Rimske razglednice (IV)

Veličina starog Rima nastavila je, čak i u svojim protokom vremena oštećenim ostatcima, očaravati promatrače tijekom stoljeća. Od straha koji su srednjovjekovni prolaznici osjećali pred rimskim ruševinama, preko fascinacije renesansnih humanista i oponašanja baroknih umjetnika pa do pažljivog proučavanja klasicističkih arhitekata – divljenje Vječnom Gradu stoljećima je čuvalo slavu starog Rima. Rimska kulturna baština preživjela je kao jedna od temeljnih sastavnica zapadne kulture, a zagovornici ideje o tome da Rim nikad nije propao mogu, među mnoštvom drugih razloga, upućivati na brojne primjere preživljavanja rimske trijumfalne arhitekture u modernom svijetu. Reproduciravši se u obliku svojih ikoničkih građevina »rimske forme« poput spora su se proširile cijelim svijetom. US Capitol u Washingtonu, Arc de Triomphe u Parizu ili Memorial Colosseum u Los Angelesu tek su neke od vizualno dojmljivih i lakoprepoznatljivih građevina nadahnutih rimskim predlošcima.

Colosseum i Titov slavoluk na predratnoj razglednici

Navedeni primjeri, poput brojnih drugih, pokazuju da moderna carstva (barem ona na Zapadu) nisu mogla odoljeti oponašanju i prisvajanju rimskoga carskog nasljeđa, osobito spomeničke baštine njegova Vječnoga Grada. No te manifestacije modernog interesa za rimsku arhitektonsku baštinu postmodernog promatrača, osobito onoga čija je savjest opterećena nekim oblikom »bijele krivnje«, a ukus kastriran zahtjevima »postkolonijalnog obrata«, mogu ispuniti nelagodom. Ne bez razloga. Možda najznamenitija – premda vremenski relativno kratka – epizoda aproprijacije klasične rimske baštine bila je i »fašistička obnova«, epizoda puna dramatičnosti, pompe i pretjerivanja. Rim je, naime, tijekom dvodesetljetne fašističke vlasti (ventennio fascista ili popularno tek Ventennio) između 1922. i 1943. doživio spektakularnu preobrazbu. Terza Roma, »treći Rim« o kojem su sanjali Mussolini i njegovi suradnici podrazumijevao je ne samo obnovu Rima kao glavnoga grada Italije nego i njegovo pretvaranje u metropolu obnovljenog Carstva. Uz brojne zahvate potaknute praktičnim potrebama, grad je trebao poslužiti i kao pozornica za javne spektakle trijumfalističke političke religije fašizma. Uz modernističke elemente okrenute »boljoj budućnosti«, u tom je pothvatu vrlo značajnu ulogu imalo i istraživanje rimske prošlosti, osobito baštine kasnoga republikanskog i ranoga carskog Rima. U praksi, oblikovanje javnog prostora značilo je niz opsežnih zahvata rušenja, preoblikovanja i promjene položaja povijesnih spomenika te izvedbe ambicioznih novih projekata. Mnogi među njima – od rekonstruirane Augustove Ara pacis, preko avenije Via dei Fori imperiali do sportskoga kompleksa Foro Italico postali su ikonički dio rimskog arhitektonskog pejzaža. Ne treba pritom zaboraviti da je u tom projektu obnove sudjelovao značajan dio akademskog i umjetničkog svijeta, uključujući ponajbolje arheologe, povjesničare umjetnosti, klasiciste i arhitekte, dakle ljude koji su »imali što za reći« o rimskoj povijesti. U tom svjetlu, dva su desetljeća fašističke vlasti uzbudljivo razdoblje istraživanja, obnove, reinterpretacije i, konačno, ideološke zlouporabe rimske baštine.

Fašizam i obnova Rimskog Carstva

Ideja obnove Rimskog Carstva bila je među središnjim ideološkim zasadama fašističkog pokreta predvođenog modernistom i bivšim socijalistom Benitom Mussolinijem (1883–1945). Od ideje »obnove kroz uništenje« iz ranog fašizma, preko razvoja ideje o »ratu kao katarzi«, primjena fašističkih načela trebala je voditi prema »obnovi talijanskih masa ujedinjenih s Državom«. Izbačen iz socijalističke stranke zbog svojeg militarizma Mussolini je u razdoblju nakon Prvoga svjetskog rata od fascinacije socijalizmom skliznuo prema ucjepljivanju svojih modernističkih ideja u specifičnu zamisao nacije-države. U glasovitom eseju objavljenom 1932. (La dottrina del fascismo) pod njegovim su se imenom pojavile temeljne ideje fašizma (koje je uglavnom sročio filozof Giovanni Gentile) među kojima se pojavio i koncept »životnog prostora«, spazio vitale. Naime, prema Mussolinijevu shvaćanju risorgimento – pokret ujedinjenja Italije koji je trebao voditi unificiranju talijanske nacije unutar spazio piccolo (»malog prostora«, dakle, onoga naseljenog etničkim i kulturnim Talijanima) – bio je zastao nakon slavnoga Garibaldijeva doba. Fašisti su taj proces željeli nastaviti, no njihov je pogled klizio prema širem sredozemnom obzoru. Obnova Carstva podrazumijevala je osvajanje velikog dijela jugoistočne Europe, istočnog Sredozemlja i dobre trećine Afrike.

