Stiljski grad (8–10. st.) u surječju povijesti, kulture i vjere karpatskih Hrvata (aspekt jedne posvećenosti ukrajinsko-hrvatskoj kulturološkoj povezanosti)

Susret u Stiljskom

Prije puta u Ukrajinu vjerovala sam da ću posjetiti Stiljsko, no zatrpana knjigama, rukopisima i mnogim dužnostima, odlučila sam putovati »na svoju ruku«, ne stigavši pripremiti ponuđene kontakte dragocjene kao putokaze. Među ponuđenim bio je i susret s arheologom profesorom Orestom Korčinskim, istraživačem ranosrednjovjekovnih gradova, posebice grada u Stiljskom. I tada sam se kao putopiskinja i zaljubljenica u Ukrajinu zaplela u povijesne, arheološke i etnološke – i jezične teme. Susret s prof. Korčinskim in situ u Stiljskom, nedogovoren i sasvim slučajan (a u slučaj ne vjerujem) dogodio se jedne ljetne nedjelje 2017. Tada sam začuđena, zadivljena, začarana – vidjela kako u Stiljskom postoji službeno obilježen arheološki park posvećen gradu Bijelih Hrvata (8–10. st.) i pomislila koliko je taj podatak i to istraživanje nedovoljno poznato u Hrvatskoj te nastojala potaknuti ideju o dolasku prof. Korčinskog u Zagreb. Nakon tri nagrađena ukrajinska putopisa Hlibivka, Karpatski listići i Putovati u Lavov i vratiti se iz Lviva (Nagrada »Stjepan Kranjčić« 2017., 2018. i 2019) prisjećam se dijelova iz ne­objavljenoga putopisa o našem susretu u Stiljskom.

U selu je veselo, na kolima s konjskom zapregom voze se seljani, na brdašcu je zabava. Nasuprot ograđenom kipu tužne Majke Božje, prekrasna je zelena barica zaštićena visokim, uspravnim i oštrim listovima šaša i bambusa. Na jednim kolima voze se, poput raščupana, raznolika livadnog buketa cvijeća, skupljena seoska djeca. Nestrpljiva sam i zbunjena pa pitam jednog dječaka gdje je gorodište. U dubrovi, kaže dječak. Znam što to znači i zabrinem se kako će reagirati Antun, moj suprug i suputnik na ukrajinskom putovanju, ako treba tražiti još i nekakvu šumu. Za to su vrijeme Antun i Lvivljanin Edward, naš taksist i prijatelj, ušli u zgradu, nekad socijalističkoga zadružnog doma, s natpisom Muzej. Dok sam i dalje stajala na putu gledajući lijepu baricu, ugledah Antuna kako izlijeće iz Muzeja vičući: Profesor Korčinski je ovdje, sad će održati predavanje!

Odjurila sam na brežuljak, profesor je silazio s pozornice gdje mu je dodijeljeno priznanje. Upravo je završavao Festival ukrajinske pjesme. Kad sam mu se obratila i predstavila, bio je zaprepašten. Horvatka! To zaista nije bilo moguće da ćemo se sresti, bez prethodnog dogovora, ovdje u Stiljskom, Bogu iza nogu, kako sam rekla Edwardu. Krenuli smo za profesorom u veliku dvoranu u kojoj je održao predavanje. Dvorana je bila puna i šarolika: djeca, bračni parovi, babice s maramama, novinari. Profesor nas je predstavio, zapljeskali su nam srdačno i pozvali na domjenak kod predsidnika mista. Na druženje smo pozvali i Edwarda, koji je bio odlično raspoložen, nenametljiv i aktivan te vrlo zainteresiran za povijest Bijelih Hrvata. Profesor Korčinski se raduje i uz otmjeni rukoljub predstavlja nam gospođu predsjednikovicu koju naziva svojom sestrom jer ga ugošćuje već godinama dok on i njegovi suradnici »kopaju« po gori. Ona je pak ljupka, iako krupna, svečano obučena u ružičastu čipkastu haljinu s velikom satenskom ružom. I dok me razdragana grli, pozivajući nas da ostanemo kod njih koliko želimo, osjećam toplinu i mekoću njezina bića, plemenitu i prostodušnu. Na stolu su ponuđeni različiti vareniki punjeni krumpirom i zeljem, neoguljeni slatki krastavčići, raženi kruščići sa salom ukrašeni malom perjanicom od kopra, bujne makovnjače čiji se nadjev prelijeva poput prekomjernih ženskih oblina. Razgovaramo na divnoj mješavini ukrajinskog i hrvatskih narječja. Kada nam je profesor ispričao kako se u početcima istraživanja čudio zašto se jedan dio gore naziva Šum, riječ koja je nepoznata u suvremenom ukrajinskom jeziku i našao rješenje u hrvatskom, Edward je izazvao smijeh svojom logičnom igrom riječi, zaključivši: U nas je dubrova, a u vas je šumova!

