Splitske teme Ive Frangeša

Tijekom života Frangeš je objavio pozamašan broj tekstova, studija, knjiga s podjednakim zanimanjem za sve hrvatske zemlje i njihove jezike. Kao pisac kojemu je »hrvatska književnost najpreča« posvetio joj je cijeli ljudski vijek. Uvjeren u umjetničke vrijednosti što su ih iznjedrila stoljeća nacionalne prisutnosti na ovom prostoru, činjenice iz literarnoga herbarija svojim je lucidnim interpretacijama pretvarao u prave čitalačke poslastice.

U Frangešovu svjetonazoru nacionalna je književnost bila izjednačena s poslanjem. O tome nadasve rječito govori niska varijacija i kontekstualizacija o značenju književnosti u životu jednog naroda rasutih u njegovim brojnim interventima. Uz one koje imaju povlašteno mjesto u duhovnom curriculumu, među mnoštvom članaka/studija/eseja obilje je priloga u kojima znanstvena pouzdanost i stilska dotjeranost, stručnost i ljepota, analitička preciznost i jezični šarm imaju visoku specifičnu težinu. Nije čudno da su u do tada novim i nepoznatim interpretacijskim osvjetljenjima – izraslima iz dubokog promišljanja recentnih pojava domaće i europske književne baštine s uporištima na stilističkoj kritici – mnogobrojna hrvatska imena postala umjetnici riječi, a ne tek činjenice u književnom albumu.

Može se reći da književnokritički rad Ive Frangeša počiva na svijesti da svako umjetničko djelo u sebi krije ključ vlastitoga razumijevanja te da svaka kritika treba poći od samoga djela kako bi ga objasnila. Svejedno je li riječ o onima novinskoga, časopisnoga ili znanstveno-stručnoga predznaka, Frangeš je svojim prilozima uvjeravao da se o književnosti može pisati i znanstveno i kritički, a istodobno i lijepo, stilski raskošno i elegantno. Pri tome metodološka dosljednost nije bila na štetu literarne arome i ljepote, kojima je i danas teško naći premca, da ne govorimo o nesvakidašnjoj esejističkoj širini, lakoći i eleganciji geste. Po tome je, kao što je i poznato, stekao glas arbitera elegantiae pa nije čudno da ga je Brešić sjajno prispodobio riječima kako bi ga i »mrtav slušao«.

Nadam se da neću pogriješiti ako kažem da su dvije dominantne odrednice Frangešove književnosti suvremenost baštine i riječ koja traje. Prva definira Frangešov odnos prema tradiciji kao živoj činjenici a ne kao skupu podataka složenih u kakav herbarij. Na tragu Eliotovih čitanja o tradiciji i inovaciji, Frangeš je u hrvatskim slovima ustrajno tražio i otkrivao one elemente koji ih čine umjetnošću i zalogom su njezine vremenske i prostorne (sve)protežnosti. Ogleda se to ne samo u vrsnoj interpretaciji Baščanske ploče, za koju će napisati da je zlatni kamen hrvatske književnosti i nacionalne samobitnosti, a ne paleografski, pravni i kameni dokument narodnog postojanja. U njezinih trinaest redaka on nalazi iskustvo utemeljeno u jeziku, stamaćevski kazano, »taman« po mjeri dosegnutoga književnog standarda toga vremena, čime je poticajno otvorio mnoštvo pitanja i novih interpretacijskih spoznaja i mogućnosti u hrvatskoj riječi koja traje.