Benito Mussolini okružen svojim živopisnim sljedbenicima

Nakon predviđanih incijalnih vojnih uspjeha, Talijani su, kako je to sročio jedan od fašističkih ideologa Giuseppe Bottai, trebali pokoriti narode na tom prostoru svojom znanošću, kulturom i umjetnošću stvarajući Treći Rim. Utemeljenje Carstva službeno je i proglašeno u lipnju 1936., no nad projektom su se ubrzo počeli nadvijati tamni oblaci. Naime, kako je uočio autor nedavno objavljene studije o Mussoliniju, nakon razdoblja relativnih uspjeha talijanske vojske na istočnom Sredozemlju (zapravo čarkanja s pobunjenicima po pustošima Libije i zabitima Etiopije), u trenutku izbijanja »velikog rata« Italija se našla u poziciji »neželjena saveznika s lošim vojnim materijalom i bijedno obučenim trupama«. Projekt obnove Carstva, a s njime i fašistički mit o talijanskoj veličini, vrlo se brzo (i zapravo očekivano) urušio. Početak savezničke ofenzive u Italiji 1943. označio je i početak kraja Mussolinijevih ventennio fascista. No, kako god bilo, dok su tijekom tih desetak godina talijanski vojnici, često nevoljko i s promjenjivim uspjehom, ratovali širom Sredozemlja, u Rimu i drugim gradovima »malog prostora« fašističke su vlasti provodile kulturnu politiku koja je imala za cilj odražavati i podupirati imperijalistički pothvat »carske obnove«.

Fašizam i kulturna politika obnove

Odnos prema baštini – kulturi i intelektualnom nasljeđu – bio je pritom vrlo važan dio fašističke kulturne politike. Za razumijevanje pothvata »obnove« važno je podsjetiti na činjenicu da je Mussolinijevo shvaćanje države bilo sveobuhvatno (doslovno »totalitarno«) i izvan nje – prema njegovim vlastitim riječima – »nikakve duhovne ili ljudske vrijednosti nisu mogle postojati«. Koncepti, danas toliko zazorni, poput totalitarizma ili političke religije, korišteni su u fašističkim proglasima u pozitivnom i afirmativnom smislu. U tom kontekstu, i razumijevanje »svete povijesti« trebalo je poslužiti oblikovanju svijesti građana Novog Carstva. Za fašiste moderna je Italija bila zakoniti nasljednik drevnog Rima i njegove kulturne baštine pri čemu su među ostalim uzorima osobito cijenili postignuća i obnovu cara Augusta.

Forum Romanum, Vespazijanov i Titov hram na staroj koloriranoj razglednici

No, pothvat fašističke novopoganske duhovne obnove Rima podrazumijevao je – na ideološkoj razini – obračunavanje s nasljeđem niza suvremenih ideologija poput liberalizma, marksizma i drugih svjetonazorskih formacija koje je Mussolini prezirao, a fašisti nastojali zamijeniti novom paradigmom. Na praktičnoj razini, ta je obnova morala postati vidljivom kroz obnovu drevnog Rima. Kao što je u svojoj studiji o kasnoantičkoj rimskoj umjetnosti uočio Jaś Elsner »umjetnost vizualno podsjeća na nešto što je promatrač već vidio, ali – pridodajući tome uvijek nešto novo, mijenja promatračevu percepciju – a time potencijalno i to što znači biti Rimljanin«. No, poruka koju je tadašnja umjetnost odašiljala promatraču iz 1920-ih danas nam se može činiti ponešto zbrkanom. S jedne strane Mus­solinijeva socijalistička ideološka podloga i modernizam Marinettijeva futurizma, s druge gotovo »reakcionarni interes« za starine. No, fašizam je upravo tom »mješavinom modernizma i tradicionalizma« uspio stvoriti sliku o sebi kao istovremeno modernom i okrenutom budućnosti s jedne strane, i duboko ukotvljenom u »svetoj prošlosti«. Na taj način fašisti su, možda paradoksalno, uspjeli povezati fascinaciju brzinom i strojevima s divljenjem drevnoj prošlosti. Možda je ponajbolja slika te smjese scena modernih zrakoplova koji tijekom velikih javnih manifestacija nadlijeću mnoštvo okupljeno među rimskim ruševinama. Doda li se tome »ideološkom koktelu« uspješno uklapanje elemenata popularne kulture, pa u nekoj mjeri i postojeće katoličke tradicije, moguće je razumjeti kako se fašizam mogao predstavljati kao »integrirajuća i harmonizirajuća sila koja povezuje vođu i mase, čovjeka i prirodu, prošlost i budućnost«. U kojoj mjeri su fašisti te ideale – barem kratkotrajno – uspjeli ostvariti ostaje predmetom rasprave. Naime, kao što je pozivanje na davne uspjehe rimskog oružja u prekomorskim krajevima umjesto očekivanog divljenja činilo očitim traljavost Mussolinijeva imperijalističkog pothvata, usporedba s klasičnim uzorima u umjetnosti i arhitekturi prijetila je razotkriti bijedu nastojanja kojim je fašizam putem ideološke redukcije nastojao Rimu povratiti stari sjaj. Kako god bilo, spomenom obnove došli smo do još jednoga cikličkog pokušaja planskog popravljanja, jedne od onih velikih povijesnih obnova Vječnoga Grada čijim je arhetipom ostala Augustova obnova.

