavila serija Hrvatski velikani Roberta Knjaza (...), koja se s jedne strane oslanja na ideju popularizacije znanosti i umjetnosti, a s druge na predstavljanje znamenitih i zaslužnih Hrvata«.

Naposljetku, u VI. poglavlju pod nazivom »Rukopisi« (4 str.) autorica donosi pregled svih glazbenohistoriografskih izvora, ne samo onih sačuvanih u rukopisu, dakle neobjavljenih, nego i onih samo nominalno poznatih, do danas zacijelo izgubljenih.

Sabirući izloženo, u (VII.) »Zaključnim napomenama« (5 str.) nude se odgovori na bitna pitanja, među inima, o ulozi nacionalnih povijesti glazbe te o periodizaciji koja se njima uspostavila, a napose o ideologijskim i općenito društveno-političkim okolnostima koje su kao takve utjecale ne samo s obzirom na selektivan pristup pojedinoj temi nego i na (onodobno i kasnije) pozicioniranje i/ili (nerijetko i tragičnu) sudbinu njihovih autora.

* * *

Pojava ovoga znanstveno obrađenoga i mnogim podatcima bogatoga knjižnoga ostvarenja vrijedan je i važan prilog glazbenoj historiografiji, štoviše, ono postaje i vrelom i polazištem za šira kulturološka istraživanja. Kad je pak riječ o jeziku i stilu, valja napomenuti i to da njega – unatoč gustim podatcima tako sročena štiva – odlikuje autoričin pregledno, razumljivo i pitko sročen tekst, koji nije ograničen samo za znanstvenike i/ili ekspertne poznavatelje područja koje se predstavlja. Navedene kvalifikacije dostatne su da ovaj rad postane i ostane nezaobilaznim kulturološkim štivom znanstvenicima, studentima i zainteresiranim čitateljima.

Kao što je autorica naznačila u »Predgovo­ru« svoje knjige, njome se »predstavljaju rezultati dosadašnjih istraživanja o hrvatskoj glazbenoj historiografiji prve polovine 20. stoljeća, koja su se provodila od 1996. do 2014. godine u okviru rada na znanstvenom projektu Hrvatska glazbena historiografija do 1945. godine«, prihvaćen od (tada) Ministarstva znanosti i tehnologije, (danas) Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske, a kojem je Sanja Majer-Bobetko bila voditeljicom. Uz to, sagledamo li ju kao prirodni nastavak prethodeće joj studije (Hrvatska glazbena historiografija 19. stoljeća, Hrvatsko muzikološko društvo, Zagreb, 2009., u koautorstvu sa Zdravkom Blažekovićem i Goranom Doliner), što ona uostalom i jest – tvoreći naime tako svojevrsni drugi dio u hrvatskoj muzikološkoj znanstvenoj literaturi toga jedinstvenoga »diptiha« o povijesti hrvatske glazbene historiografije od njezinih početaka u 19. stoljeću do sredine 20. stoljeća, a uz njih još i četrdesetak znanstvenih radova o toj problematici – hrvatskoj se znanstvenoj (muzikološkoj) i kulturnoj javnosti kao takva podastire. Riječju, temeljito sabrana, sustavno obrađena i kontekstualizirana problematika, metodološki ujednačene znanstvene valorizacije i interpretacije, upozorila je na činjenicu da je riječ o vremenu u kojem je nastao znatan broj radova koji »svojom znanstvenom i/ili stručnom relevantnošću daleko nadmašuje prethodno razdoblje i označuje temelje na kojima će se razvijati i suvremena hrvatska glazbena historiografija«.

Stoga, sažimajući dosadašnje rezultate iz područja glazbene historiografije i obogaćujući ih novim relevantnim podatcima, autorica je ponudila riznicu izvora o glazbenohistorigrafskim temama prve polovice 20. stoljeća, iz koje se može crpiti i za kojom valja iznova posezati. S tako naznačenom svrhom i s pogledom prema nadolazećem dobu, ovaj je rad eo ipso i sublimacija autoričina znanstvenoistraživačkoga hoda, kojom je ona i simbolički ispunila vlastito muzikološko poslanje.