Frangešu je književnost najdublji izraz nacionalnog duha; u njezinu izrazu potpunije nego u bilo kojem tipu umjetničke komunikacije trajno treperi kolektivni duh (…). Stoga je ona i »nadnacionalna ali i najnacionalnija umjetnost«. U Frangešovoj književnokritičkoj dioptriji navedena misao ima snagu neupitnoga vrijednosnog orijentira u kojem gotovo uvijek provjerava i vrednuje ulogu i značenje pojedinih pisaca i njihovih djela te utvrđuje pripadno mjesto u književnosti i književnoj povijesti. Frangeš ne zaboravlja – imajući sliku svekolike književnosti na umu – da se ona sastoji od velikih i povlaštenih imena sa snagom autoriteta/kanona, ali i onih čiji je prilog manji, usputan i tek historijskog otiska. Istina, s pravom se može reći da u Frangešovu bavljenju književnošću nema velikih i malih tema, velikih i malih imena. Zato ni njegovi zapisi ne podliježu atribucijama velikih i malih; riječ je zapravo o istoj strasti i ljubavi kojom se bavio slojevitom tematikom hrvatske književnosti, pri čemu su povod, medij i poruka određivani prigodno i po potrebi. No uvijek su ljubav i strast ono što je u njima konstanta; ljubav za zemlju, ljude, kulturu i jezik kao ključnu odrednicu identiteta!

Frangeš se koristio svakom prigodom da bi govorio o hrvatskoj književnosti, promicao njezine vrijednosti i imena, do kraja svjestan da je riječ o onoj duhovnoj energiji koja jedan narod čini prepoznatljivim i ravnopravnim »među pucima ostalim«. U radu na »nacionalnom pamćenju«, kako veli Nemec, bio je ustrajan i nije se umorio, o čemu zorno svjedoče njegova poticajna i izdašna čitanja.

U jednoj od pet bibliografija navedeno je 617 autorovih bibliografskih referenci. Već i njihovo površno pregledavanje pokazuje da je »naš Ive« pisao o svim hrvatskim zemljama (Slavoniji, Dalmaciji, Istri, Lici, Zagorju, Zagrebu napose…), o svim rodovima i vrstama, svim razdobljima i epohama u književnoj povijesti. Među njima i o »splitskim temama« i Splitom »obilježenim autorima«. Spomenimo tek: o Juri Franičeviću Pločaru i romanu Zvoni na nebo, Tommaseu, Maruliću i njegovu vremenu, o Juditi i njezinu sjaju, Pavlinovićevu stilu, Marinu Franičeviću, o Marulićevu Govoren’ju svetoga Bernarda, o Knjizi Mediterana (Mediteran: more, ne protiv nego među), o Tresiću Pavičiću i njegovu djelu, o Kruni Prijatelju i knjizi Kroz povijest umjetnosti u Dalmaciji, Juliju Bajamontiju, o Marulićevim neotkrivenim pjesmama, poeziji Tonča Petrasova Marovića, o Begoviću u Vrlici, don Nikoli Šimiću i pučkom pripovjednom diskursu, Marulićevim parabolama kao tematskom iskrištu baroknom i suvremenom pjesništvu, Maroeviću kao »službeniku pravog povoda«, Tomasovićevu promišljanju Marulića, pjesniku Dragi Štambuku, o Maruliću na razmeđu stoljeća i utemeljenju metaforičkog određenja kao »oca hrvatskog umjetničkog pjesništva«, postmodernom iskustvu jezika na primjerima splitskog trolista Petrasov Marović, Mrkonjić i Maroević te Marulićevu prijevodu Petrarcine kancone Virgine bella. Premda je svaki od intervenata dostatan kontekstualizacije, spominjem tek na neke od intonacija sadržanih u njima.