Navodni korijeni: Augustova obnova
i njezina recepcija

Ideja obnove podrazumijeva davanje novog sjaja – nečemu starom. U tom smislu ni velika planska obnova Rima za cara Gaja Oktavijana Augusta (63. pr. K.–14) (čije je ideološke tendencije moguće rekonstruirati ne samo na temelju građevina nego i bogate književne produkcije) nije iznimka. Naglašavanje važnosti ruševina kao ostataka starine s porukom za budućnost vidljiva je već u književnosti Augustova doba. Pošavši u svojem govoru o Rimu od ljubavnih motiva (riječ je o četvrtoj knjizi Elegija opisanoj kao »etiološka poezija koja slavi rimske korijene«) pjesnik Sekst Propercije (o. 50/45. pr. K.–15) naglašava važnost rimskih ruševina za razumijevanje ne samo rimskog podrijetla nego i njegove biti, njegova identiteta. Propercije je bio – tada još doduše neprepoznat – pjesnik generacije Albija Tibula i Vergilija i suvremenik cara Augusta. U to se vrijeme, nakon pobjede kod Akcija August prihvatio golemog pothvata »popravljanja Rima«. U sklopu izgradnje »Novog Rima« među najznačajnijim projektima bili su zahvati u središtu Rima koje danas nazivamo Carskim trgovima (fori imperiali). Iako je iz tog razdoblja sačuvano mnoštvo opisa grada (autori poput Vergilija, Vitruvija, Horacija, Tibula, Propercija, Livija u svojim su djelima sačuvali obilje materijala za rekonstrukciju izgleda Rima) u vrijeme Mussolinijeve obnove, gotovo dvije tisuće godina kasnije, velik dio tih »trgova« nitko nije mogao vidjeti već stoljećima. Prostor fori imperiali već je u kasnoj antici bio prenamijenjen da bi – kao što pokazuju rekonstrukcije na temelju nedavnih istraživanja – već u karolinško doba bio ruraliziran i gotovo neprepoznatljiv (među rimskim ruševinama danas su ondje vidljivi ostatci »karolinške« zgrade iz vremena kad je papa Ivan VIII. blagoslovio Branimirovu državu).

Drugim riječima problem s kojim su se suočili arhitekti, obnovitelji Mussolinijeva novog Rima bila je činjenica da je željeni stari Rim velikim dijelom ležao zakopan duboko pod ruševinama ili je pak bio gusto zapleten višestoljetnom gradnjom. Trebalo je, dakle, gdje je bilo moguće, raščistiti i obnoviti, a gdje nije (parafrazirajući neslavne riječi nekadašnjeg autoprijevoznika i trebinjskoga gradonačelnika povodom granatiranja Dubrovnika) »sagraditi još stariji i još ljepši« grad. Pritom je jedan od omiljenih postupaka bio »dodavanje« moderne arhitekture onoj rimskoj ili pak stvaranje njezinih kopija i derivata. Na tom su tragu državne i gradske vlasti potaknule cijeli niz zahvata čišćenja gustog i zbrkanoga gradskog tkiva pri čemu su arheološka iskopavanja, osobito ona velikih i upadljivih lokaliteta, služila, kako se govorilo, »njihovu oslobađanju«. U pothvatima, poput izgradnje Ara pacis i Augustova muzeja ili Via dell’Impero stradavali su ne samo srednjovjekovni spomenici i barokne građevine nego i čitave novovjekovne četvrti.

Via dell’Impero, pogled iz smjera Koloseja prema Piazza Venezia

Javni prostori kao pozornica i hram

Za razumijevanje naravi fašističkog projekta obnove rimskih javnih gradskih prostora važno je podsjetiti i na jednu od njihovih ključnih funkcija, naime, »pozornice za spektakle«. Uporaba javnih prostora za masovna okupljanja nije karakteristična tek za talijanski fašizam. Svi su totalitaritarni režimi 20. st. ostali, među ostalim, vizualno prepoznatljivi i po orkestriranim masovnim javnim okupljanjima. Javna okupljanja koja su u fašističkoj Italiji dosegnula vrhunac tijekom 30-ih godina, mogu se usporediti sa sličnim suvremenim orkestriranim zbivanjima u komunističkoj Rusiji ili nacističkoj Njemačkoj. Kao i drugdje, u talijanskoj inačici te su se parareligiozne manifestacije s bogatom koreografijom često vezale uz državne blagdane. Naime, uz preoblikovanje prostora, fašisti su dolaskom na vlast započeli »reorganizaciju« kalendara stvaranjem novog sloja blagdana i naputaka za njihovu proslavu. Paralelni kalendar uveden 1927. sugerirao je paralelu između Cezarova prelaska Rubikona i Mussolinijeva Marša na Rim kojim je započelo novo doba talijanske i, kako su se nadali fašisti, svjetske povijesti.

Pogled iz zraka na ruševine četvrti Alessandrino u vrijeme rušenja (1924–1934)

Državni blagdani, uz one tradicionalne katoličke, uključivali su 21. travnja, koji je proglašen Blagdanom utemeljenja Rima s nakanom da istisne drugi proljetni blagdan, proslavu Prvog svibnja, praznika rada i praznike vezane uz obnovu nacije poput ulaska Italije u Veliki rat (24. svibnja) ili Dana pobjede (4. studenog). Specifično fašistički blagdani vezani uz datume od osobitog značenja za fašističku revoluciju uključivali su proslavu utemeljenja Fasci di combattimento (23. ožujka) ili Marša na Rim (28. listopada). Svima se kao posljednji konačno pridružio i dan Utemeljenja Carstva (9. svibnja).