Kameni hramovi u selu Dubrova pored Stiljskog

Ispred zgrade bilo je sve veselije, počelo se tancati i pivati, a muzikaši postali sve gromkiji. I dalje smo zbunjeno sretni zbog (ne)mogućeg susreta. Profesor Korčinski zahvaljuje, njegovi se brkovi smješkaju, a svijetle oči zagledaju u nebo i šumovitu goru ispred nas. Pokrio je glavu dlanovima i izgovorio: Providnost!

Nedogovoreni sastanak s profesorom Korčinskim u Stiljskom zaista mogu zahvaliti Providnosti, kako je zaključio profesor – logično objašnjenje ne nalazim. Zahvaljujući njegovu dugogodišnjem radu, upornosti i posvećenosti na temelju arheoloških dokaza, danas je moguće sastaviti jedan od najvećih ranosrednjovjekovnih gradova-utvrda koji se nalazio na brijegu iznad današnjega Stiljskog. Mistečko Stoljsko spominje se tek u 14. stoljeću na grčkom jeziku u Vatikanskom arhivu kao središte Galicijske metropolije. Mještani su sačuvali predaju kako je nekad na gori postojao veliki grad koji je stradao u požaru, a preživjeli su se nastanili u novom mjestu ispod gore. No, u starom nazivu mjesta sačuvao se korijen riječi stol, vrlo plodan i u hrvatskom jeziku: prije-stol-je, prije-stol-nica, stol-nica, a nastavak –sko i u nekim hrvatskim ojkonimima, primjerice u arhaičnom nazivu Saborsko ikavske Like.

Smislene podudarnosti kao usporedna stvarnost dogodile su se i u Lvivu, u kojem sam srela gospodina Leonida prije podne kada nam je strpljivo i s velikom simpatijom pokazivao put prema Operi i navečer dok sam u sumrak tražila izlaz s Visokoga zamka. Tada je bio u društvu svoje lijepe supruge Valentine, kojoj je s ushićenjem objašnjavao naš susret i horvatske veze. Putovala sam i u Ivano-frankivsk ne znajući tada, putovima Gige Barićeve, nadahnuta tragičnom sudbinom svoga pretka Marka Rebe, koji se nije nikad vratio iz Prvoga svjetskog rata i čiji ostatci počivaju negdje na Karpatskom gorju. Krležinim uvjerljivim, gotovo dokumentarnim, dehumaniziranim i tragičnim domobranima, željela sam dodati komplementarnu sličicu iz davne Hrvatske, iz Begovićeva prikaza u kojem su se na galicijskom ratištu našli različiti ljudi. Njihove cipele kao svojevrsni pars pro toto opisane su vrlo slikovito: A obuća najjadnija. I čizme i bakandže i lakovane štiflete, i žuti ševroi i crni bokskalfi, i cipelice s visokim petama, s kopčama i pucetima, jedva mjestimice odaju svoj tip i značaj, jer ih je blato izjednačilo i unakazilo. Kada smo stigli u Ivano-frankivsk (nekadašnje Stanislavo) saznali smo kako je prošlo točno stotinu godina otkad se ovdje našla moja literarna suputnica Margareta pl. Remetinec, kći banskog savjetnika iz Zagreba, ne bi li se vjenčala s Markom Barićem, ranjenim na galicijskom ratištu.