Esej Mediteran: more, ne protiv nego među pripada u red najznačajnijih Frangešovih eseja, a komplementaran je esejima Hrvatska književnost i hrvatska povijest, Slavonija kao književna tema, Hrvatska i istra jedno su! a intonacijom i porukama blizak im je i esej o kulturnom djelovanju franjevaca u Bosni i Hercegovini od 13. do 20. stoljeća. Riječ je o esejima koji tematiziranjem iskustva hrvatskih (regionalnih) jezičnih i književnih posebnosti konstituiraju cjelinu hrvatskoga nacionalnog i književnog bića. Frangeš polazi od postavke da je tijekom stoljeća svojega razvoja hrvatska književnost razvila/razvijala brojne oblike svoje posebnosti, svoj lik i svoje probleme. Uz jezike kojima je pisana, jedna je od njih i njezin regionalizam, premda se pod navedenim pojmom u različitim vremenima podrazumijevao često različit i pluralnom nacionalnom identitetu nespojiv sadržaj. I dok pišući o Slavoniji ističe kako nije samo riječ o temi nego i formi, slavonski značaj u književnosti »zemlje i naroda hrvatskog« vidi ne samo u okviru osnovnih tokova hrvatskoga književnog stvaranja nego i u pojedinim dijalektima koji se u toku historije dižu do visine književnog standarda, u tragovima prostranih slavonskih polja ispod čijih koraka odjekuje ritam stoljeća i topot drevnine. U njima progovaraju scriptores interamniae po čijim se djelima slavonski kraj razlikuje od drugih hrvatskih krajeva, redom od slavonskoga literarnog baroka i ljupkoga klasicizma, Relkovićeva prosvjetiteljstva i Satira, humorom prožeta Kraljevićeva Požeškog đaka i uskovitlanih svjetova Kosora, Kozarca i Ivakića, Cesarićeve Slavonije do raznolikosti modernih hrvatskih/slavonskih pjesnika. Riječju, čuvajući regionalna obilježja, a umjetničkim stvaranjem držeći se europskih putova.

Varijacije sličnih misli i postavki grade i esej o (književnoj) Istri. U iznimno nadahnutu eseju Frangeš piše da pripada naraštaju koji je otrgnutost Istre doživljavao ne samo kao nacionalnu nesreću nego i kao osobni bol. U sintagmi »sirotica Istra«, reći će, bila je sadržana sva duboka tuga dignuta nerijetko do »simbola našeg nacionalnog bitka uopće«. Nije to međutim bila Istra samo Frangešove i prethodnih generacija, Nazorova i Balotina; bila je to Istra Matoševa, Supilova, Horvata Kiša i Cara Emina, Dobrile i Laginje, Vlačića i glagoljaša, ali i Istra živa u smionim snovima mnogih »potomaka Velog Jože«, povorke glagoljaša čuvara hrvatske istarske baštine, protestanata i puntara, istarskih seljaka pognutih nad svetom crvenom zemljom, glas istarskih mornara i sveg naroda koji vlastitom snagom u svojem jeziku posvjedočuje svoju hrvatsku trajnost.

Da regionalizam nije (puki) provincijalizam ili (jeftini) kampanilizam, nego živa samosvijest i nikad prekinuta veza s duhovnim predjelima hrvatskoga bića, Frangeš bjelodani u eseju o Mediteranu. Kao jedna od bitnih odrednica europske civilizacije Mediteran je duboko upisan u hrvatsku kulturu i njezin identitet. Dolaskom na more i pod njegovim blagotvornim utjecajem, na kojem se europski zapad obogatio govorom europskog istoka, hrvatski se čovjek, rekao bi Banac, pretvorio u civiliziranog čovjeka. U dijalogu s Mediteranom shvatio je »njegovu pluralističku pouku« bez čega bi hrvatska povijest, kultura i život bili posve drukčiji.