Javne proslave državnih blagdana, uz obrede inicijacije (mladih), bile su idealna prilika za teatrizaciju politike. To je »političko kazalište« u obliku javnih spektakla proizišlo iz prvih demonstracija fašističkih squadri da bi se ubrzo pretvorilo u složene ceremonije – sekularne obrede, parade i festivale. Mussolinijevi prijašnji osobni pokušaji u pokretanju propagandističkih kazališnih predstava s povijesnom tematikom doživjeli su fijasko, tako da je pravi fašistički politički teatar doživio svoj procvat tek »stvaranjem liturgije za mase, političkim obredima na skupovima, proslavama i festivalima«. Promatranje tih manifestacija potaknulo je suvremenog promatrača na zaključak da su »masovni spektakli glavni proizvod fašističkog režima«. Iz današnje perspektive groteskna dimenzija tih okupljanja (sjetimo se sna iz Fellinijeva Amarcorda) često zasjenjuje činjenicu pažljive i temeljite osmišljenosti tih javnih okupljanja. Estetizacija politike, a još više njena sakralizacija dopuštaju fašizam opisati kao »političku religiju«. Fizičko središte tih parareligioznih okupljanja – nazvanih i liktorskim kultom (Culto del Littorio) – bila je Piazza Venezia, prostor između Duceove rezidencije i Oltara Domovine okružen nizom rimskih hramova. Kako je zabilježio suvremenik, bila je to »piazza revolucije, sažetak svih talijanskih piazza«. Tu su se mogle okupiti mase poklonika i hodočasnika kako bi čule govor Vođe s posebno oblikovanog balkona. Glasoviti balkon na Palazzo Venezia Zagrepčane će možda podsjetiti na balkončić na zgradi Assicurazioni generali (1937–1940) arhitekta Marcella Piacentinija na zagrebačkom Jelačić placu s kojeg je Duce trebao održati govor prilikom predviđenog, ali nikad realiziranog, boravka u Zagrebu.

Uz »redovita okupljanja« poklonika, »Mletački trg« doživio je i više osobitih ceremonija poput neobičnog obreda prilikom kojeg je 1928. ispred Oltara Domovine Duce osobno na oltaru prenesenom iz Dioklecijanovih termi simbolički spalio nacionalni dug (u iznosu od 140 milijuna lira) kao »simbol prinosa talijanskog naroda Nacionalnoj Riznici«. Za promatrače još dojmljiviji obred dogodio se tijekom etiopskog pohoda kad je 18. studenog 1935. proglašen »Dan Vjere«. Tom prigodom žene su širom Italije predavale svoj zlatni nakit primajući zauzvrat metalno prstenje. U Rimu su pak tijekom svečane ceremonije pred Oltarom Domovine kraljica i odabrana skupina udovica ratnih veterana bacile svoje vjenčane prstenove u vatru. Francuski amabasador tom je prigodom zapisao da »proslava koja je imala svečani karakter novoga mističnog vjenčanja Vlasti i Naroda bila je... koliko dojmljiva, toliko i uznemirujuća«.

Inače, toliko spominjani Oltar Domovine poznat i kao Spomenik Viktoru Emanuelu II. (doslovno Monumento Nazionale a Vittorio Emanuele II) sagrađen je prije dolaska fašista na vlast s nakanom komemoriranja ujedinjenja Italije (nastojanje da ga se izgradi datira još u 19. st.) i u tom smislu nije fašistički spomenik. No, kroz javne ceremonije poput gore navedenih, fašisti su mu dali osobito mjesto u topografiji njihova »javnoga kulta«. Inače, izgradnja samog spomenika od samih je početaka podijelila duhove Rimljana. Ponajprije izvedba toga grandioznog pothvata tražila je rušenje srednjovjekovne četvrti na obroncima Kapitolija, što je izazivalo proteste stručnjaka i javnosti. Konačno veličina i pompoznost spomenika nadahnuli su Rimljane da ga okite nizom ne osobito laskavih nadimaka poput »zubala«, »vjenčane torte« i »pisaće mašine«.

Sjaj carskih trgova: Fori imperiali
i Via dell’Impero

Zacijelo najopsežniji graditeljski pothvat fašističkog razdoblja u strogom centru (starog Rima) bila je izgradnja široke avenije nazvane Via dell’Impero (današnje ime je Via dei Fori imperiali), široke ceste koja povezuje Piazza Venezia s Kolosejem. Da bi se izgradila ta avenija, čija je svrha bila »napraviti zraka« u zagušljivom središtu grada, valjalo je srušiti nekoliko blokova zgrada. Pothvat je, uz rušenje gotovo čitave četvrti Alessandrino podrazumijevao i iskapanje arheoloških ostataka koji su se pod tim zgradama nalazili.

Četvrt je porušena između 1924. i 1934., stanovnici raseljeni i – arheološka iskopavanja su mogla započeti. Pravac Mussolinijeve trijumfalne avenije sjekao je, naime, preko Trajanova, Augustova i Nervina foruma. Želja stručnjaka da zavire u fizički svijet carskih javnih prostora bila je zadovoljena, no ne zadugo. Fori imperiali izronili su ispod svojega višestoljetnog pokrova da bi ubrzo bili ponovno zatrpani novom cestom. Procjenjuje se da, naime, današnja Via dei Fori imperiali prekriva gotovo 80% prostora navedenih carskih trgova. Stručnjaci su protestirali protiv načina iskapanja (i osobito arhiviranja nalaza), no projekt je efikasno priveden svome kraju – pozornica za veliku paradu bila je spremna.