Profesor Korčinski u Zagrebu

Profesor Orest Miroslavovič Korčinski posvećen je istraživanju ranosrednjovjekovnih gradova na području gornjeg Podnestrovlja, koje mnogi znanstvenici i istraživači smatraju zemljom ljetopisnih, istočnih ili Bijelih Hrvata. Zavirimo li u geografsku kartu toga područja, mnogi će nas ojkonimi podsjetiti na negdašnje mnoštvo gradišta ili gorodišta: Gorodisko, Gorodok, Zvenigorod, Gradivka, Gorodiše uz rijeku Dnister i Gorodište nedaleko od Stiljskoga. Zanimljivi su i nazivi mjesta Posada Novomiska i Spas. U taj poetski zemljopis mogla bih zapisati brojno nazivlje mjesta, sela i rijeka pokraj kojih smo prolazili, a koja, ne brbljajući i ne namećući se poput službenih povijesti, govore o našoj davnoj povezanosti: Sinji Potoki, Tuhalj, Zolota Lipa, Verhnje Sinovidne, Višnja, Lonija, Stare Selo, Komarevci, Seredine, Grebeniv…

Dvije godine nakon našeg susreta u Stiljskom uspjeli smo dogovoriti dolazak prof. Korčinskog u Zagreb i njegovo predavanje o istraživanju srednjovjekovnoga grada Stiljsko kao prijestolnice Bijelih Hrvata i jednog od najvećih europskih srednjoeuropskih gradova. Razlog mojem silnom zanimanju za njegovo istraživanje nije bila samo nedovoljna poznatost teme u Hrvatskoj nego upornost, uvjerljivost, istinoljubivost i posvećenost koja je emanirala iz njegove osobnosti. Kada sam ponudila prof. Korčinskom boravak u našoj kući (ne bih li mu skratila muke oko potrebnih novčanih sredstava), moj suprug Antun i ja uvjerili smo se koliko je Orest Korčinski vrijedan pozornosti, ne samo kao istraživač nego i kao čovjek iznimne osobnosti. On se kod nas osjećao kako kod kuće, a mi smo dragoga gosta prihvatili kao člana naše obitelji. Kad bi se pokušao ispričati da nas previše »davi«, odgovorila bih mu kako i ja tako »davim« ljude po cijelom svijetu jer putujući stanujem u kućama dobrih ljudi, a ne u hotelima. Njegov hrvatski postajao je sve bolji, neke je riječi izgovarao gotovo savršeno kad bi ih prvi put čuo. Bavi se i glazbom, svira klavir. Ja sam učila ukrajinski i proučavala mnoge riječi kao daleke zajedničke rođake. U Zagreb je stigao u ponedjeljak 21. listopada 2019. vrlo iscrpljen nakon dvadesetak sati putovanja vlakom pa mi je nakon nekog vremena na našem ukrajinsko-hrvatskom jeziku rekao: Vi ste mi energiju koju ste ubrali na Vašim putovanjima svijetom, vratili!

Prof. dr. sc. Orest Korčinski (Орест Корчинський) ukrajinski je povjesničar i arheolog. Rođen je u Lvivu 1952. godine. Na Povijesnom fakultetu Sveučilišta »Ivan Franko« u rodnom gradu diplomirao je 1977., a 1996. obranio doktorsku disertaciju Gradine Gornjeg Podnistrovlja od 9. do početka 14. stoljeća. Od 1977. do 1980. radio je kao znanstvenik na Odjelu arheologije u lvivskome Povijesnom muzeju, a od 1980. do 1986. na Odjelu arheologije Prikarpatja i Volinskog područja Instituta za društvene znanosti Ukrajinske akademije znanosti. Ravnatelj je gornjodnistrjanske arheološke ekspedicije Ukrajinske nacionalne akademije znanosti od 1987. Tridesetak godina istražuje arheološku, etnološku, materijalnu i duhovnu kulturu karpatskih Hrvata. Autor je više od stotinjak znanstvenih radova i sudionik dvadesetak znanstvenih konferencija u Ukrajini i inozemstvu. Predavao je arheologiju srednjeg vijeka na sveučilištima u Poljskoj. Od 2001. predsjednik je Organizacije za očuvanje nacionalnog spomenika kulture Stiljski grad (8–10. st.), a od 2015. ravnatelj povijesno-kulturnog parka Stiljski grad. Glavni je urednik časopisa Stiljski grad, koji je pokrenut 2017.