Frangešu je more veliki učitelj, »opomena čovjekovoj preuzetnosti« i prije svega izazov slobode. Odazvavši se tom zovu i izazovu, Hrvati su, reći će, shvatili da je more most »koji povezuje razdvojene obale i udaljene svjetove«. Prizivajući upomoć riječi velikog tumača Mediterana, Fernanda Braudela, susret s morem Frangešu je značio i veliko hrvatsko krštenje; osim ulaska u kršćansku civilizaciju, dijalog s morem osposobio ga je za plovidbu njezinim prostranstvima, u lađi duha, čega je itekako bio svjestan veliki Marul i otac hrvatske knjige i književnosti; plovidba naše »plavce« broda postala je najplodnija metafora našega života, našega održanja i naše budućnosti, kako to himnički zanosno progovara »pjesnik našega dolaska na more i našega stapanja s njim«. Riječju, Frangešu je more bilo i ostalo dio našega bića, značaja i duha! Kao kolijevka hrvatske državnosti, da se okoristim riječima »velovaroškog apologete Mediterana« (Radice), Dalmacija je svojim mediteranstvom čuvala i razvijala zajedno s ostalim hrvatskim posebnostima hrvatsku cjelinu u kojoj »vječni Split« ima trajno, povlašteno mjesto. A upravo u Marulovu gradu, kao jednom od Frangešovih habitata, domaća riječ započinje svoj višestoljetni plodonosni put s Juditom na čelu. Ne iznenađuje da se upravo Splitu i Dalmaciji Frangeš često vraćao. Na prvom mjestu Maruliću i njegovu djelu, hrvatskom i latinskom. Kao jednoj od svojih trajnih opsesija i tema, Frangeš se tijekom godina preuzetoga života vraćao Maruliću u različitim prigodama, bilo da slavi njegovu vrsnoću i sudbinsko značenje u hrvatskoj kulturi, bilo da promišlja o pojedinim djelima poput 50 parabola, Govoren’ja svetoga Bernarda od duše osujene ili pak prijevodu Petrarcine kancone Vergine bella. Jedna od najdubljih odrednica Marulove recepcije u hrvatskoj kulturi jest ona o ocu hrvatske (umjetničke) književnosti. Slavljen od vremena Judite i same književne pojave, Marulićevoj su slavi prema Frangešu pridonijeli ne samo njegovi suvremenici nego i mnoga imena hrvatske književnosti. Od Kukuljevićeva pridjevka »oca hrvatskoga umjetnoga pjesništva« i Kranjčevićeva »prvog dragulja hrvatske književnosti« pa sve do naših suvremenika, Fiamenga, Marovića, Maroevića i brojnih drugih, Marulić je ne samo vrelo novih poticaja nego i »stup slave i ponosa« i »najznatnija pjesnička ličnost«. To po Frangešu potvrđuje i Marulićev prepjev Petrarcine kancone Vergine bella. Premda se, kako s pravom ističe, Marulićev prepjev ne može usporediti s današnjim prevođenjem, u susretu »dvojice genija« Marulić je – uza sve amplifikacije i odstupanja od stihovno-ritmičke dosljednosti – »s lakoćom prepoznavao Petrarkine izvore« i napravio prijevod »u mnogočemu ravan izvorniku«. Marulić je tema i povod članaka o Tomasovićevoj ulozi u proplamsajima marulogije i europskoj promociji Marulića na podlozi vrsne monografske studije te Moguševu Marulićevu rječniku.

Splitu i Dalmaciji Frangeš će se vratiti i u govorenju o Tresiću-Pavičiću kao značajnom sudioniku društvenoga i kulturnoga života na kraju 19. i početku 20. stoljeća, potom u zapisima o braći Franičevićima, napose u dvama prilozima u kojima promišlja o poeziji Tonča Petrasova Marovića te o novom (postmodernom) iskustvu jezika i staroj čakavskoj tradiciji na primjerima pjesništva Petrasova Marovića, Mrkonjića i Maroevića.

Za Petrasovljevo će pjesništvo napisati da progovara iz prostora koji sljubljuje »gorsku hridinu i morsku pučinu«, iz jezika koji »nosi duboko obilježje sredine, spajajući čvrstoću stijene i razigranost vala« s osloncem na »ritmu pučke tužbalice i romonu starohrvatske varijante biblijskog verseta« s dodatkom »osebujne erudicije i neistrošive udivljenosti pred licem grčke mudrosti«. Stoga za Petrasova pjevati nije samo način izražavanja vlastite biti nego i »nositi svijest svih bogatih sastavnica svoga pjevanja« kojemu su Marsija i Job »glavni junaci«.