Fori imperiali danas, u pozadini Spomenik Viktoru Emanuelu II.

Kad se danas vrednuje Mussolinijev zahvat – uz zgražanje nad nasilnim postupcima udruženih snaga ondašnjih arheologa i graditelja – ostaje ipak činjenica da bismo bez tih postupaka o točnom rasporedu i izgledu »carskih trgova« znali vrlo malo.

U spomen na slavnog Cara i zalog još slavnije budućnosti: Ara pacis
i Mausoleo di Augusto

Na području nekadašnjeg Campus Martii, močvarnog polja na zavoju Tibera, još su od kraja 16. st. pronalaženi ulomci veličanstvenog oltara, no tek je potkraj 19. st. Friedrich von Duhn utvrdio da je riječ o ostatcima znamenitog hrama posvećenog božici mira (Ara Pacis Augustae). Početkom 20. st. započela su na području u okolici Augustova mauzoleja sistematska iskopavanja. Arheološka otkrića dovela su ubrzo i do prijedloga da se poruši niz zgrada koje su okruživale Mauzolej kako bi se on mogao otvoriti pogledu promatrača. Nakon završetka Prvoga svjetskog rata pokrenuta je inicijativa da se Ara pacis sastavi iz dotada pronađenih ulomaka, no »čišćenje« toga gradskog područja tek je u kontekstu velike fašističke obnove zaista i započelo. Godine 1932. pristupilo se rušenju postojećih zgrada, a 1937. odlučeno je da se povodom proslave dvijetisućite obljetnice rođenja cara Augusta urede i Oltar i njegov Mauzolej. Pomalo u žurbi, ali uz korištenje tada najsuvremenijih metoda, preostali ostatci Oltara su iskopani i sastavljeni u cjelinu između Mauzoleja i Tibera.

Paviljon u kojem je rekonstruirana Ara pacis, neposredno prije dovršetka 1938.

Radovi su morali biti dovršeni tijekom jubilarne godine koja je završavala u rujnu 1938. tako da je Oltar do jeseni iste godine bio »rekonstruiran«. Brojni su stručnjaci predvidljivo izrazili sumnju u autentičnost rekonstrukcije (ponajprije zbog manjka ulomaka i općenito nedostatka izvora), no Oltar je predstavljen posljednjeg dana predviđenog roka. Oltar je tom prigodom zaštićen modernom građevinom koju je projektirao Vittorio Ballio Morpurgo (otuda i popularan naziv teca di Morpurgo). Unatoč kritikama, kako bi se danas reklo, »stanara i struke« od samih početaka izvedbe projekta, tematski park bio je ipak završen u roku, a svečano otvaranje izložbe pretvoreno je u još jednu priliku za proslavu režima i promociju fašističke ideologije. Tom prigodom izgrađena Morpurgova teca stajat će nad Oltarom mira sve do 2006., kad je porušena, a umjesto nje je, prema projektu Richarda Meiera, sagrađena nova zgrada muzeja. I ta je, kako to već biva u Rimu, dočekana s kritikama pa se već govorilo i o njezinu rušenju, odnosno preoblikovanju. No, pođete li ovih dana u Rim, na samoj obali Tibera, samo stotinjak metara od crkve sv. Jeronima, Meierov Museo još uvijek stoji ondje gdje je i sagrađen.

Idealna rekonstrukcija Augustova mauzoleja

Nedaleko od Oltara mira stoji još jedna neobična građevina. Već spomenuti Augustov mauzolej koji je udomljavao dva tuceta carskih ukućana, izvorno je bio sagrađen kao posmrtno počivalište cara Augusta da bi mu se poslije pridružili i brojni drugi pripadnici carske obitelji. Danas, osim legende o uništavanju tijekom gotske pljačke Rima, znamo da je tijekom srednjeg vijeka služio kao utvrda. U ranom novom vijeku mijenjao je vlasnike, služio kao vrt, a potom i cirkus da bi u 20. st. ušao kao koncertna dvorana. Svim tim nedostojnim načinima uporabe stao je na kraj Mussolini odredivši da se Mauzolej arheološki istraži i obnovi. Mauzolej je predstavljen javnosti u sklopu otvaranja Mostra Augustea della Romanità, izložbe organizirane povodom proslave spomenutog Jubileja. No, nakon Drugoga svjetskog rata Mauzolej je bio slabo održavan da bi tijekom 70-ih konačno bio zatvoren za posjetitelje. Prepušten propadanju postao je skupljalište beskućnika i postupno je, zatrpavan smećem, zarastao u šikaru. Neuspjeh pokušaja da Mauzolej obnovi i otvori za javnost povodom obljetnice Augustove smrti 2014. podsjeća na svu razliku odnosa prema prošlosti pod Mussolinijem i danas. Ako je Musosolini u svojoj mahnitosti pretjerao u opsegu i načinu potpore arheološkim istraživanjima i rekonstrukciji spomenika, ni ahistorijski stav nadležnih vlasti nije se tijekom posljednjih desetljeća 20. st. pokazao osobito sretnim za upravljanje carskom spomeničkom baštinom. Svijetla je budućnost Mauzoleju ipak još jednom zasjala u obliku donacije talijanskog Telecoma, čija je izdašna finacijska potpora prije nekoliko godina pokrenula (još jednu) obnovu. Mauzolej je trebao biti obnovljen i otvoren za javnost u proljeće 2019. Je li se to zaista dogodilo zacijelo se lako može provjeriti, no u doba kad ga je potpisnik ovih redaka pohodio posljednji put, još je uvijek bio zarastao u šikaru.