U Matici hrvatskoj u Zagrebu prof. Korčinski održao je 23. listopada 2019. predavanje Stiljsko gradište od 8. do 10. st. u kontekstu povijesti i kulture Velike (Bijele) Hrvatske o srednjovjekovnom gradu Bijelih Hrvata koji je bio smješten u mjestu Stiljsko, nedaleko od Lviva, u zapadnoukrajinskoj Mikolaivskoj oblasti. Predavanje su organizirali Hrvatsko-ukrajinsko društvo i Odjel za arheologiju i etnologiju Matice hrvatske, a osim ukrajinskog predavača sudjelovali su predsjednik Društva prof. Đuro Vidmarović i pročelnica Odjela dr. sc. Lidija Bajuk, poznata hrvatska kantautorica etnoglazbe te ja kao putnica i književnica. U glazbenom dijelu programa gitaristice Viktoria Viktorivna Kulykovska i njezina kći Jana Katruca odsvirale su ukrajinsku božićnu koljadu i podsjetile nas, kako je naglasila moderatorica programa Lidija Bajuk, na hrvatsku i ukrajinsku sličnu glazbenu baštinu te mogućnost njihova zajedničkog podrijetla. Predavanje je prevodio odličan poznavatelj ukrajinskog i hrvatskog jezika i arheologije kao znanosti – odmjereno i dinamično – zagrebački arheolog Boris Graljuk.

U punoj dvorani Matice hrvatske našli su se veleposlanici (Drago Štambuk stigao je na predavanje izravno iz Teherana), književnici, stručnjaci, znatiželjnici, suradnici prof. Korčinskog iz Lviva koji su publici ponudili knjižicu u kojoj je otisnuto njegovo predavanje na ukrajinskom i hrvatskom jeziku. Jedini novinari bili su učenici OŠ Tituša Brezovačkog koji su željeli izvijestiti o tom zanimljivom događaju. Najviše ih se dojmio dio predavanja o gradnji brane za regulaciju protoka vode obližnje rijeke Kolodnice i sustava za prenošenje čamaca uzvodno pomoću konopa.

Osobita vrijednost predavanja odnosi se na vjerske sadržaje starih Slavena, na hramove i žrtvenike. Upravo je navedeno u svome predavanju, održanom u Zagrebu, naglasio prof. Korčinski: Važna u životu stanovništva ovog kraja bila je duhovna kultura. Spomenici duhovne kulture uključuju nekropole, ostatke drevnih svetišta i hramove u stijenama.

Korčinski je otkrio i istražio drevne nekropole koje se kao humci različitih veličina uzdižu u bregovitoj okolici Stiljskoga iznad rijeke Kolodnice. U posljednja tri desetljeća u blizini Stiljskoga grada pronađeno je mnoštvo spomenika koje treba istražiti i zaštititi. Neki od njih toliko su jedinstveni da nemaju inačice na europskom kontinentu, zapisao je Korčinski u knjižici koja je poslije predavanja bila dostupna slušateljima. Primjerice grad-svetište (8–10. st.) nedaleko od sela Iliv iznad rijeke Ilovec na kojem se ističe prijestolje na kojem su nekad bila postavljena božanstva. Pokraj udubljenja na kojem je stajala skulptura pojedinog božanstva pronađen je vrlo lijepi cvjetoliki brončani prsten, a u njegovu podnožju ostatci životinjskih kostiju i ulomci glinenog posuđa. Površina mu je bila prekrivena drvenim ugljenom i čađom, a na pojedinim mjestima zabilježeni su tragovi obredne vatre. Nedaleko je i veličanstvena špilja koja u neravnoj polukružnoj liniji izviruje iz šumskoga tla, po sredini rastvorena uskim duguljastim otvorom. Korčinski pretpostavlja kako su se u toj tajanstvenoj prirodnoj tvorbi, koja simbolizira božicu plodnosti, ženu i majku, održavali vjerski obredi.

Biserka Goleš Glasnović, Đuro Vidmarović i Orest Korčinski

Jedinstveno svetište također je Diravec ili Stolni kamen u selu Dubrova nekoliko kilometara udaljenog od Stiljskoga. Njegova pučka imena spomen su na neobičan izgled toga golemoga monolita: veliki otvor koji prolazi kroz njegovo središte i ravnu horizontalnu površinu nalik velikom stolu. U njegovu okomitom zidu tri su udubljene brazde zašiljenih krajeva. U podnožju Diravca nalazi se ovalni umjetni kamen, ispod kojeg su pronađeni slojevi ugljena i pepela, ostatci životinjskih kostiju i obrednih glinenih posuda. Prema mišljenju Korčinskoga, taj monolitni kompleks ima kozmogonijsko značenje. Ovalni kamen simbolizira kuglu zemaljsku, tri brazde počela su svijeta: vatra, voda i zrak. Trima elementima posvećene su i tri žrtvene jame. Diravec, kako mještani nazivaju neobičan, visoki kamen, drukčiji je od okolnih stijena s vidljivim nišama četverokutnih ulaza. Ističe se u krajoliku svjedočeći o vjerovanjima davnoga svita.