Petrasovu Maroviću Frangeš će se vratiti i u prilogu o novom (postmodernom) iskustvu jezika i staroj čakavskoj tradiciji na primjerima pjesništva Marovića, Mrkonjića i Maroevića. U razmatranju pjesničke prakse navedenog trolista Frangeš polazi od postavke da je svako pjesničko djelo uvijek novo »otimanje tradiciji« i prodor u »dotad neiskušan prostor jezika« ostvaren nerijetko i prizivanjem »iznenađujuće udaljenih stvaralaca domaće, ali i europske tradicije«. To iskušavanje i obnovu tradicije i taj correspondance s njezinom baštinom Frangeš odčitava u pjesništvu trojice navedenih imena koji razmiču prostore hrvatske pjesničke riječi i proširuju njezine granice. Svaki od navedenih pjesnika ostavio je svoj zasebni književni svijet i govor, a kao vezivno tkivo s pjesničkom tradicijom Frangeš vidi u odnosu prema Marulićevoj književnoj zadužbini. Za Petrasova Marovića Frangeš će, s pravom, kazati da »ni jedan hrvatski pjesnik nije toliko otvoren avangardi i toliko obuzet tradicijom« kao on, argumentirajući to prizivom jeremijskog lamenta Sonate za staro groblje na Sustipanu, zatim Hembre i (poeme) Suprotiva; za Mrkonjića će zapisati da ga »posezanje za citatima iz europske i svjetske tradicije« (…) »nije udaljilo od domaćeg tla« argumentirajući to naslovima San, magla i ništa posuđenim iz Bunića i Mješte hljeba posuđenim od Mažuranića; u njegovu pak »palimpsestu do zvijezda«, što ga je sam pripisao Maroviću, Frangeš čita »vraćanje tradiciji na mnogim razinama pjesničkoga govora« kao zalog njegove »mnoštvene riječi«. Kao autor brojnih atribucija Maroević je svoju duhovitu postmodernističku igru intertekstom po Frangešu ponajbolje realizirao u Sonetnoj struci, u kojoj su, Nemecovim riječima, »metapoetski potencijali Maroevićeva soneta iskorišteni do maksimuma«. Iako je u njegovu pjevanju mnoštvo tradicijskih priziva, od Marulića do Ujevića, »najveće opiranje o tradiciju« ogleda se u zahvatu u Marulićevu Juditu i njezino scensko prikazanje. Prema Frangešu, u predstavljanju Judite na scenu »dosegnuta je dvosmjernost djelovanja tradicije u suvremenosti«, a njezine aspekte vidi u Maroevićevu »sintaktičkom pokriću« u leksiku i zahtjevnom stihu, ali i u čakavskoj tradiciji kao jezičnoj baštini zajedničkoj i njemu i spomenutoj dvojici autora. Premda je rad nastojao upozoriti na doticaje čakavske tradicije u pjesništvu navedenog trolista, Frangeš – imajući cijelu baštinu na umu – ne propušta naglasiti i pjesnički produktivne dijaloge i u drugim dijalektima i kod drugih autora. Primjerice, na Luka Paljetka i njegove Pjesni na dubrovačku te na Kalinovečke razgovore Ivana Goluba ili pak na kajkavski dramski tekst Borisa Senkera Pinta nova. Apostrofirajući da se postmoderna otvorila »svim slobodama nasljednoga«, Frangeš zaključuje/poentira da »temeljni zakon višeglasnog pjevanja, unutar kojeg se prožimlju pjesnička iskustva, a o kojem ovisi vrijednosni sud o djelu, jest istinska mudrost autorova talenta i nadahnuća«, čime se iznova potvrđuje značenje Eliotova eseja u autorovu književnom i znanstvenom svjetonazoru.

Pišući ove prigodne retke, a intonacija su u mnoštvu mojih zapisa što sam ih različitim povodima govorio ili pisao o profesoru Frangešu, nadam se da nije odveć preuzetno spomenuti da je i za mene i za moju generaciju bio više od profesora, književnog povjesničara, kritičara, interpreta brojnih književnih pojava i fenomena hrvatske književnosti, esejista začudne elegancije, erudita i vrsnoga govornika. Osobno, mentora na studiju, a nakon čestih podrobnijih splitskih druženja i susreta kao iskrena poticatelja i dragog čovjeka čijoj neprolaznoj uspomeni i ovih nekoliko prigodnih rečenica kao zahvala.