Sv. Petar i fašisti: uništavanje baroknog Borga i nastanak Via della Conciliazione

Odnos Katoličke crkve i fašističkog režima jedna je od povijesnih tema oko koje će se historiografska koplja zacijelo nastaviti lomiti i nakon što istraživači temeljito pročešljaju nedavno otvoren arhiv pape Pija XII. (1939–1958). Čitav spektar mišljenja dijeli radikalne pozicije – od onih koji misle da se Crkva kompromitirala do onih koji ne vide u postupcima pojedinih predstavnika Crkve ništa problematično ili upitno. Azione cattolica pod upravom Pija XI. natjecala se s fašističkim organizacijama u javnim manifestacijama. Drevna vizija katoličkog Rima (i ʽrimstva’) morala se – unatoč nastojanjima oko promovirane velike conciliazione – u mnogočemu sukobiti s fašističkim shvaćanjem romanità. Katolički tisak, ako već nije izbjegavao otvoreno veličati romanità, često je nastojao potkopavati specifično shvaćanje ʽrimstva’ koje su promicali fašisti. Kako god danas sudili odnos Crkve spram Mussolinijeva režima, činjenica jest da je pretjerano popustljiv odnos spram katoličanstva i Crkve mnoge simpatizere fašizma, poput Juliusa Evole, razočarao.

Pogled prema Sv. Petru prije »raščišćavanja«, u prvom je planu Spina

U povijesnom smislu, »kompromis« je skovan Lateranskim ugovorom kojim su 1929., nakon šest desetljeća napetosti, Katolička crkva i talijanska država uredili međusobne odnose. Tim ugovorom Crkva je, izgubivši (i formalno) Papinsku Državu, dobila svoj državni prostor u obliku »Grada Vatikana«. Govoreći o prostoru, jedan od najvidljivijih plodova tog ugovora bilo je i rješavanje starog urbanističkog pitanja – pristupa Trgu sv. Petra. Naime, još od vremena velike rekonstrukcije prostora ispred bazilike sv. Petra u 17. st., Trg sv. Petra bio je i ostao okružen mrežom srednjovjekovnih uličica koje su činile dio rimske četvrti (rione) Borgo. Ta je četvrt zaklanjala vizualnu komunikaciju između Anđeoske tvrđave i bazilike sv. Petra tako da nije čudno što su se prvi planovi »otvaranja« Sv. Petra prema Tiberu pojavili već u 17. st. No unatoč mnogim projektima i pokušajima, Borgo je nastavio rasti i živjeti razdvajajući Sv. Petra od Anđeoske tvrđave sve do »velikog pomirenja« (kako su Talijani nazivali sklapanje Lateranskog ugovora). U vremenu između 16. i 19. st. promijenio se i sastav stanovništva četvrti. Od nekadašnje prestižne četvrti Borgo se postupno pretvorio u četvrt malih obrtnika i jeftinih gostionica. No, potpisivanjem Lateranskog sporazuma živahnom neredu pred vratima Sv. Petra je odzvonilo. Nakon što je pripremljen projekt autorskog dvojca Marcella Piacentinija i Attilija Spaccarelija, i uz dopuštenje obojice državnih poglavara, radovi na »raščišćavanju« Borga započeli su 23. listopada 1936. – ne slučajno gotovo na dan desete obljetnice fašističkog Marša na Rim.

Zahvat je podrazumijevao rušenje niza zgrada sagrađenih između dviju glavnih prometnica Borgo Nuovo i Borgo Vecchio, poznatih kao Spina (»trn« ili »kralježnica«) podijeljenih trgom Piazza Scossacavalli. Rušenje je išlo relativno brzo, no projektom zamišljena Via della Conciliazione dovršena je tek 1950. Je li Via konačno otvorila pristup i dala Sv. Petru zraka, ili je pak riječ o još jednom primjeru uništavanja rimskog srednjovjekovno-baroknog urbanizma – ostavljam promatraču na prosudbu. Projektant Trga sv. Petra, Gian Lorenzo Bernini, kao majstor »barokne dramaturgije« možda je na umu imao teatralan učinak »otvaranja«, »svetog čuda« koje bi zabljesnulo hodočasnika kad bi iz spleta uličica izbio na prostranu Piazza S. Pietro. U tom svjetlu zacijelo se i projekt Via della Conciliazione može držati primjerom nerazumijevanja prethodnoga kompleksnog urbanog tkanja pa čak i vulgarnosti »fašističke urbanističke dramaturgije«. Kako god bilo, danas je teško i zamisliti pristup Trgu sv. Petra bez te široke i protočne ulice.