Klanjanje dubu zadržalo se sve do 18. stoljeća, kada prosvjetitelji zabranjuju pogansko pjevanje ne bi li narod odvratili od stare vjere. U malom stiljskom muzeju na simpatičnom plakatu Diravec je prikazan, na dječjem radu, kao kameno čudovište. I zaista, došavši u Dubrovi do padine iznad koje se nadvio njegov lik koji je izazivao strahopoštovanje, učinio mi se okaminom koja je u sebi još čuvala živa sjećanja na gužvu bogova i ljudi u kojoj su okrutna hijerarhija i žrtvovanje bili uobičajeni dio života. Četverokutne udubine, male pećine u stijenama ispod, pripadale su monasima asketima koji su ih nastanili nakon prihvaćanja kršćanstva u 14. st. prije mongolsko-tatarskih napada.

Potkraj osamdesetih prošlog stoljeća Korčinski je otkrio i djelomice istražio kompleks stijena na periferiji grada Mikolajiv, 8 km od Stiljskog. U njima su isklesane dvorane nalik nadsvođenim tunelima. Na različitim mjestima u zidovima otvoreni prolazi spajaju te dvorane u jedan objekt. U svaku dvoranu vodio je dvorišni ulaz s vratima, što dokazuju sačuvani utori. Korčinski smatra da su to ostatci drevnih kultnih građevina, hramova božanstva Sunca okrenutih prema jugu. Kada je stanovništvo pokršteno, hramovima su se koristili redovnici asketi, o čemu svjedoče pravilna udubljenja za oltare i relikvije. O postojanju slavenskoga hrama uklesanog u stijenama na visokoj gori pišu i arapsko-perzijski izvori (al-Musudi), navodi Korčinski dodajući svojim arheološkim istraživanjima i povijesne argumente.

U razgovoru s Orestom Korčinskim, rođenim Lvivovljaninom, spomenula sam Zbručanski idol koji sam zapazila u Muzeju povijesti religija u Lvivu do velike dominikanske crkve koja je u vrijeme Sovjeta bila pretvorena u Muzej ateizma. Tada sam pomislila kako je izložak dovoljno privlačan i zagonetan da me ponovno vrati u Stiljsko i moguću rekonstruiranu povijesnu zbilju. Prof. Korčinski mi je potvrdio kako je idol pronađen u termopilskom području koje on označava prostorom stare slavenske zemlje.

Ostatci Bijele ceste

Zbručanski idol vitka je četverokutna skulptura s četverostranom glavom (svako od njegova četiri lica okrenuto je prema jednoj strani svijeta), pokrivenom okruglom kapom. Skulptura u obliku stupa podijeljena je na tri dijela: nebo, zemlju i podzemni svijet. Prema tumačenjima pojedinih arheologa likovi u nebeskoj razini su Mokoš, boginja plodnosti s rogom obilja, Lada, boginja rasta i pokroviteljica svadbi s prstenom u ruci, Perun, bog s mačem i konjem. Na zemaljskoj razini dva su muškarca i dvije žene koji plešu na granama. Na najnižoj podzemnoj razini je Veles, troglav, koji zemlju pridržava s tri strane. Idol je pronađen na planini Bogit na raščišćenoj kamenoj podlozi s osam koritastih udubina gdje su otkrivene lubanje dvaju muškaraca i dviju žena – vjerojatno žrtava prinesenih starim bogovima.

Predavanje u Zagrebu prof. Korčinski završio je, pomalo umoran, ali i dalje emanirajući energijom zanesena znanstvenika i ozbiljnog zanesenjaka, s vjerom vrsnoga stručnjaka i argumentima koji prema njegovim stavovima svjedoče o postojanju grada Stiljsko u razdoblju od 8. do 10. st. u središnjem dijelu slavenskoga svijeta, naseljenog Slavenima – karpatskim Hrvatima. Iznimno velika površina toga srednjovjekovnoga grada (250 hektara) i njegova složena sociološka i topografska struktura svjedoče o jednom od najvažnijih spomenika kulture ranog srednjovjekovlja kako u slavenskom svijetu tako i u europskom surječju.

Orest Korčinski osobito je zanimljiv i duhovit u neslužbenim druženjima. Pričao mi je o svojem susretu na stiljskom brijegu s jednim starcem s palicom u ruci koji je tvrdio kako je Stiljsko spalio knez Vladimir. Korčinski se potrudio da mu navede povijesne izvore koji zapisuju samo kako je Vladimir 992. krenuo na Hrvate, ali ishod njegova vojnog pothvata nije poznat… No, starac je u nevjerici mahnuo rukom, čvrsto ostavši pri svome uvjerenju… Uvjerljiva mi je profesorova teza kako se knez Vladimir morao odvratiti od Hrvata kako bi spasio svoju Kijevsku kneževinu. A kako je grad izgorio i posve se ugasio život u njemu, ostaje tajna. Priznavala sam i podupirala njegov rad, kao što sam vjerovala njegovu iskrenom smijehu koji bi se proširio cijelim prostorom kad se »požalio« kako u Lvivu on i supruga Irena žive u malom dvosobnom stanu, a ovdje kod nas (ili kako on lijepo kaže u nas) ima cijeli kat i kad ga moj suprug »tješi« kako zauzvrat raspolaže povijesnim gradom Stiljsko koji obuhvaća 250 hektara. Tako je energija domaćinskih, a tako tajanstvenih Karpata ušla u naš dom.

Stiljski grad (8–10. st.)

Grad Stiljsko ističe se svojom veličinom, ostatcima snažnih obrambenih građevina, nekropola, poganskih i kršćanskih naselja, terasa, rovova i kanala. Grad se sastojao od tri dijela: citadele, utvrđenog predgrađa s ostatcima obrtničkih radionica i tržnicom te prigradskih naselja. Središnji trg ditinec u obliku je nepravilnoga pravokutnika i podijeljen je u dva dijela. Prolaz-otvor u južnom dijelu zemljanih utvrda naziva se Zolotna vorota, što su potvrdili i otkriveni ostatci nadvratne građevine. Na području gradišta postoje mjesta koja se nazivaju Kula – što također potvrđuju i arheološki nalazi. Tragovi ognjišta, krhotine posuđa i hrane svjedoče o nazočnosti stražara u kulama. Ime lokalitet Bila doroga upućuje na razvijen cestovni promet. Na području grada pronađeni su i vrlo zanimljivi predmeti: vrhovi željeznih strijela, fragment stremena i nakovanj s križnim urezom i osmerokutnom zvijezdom. Čak i te, iako malobrojne, ali vrlo vrijedne, krhotine pokazuju kako je riječ o narodu koji je poznavao i ratničke i obrtničke vještine.

Na gradini su pronađeni i tragovi talionica željeza, jama za pripremu drvenog ugljena, spremnika za razmuljenu rudaču i peći-kamenki. Najviše je ostataka djelatnosti na lončarskom kolu. Vrlo je malo predmeta od željeza zbog skupocjenosti toga materijala i zbog kiselosti tla, tumači profesor Korčinski. No, jedan je vrlo vrijedan i cjelovit: prekrasan prsten s ovalnim cvjetolikim ukrasom, rad ne samo umješnog majstora nego i darovitog umjetnika. Oblici lonaca i ostalog posuđa razlikuju se od sličnog posuđa pronađenog u ostalim gradištima. Stiljska keramika vrlo je jednostavna, bez ukrasa, s iznimkom nekoliko primjeraka koji su ukrašeni jednostavnim linijama i simbolom koji je nazvan češljem. Zavedena ljepotom karpatskih pokošenih livada na kojima se grabljalo sijeno i ljepotom tradicijskih pisanica u čijoj se ornamentici sačuvao takav oblik, pretkršćanski motiv koji simbolizira prvotno jedinstvo gornjih i donjih voda što spajahu nebo i zemlju – razmišljam i o slobodnijoj interpretaciji. Je li riječ o malom češlju za uređivanje kose ili velikom za češljanje pokošenih livada, pitanje je koje nas nadahnjuje na nova pitanja i potporu nastavku istraživanja zagonetnoga grada u kojem je pokriveno još mnogo toga lijepog, zanimljivog – i ne tako mračnoga kako je službena povijest označila razdoblje srednjega vijeka.