Mussolinijeva tajna oporuka:
Codex foro Mussolini

Promatrač se ne može othrvati dojmu da su arheolozi (i pripadnici drugih akademskih disciplina) – ploveći (često diskretno i na pristojnoj udaljenosti) u brazdi fašističkog diktatora – izvukli određenu akademsku i znanstvenu korist iz njegovih pothvata. No, i brojni drugi »humanisti«, primjerice klasični filolozi, došli su na svoje. Naime, u sklopu proslave romanstva svih vrsta organizirane su i velike bimilenijske proslave posvećene Vergiliju (1930), Horaciju (1935) i, kao što je već spomenuto, caru Augustu (1937–38) – koje nisu mogle proći bez angažmana većeg broja klasičnih filologa.

Skulptura na Stadio dei Marmi

Među njima je bio i klasicist Aurelio Giuseppe Amatucci, koji je povodom proslave otvaranja sportskoga kompleksa Foro Mussolini (danas Foro Italico) sastavio tekst u pohvalu rimskoj povijesti poznat danas kao Codex foro Mussolini. Svrha je Codexa bila sastaviti pohvalnu povijest stvaranja fašističke omladinske organizacije (Opera Nazionale Balilla) uzdižući ujedno i vrline fašističkog pokreta i njegova vođe Benita Mussolinija. Knjižica je, ispisana zlatnim slovima na izbrušenom latinskom, s drugim predmetima bila položena u temelj obeliska na ulazu u kompleks Foro italico (na kojem se i danas ponosno proteže veliki natpis MVSSOLINI DVX).

Skulpture na Stadio dei Marmi, kompleks Foro Italico

Poput brojnih arheologa angažiranih na iskapanju Ostije (i drugih rimskih lokaliteta) mnogi su klasični filolozi poput Amatuccija našli (ovdje gotovo doslovno) zajednički jezik s fašističkim režimom upravo na području fascinacije romanstvom – Amatucci je u činjenici da je fašizam bio u stanju, barem kako se njemu činilo, oživiti latinski u obrazovnom sustavu i službenim dokumentima – vidio potvrdu njegove snage da sačuva taj univerzalni i besmrtni jezik za budućnost. Što bi zaljubljenik u latinski i štovatelj rimske uljudbe uhvaćen u vremenu opće ignorancije više i mogao poželjeti? Amatuccijeva uporaba kratkih navoda iz klasičnih latinskih djela imala je za svrhu tekst Kodeksa prožeti augustovsko-mesijanskim ugođajem. Svrha je tog neobičnog djelca – ruku pod ruku s čitavim kompleksom Foro Mus­solini – dokazati ne samo njihovo klasično podrijetlo nego i fašističko ostvarenje drevnih proročanstava. Kompleks je trebao pokazati ne samo očuvanje nego i unaprjeđenje rimske baštine. Vulgarnost spomeničkog asortimana Mussolinijeva vježbališta dovoljna je ipak, pa i za ne osobito upućena promatrača, da uoči da s tom fašističkom reinterpretacijom rimske umjetnosti – nešto ne štima.

Palazzo della Civiltà Italiana (‘colosseo quadrato’), ikonička građevina fašističke arhitekture u četvrti EUR (Flickr©Nick Kenrick)

Nelagoda koju kod modernog promatrača izazivaju grandiozni fašistički urbanistički projekti ne zaustavlja se kod kompleksa Foro Mussolini. Što tek reći o sveučilišnom kompleksu Città Universitaria, koja je od 1935. sjedište glasovitom rimskom sveučilištu La Sapienza i koja danas plaši svojom hladnom monumentalnošću i čudi svojom nefunkcionalnošću? Najpoznatiji primjer nefunkcionalne grandomanije ipak ostaje četvrt EUR. Taj primjer neobuzdanoga kiča Mussolinijevih arhitekata nikad nije uspio zaživjeti. Danju prisilno napučen uredskim životom, noću pust i osvijetljen podsjeća na skromnijeg rođaka Speerove sablasne Katedrale svjetla. O tome jesu li arhitekti fašističkog razdoblja uspjeli stvoriti djela koja se mogu mjeriti s dostignućima klasične ili pak barokne rimske arhitekture mišljenje je stučnjaka uglavnom negativno. Kako god bilo, kompleksi poput EUR ili Forro Mussolini kod ovog su promatrača izazvali jezu sličnu onoj koju su ruševine Carskog Rima izazivale kod srednjovjekovnih hodočasnika.

* * *

Mussolini je poput drugih grandomana svojega vremena pokušao stvoriti vječno Carstvo. Povjesničari se uglavnom slažu oko toga da se njegove tlapnje nisu ostvarile među ostalim i zahvaljujući njegovoj osobnoj aroganciji i manjku osjećaja za stvarnost. U fašističkoj viziji povijesti rimska je prošlost bila pretvorena u referentnu točku kojoj ipak nije bilo dopušteno da određuje, nego ju se instrumentaliziralo u svrhu trenutačnih i budućih ciljeva. Na kraju, Mussolinijev fašizam bio je revolucionaran pokret s korijenima u koktelu socijalizma, nacionalizma i futurizma tako da je i pozivanje na veličinu prošlosti trebalo poslužiti tek kao uvod u još veličanstveniju budućnost. Tu dimenziju (zlo)uporabe prošlosti sjajno ilustrira Mussolinijev natpis futurističkog okusa koji je resio ulaz izložbe otvorene povodom dvijetisućite obljetnice Augustova rođenja. Poziv Talijanima da »osiguraju da slavu prošlosti nadmaše trijumfi budućnosti« zapravo sažima narav fašističkog shvaćanja važnosti rimske povijesti. Ona se uzima kao uzor i prefiguracija, ali u pravom futurističkom zanosu, fašizam ipak gleda ponajprije u »svijetlu budućnost« – bez strpljenja za složenost prošlosti. Vojni uspjeh u Etiopiji i proglašenje Carstva dopustili su Mus­soliniju da se neko vrijeme zanosi tlapnjama o nadilaženju rimskih uspjeha (Rim nikad nije osvojio Etiopiju). Razvoj ratnih okolnosti ubrzo je doveo do toga da je »točku na i« njegovih nastojanja i konačno stavio partizanski streljački vod u travnju 1945.