Zahvaljujući gradnji vodovoda od sela Dubrova do grada Novi Rozdil pronađeni su i istraženi ostatci nekoliko zemljanih brana na rijeci Kolodnici i njezinim pritocima. Moguće je zaključiti, piše profesor Korčinski, kako je veliki slavenski grad (prema znanstvenoj rekonstrukciji tada jedan od najvećih u istočnoj Europi) bio povezan i vodenim putom s Dnjistrom i Crnim morem. Arheološka istraživanja također dokazuju da je u razdoblju od 8. do 10. stoljeća na tom području živjelo mnogobrojno slavensko stanovništvo zbog obilja šuma i vode, i posebice smještaja u središtu putova koji su povezivali istok i zapadnu Europu te sjevernu Europu i Sredozemlje. Razmišljajući o srednjovjekovlju, sklonija sam vjerovati da je tadašnja Europa bila povezanija no što službena povijest (pri)kazuje, zaslijepljena »svijetlim« vremenima koja su slijedila i različitim etničkim preuzetnostima. Ana Kijevska vjenčala se s Henrikom Prvim u Reimsu 1051. i postala francuska kraljica, a Svjatoslav Hrabri svoj je vladarski položaj naslijedio od majke Oljhe iz nordijske dinastije Rjurik.

Taj, na temelju tridesetogodišnjeg istraživanja i proučavanja, veliki grad profesor Korčinski naziva megapolisom koji je prema mišljenju i drugih istraživača pripadao Bijelim Hrvatima, koji se spominju u pisanim izvorima 9. i 10. stoljeća. U znanstvenopopularnom časopisu Naša spadšina (Lviv, 2016) Korčinski temeljito navodi povijesne izvore. Najviše zapisa o Slavenima potječe s muslimanskoga istoka: iz pera perzijskih i arapskih geografa koji već u 7. stoljeću putuju Europom kako bi izradili kartu svijeta. Dio njihovih radova preveden je na neke europske jezike početkom 19. stoljeća, a tijekom 20. stoljeća prevođeni su i u sovjetskoj Rusiji.

Špilja u selu Iliv (simbol utrobe žene-majke)

Zapisi istočnih autora u mnogočemu korespondiraju s istraživanjima profesora Korčinskog i njegovih suradnika ili ih nadopunjuju. U opisu slavenske granice ističe se važan podatak: udaljenost zemlje Slavena od zemlje Pečenga jest 10 dana puta, a od Turaka (Mađara) 2 dana puta. Stoga se može zaključiti da se zemlja Slavena nalazi na sjeveru Karpata (od današnje Bukovine do izvora Dnjistra). U opisu zemlje i dvaju najvećih gradova navodi se kako je mnogoljudna s velikim brojem tvrđava i dvama velikim gradovima: Džarvab (Džarvat) i Hordab (Hordat). U gradu stoluje car u skupocjenom odijelu i s krunom na glavi. On posjeduje konje. Godine 885. Ibn Hurdadbeg zapisuje kako se grad nalazi u podnožju brda odakle se vide Karpati i kako se tri dana mjesečno u njemu održavaju sajmovi. U prepisivanju i izgovaranju izvornih imena zasigurno je došlo do različitih izmjena, stoga Korčinski citira sovjetskog znanstvenika A. Novoseljceva: Znanstvenici su se davno složili da je ime grada inačica imena Horvat. Sve načine pisanja u sačuvanim tekstovima daju mogućnost zaključiti da pisani izvori govore o slavenskom plemenu Horvata koje se spominje i u ruskim pisanim dokumentima.

Vrhovi strjelica  (IX.–X. st.)

Korčinski također navodi tekst iz 31. poglavlja knjige De administrando imperio bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta, koji govori o Horvatima koji žive u Dalmaciji, a potječu od nekrštenih Horvata koji se nazivaju Bijeli, a žive na strani Turkije, blizu Frangije i drugih Slavena. Porfirogenet je zabilježio kako etnonim Horvat na slavenskom znači vladar velike zemlje. Vrlo je zanimljivo da zapisuje kako je ta velika Horvatija i dalje nekrštena i kako ima manje pješadije i konjanika od krštene Horvatije, stoga je privlačnija za napade Franaka, Pečeniga i Mađara. Također nema velikih, ni trgovačkih brodova – jer je 30 dana udaljena od Crnog mora.

Zemljano posuđe (VIII.–X. st.)

U najstarijem istočnoslavenskom pisanom tekstu Povijest minulih godina, upozorava nas profesor Korčinski, možemo pročitati kako žive u miru Poljani, Derevljani, Sjeverani, Radimiči, Vjetiči i Horvati. I kako 907. sudjeluju u napadu na Carigrad u vojsci kneza Oleha. I kako ih 992. napada knez Volodimir Svjatoslavovič. Iz ljetopisa ne znamo kako je taj napad završio, no arheološka istraživanja grada iznad mjesta Stiljsko pokazuju da se dogodio veliki požar u kojem je nestao veliki grad – čija neizvjesna sudbina i (ne)poznato ime nadahnjuju na nova istraživanja i nova razmišljanja.

Putujući Karpatima, zadivljena sam nazivima sela i mjesta, bajkovita su i odzvanjaju životom iz nekoga davnoga vrimena. Nakon što mi je profesor Korčinski poslao obilje svojih tekstova na hrvatskom, engleskom i ukrajinskom, čitajući ih, ponovno sam se vraćala na Karpate u neki sjetno radosni san. Kao kad smo duboko spavali u lijepom motelu na Karpatima, pri povratku u Zagreb, utonuli u šum stabala, reski miris rijeke Latorice i bjelinu dugovratih margareta koje su cvjetale u parku motela uz drvene sjenice. Zaista se može mirno spavati ako se jedna padina toga gorja zove Dragobrat, a sela Dobrogostiv i Dobrostani.

Zemljana brana u selu Dubrova – sustav navodnjavanja na rijeci Kolodnici (IX.–X. st.)

Nakon uzbudljivog predavanja, druženja i učenja sljedećeg sam se dana u društvu Drage Štambuka, hrvatskog književnika i veleposlanika u Iranu i Oresta Korčinskog počela zanimati za iranske jezike i uvidjela koliko je zlatna formula hrvatskog jezika ča – kaj – što univerzalna i jedinstvena, a arheologija znanost u mogućem znaku puža (slimak, ukr.) koji sporo napreduje, ali za sobom ostavlja čvrstu kućicu. To je posvjedočio i francuski književnik Francis Ponge: On tako dobro prianja prirodi, on u njoj tako uživa, tako savršeno, tako izbliza, on je prijatelj tla koje cjeliva svojim tijelom, i neba prema kojem tako ponosno diže glavu. A mi postupno otkrivamo vjerodostojne tragove koji ne ovise o svjetonazorima i ideologijama, nego o postojanju. Pišući esej Postojanje kao umjetničko djelo u suodnosima Pongeove i Mrkonjićeve poetike, razmišljam o tome kako Riječima treba vratiti svježinu, kako Riječ i njezino značenje trebaju biti bliske, gotovo jednake. Proniknuti u prirodu stvari i u svakoj pojedinačnoj otkrivati postanak svijeta, zadatak je i dobroga književnika i dobrog arheologa, i dobrog jezikoslovca…Zanimljivo, ukrajinski pojam rič ne označava riječ, nego stvar. Zbog toga me se snažno dojmilo upravo podudaranje poetike (s)tvari u radu dobroga arheologa. A to također potvrđuje istovjetnost stiljskih mikrotoponima i obilježja (s)tvari kao rezultata istraživanja: Bijeli put, Zlatna vrata, Knežev zdenac, Himina dolina, Veža (Kula), Brana, Komorište i Podkomorište.

Dakle najvažnije nije – da je riječ o gradu i zemlji Bijelih Hrvata (iako može biti važno) – nego o istraživanju koje se ustrajno nadopunjuje i dovodi nas u otvoreni prostor za razgovor nudeći nam jedno novo putovanje u prošlost. S radošću sam se odazvala tim putovanjima, svom stvarnom putovanju u Ukrajinu 2017., usporednom putovanju svojih literarnih suputnika i zajedničkom putovanju u daleku prošlost, u slavenski svijet i sudjelovala u tim zanimljivim događajima. Vjerujem da putovanja i istraživanja ne smiju nikada prestati. Vjerujem u znanost, ali i u smislene podudarnosti bez kojih svijet ne bi bio tako zanimljiv. I u Providnost i višak stvarnosti u kojima se susrećemo kako bismo svjedočili o prijateljstvu i razumijevanju i povezujemo stvari i riječi, upravo sada kad je znanost u objašnjenju (s)tvarnoga svijeta došla do svojih krajnjih granica. Treba se oduprijeti zaboravu koji nam je nametnuo upravo taj znanošću previše objašnjen svijet tehnikom koja nam je stalno pri ruci – kako bismo ga iznova doživjeli u njegovoj prirodnoj cjelovitosti i neposrednosti.