Ploča postavljena povodom pada fašizma – izvedena kao dio niza fašističkih spomenika na Foro Italico (Flickr©Anthony Majanlahti)

No, Duce nije bio one-man-band. U pokušaju stvaranja novoga Rimskog Carstva – i oblikovanju njegova spektakularnog središta – sudjelovao je i velik broj znanstvenika, umjetnika, arhitekata. Za razliku od onih s druge strane Jadrana koje je voljan ili nužan angažman na strani hrvatskih Mussolinijevih saveznika skupo koštao većina talijanskih Mussolinijevih sljedbenika bez većih je traumi preživjela prevrat. Brojni tragovi pak pothvata u kojem su sudjelovali zacijelo i svjedoči o nekoj vrsti gotovo mistične – premda kako se pokazalo relativno kratkotrajne – fuzije vlasti i »narodne volje«. Kako god bilo, građevinski ostatci tog pothvata ostali su vrlo vidljivi u Rimu u znatnoj mjeri oblikujući i njegov današnji izgled. Ostatci fašističke arhitekture svjedočanstvo su o gotovo mahnitom nagonu, beskrupuloznoj aproprijaciji prošlosti, ali konačno i nasilno smrvljenim ambicijama. Pothvat uklanjanja Duceovih natpisa (prisutnih na gotovo svemu što je bilo sagrađeno tijekom Ventennio) proveden je u sklopu poslijeratnog čišćenja pamćenja ipak poprilično mlako i ne sasvim dosljedno, dok su brojni građevinski pothvati započeti za fašističke vladavine dovršavani i u desetljećima nakon rata. No, kao što je netko primijetio, Rimljani su neskloni brisati ikoje razdoblje svoje prošlosti pa je i ono fašističko preživjelo kao jedan od slojeva kojim se ogrnula Majka gradova. Iako sam Duce zacijelo ne bi bio zadovoljan takvom parcijalnom vječnošću, Rim je i fašističkoj obnovi Augustova Carstva dopustio preživljavanje – no progutavši ga pretvorio ga je u još jedan od slojeva višetisućljetnog urbanog tkanja Vječnoga Grada.

Bibliografija

Agnew, John. »The Impossible Capital: Monumental Rome under Liberal and Fascist Regimes, 1870–1943.« Geografiska Annaler, Series B: Human Geography, 1998.

Arthurs, Joshua. Excavating Modernity: The Roman Past in Fascist Italy. Ithaca: Cornell University Press, 2012.

Arthurs, Joshua – Michael Ebner – Kate Ferris, ur. The Politics of Everyday Life in Fascist Italy. Outside the State? New York: Palgrave MacMillan, 2017.

Baxa, Paul. Roads and Ruins: The Symbolic Landscape of Fascist Rome Toronto: University of Toronto Press, 2010.

Elsner, Jas. Art and the Roman Viewer. Cambridge: Cambridge University Press, 1995.

Finer, Herman. Mussolini’s Italy, London: Gollancz, 1935., 404.

Follo, Valentina. The Power of Images in the Age of Mussolini. University of Pennsylvania Press, 2013.

Gentile, Emilio. The struggle for modernity: nationalism, futurism, and fascism. Westport, CT: Praeger, 2003.

Gudelj, Jasenka. »Baština i politika: izložba o dalmatinskoj arhitekturi u rimskoj Akademiji sv. Luke u lipnju 1943.« U: Razmjena umjetničkih iskustava u jadranskome bazenu, VI. Zbornik Dana Cvita Fiskovića, Ur. Jasenka Gudelj i Predrag Marković. Zagreb: FFPress, 2016., 173–188.

Kallis, Aristotle. The Third Rome, 1922–43: The Making of the Fascist Capital. Basingstoke: Palgrave Macmillan 2014.

Kirk, Terry. »Monumental Monstrosity, Monstrous Monumentally.« Perspecta 40 (2008): 6–15.

________. »Framing St. Peter’s: Urban Planning in Fascist Rome.« The Art Bulletin 88, no. 4 (2006): 756–776.

Lamers Han – Bettina Reitz Joosse, The Codex Fori Mussolini: A Latin Text of Italian Fascism. Bloomsbury studies in classical reception. London; New York: Bloomsbury Academic, 2016.

Mack Smith, Denis. Mussolini’s Roman Empire. New York: The Viking Press, 1976.

Mack Smith, Denis. La storia manipolata. Bari: Laterza, 2000.

Nelis, Jan. »Catholicism and the Italian Fascist Re-writing of History during the 1930s.« U: Fernandes, Ana Raquel – José Pedro Serra – Rui Carlos Fonseca, ur. The Power of Form: Recycling Myths. Cambridge: Cambridge Scholars Publishing, 2015., 226–238.